OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
194/442

ŽITNJAČKE PRIČE

Galerija AŽ, Zagreb / listopad 2016.

Skupna izložba realizirana je u okviru manifestacije “Dani otvorenih vrata”, što ju u listopadu  svake godine organizira umjetnički kolektiv Atelijeri Žitnjak i predstavlja radove takozvanih žitnjačkih domaćina i njihovih gostiju, uglavnom umjetnika /ca koji su se samostalnim izložbama već ranije predstavili u Galeriji AŽ. 

Jedinstvenost Galerije AŽ proizlazi iz činjenice da je galerijski prostor smješten u zgradi bivše osnovne škole što ju je Grad Zagreb prije petnaestak godina prenamijenio u atelijere i dodijelio na korištenje umjetnicama i umjetnicima, te da je ta zgrada smještena na samom rubu grada. Ovo potonje je Zoran Pavelić (jedan od korisnika) duhovito iskoristio i na pročelje zgrade velikim bijelim slovima napisao “Centar periferije”.  

S druge strane, žitnjački je kolektiv heterogen po raznim osnovama, dobi, spolu, akademskoj vokaciji, konkretnim autorskim senzibilitetima, izvedbenim medijima, pa i umjetničkim svjetonazorima. Imajući to na umu, zgradi što je u prošlosti kao osnovna škola imala cilj oblikovati djecu po ustaljenom obrascu, kao kompliment bi se mogla upisati činjenica da sadašnji umjetnički pogon što u postindustrijskom okruženju proizvodi uglavnom postmoderne artikle, ne može imati jednu proizvodnu traku, a pogotovo ne unisone mentalne mehanizme. Slijedom toga je i nemoguće ustanoviti pravac, razvojnu liniju ili bilo kakav nazivnik koji bi interesno raspršenu čeljad doveo na isti kolosijek.

Stoga je galerijski program Atelijera Žitnjak (započet 2005. godine osnutkom Galerije AŽ) svoje programatske odrednice na samom početku oblikovao oko pojma perifernosti kao lokacijskog odredišta, kao umjetničkog izbora ili pak kao metafore pozicije umjetnosti u suvremenom svijetu. S obzirom na opseg te metafore, moglo bi se ustvrditi kako se i svaka od stotinjak samostalnih izložbi, realiziranih u proteklih jedanaest godina, jednim svojim dijelom referirala na simbolički kontekst “Centra periferije”.

Izostanak preciznije definirane tematske platforme godišnjih izložbenih ciklusa, nadomješten je precizno definiranom temom pojedinih “Dana otvorenih vrata”, temom što je nastojala odgovoriti ponekoj, po mišljenju organizatora bitnoj, dimenziji koja se tiče pozicije umjetnosti u društvu. Pa je tako, primjerice, tema Dana otvorenih vrata 2009. bila “Cijena umjetnosti”, u okviru koje je, osim istoimene izložbe organizirana i konceptualna akcija “Aukcija”. Podražavajući klasičan aukcijski protokol, radovi iz postava te izložbe bili su ponuđeni na prodaju, čime ih se, baš kao i posjetitelje izložbe, unaprijedilo u protagoniste zajedničkog performansa.

Unaprijed svjesni apsurda situacije gdje se u neuglednim scenografskim okolnostima na prodaju nude radovi velikog broja naših značajnih autora po itekako prihvatljivim cijenama (također svjesni konteksta, cijene su oblikovali vodeći se mnogo više konceptualnim zamislima nego li stvarnim vrijednostima), očekivano se, bez obzira na solidnu informiranost umjetničke scene, od inače rijetkih kolekcionara nije pojavio gotovo nitko. Anticipirajući takvu reakciju, ideja je bila i svojevrsna provokacija odgovornih institucija (MSU) i sustava (Ministarstvo kulture), od kojih se, slijedom pretpostavke, također nije pojavio nitko.

Jedina reakcija stigla je iz HDLU-a. Nedugo potom, naime, HDLU kao temu “Zagrebačkog salona” određuje “Umjetnost i tržište”, niti jednom se riječju, međutim, ne odnoseći prema manifestaciji što su je organizirali Žitnjačani. Pa, osim što se i tom prilikom potvrdilo nepostojanje tržišta umjetnina, iskazano je i tradicionalno zanemarivanje ‘periferije’ od strane ‘centra’.

Aktivan odnos spram problema na sceni izražavaju i slijedeći “Dani otvorenih vrata”, izložbom “Gosti na Žitnjaku” (2010.), koja predstavlja radove umjetnika bez atelijera. Program “Mladi, mlađi, najmlađi” (2013.), osim radova mladih umjetnika predstavlja i rad dječjih likovnih radionica iz obližnje osnovne škole, protestirajući na taj način protiv smanjenja likovna odgoja u školama.   

Izložba “Dan škole”, tema prošlogodišnjih “Dana otvorenih vratiju”, duhovito povezuje konkretnu prošlost zgrade u kojoj se umjetnički kolektiv nalazi i trenutno jedan od ključnih problema našeg društva, ponovo anticipirajući razvoj događaja što će nekoliko mjeseci kasnije poprimiti format masovne pobune.

I dalje, međutim, karikirajući odnos društva spram umjetnosti, odnos koji galopirajućom komercijalizacijom postaje sve negativniji, ta izložba na ulaz u zgradu postavlja tablu, formom istovjetnu onima što se na školama i inače nalaze, kojom se zgrada manifestno određuje kao CENTAR PERIFERIJE – Škola za neprofitne djelatnosti.

Izložba “Žitnjačke priče” upravo svojom medijskom i izražajnom heterogenošću kao da učvršćuje koncept, koji se zapravo i temelji, odnosno proizlazi iz različitih autorskih pristupa i sklonosti članova kolektiva, između ostalog, propagirajući i takozvanu toleranciju između umjetničkih izraza.

U nekoj drugoj kategorizaciji, uključivanje gostiju, pak, izložbu definira kao autoreferencijalno portretno metaforičkom.

Pregršt različitih pristupa, međutim, zbirku žitnjačkih priča čini istodobno i autentičnom i sveobuhvatnom. Sastavljen od crteža, slika, grafika, skulptura, audio i video zapisa, prostornih intervencija, pa čak i aplicirane književnosti, postav izložbe izlazi iz galerijskog prostora i prostire se cijelom zgradom. Dapače, referirajući se na ideju te manifestacije – otvorena vrata – neki se radovi i nalaze unutar pojedinih atelijera, proglašavajući tako kompletnu zgradu izložbenim prostorom.

Ovakvu skupnu izložbu, tematski, pa i kuratorski, posve definiranu, zapravo je nemoguće klasificirati –  svoju strukturu izgrađuje elementima poput (naslovom naglašene) specifične periferne lokacije, lokacije koja za sobom povlači vrlo konkretne asocijacije, zatim specifične namjene prostora u kojem se nalazi, uključujući korištenje javnih i nejavnih dijelova tog prostora, te konačno, specifične situacije svojevrsne komunikacije između radova takozvanih domaćih i radova gostujućih umjetnika.

Pri čemu su svi oni ispričali poneku žitnjačku priču ravnopravno oblikujući zbirku.

Neke se priče izravno odnose na samu zgradu, na naročitost njene arhitekture, postavljajući u prvi plan dvorište u središtu kao zborno mjesto njenih ‘stanovnika’. Božena Končić Badurina prepušta domaćinima definiranje sadržaja, odnosno prepušta mašti ‘stanovnika’ zamišljaj idealne namjene tog vrta, dočim ona, potom, crtežima te zamišljaje vizualizira.

Branka Cvjetičanin prostor ispred zgrade pretvara u nogometno igralište, a u pridruženom audio zapisu, koristeći glas profesionalna komentatora, duhovito mimikrira radio prijenos utakmice u kojoj umjesto slavnih imena, kao igrači, sudjeluju korisnici atelijera.

U okviru rezidencijalnog programa, ovogodišnja gošća iz Dusseldorfa, Marlin de Haan, također ispred glavnog ulaza u zgradu izvodi performativnu intervenciju ulijevajući žutu boju u odvodni kanal za vodu.

Mirna Rul i Ana Kovačić svoju žitnjačku priču pozicioniraju u  neposredno susjedstvo Centra periferije – u napuštene pogone tvornice Chromos. Serija razglednica pod imenom “Pozdrav sa Žitnjaka” predstavlja niz prizora devastiranih i razrušenih tvorničkih hala, ostvarujući uznemirujuće precizan portret današnjice nekadašnje industrijske zone.

Jedna od priča kao sadržaj uzima sadašnju namjenu zgrade. Audio rad Tanje Vujasinović, naime, kompilacija je zvukova snimljenih po raznim atelijerima prilikom uobičajenih aktivnosti što se tamo svakodnevno događaju, što bi, dakle, bila zvučna slika umjetničke proizvodnje. Autentičnost doživljaja pospješuje i postav tog rada – smješten je iza zatvorenih vrata u sjevernom krilu zgrade.

Nekoliko se priča bavi galerijskim programom. Zanimljivu fotografsku interpretaciju svoje izložbe “Art Directe”, 2013. predlaže Tomislav Brajnović. Vodeći se, naime, žitnjačkim običajem da se na otvorenju izložbe nešto i kuha, on u središnji izložbeni prostor postavlja veliki stol, na kojem domaćinima i gostima servira svoj specijalitet. Ta situacija (što podsjeća na prizor Posljednje večere) postaje performans u kojem su posjetitelji sudionici, a ova je fotografija zapravo posljednji čin, nekakvo postfestumsko finale odnosno konačnica tog rada. 

Program komentira i video Sandra Đukića. Jedna sekvenca prikazuje Mladena Stilinovića dok duhovito pretpostavlja eventualnu reakciju publike na radove iz njegove samostalne izložbe “Staviti na javnu raspravu 2”, održane 2012. u Galeriji AŽ. Neposredno prije njega izložbom “Press Release” na Žitnjaku se predstavio Goran Trbuljak. U drugoj sekvenci Đukićeva videa, preuzimajući formu intervjua (formi kojoj izložba i jest odgovorna) autoironično objašnjava svoju poziciju, ćelavca koji traži galeriju.

U oba bi se slučaja moglo govoriti o ostvarenju takozvane nove vrijednosti posredstvom postfestumske interpretacije, perspektivi što se pojavljuje i u brojnim drugim radovima, te u zbroju plastično oblikuje žanr Žitnjačkih priča.

Primjerice, na fotografiji Borisa Cvjetanovića vidimo Hrvoja Mitrova i Predraga Pavića dok poziraju držeći u rukama Jutarnji list otvoren na pretposljednjoj stranici. Jasno, u pitanju su dva broja tih novina, na otvorenoj stranici u Mitrovljevim rukama rubrika ‘Tko, što, gdje…’ najavljuje njegovu izložbu “Duhovi” u Varaždinu, a u Pavićevim rukama ista rubrika najavljuje njegovu izložbu “Šiljenje u kut” u Splitu. Kao da obojica postfestumski najavljuju sebe ili kao da je ova fotografija pravi razlog održavanja njihovih izložbi. Vrijeme radnje ove priče je ožujak 2016., ali mjesto radnje nije ni Split ni Varaždin, nego Žitnjak, gdje glavni likovi Mitrov i Pavić imaju atelijere, a autor je Cvjetanović koji tu slučajnost njihovim zajedničkim portretom, s otvorenim novinama, pretvara u žitnjačku priču.

Ulogu svojevrsna autoportreta preuzima film u trajanju od tridesetak minuta, sastavljen od šezdeset sekvenci, što dokumentarna zapisa, što autorskih impresija, koje su snimili članovi kolektiva (u izboru i montaži Alema Korkuta). Ti se kadrovi, čiji prizori portretiraju brojne žitnjačke epizode, u ich formi izvješćuju o osobnim doživljajima ili pak dokumentiraju duhovite, ali besmislene eksperimente, doimaju poput naslova pojedinih priča. Poput sadržaja zbirke koja nerazlučivo isprepliće život u konkretnim detaljima svakodnevnih okolnosti i umjetnost kao temeljni razlog okupljanja u ovom poligonu autorske proizvodnje