Izložbu Tomislava Pavelića čine dva rada predstavljena u različitim medijima i smještena u zasebnim prostorijama. U prvoj je video instalacija sastavljena od tri televizora okrenutih središtu prostora. Tri nepomična kadra s mini­malnom ili nikakvom akcijom. U sva tri pojavljuje se bor, ili preciznije rečeno, jelka, jedan od glavnih simbola Božića.

U prvom filmu je okićen, svjetlucavih lampica, stoji u kutu kao scenografski elemenat po kojem prepoznajemo doba radnje. Ispred njega, u prvom planu, sjedeći za stolom dvojica muškaraca provode vrijeme nakon blagdanskog ručka. Iza njih, ležeći na kauču, odmara se starija gospođa. Iz teksta u katalogu izložbe doznaje se da je to autorova majka, a da za stolom sjede autor i njegov brat. U pitanju je dokument, bez dramaturgije, režijskih ambicija i montažnih postupaka, u realnom vremenu (zapravo prilično dugačkom – oko 40 minuta), svjedočim njihovom uobičajenom postojanju. Međutim, obuzima me dojam lišenosti. Dojam, često puta prisutan u Pavelićevim radovima: smještanje gledatelja u poziciju svjedoka prizora u kojem se ne događa ništa. Lišeni smo objašnjenja, prepušteni doživljaju atmosfere, te slijedom toga pretpostavci ili pronalaženju razloga prikazivanja upravo toga prizora. Dosljedan sebi, Pavelić i ovdje više sakriva nego pokazuje. Naravno, taj se dojam pojavljuje s obzirom na očekivanje. Svjedočeći razgovoru nakon obiteljskog blagdanskog ručka, očekujem nešto doznati iz njega, tražim odgovor na pitanje zbog čega je upravo ta scena izabrana, što mi se želi prenijeti? Ta su očekivanja iznevjerena, osnovni raspored aktera i okolnosti zamijećeni pri prvom pogledu uglavnom je sve što je autor želio pokazati. Dužina trajanja ipak upućuje na ono što nije izraženo, promatrajući troje ljudi u uobičajenim okolnostima postajem svjestan da ih s razlogom promatram. Svijest o tome oblikuje pitanje, pitanje na koje nema odgovora.

Video zapis naslovljen Božić II prikazuje autora pri raskićivanju bora. Akcija je usporena, on poslu pristupa bez ikakve žurbe. Primjetan je otklon od uobičajenog – za razliku od kićenja, što je uvijek pomalo svečan čin, skidanje nakita najčešće je aktivnost kojoj se ne pridaje važnost. U ovom slučaju, taj čin postaje bitan. Namah je ustanovljena simbolika, nedvosmisleno završetak prepoznajemo kao temu. Završetak je ono što uokviruje isječak vremena koji mu prethodi, kada je postojalo okićeno božićno drvce, što nadalje priziva svijest o početku i kraju. Jednako tako, doživljavajući intenzitet te simbolike, prevodim činjenicu uklanjanja božićnih ukrasa na opću razinu i primam poruku o zaokruženosti trajanja u elementarnom smislu. Izabrani detalj tog ciklusa dodatno je naglašen polaganošću kojom autor skida kuglice s bora, jednu po jednu ih odnoseći izvan vidokruga. Slikovito rečeno, tim usporavanjem kao da povećava određeni vremenski kadar, proglašavajući ga time posebnim, svečanim. To je svečanost nestanka. Ogoljena, jelka, nažalost, ne postaje ponovo obično malo drvo, nego je izvjesnost njena kraja definitivna. Upravo usporavanje, polagano proživljavanje trenutaka neumitna svršetka jedino je dostupno sredstvo u pohranjivanju takvih trenutaka u dubine proživljenosti. Treći video zapis ponovo je nepomičan kadar. U njemu je prikazan detalj bora koji raste ispred kuće, snimljen kroz prozor. Za razliku od prva dva, ovdje ne postoji baš nikakva radnja, tek se ponekad na usputnom povjetarcu zaljuljaju njegove grane. Prizor koji sam po sebi ne govori ništa, no uključivanjem u video triptih postaje njegovim integralnim dijelom. Dapače, naglašava nazivnik i proizvodi triptih imenujući prva dva videa kao etape iste epizode. Taj treći pripada drugoj dimenziji, u njemu nema nikakvih blagdanskih atributa i tek stavljajući ga u kontekst moguće je imenovati ga – Božić III.

U sva tri filma bor je glavni lik. U prvom se videu pojavljuje kao dio scenografije, kao statist koji u pozadini svojim prisustvom određuje precizni vremenski trenutak. Simbo­lizira Božić, to je blagdan rođenja, dakle simbol života. U drugome dolazi u prvi plan, postavljen je u središte kadra, ali apsurda li, samo da bi se završetkom njegove prošle uloge označio završetak trajanja. Dakle, prestanak života. U trećemu, prikazan detaljem, on više ne predstavlja nikakvo trajanje, nego postoji izvan vremena, i kao takav, simbolizira vječnost. Kompleksnosti simbola dodajem još jedan: u prva dva videa bor označava život iako više ne raste. Jedini je onaj u trećem još uvijek u zemlji, ali jedini on u kontekstu Pavelićeva triptiha više ne znači život.

U potpunosti preuzimajući ikonografiju i značenje katolič­kog blagdana, u svom predstavljanju izostavlja većinu zbivanja koje ga uglavnom prate. Lišen je žamora, uzbuđe­nosti, lišen je ulaska u svečanost, konzumacije tog blagdana, pa i veselja. U svakom pojedinom video zapisu zapravo svjedočimo onome što je prošlo, post festumu – vremenu poslije ručka, skidanju nakita, izvanvremenskom trajanju. Koristeći se naslovnim motivom, Pavelić na neki način izražava njegovu suprotnost, ali neprestano polazeći od njega i ostajući u njegovom okviru. Prisutna je svetost u tišini, mirovanju, konačno možda i u apsurdu što proizlazi iz konkretnih okolnosti njegova života i vremena u kojem se te okolnosti događaju. U pokušaju kontemplacije tog apsurda, pokušaju prihvaćanja neobjašnjivosti neumitnog.

U drugoj je prostoriji izložena serija vrlo sličnih fotografija što predstavljaju gipsane figurice ovaca, klasičnog motiva jaslica. Snimljene su izbliza, u improviziranoj štalici, a razlikuju ih samo svjetlosni efekti, kako doznajemo iz kataloga, nastali slučajno – „… fotoaparat je automatski, a kako se vidi, svaki put drugačije, ovisno o ljudskom oku nezamjetljivim pomacima a time i neznatno drugačijem kutu ulaska izravnog snopa svjetlosti u objektiv, određivao ekspoziciju i otvor blende.“ To snažno bijelo svjetlo koje, obzirom na opisan slučaj, mijenja intenzitet svoga prisustva, smješteno u gornjem dijelu fotografije sceni pridaje gotovo nadnaravno obilježje. Ovce su okrenute prema figurici postavljenoj centralno, naravno, to je dijete u kolijevci. Iznad jaslica je otvor četvrtasta oblika. Taj element prizoru daje dozu zagonetnosti, a njegova pozicija točno iznad malog Isusa također doprinosi iracionalnosti cijelog prizora. Budući i iz njega dopire svjetlo, a s obzirom na raspoloženje u kojem ostavlja prethodni rad, taj bih otvor na zidu mogao protumačiti i kao pogled u drugi svijet. Primjesa metafizike u višestrukom ponavljanju prizora čiju jedinu razliku definira slučaj, sugerira meditaciju kao mentalno stanje kojom se svijest dovodi u mogućnost dubljeg doživljaja. Slijedom toga, ostajući u domeni katoličke ikonografije, varijaciju istog prepoznajemo kao uprizorenje litanije. To, međutim, ne mora nužno značiti Pavelićevo prepuštanje molitvi, nego se u tome prepoznaje brižljivo odabrana forma prezentiranja mitološke situacije, ne gubeći pritom intimističku atmosferu osobne ispovijesti. Iako, prepuštajući se dojmu svetosti što dopire iz odslikane scene, čak možda svjedočim i transcedentalnom iskustvu.

U zaključku, odnosno poveznici oba rada, što svaki na svoj način prilaze istoj temi, utičem se općem mjestu. Okolnosti nastanka i prestanka života izlaze iz mogućnosti našeg poimanja. Apsurd konačnosti, što ga tako bolno doživljavamo jednak je apsurdu stvaranja kojem se toliko veselimo. Motiv, koji je ovdje određen stvarnim zbivanjima, u razradi predstavljanja uspijeva ostati čist u svojoj simbolici i neopterećen osobnom tragedijom predstaviti primjer prihvaćanja neprihvatljivog. Činjenica gubitka i vrijeme žalosti što ga doživljavamo u prvoj prostoriji dodiruje se s iskustvom čuda koje nas dočekuje u drugoj. Zajedno obuhvaćaju suprotstavljene točke i osvjetljavaju kružnost postojanja.