Debitantska izložba mlade filmske redateljice osim njezinih fotografija predstavlja i niz fotografija iz obiteljskog albuma, kao i poneke predmete iz obiteljske kuće i mogli bismo je proglasiti ambijentalnom. Ili, s obzirom na autoričin temeljni medij, materijaliziranim sinopsisom autobiografskog filma. Preparirani fazan, jarčevi rogovi, gumeni Pajo Patak, razni gobleni, kuhinjska krpa s izvezenim sloganom, šareni tepih na podu, izmješteni su iz svog uobičajenog i dugogodišnjeg staništa i preuzimaju uloge samih sebe u njegovoj izložbenoj interpretaciji, na simboličnoj razini pretvarajući galeriju u njezin dom. Na tri zida su velike pejzažne fotografije koje se doimaju poput prozora na toj kući jer predstavljaju ono što se nalazi izvan nje, a to je panorama Gorskoga kotara. Fotografije velikog formata snimljene su zimi, hladnoća je gotovo opipljiva, brda su u polubijeloj, maglovitoj daljini, pa bi nas prizori čak mogli podsjetiti na panoramu Minnesote iz filma Fargo.

Fotografije manjeg formata koje su nepravilno raspoređene po zidovima pokraj prozora prikazuju unutrašnjost autoričina doma, uključujući i članove obitelji. Na četvrtom je zidu mozaik fotografija izvađenih iz obiteljskog albuma i dobivamo uvid u unutrašnjost, odnosno povijest njezine obitelji, pa ispada kao da galerija sugerira mjesto gdje se pod pravim kutom sijeku prostorna i vremenska linija. Međutim, prizori prezenta u zagrijanom interijeru sadržajem, ali i kadrovima odgovaraju formatu obiteljskog albuma, kao da se on i ovom izložbom, u naoko trodimenzionalnom izdanju, puni. Štoviše, nagovoreni nazivom, doživljavamo ga kao njegovo finale. Kao portret određena razdoblja na određenoj lokaciji, koje je obilježilo autoričino djetinjstvo i jedan dio mladosti, a koje se, sudeći po predmetima, ali i po fotografijama dijelova interijera, doima nepromjenjivim, gotovo zamrznutim u svom postojanju, ovdje je oduvijek i zauvijek. Dakako, svjesni kako je vrijeme, koliko se god doima zaustavljenim, ovome predstavljenom modelu – prepariranim fazanima, goblenima i izvezenim kuhinjskim dobrodošlicama – ipak prošlo, takav bismo pogled mogli proglasiti nostalgičnim. No, ova nostalgija kao da uključuje i sadašnjost, sve je još uvijek na svome mjestu, štoviše, model u kojem je odrastala pripada vremenu prije nje, a svjedočimo da opstaje i nakon njezina odlaska.

Predmeti kao da su izvađeni iz fotografija i svojom fizičkom prisutnošću dokazuju autentičnost scenografije, uz malo mašte čujemo i žamor za stolom, skoro da na otvorenju očekujemo kuhani buncek i tortu, već podižemo i čašu i pridružujemo se fotografiranoj zdravici. Slijedeći formulu obiteljskog fotoalbuma, osim važnih situacija koje okupljaju članove, tu su i njihovi pojedinačni portreti, nasmiješeni su i spremno poziraju. Kao da je namjerno izbjegnuta bilo kakva primisao na takozvanog ‘stručnog’ fotografa ili autorsku fotografiju, sve je dosljedno u ulozi kućne memorabilije.  

Odmak od karakteristika fotoalbuma jesu dva diptiha, odnosno dva para fotografija postavljena jedan iznad drugog. Unatoč tomu što jedino one ne predstavljaju osobe, djelatno doprinose portretu, izdvajaju pojedine elemente, preciziraju mu ikonografski sustav identificirajući ga u raznim pojavnostima, goblenu, slanini, sportskim trofejima i zbirkom keramičkih figurica. Nadalje, za razliku od ostalih, jasnim koncepcijskim potezom izmiču odrednicama fotoalbuma, kao i fotografije/prozori na scenografskoj razini, predstavljaju autorsku interpretaciju zauvijek iste pozornice. Pa dok prozori gledaju prema van i scenu smještaju u širi kontekst, one vire unutra, u unutarnje prirode, u osobne preferencije protagonista. Također, teško je odrediti koja je s kojom u paru, a s obzirom na brojne međusobne poveznice, preciznije bi ih bilo označiti kao poliptih. Primjerice, na gornjoj lijevoj su dva uokvirena goblena u kutu sobe pa se doima kao da su okrenuti jedan prema drugome, to potkrepljuju i njihovi motivi, dvije žene također su okrenute jedna prema dugoj, jedna čita, a druga kao da je pritom gleda, oba su nam motiva dobro poznata kao česti goblenski predlošci, između je umjetni suncokret, nalazimo se očito u ‘primaćoj’ prostoriji, zid je svjetlocrvene boje. Fotografija ispod nje prikazuje dvije obješene table špeka koje se suše, očito u nekom podrumu, dakle, u etaži ispod sobe na gornjoj fotografiji, zid je svjetloplave boje. S obzirom na sadržaj i kadar, dvije table slanine ne možemo ne povezati s dvjema ženama na goblenima. Međutim, gore desno također je u podlozi svjetlocrveni zid, ispred kojeg se, pretpostavljamo na kaminu, osim zbirke keramičkih figurica nalaze i neki oslikani vrčevi i slične ukrasne drangulije, pa osim što je podloga vrlo jasna poveznica između lijeve i desne, i ukrasi odaju isti ukus. Logično, reklo bi se, ista je prostorija. No, ispod nje je kadar na drvene police ispunjene sportskim trofejima, uglavnom peharima, pri čemu nas njihova brojnost upućuje na gužvu na gornjoj fotografiji, kao da je ona njezin par. Međusobna je isprepletenost istodobno osvojena duhovitim odabirom motiva i kadriranjem, odnosno jednakom distancom s obzirom na sadržaje, koji su na taj način, istovjetno portretirani, promovirani u karakteristične predstavnike svog habitata, odnosno svjetonazorskog modela. Ili, iz autoričine perspektive, u tipične primjere koje interpretira kao dokaze, pa čak i zaštitne znakove nepromjenjivosti. Vrijeme prolazi, Sara kao djevojka odlazi u grad na studij, poslije nekoliko godina vraća se kao autorica i vidi da je suncokret i dalje između žena, a i sve ostalo je na istome mjestu, na figuricama i peharima prašina je uvijek obrisana, špek se u podrumu i dalje suši, preparirani fazan nije odletio na tavan. Pokušaj određivanja formata ovoj izložbi nije lak, ključni elementi pripadaju mediju fotografije, no, u okviru tog medija, preuzimaju razne žanrove, klasičnom fotoalbumu repliciraju instalacijskom mimikrijom fotoalbuma. Zatim, velike pejzažne fotografije na koncepcijskoj razini simuliraju prostor izvan i prizivaju kontekst kazališne pozornice dok poliptih fokusira detalje simulirane pozornice. Iako izložba odgovara formatu fotografske instalacije, reklo bi se kako je sve zapravo trodimenzionalna sugestija portretirana sadržaja, odnosno prispodoba autoričina doživljaja pri povratku u zauvijek istu kuću, pa bi se u tom smislu izložbu moglo označiti autoreferencijalnom. Predmeti, iako preseljeni iz svoje okoline, u galeriji zadržavaju prvotno značenje, pa ih ne označavamo kao ready made, nego kao scenografske rekvizite. Jarčevi rogovi, gobleni, fazan, heklani tabletići, gumeni Pajo Patak osvajaju galerijski prostor i izložbu proglašavaju ambijentalnom, ali ne na doslovnoj, nego konceptualnoj razini, i predmeti i fotografije su metaforički uzorci predstavljena sustava. Nameće se dojam da je u koncipiranju postava glavnu riječ imala redateljica, da je posrijedi uprizoreni sinopsis za eksperimentalni film, pri čemu se gledatelji smještaju u poziciju autorice, to jest u sredinu galerijskog prostora, sada u ulozi obiteljske kuće u Gorskom kotaru, a svud se oko nje, odnosno oko nas, projiciraju kadrovi tog filma.