Ova knjiga predstavlja nastavak opsežna istraživanja započeta 2019. godine objavljivanjem njezina istoimenog prvog dijela. Volumen 2, međutim, kao ni onaj prvi, nije kronološki organiziran, nego je sadržaj raspoređen u pet tematskih poglavlja: Dizajniranje povijesti – historizacija dizajna, Dizajn nezavisnosti, Intermedijalna čitanka, Dizajn = akcija i Diskurzivni objekti.
Baš kao i volumen 1, i ova je knjiga svojom predmetnošću vrlo uvjerljiva, formata 20 × 24,5 cm, tristotinjak stranica, kao što je uvjerljivo i grafičko oblikovanje Dejana Kršića koji već na ovitku predstavlja dizajn kao autonomnu, ali djelatnu polugu u identifikaciji sadržaja. Stavljajući naziv na poleđinu, a njezin zrcalno izvrnuti odraz na naslovnicu, sugerira se knjižni blok kao prostor između lica i naličja, ono što se nalazi unutar ogledala, u ovom slučaju unutar područja dizajna, a to su „rezultati kontinuiranih aktivnosti istraživanja hrvatskog dizajnerskog nasljeđa 20. i 21. stoljeća“ (Marko Golub). Osim toga, oblikovanjem dominira veliko bijelo F2, čime je inicijal naziva, s dodatkom njegove precizne identifikacije, pretvoren u logotip projekta.
Nakon popisa svih sudionika otisnuta na predlistu i zalistu uveza knjige, pa zatim i niza fotografija s otvorenja raznih izložbi u Galeriji HDD, slijedi opsežan uvod autora i urednika Marka Goluba. Galerija HDD, kao centrala ili zborno mjesto dizajnerske scene, poprište je i svih izložbi koje su u knjizi predstavljene tekstovima i vizualnim materijalom, što znači da ovaj zbornik zapravo predstavlja njezin program, a odabrani su prilozi pojedinih izložbi istodobno i argumenti tematskog određenja pojedina poglavlja. Imajući na umu kako je godišnji izložbeni program također podijeljen po određenim temama, proizlazi da se radi o kontinuiranom procesu koji izložbenim ciglicama izvedenim u različitim medijima izgrađuju zajednički, rekao bih, figurativan programski mozaik. Ideja mu je, kao i u prvim Fragmentima, jasna, strukturiranje raspršenih fragmenata dizajnerske produkcije, što uključuje arheologiju ili pogled u dubinu, odnosno iskapanje značajnih ostvarenja ili karakterističnih oblikovnih pristupa iz povijesti i panoramsku perspektivu recentnih zbivanja na sceni. Ovo drugo opet se razdvaja na primjere gdje je težište na ideološkom opredjeljenju, a to je nezavisnost, preciznije takozvana ‘nezavisna scena’ čija se djelatnost vrlo točno ogleda u njezinu dizajnu, zatim na one gdje je težište na autorskom jeziku, one koji se izravno uključuju u stvarnost te na one koji predlažu mogućnosti za unapređenje te stvarnosti.
U Fragmentima 1 u poglavlju „Kartografija dizajna“ predstavljen je svojevrstan poslijeratni timeline (od 1945. do 2019.) dizajnerskih događanja u interpretaciji Dejana Kršića, koji se, poput vremenskog putovanja proteže na dvadesetak stranica nastojeći pobrojiti nezaobilazne stanice. U prvom poglavlju F2 kao da se iz toga vodoravnog niza okomito spuštaju pojedini pravci otkrivajući važne stanice u prošlosti. One pripadaju različitim područjima, progresivnim ženskim časopisima 1930-ih i 1940-ih, sintezi obrta i dizajna, suvremenom stanovanju 1950-ih, djelovanju i utjecaju Mihajla Arsovskog, nepoznatoj produkciji plakata Nenada Pepeonika, slavnoj produkciji Mirka Ilića i utilitarnom dizajnu raspjevanog socijalizma. I bez obzira na različitost, odgovaraju svom podnazivu, bilo primjerom Arsovskog, za kojeg bi se moglo reći kako je ‘dizajnirao jedan dio povijesti’, bilo da ‘raspjevanim socijalizmom’ historiziraju ulogu dizajna.
Drugo poglavlje F2, duhovito nazvano dizajn nezavisnosti, također kombinira portrete pojedinaca u kolektivima i kolektive kao cjeline. Dobar primjer ovoga prvog jest dvanaestogodišnje grafičko oblikovanje Marija Ančića svih materijala nezavisne udruge Drugo more, dočim ovo drugo predstavlja suprotno načelo, dizajniranje raznih materijala nezavisnoga kolektiva Blok uključuje četrdesetak raznih autorica i autora. S jedne je strane Ančić prepoznatljivim rukopisom identificirao Drugo more, a s druge Blok različitim autorskim rukopisima postavio platformu na kojoj se razni rukopisi doimaju poput narječja istog jezika. Nezavisnost brane Živčić i Dević na barikadama Studentskog centra, a uličnim intervencijama to čini „This town needs poster“. Na koji način u obranu nezavisnosti dolazi mlađa generacija primjerom pokazuje Lana Grahek.
Za to vrijeme u intermedijalnoj čitanci starija generacija (NEP/Dejan Kršić, Goran Lišnjić, Boris Greiner i Stanislav Habjan) predstavlja četiri sasvim različita tematska razmišljanja. Ono što ih povezuje jest aktivna uloga teksta/proglasa, iz čega djelomično i proizlazi intermedijalna oznaka, no nazire se i slično vizualno razmišljanje oblikovano ili, preciznije, formatirano fotokopijom i sitotiskom. Pa dok između Kršića i Lišnjića postoje određene poveznice, primjerice, ideološko ikonografsko ishodiše koje pronalaze u ruskoj avangardi, što je rezultiralo i nekim suradnjama, Greinera i Habjana znatno čvršće povezuje suradnja u dvadesetogodišnjem projektu „G & K Mailart Office“, čija je i tematska platforma bila ideja tandema. A budući da svi pripadaju takozvanoj fotokopirnoj generaciji, poglavlje bi se moglo označiti kao radna bilježnica oblikovana svjetonazorskim i tehnološkim profilom osamdesetih. U ulozi usamljenog jahača intermedijalne čitanke jest Ivan Antunović balansiranjem između autorskog dizajna i autorske glazbe.
Četvrto poglavlje donosi primjere političke aktivnosti alatom dizajna, i to ponovno kombinirajući pojedinačne istupe i kolektivne projekte. „Hrvatski dizajneri u akciji – dizajn u službi građana“ svojim radovima (plakatima) daje podršku cjelovitoj kurikularnoj reformi, akcija „Dozvoljeno plakatiranje“ okuplja pedesetak autorica i autora koji plakatima reagiraju na aktualne društvene i političke prilike. „D(r)ugo sjećanje“ također predstavlja plakate, konkretno one antiratne, pod devizom ‘mir neće donijeti plakati’ (u plakatnoj verziji na ekavici i ćirilici). Individualac je Boris Ljubičić i izlaže svoja rješenja u prošlom, prijelaznom i sadašnjem političkom sustavu.
Peto je, pak, poglavlje okrenuto budućnosti, koja je, međutim, već nastupila. Sudeći po tehnologiji i njezinu utjecaju na društvo, već neko vrijeme živimo u budućnosti. Teško je reći u kojem je trenutku ona nastupila, za Linu Kovačević je to novi milenij, s oblicima nove komunikacije, s aplikacijama koje uključuju alternativne scenarije i u postojeće odnose unose nove faktore. Za Nikolu Bojića i Damira Prizmića tehnologija je odavno opasna, od plinskih boca do kreditnih kartica. Ivica Mitrović u Spekulativnom dizajnu pokušava anticipirati budućnost, ali u isto vrijeme pomaže u promišljanju i razumijevanju današnjeg svijeta.
Za razliku od prva četiri poglavlja gdje se dizajn pojavljuje u ulozi grafičkog oblikovanja, u petome je ta njegova dimenzija mnogo manje prisutna, dizajn postaje oblikovanje sustava, odnosno oblikovanje edukacijskih procesa koji bi premostili posljedice tehnološkog ubrzanja i sve veće kompleksnosti društva. Ulazeći u konverzacijsku interakciju s uobičajenom predodžbom dizajna, diskurzivni objekti otvaraju vrata u prostor interpretacije, ali i oblikovanja društvenih procesa. Slikovito govoreći, dizajn širi svoju ulogu s onoga vanjskog i na ono unutarnje, a poput manjeg dijela ledena brijega što ga vidimo iznad površine, tako je i vizualno rješenje tek vidljivi dio onoga strukturalnog.
