Category: Mjesto

Categories
All Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb performans Volumen 3

KARNEVALSKI ŠATOR HRĐA NA VEČERNJEM POVJETARCU – RAS/PAKIRANJE PREDMETNOSTI

Performans u trajanju od pedeset minuta finaliziran je otvorenjem izložbe nastale tijekom izvedbe. Te činjenice, međutim, postajemo svjesni tek na kraju, kada autorica  izrijekom i proglasi izložbu otvorenom. 

Na samom početku, u uvodnom obraćanju ona određuje sebe (izvođačicu) i nas (publiku) predmetima ili objektima ove izvedbe. Nakon toga slijedi kraći period tišine u kojem se prvo javlja pomisao kako je činjenica našeg zajedništva možda i jedini sadržaj. Nju zamjenjuje svijest o nama, ovdje prisutnima, upravo onime čime nas je i proglasila – aktivnim čimbenicima konteksta koji nam je zasad nejasan, odnosno procesa koji će tek započeti. Ali niti to nije baš sasvim točno, zato što proces već jest započeo, prvo, njenom objavom, drugo, našom svijesti o značenju te objave – prihvaćanju nas i nje kao opredmećenja, gotovo na teoretskoj razini ili kao iz ptičje perspektive, dakle gledajući izvana, kao materijalizaciju onih elemenata bez kojih ne postoji niti izvedbe niti izložbe. Ukoliko tu situaciju prevedemo kao autoreferencijalnu, i to na način da se ona odnosi prema samoj sebi – toj situaciji, da portretira izvedbu kao takvu, odnosno njen medij iskaza, nužno je na početku eliminirati bilo kakav drugi sadržaj i izolirati upravo tu autoreferencijalnost. I sve ono što slijedi treba doživljavati kroz dvostruku optiku – kao primjer za alat ili formu koja kroz određeni medij nešto razvija i kao sadržaj koji se tim putem objavljuje. Izgradnja konačne slike, dakle, kreće od razgrađivanja odnosno našeg prihvaćanja da preuzmemo uloge objekata koji će s ostalim objektima oblikovati konačnicu. Takvo je prihvaćanje ključno jer je ono preduvijet za prihvaćanje raznih drugih oblika objektivizacija, onih kojima u načelu ne pridajemo takvu ulogu. A to će u ovom slučaju biti i glas i pokret i svakodnevni predmeti i reenactment i razne kombinacije, s time da je konačan rezultat linearan slijed tog procesa, ali i izgradnja forme tog procesa u našoj memoriji, kao i završni izgled galerijskog prostora.

Nakon kraće šutnje, autorica poziva prisutne da izaberu neki predmet kojeg imaju sa sobom, stave ga u predviđene prozirne vrećice i odlože negdje u prostoru. Ona zatim odabire jedan – osnovnoškolsku bilježnicu iz prirode i društva i svim ostalima pridružuje značenje temeljnog pojma, odnosno u kakvim relacijama je taj predmet s obzirom na prirodu i društvo. Dakle, konkretnim objektima pridaje kontekstualnu ‘objektnost’ u okviru slučajno ali ništa manje precizno ustanovljena načela.

U cilju postavljanja referentne točke odnosno dodatne ‘predmetizacije’ prostora služi se takozvanim ‘reenactmentom’ videa Sanje Iveković – dijeli posjetiteljima crne točke s molbom da ih nalijepe negdje na sebe a jednu od tih točaka vješa na elastični flaks otprilike u sredini galerije. S obzirom da se centar zbivanja, to jest ona, neprestano kreće i publika je, prateći nju, u konstantnom gibanju. Izolirajući točke recimo nekakvom rendgentskom ili sličnom snimkom, dobili bismo prikaz plutajućih objekata kojima ovaj nepomičan određuje osovinu.

Slijedeći rekvizit ili bolje reći aktivan izvedbeni predmet su stolice koje autorica raspoređuje po prostoru i ostavlja ih na uporabu iako to izrijekom i ne predlaže.

Nakon toga, uzima kutiju kocaka od šećera i sadržaj izvrće na pod nastojeći zadržati njihovu zajedničku strukturu dok su kocke bile u kutiji. Odvaja pojedine izgradbene elemente te pravokutne forme doslovno raspakiravajući njihovu postojeću predmetnost i dodatno ih razgrađuje tucajući ih u prah. No, mijenjajući oblikovno stanje ostavlja im nepromijenjenu suštinu. 

Na asocijativnoj je razini ta razgradiva konstrukcija dovedena u vezu s idejom proizvodnje i prodaje odnosno ciklusom u kojeg ona u jednom trenu ulazi kupujući robu i slijedi tijek novca potrebna za kupnju. Naglašeno performativnim verbalnim nizom prati put tog novca i logički dolazi do zaključka kako bi on na kraju trebao završiti kod onoga tko je robu i proizveo. Ta je roba njen izvedbeni kostim.  S obzirom da je jasno kako je taj ciklus nepovratno narušen, baš kao što se i na simboličkoj razini dogodilo s kockama od šećera, autorica nakon što je ustanovila svoj kostim (sako i suknja) također kao jedan od objekata izvedbe, sada ga skida (postaju vidljive etikete i cijena), raspakiravajući njegovu odnosno svoju performativnu predmetnost. Istodobno na zid vješa fotografije iz kojih proizlazi aluzija na tvornicu Kamensko, koja je robu i proizvela i također se u međuvremenu raspakirala. Gotovo plastično je, dakle, u jednom postupku moguće razlikovati sadržajnu dimenziju od one autoreferencijalne.

U slijedećoj etapi na zid olovkom ispisuje riječi, koje istodobno i izgovara – kao da ih sama sebi diktira – čiji sadržaj započinje upravo trenutkom početka pisanja i nastavlja se asocijativnim načelom – iz jednog pojma odnosno smislene cjeline proizlazi slijedeća i tako dalje. Sve do trenutka kad se značenje počinje odnositi na oblik linije koju proizvodi ispisivanje, odnosno kad ta linija krene prema dolje i završava na mjestu gdje je ostavljena jedna od onih crnih točaka. Uzimajući u ruke tu točku, prestaje pisati i započinje koregrafiranu plesnu izvedbu, ili, drugim riječima, dvodimenzionalna linija ispisana teksta prelazi u trodimenzionalnu liniju proizvedenu improviziranim pokretima kojima tu liniju provodi kroz galerijski prostor. Proizvodnja zamišljene linije naglašena je njenom rukom koja kao da ju vodi po unaprijed zacrtanoj putanji  ograničavajući dio galerije do jednog dijela ispisanog verbalnog niza. Zatim se gotovo istovjetnim pokretima, ali sada učinjenima unazad ili preciznije u ‘revers’, vraća do mjesta gdje je i započela koreografiranu izvedbu. Pokretom uokvireni dio na taj je način također postao objekt.

Stolice su se, dakako, u međuvremenu realizirale i sjedači su sada zamoljeni da ih okrenu prema zastakljenoj strani galerije. Učinivši to, oni bivaju suočeni sa svojim odrazom u staklu ponovo posvješćujući svoju ulogu u izvedbi. Osim toga, ovako okrenuti, oni postaju publika završnom dijelu u kojem performerica ponovo izrazito koreografiranom izvedbom dimenzionira ulazna vrata odnosno čin ulaska, te na neki način stilizirano interpretira i doživljaj kakvog bi ideja galerije mogla proizvesti. 

Nakon tog finala, izložbu proglašava otvorenom.

Bitan dio izložbe, osim vidljivih artefakata: nje, publike, stolica, osobnih predmeta, teksta na zidu i crnih točaka, čini i izgradnja, odnosno proces njena postavljanja u našoj memoriji. Listajući u sjećanju te stranice, shvaćam da sam nešto propustio. Naime, u nekoliko se navrata tijekom izvedbe čuje autoričin glas u off-u koji čita odlomak iz njena dnevnika. Previše je očekivati da bih bio u stanju reproducirati sadržaj, no taj je odlomak napisan u listopadu 1991. i to datumsko određenje skicira okolnosti kojih se svi sjećamo i koje su zacijelo nekako i odredile sadržaj, koji ih, međutim, uopće ne spominje. Nego putem zapisanog, priziva njeno raspoloženje, koje kao takvo i ovako reproducirano ponovo postaje objekt ugrađen u vrlo složenu cjelokupnost. Na formalnoj razini – kao glas u off-u, a sadržajno obujmljujući period od skoro četvrt stoljeća temeljem čega proizlazi gotovo plastičan doživljaj tadašnje perspektive, koja nam sada, poput svojevrsne optike, djelatno služi za upućivanje pogleda u sadašnjicu. 

Categories
All crtež Galerija AŽ, Zagreb Volumen 3

REPRODUKCIJE

Sjećam se onoga što je prethodilo izabranim kadrovima i bez da prekapam po kubičnom metru Stripoteka koje još uvijek na mom tavanu čekaju nove čitatelje. Zapravo, pamtim samo dvije od predstavljenih tri, nepoznato mi je društvo u kojem se kretao taj odrastao čovjek zdrava razuma koji očito nije dobro izabrao. 

“Pisati samo početke, nalik je djetinjstvu”, zapisao sam odavno, “kad se ono najbolje događalo u planiranju igre. Zbirka početaka mozaik je koji, gledajući ga izvana, ispada besmislicom. Iznutra, to je nada u mogućnost preslike života gdje budilica svakog jutra ispočetka zvoni. /…/ Samo je privid da nastavljamo započeto jučer, samo vanjska opna postojanja.”

Loren izabire završetke, epiloge, gotovo post festume. Sve se već dogodilo onako kako je priča odredila da se dogodi. Ove tri slike nacrtane masnom kredom na papiru sadržajem potvrđuju da je rasplet bio pravedan. Na crnoj podlozi sudbine žanr je riješio još jednu epizodu, glavni likovi su preživjeli i sve je spremno za slijedeću avanturu. Mort Cinder će otputovati u neko drugo vrijeme, Conan odjahati  na novo neprijateljsko područje, a za Kena Parkera ne znam.

U bezbroju pročitanih završetaka, tko zna zašto se baš neki od njih upisuju u sjećanje? I ne samo upisuju, nego tamo budu i nemirni, rovare, tentaju i tentaju, odbijaju biti zaboravljeni, sve dok ih se ne izvadi. Hoće li sada, ovakvi, rekonstruirani, konačno mirno propasti u dubine proživljenosti? I tko zna koliko ih još ima koji čovjeku ne daju mira i lupaju s druge strane vratiju naizgled zatvorene sobe?

Ispada da se čovjek ponekad nađe u službi nekih teško objašnjivih konstelacija. Ili su to neki dugovi prema apstraktnom zajmodavcu, nekom iracionalnom ulagatelju u nas same, čija isplata čeka pravi trenutak i odgovarajući format.

Savladavajući prostor od osobnog dužništva do galerijskog izloška, Loren izabranim epiloškim sličicama omogućuje pretpostavku razvoja i raspleta pojedine priče, istina, ne doslovno, nego tek imajući na umu okvir i okosnicu žanra. U tom smislu, ostajući u domeni konkretnog sižea odnosno njegova scenarističkog okvira, poruke što proizlaze iz konteksta, predstavljene vankontekstualno, dobivaju univerzalni značaj polazeći od osnovne karakterizacije likova. Conan ne trpi neodgovarajuće ponašanje bez obzira što mu takva reakcija može donijeti probleme, momku kojem se Mort Cinder i Ezra Winston obraćaju tek predstoji priznanje, a čovjek o kojem govore ova druga dvojica već je platio ceh svojim zabludama. Uvijek dijalog vode dvojica, uvijek se o nekom trećem radi i uvijek je u pozadini priče žena. Ali, na stranu ti detalji, svi djeluju u skladu sa svojom prirodom i bivaju suočeni s posljedicama svojih akcija. Zakon žanra je neumoljiv, ima čvrsto postavljena pravila, baš kao i doživljaj pravde u očima djetinjstva – za odstupanje od ispostavljenog slijedi kazna, što je otklon od tih regula veći, i ona će biti drastičnija.

Pokušavajući dočarati, primjerice, pretposljednji kadar priče koja mi je nepoznata, mašta servira izvršitelja kazne u obličju zlobna konobara što je odjednom iskrsnuo iza ugla s računom za grijehe u prošlosti. Jer odrastao čovjek zdrava razuma ipak nije uvijek u stanju birati. Za njega je račun očito bio prevelik, a zaključujem i da krčma u kojoj se sve to zacijelo događalo također nije baš na dobru glasu. Nije bilo spasa zabludjelom zdravorazumniku.

Cinderov štićenik ipak prolazi bolje, još se uvijek stigne iskupiti. Dočim se Conan, poput pravog neuništivog vuka samotnjaka, ne obazire na okolinu, ide svojim putem, pritom, međutim, uopće ne griješeći.

Cijena napogrešivosti je jasna, temelji se na zapretanju osobnih želja ili emocija u prihvaćanju usuda ili misije. Žanrovskom doživljaju objektivna dobra, pa zatim i pobjede, prethodi unutarnji obračun sa sobom, odnosno postojanje u trajnom intimnom odricanju.

“Ali Conan Simerijanac nije ga više slušao, samo se sjećao… I razmišljao… Kako su neka ‘zauvijek’ duža nego druga…!”

Takvo pojednostavljeno pravilo i u stvarnosti bi moglo polučiti rezultata, ali tek ako smo u stanju pristati na cijenu koja je, u toj stvarnosti, najčešće previsoka.

Opisujući Majakovskog, njegov prijatelj Pasternak kaže ovako: ‘Kad bi ušao u prostoriju, sjedao bi na stolicu kao da zajahuje motor i odlazi, nakon duboke intimne katarze koja mu je posve porušila unutarnje biće.’

Žanrovski prispodobljena, nekakva moralna gradacija ili stupnjevanje pokleknuća, kreće, dakle, od Conana kao neupitne jedinice, ide preko mladića kojem predstoji suočavanje s majkom koja, na nekoj drugoj razini, ali također simbolizira neupitnu moralnu kategoriju, do već izvršene presude nad čovjekom koji nije uspio biti ‘ispravan’.  

Tri stripovske sudbine izdvojene su na svečanu crnu tkaninu kao na pijedestal. Moguće se njima Loren odužuje formativnim trenucima svoga djetinjstva, no, sasvim ulazeći u crtačku maniru dotičnog strip autora, kadrove postavlja ispred zastora koji je već pao, predstava je završena. Umjesto posljednjeg naklona, međutim, završni prizori ostaju poput slika na odru ili, govoreći terminima umjetničkog jezika, mrtve prirode. Završetak je, dakle, konačan, neopoziv. Posljednji oproštaj s djetinjstvom ili s pojednostavljenom interpretacijom moralna kodeksa kakvog bilo koji žanr sa sobom nosi.

No, ma koliko lampice takva kodeksa i bile banalne, i njih, baš kao i sve druge, nije zgorega ostaviti upaljene.

p. s.

 A što se tiče početaka i završetaka… ‘Da, ja se udajem, znate…’, rekla je Marija jedne noći Majakovskom u Odesi. To je označilo završetak romanse koja nije ni počela, no istodobno započelo pjesmu što je ostala zauvijek.

Categories
All Galerija Prsten, HDLU, Zagreb slikarstvo Volumen 3

PROMATRANJA

Ova bi izložba, s obzirom na format, po svemu mogla podsjećati na retrospektivu – predstavljeno je nekoliko ciklusa radova u raznim medijima koji precizno ilustriraju Pavelićev interes i autorski izraz. Takva je karakterizacija, međutim, riječima autorice predgovora na otvorenju izložbe odmah na početku otklonjena i zamijenjena izoliranjem nekoliko ključnih tendencija Pavelićeva stvaralaštva. Na prvo bi mjesto bilo moguće staviti njegov odnos spram zgrade u kojoj se izložba događa, koju on simbolički doživljava, a slijedom toga i naziva ‘dom ili kuća umjetnika’. 

Kružnost njene arhitekture na formalnoj se razini manifestira brojnim realizacijama kružna oblika –  oslikane LP ploče, badgevi, drveni tanjuri, kružne projekcije i slično. Dočim je na suštinskoj odnosno konceptualnoj razini cikličnost vidljiva u gotovo opsesivnom korištenju ili, preciznije, raznovrsnom obrtanju i primjeni nekolicine istih motiva. Njihova učestala uporaba predstavlja šifru koja otvara vrata u Pavelićev svijet međusobnih povezanosti što je zapravo spiritus movens njegova cjelokupna djelovanja.

Priča, dakako, započinje ustanovljavanjem zborna mjesta, njenim označavanjem odnosno identifikacijom ili Pavelićevim pomalo šifriranim tumačenjem njene uloge i to u obliku obznane, pa gotovo i proglasa, kojeg stavlja na vanjsku fasadu: «Politički govor je suprematizam.»

Dokaz da je ta izjava točna jest velika fotografija na, reklo bi se, centralnom dijelu kružnog prostora Prstena, koja prikazuje automobil s lijesom predsjednika Tuđmana dok prolazi ispred zgrade HDLU-a. Stoga bi se Pavelićeva rečenica mogla proglasiti (kako to kaže Ružica Šimunović) i time-specific instalacijom. Ali na ovoj, izložbenoj  varijanti izostaje natpis na zgradi. Pavelić ga je, kako sam to kaže, cenzurirao. Da bi prilikom otvorenja gotovo performativnim činom na fotografiju, na mjestu iznad glavnog ulaza u HDLU, stavio crnu lopticu na kojoj piše ‘Oh, PM’.  To bi se moglo protumačiti ponovnim p/osvajanjem ideje kuće koja mu je, kao umjetniku, domicil ili adresa. Ili barem ponovnim posjećivanjem ili ophodnjom već od ranije osvojena područja. Odmah treba reći i da je taj ‘PM’ izuzetno značajan u Pavelićevoj ikonografiji. U pitanju je skraćenica Galerije Proširenih medija koja se nalazi unutar okrugle zgrade. No, to su i inicijali prezimena Pavelić – Mijatović (umjetnica Kata Mijatović je Pavelićeva životna suputnica). Značenje PM dakle pokriva i osobni i opći prostor, označava njegovu individualnu točku i ideju pod koju se svrstava, čime postavlja, pa i zaokružuje platformu svog djelovanja. I upravo kao što se na toj simboličkoj ravni isprepliće javno i privatno, tako se i na razini cjelokupna opusa, odnosno njegova ovdje prikazana dijela, isprepliću svi mogući odnosi i relacije na liniji Pavelić – sve ostalo. Sve postaje materijal, teren za upisivanje i obilježavanje uzročno posljedičnih veza, prostor u kojem je sve višestruko umreženo i ta mreža postaje toliko gusta da je u njoj moguće kretati se bez nekakva drugog ili pravog oslonca (koji uostalom i izostaje). Ta mreža zapravo tome i služi, da bi se u njoj Pavelić mogao kretati bez ograničenja, a mi ostali pratiti linije koje za sobom ostavlja, prepoznavati mjesta na kojima je već bio po paketima što ih je tamo ostavio.

Značajan dio izložbe zauzimaju ‘paketi’ u obličju ciklusa slika. To su već spomenute oslikane gramofonske ploče, okrugli drveni podlošci ili tanjuri, oslikane makulature i nekoliko serija ulja na platnu manjeg formata. S obzirom da se u svima njima često pojavljuju slični ili isti motivi ili pak boje ili iz ponešto različitih perspektiva promatrani ti isti motivi, stječe se dojam da su oni zapravo note, koje zatim, konkretnim rasporedom u pojedinim ciklusima ostvaruju usporediva ali drugačija suzvučja.

 Intenzivan dijalog što ga Pavelić vodi sa simbolom mjesta umjetničke realizacije ili mjesta na kojem se događa kontakt autora sa svima ostalima, mjesta kojeg slijedom toga  i naziva ‘kuća umjetnika’, a koje je po nekakvoj elementarnoj logici stvari smješteno u Domu HDLU, uključuje precizan odnos spram pojedinih izložbenih prostora tog Doma odnosno prostorija te ‘kuće’. Kuće koju je također na simboličkoj razini odmah na početku svojih javnih istupa i smatrao svojom, pa je poput budućeg stanovnika pratio i dokumentirao građevinske zahvate koji su, primjerice, Galeriju Proširenih medija doveli do sadašnjeg izdanja.

Zatim, određuje središnju točku okrugle zgrade, u toj točci pali svjetlo, poput označavanja centra cijelog univerzuma – što je zapravo i točno,  jer na metaforičkoj razini centar ‘kuće umjetnika’ upravo i jest središte njegova svijeta, da bi oko tog svjetla izveo ritualni ples, koji se na prvi pogled doima poput šamanskog obreda. To ‘šamansko’, međutim, tek je jedna od brojnih asocijacija ili layera umreženosti koja istodobno uključuje Beuysa kao ključnog umjetničkog šamana, ali i općenito dimenziju šamanizma kao nekakav oblik komunikacije s onostranim, što povratno oslikava činjenicu umjetnosti također kao jedan od takvih oblika. Pa ‘kuća’ ili ‘dom’ postaje hram. Njegova se središnja točka nalazi na pravcu što vodi od središta Zemlje do središta svemira. 

Taj ples ima još jednu komponentu – Pavelić, naime, stopalima udara po podlozi proizvodeći jednoličan, gotovo metronomski ritam kružeći oko svjetla. Taj ritam odjekuje poput doboša, što je očito ključna dimenzija tog rada kojeg naziva ‘Glas umjetnika’. Taj se glas proizvodi u Galeriji Bačva, koju je po njenom izgledu, a još mnogo više po zvučnosti moguće usporediti s velikim bubnjem. On, dakle, udarcima po podlozi tog zamišljenog velikog bubnja proizvodi svoj glas. Taj glas prvo posvješćuje njegova proizvoditelja, zatim mjesto na kojem se događa kontakt između njega i svega, da bi naposlijetku preuzeo ulogu kakvu doboši temeljno i imaju, a to je poziv na okupljanje, priprema za izricanje nečeg važnog, nekakve poruke koja se jedino i može iznijeti na ovome mjestu i u obliku kakvog to mjesto samo po sebi određuje.

Metafora bubnja i svega onog što ta ideja ili koncept sam sa sobom nosi također je lajtmotiv ove izložbe a i cjelokupna Pavelićeva opusa. Dakako, ta metaforička uporaba ima svoje ishodište u stvarnosti: Pavelić je bio bubnjar u punk bandu. Jedan od njegovih poznatih eksponata jest mali bubanj s ucrtanim Kniferovim meandrom što bi se moglo protumačiti kao spoj ili mjesto dodira prošlog i sadašnjeg Pavelića. Taj je trenutak u njegovoj osobnoj ikonografiji precizno određen – 10. lipnja. To je datum njegove prometne nesreće nakon koje je nekoliko dana bio u komi, a nakon čega odlučio postati likovnim umjetnikom. (To je istodobno i Kožarićev rođendan, što Pavelić ponovo koristi u smislu nekakva dokaza i koji se kao motiv također pojavljuje na nekoliko mjesta u izložbi.)

Pa je tako i jedna od slika većeg formata, učinjena izravno na zidu, stilizirani prikaz slikara bez glave u akciji bubnjanja.

Ovo – bez glave, također je nekakav ikonografski obrazac koji se proteže kroz cijelu seriju radova zajednički imenovanih ‘Nevidljive akcije’, u kojima Pavlić pognute glave u bijeloj kuti na čijim leđima piše ‘PM’, pozira na izabranim lokcijama kojima samim time i pridaje simboličku ulogu.

 Nadovezivanje jednog motiva u drugi, ili bi preciznije bilo reći pretakanje ili nadogradnja, možda i nije Pavelićev izum, no on taj recept razvija na posve autentičan način, pri čemu su sve moguće asocijacije što ga je taj motiv u prvotnoj etapi imao uključene u slijedeće izdanje.  Stoga bi se na kraju i moglo zaključiti kako se ispreplitanje te mreže vrši nitima jednake debljine, koje, međutim, same od sebe krupnjaju činjenicom proizvodnje novih, kojima tada one postaju oslonac.

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb instalacija Volumen 3

BITTERSWEAT

Naslovna kovanica mogla bi se prevesti razdvajanjem na formu i sadržaj, odnosno u ovom slučaju na materijal i poruku – sirovina je, naime, nedvojbeno slatka, a ono za što je iskorištena nažalost ima gorak okus.

Izložbom dominiraju tri kružna reljefa promjera skoro dva metra, koji su, poput stiliziranog puzzlea, sastavljeni od bezbrojnih čajnih kolutića a prikazuju kovanice od jednog švicarskog franka, jedne kune i jednog eura. 

Slatki novac. Ali malo tvrd, daje otpor zubima, dakako, njegove je elemente trebalo topiti u čaju, zagrizavši ga sada, njegov bi okus socijalističku djecu smjesta prebacio u prošlost.

U prošlost kada su krediti imali ljudsko lice, a inflacija apetite njihovih kamata zadovoljila mrvicama s radničkih stolova. Danas je valuta prilično stabilna, reklo bi se sita, dapače, neprestano se deblja po gornjim katovima staklenih bankovnih carstava. Ali nije ona kriva, ona ima svoj život, svoje ciljeve i svoja sredstva, svoje šefove i svoje podređene. I ona odmah zna koji su koji, kako li ih samo smjesta raspoznaje? Po izgledu ili po unutarnjoj strukturi, po odijelu ili po moralu? Ili po okusu? Klanja se onome kome je lova slatka i šiba one kojima je gorka. Čime ponovo iskazuje nekakvo ljudsko lice, zar se i mi ne priklanjamo onima koji su na našoj strani? Lova je bez izbora, hrli u džepove svojih ljudi, tamo se osjeća dobro, na sigurnom je, među svojima.

 Kneževićev reljef, između ostalog, sugerira i činjenicu kako se novac ne može dijeliti, ako bi, primjerice, uzeli pokoji kolutić, skinuli ga s čavlića na kojeg je obješen, narušili bismo cjelinu i to više ne bi bila slika novca. Što nas u simboličkom prijevodu ponovo dovodi do portreta njegove suštine – ideja tog fenomena zapravo je apstraktna i tek slijedom niza društvenih dogovora ostvaruje se njegovo stvarno postojanje. Koncept što ideju drži na okupu prilično je složen, sastavljen od brojnih kotačića, otkucaji tog mehanizma odavno su prodrli u sve sfere života. Do te mjere da, također već odavno, oni sami, dakako, najbolje i poznaju svoj ritam, tu melodiju što, jednom pokrenuta, sama nadalje razvija svoje varijacije. Zaustavimo li pokoji kotačić i izvadimo li ga is stroja, zavladat će tišina. Tišina, međutim, koju bi rijetko tko bio u stanju izdržati. Melodija to dobro zna i ne obraća pažnju na jalove pokušaje. Tu se ideju više ne može raščlaniti. Osim toga, nije li i njen najveći uspjeh upravo u tendenciji da se prikaže, pa da taj prikaz onda i prihvaćamo kao jedinstven, nezamjenjiv?

Stvorili smo vraga, reklo bi se, a vrag kao vrag, uzeo je sve pod svoje.

 U posljednjih nekoliko mjeseci ovo je već druga autorska interpretacija tog lijeka za većinu naših problema, koji, međutim, izaziva ovisnost. I dok je Vanja Babić raskrinkao njegovo hipnotičko djelovanje izoliravši u njegovoj materičnosti ono što golo oko ne vidi, odnosno svojevrsnom sekcijom u konkretnoj banknoti izdvojio ono što ju razlikuje od obična papira, Knežević postiže istovjetnu poantu, no suprotnim postupkom. Od nečeg običnog, od simbola naše svakodnevice ili od simbola onoga čemu novac zapravo služi, proizvodi osnovnu novčanu jedinicu. Dok ga, dakle, Vanja razgrađuje, Matej ga izgrađuje. Dok se jedan služi njime da bi posvijetlio njegovu opasnu posljedicu, njeno razorno djelovanje kojem se opčinjeni ne mogu oduprijeti, drugi simbolički materijalizira oblik te opojnosti, te privlačnosti što bi  ju se moglo označiti i ‘kruhom preko pogače’. Pa čak se i recidiv onog Antoinettinog ‘ako nema kruha dajte im kolače’, u pozadini diskretno provlači. Gradeći od komadića sitnih, pojedinačnih slatkoća kompleksni mozaik sveprisutne gorčine, Knežević istodobno aludira na pojedinca i na društvo u cjelini, na doručak u svakoj pojedinačnoj potleušici svijeta i na njihovu cjelokupnost odnosno na činjenicu da zbroj koštanja svih tih doručaka otprilike vrijedi jednu osnovnu novčanu jedinicu. Dok Vanjina hipnotička vrtnja novčanicama ima za cilj otvoriti ljudima oči, Matej portretira ono što te otvorene oči mogu vidjeti.

Činjenica da sa zidnog ornamenta izostaje dolar, pomalo sužuje svjetsku problematiku na naše lokalne ovdašnje i evropske ovdašnje zlopočinitelje. Jer, karte na stol, petrodolarski cunamiji s naših su obala tek jedva vidljivi.

 Osim instalacije na zidu, izložba uključuje i lightbox s fotografijom na kojoj se polurastopljeni sladoled cijedi po ruci koja ga drži. Slatko je postalo ljepljivo, ruka se više ne može odvojiti od sadržaja, ugoda se premetnula u svoju suprotnost. Ne radi se ovdje o uputstvu za uporabu, to jest da sladoled treba pojesti odmah jer će u protivnom iscuriti po podlaktici pa čak možda ostaviti i poneku mrlju na hlačama, ne, ikona sladoleda ovdje simbolizira površno zadovoljstvo, mamac kojemu je teško odoljeti, a hvatanje na udicu, po prirodi stvari, ostavlja posljedice. Kao što Šotola kaže… ‘od onog što se natoči preko ruba čaše nema veće glorije na nebesima niti veće ugode u nepcu, samo lokvica na podu’, tako je i ovdje, putem delaya od nekoliko minuta, umjesto uobičajena motiva privlačne reklame prikazano ono što se iza tog vidljivog layera krije. 

I, gledajući fotografiju, javlja se poriv za pranjem ruku.

 Treći rad ‘Bittersweeta’ (što bi u asocijativnom poluprijevodu žargonski moglo biti i ‘gorki svit’ odnosno ‘svijet’, te kao takvo i dalje značenjski odgovarati) jest video prezentiran unutar postamenta u formi stola. Nadvijajući se nad taj ‘stol’ vidimo prikaz snimljen odozgo, dakle, iz naše trenutne perspektive.  Vidimo ruke (koje bi mogle biti i naše), kako metalnom šablonom u obliku zvijezde izrezuju meki dio kriške kruha, zatim ih mažu Eurokremom, slažu u obliku zastave Europske zajednice i potom jednu po jednu vade iz kadra – dakle, stavlja ih se u usta i jede. Simbolika je ovdje gotovo doslovna i odnosi se na manje više klasični doživljaj EU-a i nas, poput mrkve na štapu za kojom hoda magarac. Duhovito korištenje Eurokrema, ikonografski, s obzirom na djetinjstvo, lako povezivog s čajnim kolutićima, koje imenom tog superslatkog namaza već samo po sebi (apsurda li!) reprezentira našu novonastalu ekonomsku današnjicu, te lagano ubrzan prikaz predstavljenih radnji što pomalo sugerira ili ironizira prisutnu halapljivost koja u principu rezultira naglim, ali površnim zasićenjem, daje ovom videu, bez obzira na spomenutu doslovnost, djelatnu ulogu u ilustraciji slatke gorčine. 

Categories
All Galerija Greta, Zagreb site specific Volumen 3

HRPAGRETA

Site specific instalacija u formi friza duž svih zidova Grete zapravo je galerijski derivat autorova eksperimentalna filma ‘HrpaZgRiZg’.

Krenimo, stoga, od filma. 

Materijali su snimani u periodu od godine dana tijekom vožnji od Zagreba do Rijeke (gdje Jandrić kao profesor radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti) i nazad. Kamera je fiksirana u kabini ispred vjetrobrana i kadar je uvijek isti. Film počinje i završava na naplatnim kućicama i prati isključivo vožnju autocestom. Brojni sati snimljena materijala reducirani su na pola sata trajanja filma, pri čemu je vidljivo nekoliko karakterističnih načela te redukcije: preskakivanje vremena, pa čak i godišnjih doba, promjenom meteoroloških okolnosti na identičnim lokacijama prolaska, preskakivanje prostora vezanjem za neke usputne situacije tijekom vožnje, te korištenje brojnih tunela na način da pratimo ulazak u jednog i izlazak iz drugog. Izmjene kadrova su ponekad fluidne, jedva primjetne, a ponekad posve kontrastne s obzirom na sadržaj; trajanje pojedina kadra rijetko kada prelazi desetak sekundi što, bez obzira na neprestanu činjenicu vožnje, doprinosi dinamici doživljaja. Likovna je dimenzija, to jest atraktivnost prizora očito također bila jedan od bitnih faktora odabira materijala. U tom su smislu optimalno korištene sve ponuđene mogućnosti – zanimljivost se kadra, naime, ne naslanja isključivo na panoramske atribute, nego se često služi efektima noćne vožnje ili pak onima što ih na vjetrobranskom staklu gotovo i serviraju razne atmosferilije. Zvučna slika proizlazi iz tri izvora: program s radija, telefonski razgovori i originalna glazba. Ovo potonje, glazba komponirana za film, proizlazi odnosno naglašava, pa čak ponekad i karikira autentične zvukove okolnosti vožnje.

Imajući na umu temeljni motiv Jandrićeva dvadesetgodišnjeg bavljenja – a to je ‘Hrpa’, kojeg provlači kroz razne medije, a čiji je osnovni simbol pojednostavljeno grafički prepričan kao upisivanje trokuta i kruga u kvadrat, što se zatim u raznim medijima prevodi u trodimenzionalnost ili multidimenzionalnost, u ovom ga slučaju nalazimo u ključnim elementima filma. To su kadar, slika i zvuk. U kadar kao pravokutnost upisan je vizualni i auditivni sadržaj. Ovaj vizualni predstavlja krug zato što na idejnom planu zatvara sadržajni ciklus – putovanje od Zagreba do Rijeke i nazad. Dočim auditivni, također na idejnoj razini, sadržajno čine tri različita zvuka, tri uporišne zvučne točke koje se, postojeći u vremenu, međusobno dodiruju čime proizvode trokut. Stoga u zamišljenom doživljaju filma kao trodimenzionalnosti, ti elementi, svaki u svom izražajnom mediju, ostvaruju prostornost. Ta se prostornost, dakako, realizira u takozvanom meta prostoru odnosno pod njegovom pretpostavkom ili pod pretpostavkom mogućnosti da se doživljajno razdvoji medij filma simbolično manifestiran kroz kadar, medij slike i medij zvuka. Dakle, baratajući medijima (a ne njihovim sadržajem) kao izgradbenim materijalom, Jandrić proizvodi skulpturu filma.

 U galerijskoj inačici polazišne ideje, međutim, više ne govorimo o skulpturi filma iako su neki njegovi dijelovi zastupljeni, nego je u pitanju prilično striktno poštovan i proveden format site specific instalacije.

To se, dakako, na prvi pogled uopće ne vidi, pri ulasku u galeriju uočava se friz duž svih zidova, širine 18 cm, u visini očiju. Točno nasuprot ulazu tik iznad friza povučena je tanka crna crta, s desne strane piše – 5.01, a s lijeve – 6.03. U prijevodu, interpretiran je dio filma od pete do šeste minute originalnog trajanja, čime je istodobno naznačen smjer kretanja posjetitelja.

Zašto site specific?

Jandrić je prvotno izmjerio zidove galerije. Format filma (16:9) je pomnožio s dva i dobio 32 x 18 cm. To mu je osnovna jedinica odnosno građevni element friza. Zatim je sekundu filma također prebacio u dužinu i s obzirom da se svaka sekunda sastoji od dvadeset pet sličica, format od 32 x 18 cm je podijelio na 25 pravokutnika od kojih svaki odgovara odnosu 16:9. Predstavljeni dio filma u trajanju od cca jedne minute ima osam kadrova ili u ovom slučaju vizualnih cjelina.  Na početku svakog dijela nalazi se stil frame prvog prizora novog kadra. Nakon njega slijedi Jandrićeva crtačka cjelina na prostoru dužine tog kadra koja završava njegovim zadnjim frameom. Slijedi prvi frame novog kadra i tako dalje. Proizvodnji je, dakle, prethodio precizan izračun i format izložbe odnosno friza koji je u potpunosti proizašao iz dužine raspoloživih zidova, odnosno prijevoda vremena u prostor. Pa se na nekom drugom mjestu ideja možda i može ponoviti no u sasvim različitom vizualnom izdanju to jest izborom drugih kadrova.

Takozvanu nultu situaciju – onu nasuprot ulazu iznad koje je crta – predstavlja polovica prve sličice kojom izložba započinje i polovica zadnje, kojom ona završava, pa bi se ovdje moglo govoriti i o stilizaciji loop-a.

Struktura crtovlja, to jest pretvorba frameova u centimetre, gotovo da uopće i nije vidljiva iako se nalazi u pozadini svake slike. Nje tek s vremena na vrijeme postajemo svjesni zato što se u pojedinom od tih nevidljivih pravokutnika nalazi olovkom ili akvarelnim bojicama nacrtan prizor kadra koji navodno promiče ispod crteža, gotovo u smislu podsjetnika, dakako proporcionalno smanjen.

Općenito govoreći, crteži ponekad proizlaze ili bi bolje bilo reći, naslanjaju se na situaciju najavljenu stil frameom, no ubrzo ju posve napuštaju i preuzimaju slobodan tok Jandrićevih asocijacija ili predstavki mentalnih stanja pri čemu prevladavaju bijeli i crni planovi u koje su manje ili više vidljivo ubačene varijacije osnovnog grafičkog motiva hrpe, odlomaka ponekih tekstova i brojevi. Tekstove je jedva moguće pročitati i to tek gledajući pod određenim kutem (s obzirom na ulaz svjetla) zato što su uglavnom napisani crnom olovkom na crnoj pozadini. Slično je i sa strukturama sastavljenim od brojeva u kojima je moguće prepoznati gustu mrežu koja pod određenom šifrom također ilustrira formu hrpe, obrazac koji i inače dominira njegovim slikama (primjerice ‘Hrpa 1-1110’ ili ‘Hrpa 3-1110’).

Stoga bi se za te crteže moglo ustvrditi kako i oni predstavljaju svojevrsno putovanje i to unutarnjim ili mentalnim Jandrićevim pejzažima. I to danonoćno, s obzirom na crno bijele podloge, što bi opet mogla biti preslika dnevne i noćne vožnje.

Slijedom toga, grafički bi se znakovi hrpe što se poput lajtmotiva pojavljuju duž friza mogli prevesti kao prometni znakovi (na što i formom malo asociraju) odnosno kao putokazi što se poput bljeskova ukazuju na proputovanju kroz unutarnju nigdinu, kroz svemir koji se, baš kao i ovaj pravi naizgled doima pretrpan sadržajima, no tek bivajući u njemu postaje se svjestan njegove praznine. Praznine koja se potom napučuje pomislima, nekakvim tinjajućim lampicama što u daljini za trenutak zaiskre i ako se na vrijeme ne krene k njima, ugasit će se. 

Categories
All Mali salon, Rijeka site specific Volumen 3

NASTAVITI DOK NE POSTANE NESIGURNO

Slijedom svog već izgrađenog autorskog rukopisa Božena ulazak u galerijski postor obavlja vrlo diskretno, gotovo nevidljivo. Da bi se potom, tragovi tog ulaska malo pomalo oblikovali u identitete i postupno oživljavali, te svojom autentičnošću izgrađivali kontekst u čijem je središtu upravo galerija. 

Elementi tog konteksta postojali su i ranije, no poput kazališne predstave u kojoj je scenografija postavljena, i glumci su na svojim mjestima, i publika je u gledalištu i čeka se signal za početak nakon kojeg svi preuzimaju svoje uloge i započinju zajedničku igru, tako su ti elementi ranije putovali zasebnim putanjama, da bi tek taj kontekst upalio reflektor i njihove putanje doveo u vezu. Pa čak i ne na način da se one mijenjaju, nego postaju osvijetljene, njihovi odlasci, dolasci i prolasci se odjednom započnu događati na tom osvijetljenom prostoru i akteri tih putanja nemaju izbora nego osvrnuti se na izvor svjetla, odnositi se prema njemu. I to do te mjera da ispada kako te isprepletene putanje odnosno njihovi korisnici uglavnom i jesu ovdje isključivo radi tog svjetla, da njega nema, oni ne bi znali u kakvu su igru upleteni, kakvog su zajedništva dio, zajedništva kojeg bez njih također ne bi bilo. Pa bez obzira što su možda i nesvjesni jedni drugih, dapače nesvjesni i tog zajedništva, oni su njegovi djelatni proizvođači. Rezultati njihove proizvodnje – a to je odnos prema upaljenom svjetlu, kojeg oni sami također možda i nisu svjesni, nego to postajemo tek mi, publika, predstavlja sadržaj izložbe Božene Končić Badurina.

Aktivni protagonisti posve su obični, elementi koje samim sobom ugrađuju u cjelinu temeljeni su u njihovim uobičajenim pozicijama, u njihovoj izvjesnoj svakodnevici, obavezama koje izvršavaju ili ne, međutim, u netom započetom galerijskom igrokazu, njihove su istine autorski interpretirane.  To postaju role njih samih, njihove se uloge, ne gubeći ništa od svoje istinitosti, odvajaju od njih, pa i oni, zajedno s nama, sjede u gledalištu i prate kako je to što oni jesu prešlo zidove i postalo portret onoga što postoji izvan zidova u trenutku zamišljenog prelaska unutra. Ono iznad, ono ispred, ono lijevo i desno, došlo je unutra. Pa čak je i dio onoga unutra prešlo jedan korak i pod istim je načelima  kao i ovo ostalo, preuzelo svoje mjesto u definiranom kontekstu oblikovanja autoričinoga ‘unutra’. Odnosno pogleda svega ovoga nabrojanog prema unutra. Taj se pogled, taj doživljaj onoga unutra od strane svega vanjskog (pa i unutarnjeg) sada gleda (i sluša).

To bi bio pokušaj tumačenja sadržaja izložbe, odnosno što bi moglo značiti kad se kaže da je sadržaj izložbe subjektivni pogled okoline na nju, ili preciznije, i na izložbu i na galeriju kao mjesto njena odvijanja i na suvremenu umjetnost u čijem se okrilju to događa, to jest na sve to zajedno kao združeni pojam.

 Konkretno opisujući situaciju, ono što se u prvom dijelu galerije smjesta uočava su dva crteža flomasterom preko cijelog zida. Crtež slijeva predstavlja pomalo starinske police na kojima su kojekakvi vrčevi i posude – to je skica interijera ljekarne s druge strane zida, u omjeru 1:1. Iz slušalica što se nalaze pokraj nacrtanih polica doznajemo nešto o povijesti i razvoju te ljekarne od strane ‘magistre’ zaposlene u apoteci, pa i kakav je njen odnos ili doživljaj galerije i njena sadržaja. Ta je izjava autorski intepretirana odnosno literarizirana i pročitana od strane profesionalne spikerice.

Na desnoj su strani nacrtane djevojke i mladići koji stoje ili sjede na drvenim sanducima. 

To je također preslik situacije s one strane toga zida. Tamo se, naime, nalazi nadsvođeni prolaz što vodi od riječkog Korza u sporednu ulicu. Na tom je mjestu i ulaz u Mali salon. U tom je prolazu, ispred ulaza, skupina arhitekata u okviru svoje akcije postavila odnosno ostavila spomenute drvene sanduke na kojima se često sakupljaju uglavnom mladi provesti slobodno (ili ukradeno) vrijeme zaklonjeni od vjetra, kiše ili sunca. Pored crteža su i izjave nekolicine njih iz kojih proizlazi kako ih vrlo malo ili uopće ne zanima što se zbiva u galeriji.

Osim tih crteža, u prvoj se prostoriji događa i kontinuirani performans. Preciznije rečeno jedan dio performansa, drugi dio se odvija ispred galerije, na Korzu.

Unutra, tik uz prozor, pomalo kao lutka u izlogu nalazi se jedan izvođač, oko vrata mu je obješen oveći karton na kojem je ispisana informacija, primjerice: «Djevojka s crnom  šiltericom prekapa po crvenoj torbi”; ili: «Mladić s bradom u hodu čita novine»; ili: «Mladić i djevojka srdačno se pozdravljaju na ulici»… Informaciju potkrijepljuje odnosno pojavnjuje njena realizacija uživo na ulici ispred galerije. Tridesetak raznih varijanti se svakih petnaestak minuta izmjenjuju.

Naoko besmislenom ali zapravo prilično duhovitom akcijom, galerija slikom u izlogu komentira, upozorava ili najavljuje zbivanja ispred nje, zbivanja koja se ni po čemu ne razlikuju od svih ostalih uobičajenih aktivnosti na Korzu. Time ne samo da je naglašena komunikacija između galerije i ulice, nego je simbolički apostrofiran interes galerije za ono što je okružuje, za život što se odvija u njenoj blizini, čiji bi ona i trebala biti prevoditelj ili glasnogovornik tog prijevoda. Prijevoda čiji temeljni cilj i jest transformacija životna sadržaja u onaj umjetnički da bi se suština životnog mogla lakše očitati ili uopće pojavniti. U ovom je slučaju konkretnost životna ishodišta općenitošću informacija eliminirana, da bi u prvi plan izbio odnos. Doslovnost izaziva smješak, publika su prolaznici koji gledajući ostale izloge na Korzu, gledaju i ovaj i vide osobu s informacijom, a zatim vide i postvarenje te informacije i nužno shvaćaju da su oni svjedoci, da su postali publika izložbe i da je izvedba za njih organizirana kao i da nema drugog sadržaja te izvedbe osim da se njima ukaže na postojanje izvedbe > na postojanje galerije > na razlog postojanja galerije > na nužnost njihova sudioništva.

Situacija bi se slikovito mogla predstaviti i kao velika mreža razapeta preko Korza ili preciznije parangal čije su udice prolaznici usput zagrizli a da to i ne znaju, te bili pušteni a da i ne znaju da su uopće i bili uhvaćeni.

Pretpostavka njihova svjedočanstva, njihova posvješčivanja činjenice galerije na koje su takoreći prisiljeni i što im ostaje poput kamena u cipeli, postaje sadržaj izložbe.

 Na srednjem su zidu, između velikih prozora s pogledom na Korzo, obješene još jedne slušalice. Glas spikerice govori o susjedima što svakodnevno gledaju galeriju. No, glas spikerice se odjednom identificira kao osoba spikerica koja je također svakodnevno lokacijski upućena ovamo zato što se radijski studio gdje ona radi nalazi na katu iznad galerije!

Dokle?, zavapi sad već posve opkoljena i bespomoćna galerija.

Do kraja, odgovara autorica naslovom izložbe koji je zapravo parafraza izjave Georgesa Pereca ‘… nastaviti sve dok mjesto ne postane nesigurno, dok makar samo na trenutak ne dobijemo dojam da se nalazimo u nepoznatom gradu…’

Dok dakle galerija sama ne postane nesigurna, te u očima eventualnih posjetitelja izgubi atribute ili  auru mjesta gdje se događa njima nešto nezanimljivo i pojavi se znatiželja što ju se obično ima boraveći u nepoznatom okruženju.

 Konačan udarac dolazi iznutra. U drugoj prostoriji, na stražnjem se zidu u samom dnu galerijskog prostora projiciraju rečenice što se obraćaju izravno posjetitelju i predstavljaju izvođače performansa, ali i Niku, čuvaricu izložbe koja završava diplomski i često ‘surfa netom’.

Izlazeći, posjetitelj se suočava s Nikom koja diže pogled s laptopa i pozdravlja ga dok ovaj otvara vrata, prolazi kroz špalir djevojaka i mladića koji sjede na drvenim sanducima i izbija na Korzo upravo u trenutku kad djevojka s crnom šiltericom kopa po svojoj crvenoj platnenoj torbi. 

Categories
All instalacija Institu za suvremenu umjetnost, Zagreb Volumen 3

MEA VITA EST FERIA INFINITA

ILUMINIRANI TRANSKRIPTI I AURALNA MITOGRAFIJA NA TLU HRVATSKE

Mladi dizajner s međunarodnim diplomama svojim se autorskim istupima u potpunosti uključio u takozvanu suvremenu scenu. To samo po sebi ne bi bilo pretjerano neobično kada on u tom medijskom preodijevanju ne bi bio prilično usamljen ili kada bi se u njegovim radovima iole naslućivao dizajnerski pedigre. U prošlosti se može naći tek suprotnih primjera, to jest da se akademski obrazovani likovnjaci bave grafičkim i inim oblikovanjem, što je pak posve razumljivo budući visoke škole za dizajn ranije u nas nije niti bilo. 

Već na samom ulazu, takoreći prolazeći kroz predsoblje galerijskog konteksta (nakon nastupa na THT-u i izložbe u HDD-u) Niko se već osjeća potpuno udomaćeno, vrlo slobodno i reklo bi se, sasvim transmedijski. Barata audiom, videom, tekstom, reljefom, tiskovinama, fotografijom i tako dalje. Gledajući izložbu u cjelini gdje se u nevelikom prostoru posjetitelj zapravo provlači između izložbenih predstavki njegova unutarnjeg univerzuma, moglo bi se govoriti o instalativnom klupku čiji sastavni dijelovi  pokušavaju pobjeći svaki na svoju stranu, no to im ne uspijeva budući su međusobno isprepleteni čvrstim konceptualnim konopcem. Bez obzira na oblikovnu ili tematsku raznorodnost tih elemenata, njihova suština odaje isto mentalno ishodište, a još više od toga iskazuje identično prijeđeni put od sadržajnog polazišta do galerijske konačnice, pri čemu je, iako formalno nevidljiv, plastično portretiran upravo prolazak kroz područje autorske intervencije. Ključne značajke tog portreta su: a/ specifičan izbor sadržaja čija je zajednička komponenta pretpostavka nekakvog standarda koji takvom sadržaju odriče mogućnost da bi on to uopće mogao biti, b/ raznolik, ali brižno odabran izražajni medij njegova pojavnjivanja gdje jednaku vrijednost imaju fotokopija, falsificirani zlatotisak, audio kazeta ili strojno izrezana metalna šablona, c/ studiozno bavljenje očiglednim nevažnostima u čijem je oblikovanju itekako vidljivo tehnološko poznavanje dotičnog medija, d/ formalno neiskazivanje ironije, dapače, žilavo odupiranje ili žestok otpor bilo kakvoj ironičnoj primisli tijekom procesa uzdizanja efemernog na pijedestal ekskluzivnog, pri čemu je potpuno jasno kako je karikatura temelj tog posla, te kako se ironija neumoljivo provlači kroz sve etape a naročito iskazuje upravo u pružanju otpora spram nje same. Dapače, osobno je meditativno stanje gotovo uvijek okosnica i naglašavanjem tih nefunkcionalnih vremenskih perioda, tih naoko neuporabnih epizoda, pozornost se usmjeruje na raspoloženje što u njima prevladava, na raspoloženje što bi moglo biti preduvijet za oblikovanje nekakve ideje, na činjenicu kako je izostanak obaveze plodno tlo za kreaciju. Međutim, ovdje izostaje konkretan plod takvog mentalnog stanja, nego ono postaje tema. Pa čak i kad je to stanje, u koje je autor bio doveden, primjerice, slušajući Lennona, rezultiralo njegovom akcijom – snimanjem sebe dok improvizira na Lennonovu podlogu, taj je rezultat kao klasičan artefakt upitan, pa čak možda i poništen naslovom tog rada odnosno te skladbe – ‘Mind Games Forever’, čime je na prvo mjesto ponovo stavljeno stanje, dapače, ono zauvijek repetitivno. Autor se, dakle, prepušta vječnoj igri svijesti, pri tom se i snima, pa onda to u loop-u pušta i ponovo se snima dok improvizira na taj loop, zarobljen u opsesivnoj meditaciji. No, činjenica da se snima, da snimku urezuje na vinil kojeg na gamofonu na izložbi pušta, svjedoči o autorskoj svijesti koja kao sadržaj uzima svoju ‘prepuštenu svijest’, pa se čak stiče i dojam kako on sada zajedno s posjetiteljem doživljava taj rad, pa se lagano i pomiče iza posjetitelja i gleda do koje je mjere ovaj sada zarobljen njegovom i Lennonovom mantrom. I tek se sada, u nekom od spiralnih zavijutaka cjelokupna vrtloga pojavljuje njegova ironija. Ni u kom slučaju ne na račun posjetitelja, pa čak niti na svoj račun, nego poput neke neobuzdanosti koja bez obzira na sve spone, na sve brižno začepljene pukotine, ipak mora provaliti. Ta je provala rezultat procesa, kao da se pojavljuje u doživljajnoj točci koju bih nazvao postfestumskom. Tek kad se u svijesti malko odmaknemo od sadržaja, forme ili ideje pojedina rada i sagledamo sve njegove dimenzije u cjelini, tek se tada uspravlja apsurd, koji kao da je do tad bio razgrađen na svoje sastavne dijelove i koliko god oni bili isitniti i razvojem dovedeni do nedvojbeno zaokružene završnice, rezultat je parodija.

Parodija čega? Samoga sebe i svoje neobične namjere? Ili pak univerzalnosti takve namjere? Ili nekakve, skoro pa i ilegalnosti, ili diverzije u proglašavanju takvih nevažnosti sadržajima? Da audio snimka nekakvog tuluma u kojoj se gotovo ništa konkretno ne razabire bude puštena u originalnom trajanju. Zašto bi nekome palo napamet snimati zvučnu sliku tuluma? Ili snimati usputne razgovore što se svakodnevno vode za stolom pa ih onda transkribirati i prekriti cijeli zid printovima tog transkripta? Ili izdvojiti jedan od takvih dijaloga i oblikovati ga u obliku tiskane knjige? Jesu li ti sadržaji dokazi slobode?

Prevedene na latinski jezik poozbiljene besmislice kao da bivaju uklesane u mramor, pri čemu, u nekoj povratnoj putanji, klesanje u latinsku vječnost također dobiva djelatnu ulogu i to ne tek na imenovnoj razini nego i na suštinskoj gdje to postaje etapa u izgradnji ili oblikovanju poruke. Pa čak možda i materijalizacija njene namjere. Predmnijevajući, naime, latinski kao simbol postulata, neupitne istine gdje sve izraženo tim jezikom smjesta postaje stoljećima glačana poslovica odnosno karijatida na kojoj počiva civilizacija, Mihaljević sada cijeli taj značenjski sustav blasfemično stavlja u službu svoje djelatnosti. Pa se tako ‘križaljka’ zove ‘cruciverbia’, a serija šumova što smo ih slušali kad bi gramofonska ploča došla do kraja a nikome se nije dalo ustati i skinuti iglu, se zove ‘Magneticae taeniae de Carpe Diem’… Pitam se kako se na latinskom kaže kuhalo za kavu?

Međutim, osim što smjesta diskreditira neupitnost općenita doživljaja uporabe latinskog, on je istodobno i koristi u cilju promocije svakodnevice, kao njegova tematska ishodišta, u ontološku dimenziju. Pa je tako i naziv izložbe ‘Mea vita est feria infinita’ (što pomalo priziva prvi film Jima Jarmuscha ‘Permanent Vacations’), zapravo manifestni proglas. Beskrajno je ferje područje njegova kreativna postojanja ergo njegova života. Koliko god se možda na prvi pogled činilo, ne radi se o parodiji niti je ona rezultat, nego je ona sastavni dio, odnosno pretpostavka mogućeg tumačenja kako je sve to karikatura ‘pravog’ autorskog čina, karikatura ‘pravih’ motiva, bilo u smislu istraživanja oblika izraza bilo u smislu društvena angažmana. On sam sebe kao da ironizira u toj diverziji podmečući izostanak ‘pravog’ sadržaja kao sadržaj. No, i ironiziranje konteksta u kojem navodno gostuje nije cilj iako se logikom okolnosti i to može iščitati, zato što se ponajprije identificira iskrenošću priznanja i referentnošću oblika izraza i bez daljnjega je na kontekstu da ga registrira kao updatiranog praktičara novog konceptualizma.

Stoga bih, u zaključku, njegov neizrečeni nego tek naslovom naznačeni manifest svojim riječima protumačio kako treba biti odlučan i pobiti svaki prigovor da čovjek ima i drugih odgovornosti osim napajati se na izvoru svoje znatiželje, naslijepo bacati vedro u bunar svoga intimnog bića, jer ako to ne čini, a izvršavajući ostale obaveze, on je propustio izvršiti osnovnu odgovornost, a to je odgovornost prema samorađajućoj misli, kao kontaktu njega i svega.

Baveći se osobnim prostorom istodobno se riješava i opće stanje – jer je opće stanje summa summarum svih pojedinačnih stanja.

Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 3

APSOLUTNO NIŠTA

Apsolutno ništa je istodobno i informacija koju oči šalju mozgu na obradu prilikom ulaska u Gretu pri pogledu na prazne galerijske zidove. Pri čemu bi zapravo dovoljno bilo reći ‘ništa’, ‘apsolutno’ bi se moglo proglasiti pojačivačem ovoga ‘ništa’, gotovo nagovaranjem, zato što de facto nema nikakve razlike između ‘ništa’ i ‘apsolutno ništa’. Stoga bi se naziv mogao doživjeti kao nekakav svakodnevni, usputni pleonazam, primjerice, poput izraza ‘totalno prazno’. 

‘Apsolutno’ ne dozvoljava nikakve dvojbe, naročitost nečega time postaje posve neupitna, to je oznaka za ultimativnu kategoriju. No, s obzirom da se rijetko što uopće može proglasiti objektivno ultimativnim (čak je i univerzum tek nominalno ultimativan jer što se njega tiče, ne postoji mjera kojom bi se to moglo i izmjeriti), nego takva odrednica proizlazi iz našeg dogovora pa se tek slijedom toga koristi, činjenica apsolutnosti nečega proizvoljnost je kojom se koristimo u opisu neke stvarnosti, pojma ili doživljaja. Usporediva neodredivost primjenjiva je i na drugu riječ u nazivu izložbe.  Ne postoji ništa, nego se to ‘ništa’ najčešće i koristi pod pretpostavkom onoga na što se odnosi. Primjerice, odgovarajući na pitanje ‘što ima na toj i toj izložbi’, moguće je odgovoriti ‘ništa’. Dapače, smisao odgovora mijenja se tek u nijansi ukoliko odgovor preciziramo kao ‘ništa posebno’ ili ‘apsolutno ništa’, time naime ne izražavamo činjenicu da je izložba prazna, nego da je, po našem mišljenju, izostao kvalitetan sadržaj.

Perkov, dakle, već naslovom autoironično sugerira naš budući odgovor na pitanje što je bilo na njegovoj izložbi. To bi se moglo prevesti i kao: ‘ne da nije bilo ništa, nego nije bilo baš ništa’.  Na taj se način već i sam postavio na najnižu prečku kvalitativne ljestvice i bilo kakva reakcija publike može mu samo podići rejting.

Ovakva je mogućnost tumačenja svakako uključena u njegovu izložbenu namjeru, no posve je usputne prirode, drugim riječima, zašto se njome ne bi poslužio kad mu suština njegova ‘apsolutnog ništa’  i takvu dimenziju servira.

S druge strane, međutim, postoji i situacija izostanka očekivana sadržaja – ako u galeriji umjesto realizacije autorske proizvodnje zateknemo prazne okvire ili postamente ili tek snop svjetla na projekcionom platnu, nećemo reći da to nije kvalitetan sadržaj, nego da sadržaja nema. Ukoliko je pak taj izostanak u vidljivom ili bilo kakvom odnosu spram koncepta, takvu bismo komunikaciju mogli proglasiti kvalitetnom. U prijevodu, ‘ništa’ ne mora smjesta značiti da stvar ne valja, nego da je izostanak očekivanog postao tema odnosno sadržaj. I da je upravo taj izostanak ključna poluga odnosno da se izostankom konkretna sadržaja on naglašava, budući se iz konteksta predmnijeva kakav bi on mogao biti. Brojnost interpretacija razloga izostavljanja smanjuju se specifičnošću konteksta dok na kraju ne preostane nikakva dvojba, odnosno upućena je jasna poruka koja identificira i kontekst i njegov uobičajeni sadržaj i njegovu eliminaciju i ideju koja proizlazi iz te eliminacije. I to do te mjere da taj izostanak kao na pladnju izlaže obrazac najprecizniji za podastiranje autorske ideje spram izabrana konteksta.

 Perkovljeva je tema u ovom slučaju istodobno i činjenica izložbene situacije i njegov, već od ranije situaciono naznačeni autorski rukopis. Taj je rukopis moguće identificirati kroz dva istupa kojima se u posljednje vrijeme predstavio.

U izložbi ‘Everything is Under Control’ ispunio je Galeriju SC papirima na kojima su isprintani grafikoni, tablice i brojke.

U izložbi ‘Međunaslovi‘ u Galeriji Prozori na desetak je televizora puštao desetak klasičnih filmova na kojima, međutim, nije bilo slike filma, nego samo njegov zvuk, a umjesto slike pojavljivali su se natpisi odnosno citati izvađeni iz južnoameričkih sapunica.

Sada kao da je izvadio po jednu formalnu dimezniju iz te dvije izložbe i u Galeriji Greta ispod stropa objesio bezbroj praznih papira. ‘Apsolutno ništa’ se vrlo konkretno i nedvosmisleno odnosi na posvemašnji izostanak sadržaja na tim papirima.

Papiri su nanizani na nevidljivi flaks i u desetak kolona posve prekrivaju strop. Treba reći da je u svakom kutu pojedina papira izbušena rupica, flaksovi prolaze kroz te rupice i fiksiraju papire, te njihovo gibanje svode na minimum. Strop stoga izgleda poput nekakve bijele livade ili polja gdja se zreli papiri tek jedva vidljivo lelujaju i čeka se dolazak odlučna slikara koji će ih pokositi i sve redom upotrijebiti. A ako bi ih ubirao pojedinačno, spremnih bi mu podloga za cijeli život dostajalo. Slično bi se, primjerice, ispod te instalacije, što također podsjeća i na gomilu papira obješena kao da se suše poput plahtica za jako malu djecu, osjećao pisac dok mu se iznad glave mreškaju sasvim nove, još skoro djelomično i mokre stranice nenapisane knjige. ‘Apsolutno ništa’ bi se slijedom toga moglo prevesti i u ‘Apsolutni početak’ i odnositi na vrijeme koje stoji i počet će teći onoga trenutka kad se prvi papir uzme u obradu odnosno kad se prvo nešto ubilježi u postojeće ništa.

S druge strane, praznine tih papira mogle su nastati i brisanjem postojećeg sadržaja, dakle simbolizirati osoban autorov odnos spram dosadašnjeg djelovanja ili ostvarenja gdje jedino njihovo ukidanje omogućuje slobodu za slijedeći potez, za novu etapu, za kretanje od nule. Dapače, od apsolutne nule.

Veliki angažman nužan da bi se svi ti papiri nanizali i relativno pravilno rasporedili također je jedna od Perkovljevih karakteristika. S obzirom da je posao upregnut u poprilično apsurdnu namjeru koja u konačnici nema klasično vidljivih rezultata, to pozornost usmjerava na univerzalnu apsurdnu činjenicu umjetničkog posla, to jest na njenu općedruštvenu uzaludnost. I u tom bi se smislu ‘Apsolutno ništa’ moglo usporediti s Pavićevim ‘Šiljenjem u kut’ (Galerija VN, 2014.) ili s Hrasteovim ‘Arnoldom’ (Galerija SC, 2014.) gdje je također uložen velik trud u materijalizaciju odnosno galerijsku prispodobu jedne od dimenzija autorske stvarnosti, pa čak i njena polazišta, preciznije rečeno autokarikature tog polazišta, a to je nonsens umjetničkog stvaranja. Stvaranja koje je ponajprije nužno njemu samome, on ne može bez toga, pa ga slijedom toga  zatrpava do posvemašnjeg prekrivanja rezultat njegova posla (Pavić), on neprestano stoji na početku putovanja koje vodi u besmisao, dakle nigdje (Hraste), on proizvodi svoje nebo praznim papirima skicirajući svakidašnje okolnosti zaticanja pred uvijek novim praznim papirom. To su sve portreti takvog posla. Odnosno autoportreti. Moguće to i jesu činjenice što se drugih i ne tiču, drugi bi im svakako mogli smjesta replicirati: pa ne moraš, svijet će i bez tvoje muke jednako preživjeti. To bi im se i moglo reći, da oni već to i sami sebi nisu rekli, ismijavajući pritom i sebe i svoju nemoć da se time ne bave.

 Svejedno što je sadržaj, to može biti sve odnosno ništa, pa i apsolutno ništa, pa i sve ono što ispunjava prostor između svega i ničega, bitno je na koji je način taj sadržaj predstavljen, na koji je način putovala ideja od začetka do realizacije, što je pritom vidjela i kako nam u konačnici o tome pripovijeda.

Strop ili nebo ili ono što nas nadsvođuje ispunjeno je bezbrojnim mogućnostima, fragilnim, lelujavim ali dohvatnim. Njihova praznina moguće iščekuje upis, poput neispunjenih stranica budućnosti. Apsolutno ništa je nulta etapa koja svojom materijaliziranom brojnošću sugerira bezbroj tih nultih etapa, tih budućih početaka i tih vječnosti koje u svoja svakodnevna ostvarenja jedino iz te pozicije i mogu krenuti. 

Categories
All Galerija Bačva, HDLU, Zagreb site specific Volumen 3

NULA

Ljubavnice su umjetnički kolektiv u sastavu od šest mladih autorica: Tamare Bilankov, Hrvoslave Brkušić, Stelle Leboš, Luane Lojić, Ivane Pipal i Ane Vuzdarić.

Nula je ambijentalna instalacija koja se sastoji od dvije tone zemlje, 111 biljaka, pretežno mladica raznog drveća, građevne skele i pregršt kontakt zvučnika. Kao dio instalacije u galeriji je ostavljen i alat, dvoje tačke, neke lopate i metle.

Iz kataloga doznajemo da su djevojke tijekom devet dana boravile u prostoru izgrađujući ovu site specific instalaciju čiji je središnji dio improvizirani totem ili brdo visine otprilike šest metara i napravljen od skele, zemlje i biljaka.

Intimno meditativno filozofska potraga Ljubavnica po njihovim riječima započinje ‘miješanjem materijala i situacija unutar prostora postupno gradeći ritam koji potiče cirkulaciju’.

Nula bi se moglo protumačiti kao ishodište i konačnica, ali i kao ništa. S obzirom da nešto ovdje ipak jest, kao i da se to nešto sastoji od nečeg što ponajprije asocira na prirodu, naslov bih ipak preveo kao početak odnosno povratak početku odnosno povratak prirodi u cilju kretanje od nule. Međutim, ideju te nule, njenu materijalizaciju ili taj konkretno ilustrirani početak je također trebalo izgraditi. Dvije tone zemlje je trebalo utovariti u tačke, nekako rasporediti a da ne bi podsjećalo ni na što drugo ili, preciznije rečeno, ni na što uopće. Plikovi na dlanovima i bolovi u leđima podsjećaju kako eliminacija bilo kakva podsjećanja nije jednostavna kao  i da do početka nije lako doći. Ništa neobično, osobna spoznaja nule nije besplatna. Ali može biti dragocjena. No ta je dragocjenost poput kapljice vode na dlanu, začas ishlapi. Što znači da se neprestano treba vraćati početku, ponavljati iste stvari, podsjećati se da mogućnost izbora uvijek postoji, da svaki korak ima alternativu, da se život može proći i paralelnim putem. Dobivati poklone koji ništa koštaju, primjerice, treba ih samo uzimati. Bez truda, bez borbe, doći i dobiti. Ili, s druge strane, zamijetiti postojanje nečeg što uvijek samo uzima. Što god se može dati ono uzme i stalno traži još, to je vreća bez dna. Plaća samo još većim apetitom. Čovjek je slab, ono što dobije brzo zaboravi, ali ono što daje dobro zapamti. Lijepo je imati bogato pamćenje, nezgodno što je cijena jako visoka.

Ili, podsjetiti se na ishodišnu točku, s obje se strane proteže beskraj. Pozicija jest određena, ali na tom pravcu i svaka druga je moguća. Nema više sile, nema sakrivene svrhe, nema nevidljivog kotača koji precizno određuje putanje. Tla se nekad pokoravaju, a nekad pokrivaju provalije neprozirnim bojama. Planina dodaje novu dimenziju ravnodušnom obzorju i u svom srcu čuva jezgru beskraja. Jezero je ogledalo prozirne vrste i ne zamućuje ga prolazak oblaka, oni ostavljaju brazde skromne u vječnosti, poput snova što se ne žude upisati. Riječni se nabor rastvara prema obali kojom smjesta ovladava. Vlat slamke prešla je posljednji meandar i zauvijek se zaustavila ovdje.

 Nula u galerijskoj interpretaciji Ljubavnica poprima izgled što bi u slijedećem ili bilo kojem drugom izdanju mogao sasvim drugačije izgledati. Jedna od Ljubavnica kaže da je ‘nula oblik vjetra’. Konstelacija toplih i hladnih zračnih masa koja rezultira postojećim, ali nevidljivim gibanjem, mogla je biti drugačija i umjesto improvizirane planine u jezgri Bačve proizvesti tek jedan dio njene visoravni na kojoj također uspijevaju cedar, mirta ili pinija a na koju dospijeva čovjek kada popije gutljaj vina crnog i jakog, što ga smjesta natjera da  skoči konju na leđa i odjaši u planine koje nose ime kao Pons, Luberon ili Ararat. Ako postoje ljudi koji, primjerice, ne raspoznaju boje, nije nemoguće pretpostaviti da postoje ljudi koji vide vjetar,  koji vide i odakle je stigao i znaju kako to tamo izgleda.

Kao što i mi, posjetitelji izložbe, posredstvom brojnih polusakrivenih zvučnika slušamo razgovore lišća, grana, zemlje i svih ostalih stanovnika tog područja. Možda su u pitanju zvuci snimljeni u procesu proizvodnje, zvuci koji su  bili pridruženi radnjama i koje su rezultati tih radnji prihvatili kao svoje, kao svoj jezik, kao svoj oblik komunikacije, logično nastao u trenutku njihova nastanka, pa ono ‘krsššššst’ znači ‘zemlja zove kondora’. Možda zasad još ništa ne poručuju nego se tek identificiraju, Nula i jest trenutak postanka, to što čujemo mogao bi biti soundtrack proizvodnje Nule.

Ili je Nula zadobila svoje Ja, neki oblik kolektivna identiteta, pa samim time i svijest o kontekstu, pa i izražava svoj odnos spram njega, nezadovoljstvo, težnju za otimanjem kontroli, već planira i nekakav ustanak… Ovo što slušamo je njena strategija. Dakako da ne razumijemo, čak i kada bismo ih uspjeli dešifrirati, kakvu bismo obranu mogli postaviti u slučaju kontranapada Nule?

 Ova ambijentalna instalacija u načelu i nema klasičnih likovnih ambicija, njen je cilj prenijeti ili približiti određeno mentalno stanje koje se tek posredno tiče umjetnosti kao discipline izražene kroz formu medija, kao što uostalom i kaže neka od Ljubavnica: “Raditi umjetnost, stvarati, to nije nešto što dolazi iz razuma. Umjetnost dolazi iz dubine nesvjesnog, iz duše. Vraćam se na početak, vraćam se na nulu kako bih mogla ponovo krenuti dalje. Kako bih tamo ostavila sve dobro i loše što se nakupilo u meni, kako ne bih iz istog razloga osudila ono što će doći.”

Predstavljena bi se materijalizacija Nule stoga mogla shvatiti kao ilustracija onoga što prethodi ili scenografija narativu koji bi se eventualno mogao oblikovati. Dapače, koji će se, ovakav ili onakav, zacijelo oblikovati, samo mu treba dati priliku. Treba na trenutak ugasiti svakodnevne reflektore stvarnosti da bi se neka svjetalca što tinjaju na rubu svijesti prepoznala kao nešto prema čemu treba krenuti. Tek je u odsustvu gromoglasne buke zahuktalog svijeta moguće donijeti odluka da se krene prema njima, tim lampicama, tim pomislima koje su se same od sebe negdje stvorile, ali ne baš same od sebe, nego same od sebe ali u nekome, to proglasiti važnim, tu se isplati tražiti smisao, to pojedinac duguje sebi, ali ne samo sebi, nego svemu i sebi.

Ova zemlja iz koje su tek niknule mladice što će sutra ili prekosutra postati divovske sekvoje zapravo je uputstvo za uporabu, simbolični putokaz prema paralelnom postojanju što neprestano stoji na raspolaganju, koje strpljivo, ali spremno čeka jahače ili putnike ili upravljače te diližanse spremne krenuti u, kako to Bruno Schultz kaže, sjajni kontramarš fantazije na jalove, ali surove bedeme zbilje. 

Categories
All Galerija Academia moderna, Zagreb slikarstvo Volumen 3

DVA – DVIJE

Izložba se sastoji od dva postamenta (40 x 40 x 130 cm). Standardni izlagački rekviziti poslužili su kao podloga na koju su omotane dvije ranije napravljene slike. S obzirom da u autoričinom opusu dominiraju krugovi koji pronalaze različite načine pojavljivanja, pretpostavka doživljaju ovih objekata jest da se oni nalaze i na ovim slikama. 

To potkrijepljuje i prateći tekst koji započinje citatom Tomislava Gotovca:

«D. R. bi mogla svoj krug od promjera 450 cm svesti – preklopiti za izlaganje u nekoj vitrini, od recimo 15 x 15 cm. D. R. bi mogla napraviti krug od recimo promjera 100 000 cm i izložiti ga na jednoj oranici na kojoj bi bili, recimo, dva drveta i jedan potok.»

Ne znam da li ga je D. R.  poslušala i u međuvremenu realizirala njegov prvi prijedlog, a koliko mi poznato dva drveta i potok na oranici još uvijek čekaju kilometarski krug.

Također ne znamo originalne dimenzije ovih slika na kojima su očito bila dva kruga različite crvene boje s crnom poleđinom. Oni su preklopljeni stoga dominira crna podloga u kojoj se odsječci crvenih krugova pomalo u obliku spirale ovijaju oko nosača. Usporediv je, međutim, razlog njihova ovakvog pojavljivanja s Gotovčevim prvim prijedlogom, galerijski je prostor očito premali za izlaganje slika u punoj veličini.

No, D. R. je učinila nekoliko koraka više od tog prijedloga. Započevši od samog naziva izložbe, odnosno omotavši dvije oko dva, otklonila je mogućnost formativne kategorizacije, jesu li to slike ili objekti? Iako i definiciju ‘slike’ treba shvatiti tek uvjetno jer su njeni krugovi dosad u principu bili samostalni i aplicirani na različitim mjestima poput instalacije. To bi se ipak, međutim, moglo još jednom pomnožiti s dva: dva su kruga na dvije slike ovijene oko dva postamenta pri čemu su vidljive ostale tek dvije spirale.

Zatim, za razliku od prijedloga gdje bi u dotičnoj vitrini preklopljeni krugovi istina imali neki volumen, oni sami po sebi ipak ne bi postali objekti, nego bi ostao tek dojam višekratno presavijenih slika, poput uredno složenih zastava. U ovom slučaju to definitivno jesu objekti stoga što je za njihov precizan doživljaj nužno obići ih sa svih strana. Nadalje, takva je igra riječi, pa čak i poigravanje muško ženskim brojevima značenjski najpreciznije i primijeniti na dva artefakta, koji se prvotno i temelje na relaciji kruga i slike, pa onda i slika i objekata. Stoga bi se moglo zaključiti kako je dvojnost središnja ideja ovog postava. Taj se dualizam uprizoruje i na odnosu dvije boje odnosno nekakvom gotovo mitološkom suprotstavljanju crne i crvene; zatim na ustanovljenom odnosu kruga (kao početka ili nulte etape u izradi ovih radova) i pravokutnika (kao njihove konačnice), pri čemu bi krug mogao biti simbol univerzalne organike, ciklična kretanja, apsolutne zadatosti, a pravokutnik simbol kadra, uokvirenosti ili pak ljudskog poimanja koje nikada i ne može pojmiti cjelokupnost nego tek pojedine njene dijelove. Nepravilno preklopljeni krug, međutim, ipak nije pravokutnik iako čini plašt koji bi morao biti pravokutan budući obavija četiri stranice postamenta u obliku kvadra. Obavijanjem oko postamenta format postaje pravokutan, crveni polumjesec na crnoj podlozi postaje spirala, kadar se multiplicira i postaje trodimenzionalan baš kao što je i spirala prostorna i asocira na svemir koji je, kako kažu, također kružna oblika.

 Govoreći o žensko muškim brojevima u samo se dva slučaja oni izrijekom razlikuju: jedna žena i jedan muškarac, te dvije žene i dva muškarca. Svi ostali brojevi ne poznaju razliku. Ukoliko bi se izložba zvala ‘jedan – jedna’, ostala bi nemogućnost razlučivanja slike od objekta, no sve bi ostale spomenute asocijacije bile eliminirane. A ponajprije ona o odnosu, zato što su oba ili obje izložene slike ili objekta u međusobnom odnosu jedan – jedna naspram drugog – druge. To jesu izlošci što, simetrično ili jednakopravno s obzirom na prostor, stoje prema publici, no njihova je komunikacija nedvojbena. Kada bi se povukla zamišljena granica koja odvaja ono pokazano od onih koji to gledaju, s one strane bi do gledatelja dopro njihov dijalog. Oni su likovi na platnu što istodobno razgovaraju sami sa sobom (jesmo li ovo ili ono, jedan ili jedna, slika ili objekt) i upravo takvom vrsti nerazmrsive dvojbe saobraćaju s vrlo sličnim no ponešto ipak različitim predstavnikom/com istog roda. Upravo ih njihova naglašena galerijski izložbeno ustanovljena dvojnost odvaja od svih ostalih koji su ipak odredivi. Ti ili te ostali/e su one ili oni.

Tako izgrađena međusobna komunikacija osnovni je elemenat zato što tek ona samu sebe pojavnjuje, a samim time i osnovnu ideju čini vidljivom. Za takvo bi što jedan izložak bio premalo, a tri, dakako, previše. Dakle, ne samo da izlošci potkrijepljuju naziv, niti da naziv definira izloške nego su i jedno i drugo u djelatnoj funkciji eliminiranja bilo čega drugog osim izoliranja upravo te neraspletivosti. Dodamo li tome da se jedno vidi – to je ono izloženo, a drugo tek pretpostavlja, a to je da su oko postamenata obavijene slike što su predstavljale crvene krugove s crnom poleđinom, na nekoj meta razini ponovo dobijamo odnos kojeg jedino mogu ustanoviti dva pojma – stvarno i zamišljeno, jedan nije dovoljan a trećeg nema. Usput budi rečeno, jedna od manje bitnih dimenzija tog dvojstva jest i uloga postamenta, temeljno rekvizita a sada izloška. Niti on ne može biti nešto treće.

Dakako, sve to proizlazi iz osobe autorice, njena dosadašnjeg djelovanja što je ovdje iskorišteno kao konkretan materijal. To što ona radi samo krugove ovdje je zapravo sirovina. Ona njome barata kao plastikom, njen je opus ovdje činjenica u funkciji, materijalizirana je pretpostavka tog opusa, dakle, prošlost je sirovina iskorištena za oblikovanje ovog prezenta. Prošlost je podatna, moguće ju je oblikovati do neraspoznatljivosti a da ona ipak ostane ona. Ne samo da je netaknuta njena suština, nego tek temeljem nje ovo sada postaje moguće prepoznati. Dvije su stvarnosti dovedene u kontakt, prošla i sadašnja, odnosno dva vremena. Postavljene jedna kraj druge (ili jedna kraj drugog ili jedan kraj druge i tako dalje), oni i one se promatraju. Kao u zrcalu, tamo gdje također izostaje mogućnost jedne ili trećeg, što je istina a što njen refleks? Upitnik se, međutim, ne nalazi na kraju naziva.

Stoga se u svim tumačenjima dolazi do istog odgovora – oboje su.