OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
137/442

DEVICE ART

Galerija Klovićevi dvori, Zagreb / rujan 2015.

Umjetnost uređaja ili umjetnost koja se proizvodi uređajem?

Za razliku od tehnoloških sajmova gdje se predstavljuju mogućnosti novih strojeva, ovdje bi te mogućnosti trebale biti upregnute u predstavljanje sadržaja prenesenog značenja, dakle osim znanstvene inovativnosti čija se dostignuća ovdje itekako koriste, uključivati i onu dimenziju koju stroj (a tako niti znanost) ne posjeduje niti može posjedovati.

No kao što je to slučaj s raznim sociološkim, političkim, fizikalnim, antropološkim, medicinskim i drugim kategorijama koje imaju svoje domicilne prostore, a koje su unatoč teško uočljivom prisustvu metaforičke prirode također već odavno uključene u takozvanu sferu suvremene umjetnosti, tako je i tehnologija već odavno izborila svoje mjesto u tom šarenom mozaiku.

Stoga i prisutnost kreativnog nerva ne treba tražiti u kvaliteti metaforička prijevoda nekih značenjskih dimenzija karakterističnih za pojedinca ili društvo ostvarenih posredstvom uređaja, nego ponajprije u namjeri autora da se mogućnosti stroja predstave u prostoru duha ili svijesti. Odnosno, situacija izmještaja iz laboratorija u galeriju temelji se na pokušaju pojavnjivanja raznih elementarnih okvira ili čimbenika današnjice putem tehnološkog napretka kao nezaobilazne činjenice trenutka te današnjice. Taj bi se pokušaj mogao usporediti s pradavnom kreativnom potrebom ostavljanja tragova ruku u altamirskim pećinama. I jedni i drugi, naime, koriste ono što imaju na raspolaganju. Pa kao što uvijek ima nečeg što se ne može kistom, notama ili riječima iskazati, tako je i prostor izražajnosti strojem također limitiran.

Strelovit tehnološki napredak otegotna je okolnost, zato što jedno uho ili oko ili dio svijesti neprestano treba držati na razvoju, da bi se opravdalo baratanje tim medijem, što nimalo ne olakšava neprestano nužan balans između materije i duha. Međutim, tu smo gdje jesmo, što imamo, to koristimo, dakako da prisustvo strelovitog ubrzanja u svakodnevici nužno postaje platforma ali i tema autorskog izričaja.

Primjerice, rad Erina Geeja iz Canade pod nazivom ‘Swarming Emotional Pianos’ predstavlja video dokumentaciju mjerenja biosenzorima osjećaja iznenađenja, ljutnje, tuge, seksualnog uzbuđenja i radosti glumca, emocionalno se stanje fiziološki mjerljivo očituje u disanju, pulsu, znojenju i tlaku. Zvučni se roboti aktiviraju tim dobivenim podacima i proizvode apstraktnu skladbu koja bi trebala odražavati vrstu i intenzitet izvođačevih emocija. Ovdje ne treba zavirivati u činjenicu da je u pitanju glumčeva izvedba a ne stvarna emocija, kao što ne treba niti kvalificirati teško uočljivu razliku u proizvedenim skladbama. Kao niti pitati se što smo to zapravo s tim neizmjerno složenim postupkom spoznali ili saznali. Dakako da tijelo odašilje različite signale u skladu s emotivnim stanjem njegova vlasnika. No, nastavak istraživanja u tom smjeru mogao bi dovesti do ustanove zvučne povezanosti između čovjeka i vremena. Jer kao što gen ima već upisanu melodiju, koju kasnije svaki čovjek nosi u sebi, tako i svaka godina ima svoju, odsviranu kroz godišnja doba. I kad se dogodi da te dvije melodije dođu u suzvučje, ostvare akord, itekako je bitno da ga je čovjek u stanju registrirati. Pronalazak mikrofona dovoljno osjetljivog da zabilježi unutarnju melodiju čovjeka i magnetofona dovoljno opsežnog da snimi opću melodiju godine, rezultirao bi važnim upozorenjem na to koliko je nužno dobro otvoriti uši, jer bi se moglo propustiti ono što se više nikada neće čuti. Nema sumnje da bi ljude u budućnosti takav angžman sasvim sigurno preporodio. I da su sredstva za istraživanje, s obzirom na moguću dobrobit, upravo smiješno niska.

Prisustvo ili slutnja duhovnosti kroz približavanje onim najelementarnijim pitanjima, tipa obnove života, tema je Robertine Šebjanič u radu «Aurelia1+H / proto viva generator’. U malim, tehnološki vrlo uvjerljivo napravljenim okruglim bazenima, plivaju meduze. Ako plivaju, znači da su žive. Znanost kaže da se meduza može generirati (što bi se moglo prevesti kao, inkarnirati) iz plazme u koju se pretvara nakon što je prestala plivati i pretvorila se u nekakav oblik nežive plazme. Ako može meduza u tom bazenu, znači da bi to i mi mogli kad bi se pronašao odgovarajući bazen.

Nešto manje važnim životnim pitanjima, no ključnim poglavljima u razvoju umjetnosti i medija bavi se Andrew John Milne u radu ‘Aparat’. On kaže ovako: ‘to je spomenik u propadanju koji ostvaruje buduće utopije, gurajući ih natrag u zastarjelost, beskorisnost i kritiku. On se prisjeća budućnosti u kojoj se iskustvo, rad i djelovanje utapaju u simulaciji u kojoj je vizija potpuna i istodobna’.

Spomenik se sastoji od tri  objekta, ponovo napravljenih zoetropa, praksinoskopa i kineziografa, dakle, bivših naprava za gledanje pokrenute slike. Ono što možemo vidjeti (dakako, jedva jedvice, ukoliko se dobrano napregnemo), jest prikaz hoda gole žene, odnosno akta koji se pomiče. Asociramo ‘Akt koji silazi po stepenicama’, Marcela Duchampa.

Milne, dakle, objedinjuje poznate točke u umjetnosti i tehnologiji medija, tehnologiji koja se u osnovi nije razvijala zbog umjetnosti, nego zbog elementarne ljudske znatiželje, da bi kasnije postala nezaobilazna u umjetnosti. Istodobno time objedinjuje i dvije dimenzije presudne u umjetničkom stvaralaštvu: 1. Znatiželju kao temeljni generator kreativnog nastojanja, obraćanje pozornosti na lampice što se pale negdje na rubovima horizonta nešeg interesa i iracionalni poriv da se prema tim lampicama krene. Da se istraže te pomisli ili ideje što su se same od sebe u pojedincu stvorile.

2. Svijest o oblikovanju takve pomisli u simboličan prikaz koji bi mogao postati referentnim za mogućnost ljudskog iskaza nečeg neiskazivog. Odnosno za ‘simulaciju potpune i istodobne vizije’. A što drugo umjetnost i jest nego ispostava vizije stvarnosti? Ta se vizija događa trenutno, ostaje još kratko vrijeme živjeti u nama i nakon toga odlazi u zastarjelost, u povijest umjetnosti. Pomalo i formalno nalik doživljaju stroboskopne slike, kakav dojam i pobuđuje zavirivanje u Milneove aparate.

Izražavajući istu pobudu, doživljaj apsurda u bavljenju nečime što ne može imati nikakvu drugu ulogu do li prezentacije vlastite znatiželje, odnosno propadanje u realizaciju osobne utopije, Predrag Pavić se služi sličnim aparatom – zoopraksiskopom. I Milne i Pavić reinkarnacijom zastarjelog devicea i proizvodnjom povijesno poznate slike (Pavić u projekciji, naime, jaši na konjiću – uobičajenoj spravi na dječjim igralištima – karikirajući predložak: Muybridgeovog jahača na konju) objavljuju bivšu utopiju i sugeriraju sudbinu trenutne ili buduće.

Milne vrhunskom tehnologijom proizvodi začudno uvjerljive replike i prezentira vrlo točan, gotovo doslovan prijevod motiva, te njihovom povijesno utvrđenom ulogom potkrijepljuje manifest u kojem umjetnost označava bivšim spomenikom što se prisjeća budućnosti. Nedvojbeno ozbiljnim razmišljanjem i angažmanom prezentira teoretsko pitanje ne samo o ulozi devicea u artu, nego o ulozi arta općenito.

Na posve osobnoj razini to čini i Pavić, prihvaća kliše doživljaja umjetnosti kao nečeg nepotrebnog ili besmislenog. Baratajući s četiri znamenke manjim budgetom, on to i može primijeniti samo na sebe, poslušno se uklopiti u taj kliše proizvodnjom očigledne besmislice, no koristeći pritom sve svoje kapacitete. Angažman u konačnici rezultira dokazom što ga on sam nudi tom općeprihvaćenom doživljaju protiv sebe, ali ne osobno sebe, on preuzima ulogu tipičnog primjera. Takva je ideja zapravo subverzivna no tek na onoj razini koju ‘općeprihvaćeni doživljaj’ uopće ne registrira. Jer kako bi se uopće i prepoznala provokacija koja se manifestira karikaturalnim predstavljanjem pozicije umjetnika kao onog koji ponovo proizvodi nešto što je već bilo.

Prisustvo njegova vlastoručno (dekle, bez tehnologije) napravljenog stroja, iako na svaki način posve opravdano, naizgled je subverzivno i na razini izložbe. No, upravo taj doživljaj sklepanosti nasuprot (ali tek naizgled nasuprot a zapravo u zajedništvu) s gotovo znanstvenofantastičnim spravama ostalih sudionika izložbe, potkrijepljuje kako je device ipak u službi arta. Te ukoliko ne ostvaruje neku potpunu i istodobnu simulaciju, što uključuje i citat nekih od bivših ili vječnih vizija, uprkos svom ekstremno suvremenom očitovanju, postaje tek svjedočanstvo ubrzana propadanja.