OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
130/442

IZ TRBUHA DIVA

KSENIJA ORELJ

Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka / kolovoz 2015.

Radovi predstavljeni na ovoj izložbi nastali su u rasponu od skoro sto godina, konkretno od 1921. do danas. Ta činjenica pomalo eliminira postojanje ideološke odnosno političke osnove promatranja ili pregleda umjetničkih artefakata koji kao motiv uzimaju fenomen tvornice. Čak bi se i ekonomska perspektiva također mogla odbaciti, pa i ona tehnološka s obzirom da se u sto godina višekratno promijenio i politički i ekonomski i tehnološki sustav. 

Recimo da je razvoj tehnologije omogućio postojanje tvornice, čime je ona ušla u sferu ekonomije, pa zatim i politike, a da ju danas, s obzirom na nju samu, promatramo iz nekakve postfestumske perspektive i to ponajprije kao socijalni fenomen. Tvornica će kao takva svakako preživjeti, no pod pretpostavkom da nas ne zanima tvornica nego čovjek u njoj, možemo govoriti o ulasku, boravku i izlasku čovjeka iz tvornice. Danas, kad, dakle, malo pomalo ona opstaje bez njega, o njegovom boravku govorimo gotovo u prošlom vremenu. I to istodobno na dvije razine – globalnoj i lokalnoj. Na globalnoj  čovjeka iz tvornice isključuje profit putem tehnologije, konkretno robotizacije, a na lokalnoj splet raznih okolnosti čiji je tehnologija tek jedan dio. Ostale bismo faktore jednostavno mogli imenovati nesposobnošću, lopovlukom i specifičnim okolnostima. Ovo potonje svakako proizlazi iz razine organizacije društva. Pa bi u tom smislu globalno profit mogli identificirati kao sofisticirani lopovluk, dok kod nas, s obzirom na spomenutu razinu organizacije društva, još uvijek vlada drumsko razbojništvo. To bi bili osnovni okviri ili pejzaž kojim se danas kreće div.

Nepostojanje jednostavne mogućnosti tumačenja propasti nekadašnjih industrijskih divova najvidljivije je na predstavljenom primjeru sisačke željezare kojom se već nekoliko godina bavi Marijan Crtalić. Svi spomenuti domaći faktori za Sisak vrijede. Plus neki usputni apsurdi poput činjenice da je današnja proizvodnja željeza osam puta veća od nekadašnje, te da su, primjerice, proizvodni pogon što su ga krajem šezdesetih Amerikanci poklonili Titu, prije nekoliko godina novi vlasnici, Talijani, prodali natrag Amerikancima. U tom je smislu Crtalićev motiv bavljenja željezarom fenomenološki razumljiv, no prisutan je dojam kako to bavljenje ima za cilj unapređenje stanja, dok s druge strane, sagledavši problem u cjelini, postaje jasno kako o bilo kakvoj promjeni ipak odlučuju brojni drugi faktori, te kako bi Crtalićev konačan cilj u krajnjoj liniji mogao biti osnivanje nekakvog Muzeja Capraga. Takav muzej ne samo da bi ilustrirao prošlost, nego bi na konkretnom primjeru prispodobio svojevrsnu realizaciju utopije što je funkcionirala više od dvadeset godina. Kao i svjedočanstva njenih protagonista koji su vjerovali da će ta utopija trajati vječno.

Galerijska predstavka tog ili bilo kojeg drugog problema, međutim, ne traži tek faktografiju, koliko god ona bila neobična, apsurdna ili znakovita, nego i autorski tretman. Upravo autorska interpretacija realnost materijala kojim se bavi diže na razinu univerzalna simbola primjenjiva i na druge slične situacije. Primjerice, kao ne baš dostatno informiranom posjetitelju, nepoznata mi je podloga videa ‘Zvukovi podzemlja’ Karikisa & Orlowa, ne znam konkretno o kakvom se problemu radi, no aplaudiram filmu kao takvom i slijedom toga vjerujem u stajalište kojeg autori zauzimaju. Pretpostavljam da je tamošnja tvornica odavno već srušena i zvucima iskazani pijetet ili žal ju svakako neće ponovo izgraditi, no suptilno odnosno autorski kvalitetno oblikovano svjedočanstvo će zauvijek dostojno podsjećati na izgubljenu prošlost.

Osim dimenzije autorskog prijevoda koji određeni materijal promovira u umjetnički rad, postoji i dimenzija inicijative koja gotovo da i ne podliježe tom kriteriju. Umjetnici što bi, po nekakvom defaultu ipak trebali biti nešto malo senzibiliraniji od drugih, ranije će i prepoznati, izolirati i pojavniti određeni problem ili slično. Njihova odgovornost pri preuzimanju inicijative, međutim, trebala bi uključivati i nekakvu realnu mogućnost da ona dopre do javnosti, pa čak i da budu plodonosna s obzirom na problem. Ako se inicijative iscrpljuju na općim mjestima za koje je posve jasno kako nemaju nikakvu šansu uticati na riješenje, tada se javlja sumnja u njihovu opravdanost zato što jedine dividende ubire autor.

Relevantan primjer inicijative koja bi mogla uroditi plodom je dokumentarni film ‘Rikard Benčić, na primjer’ (N. Mustapić & M. Lukanović). Dapače, citat kojim završava uvodni tekst u katalogu precizno sublimira konkretnu situaciju (bar koliko je meni poznato ta je stvar još uvijek aktivna), no istodobno nudi i univerzalnu mogućnost što bi se u trbuhu diva u budućnosti moglo događati:

«Benčić neće značiti ništa ako se ovdje nešto ne napravi. Ako se jednog dana Muzej ovdje otvori, to će se s generacije na generaciju prenositi. Ali ako se ništa ne napravi, kada oni koji su tu radili to i kažu, nitko se neće ni sjetiti.» (Radnica, sugovornica u filmu)

Dakako da time nije izmišljena topla voda, odavno su već svuda u svijetu tvornice okupirali novi stanovnici i u njihovim se trbusima vare svakojaki sadržaji, no razina na kojoj se nalazi organizacija našeg društva takve slučajeve može nabrojati na polovicu prstiju jedne ruke, a svako je agitiranje apsolutno dobrodošlo.

To svakako ne znači da treba zaboraviti što je iz trbuha divova u prošlosti ili čak dosad izlazilo, no prepuštati se plakanju nad surovim usudom također neće ponuditi izlaz iz tunela.

Primjerice, stara samurajska poslovica kaže: «Ako nebo zaprijeti pljuskom ne valja trčati pod strehu jer će kiša uvijek biti brža.»

No, samuraji neka postupaju samurajski, a mi bismo ipak mogli otvoriti kišobran. Prepoznati mogućnosti, ponuditi inicijativu i pritom biti što je moguće glasniji.