Tag: VANJA BABIĆ

Categories
All Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka site specific Volumen 10

PLUTANJE

Odmah na početku svoje autorske djelatnosti Vanja Babić odabire vrlo jasnu tematsku putanju: potrošačko društvo, ulaz i izlaz. Seriju otvara izložbom „Transformacije“ (Galerija MK, 2015.) gdje fokusira novac kao ključan čimbenik potrošnje i luminokinetičkom instalacijom raskrinkava ga kao polugu masovne hipnoze: na elise ventilatora pričvršćene su novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike. Efekt proizlazi iz zaštitnih kovinskih niti što pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju u duginim bojama. Svaka od njih (bez obzira na istu vrijednost) daje drukčiju boju, odnosno nema dvije identične. Pokrenuti novčani ventilatori složno orkestriraju i privlače pogled efektom što asocira na hipnotičku napravu. Takav oblik korištenja novca, kao izgradbenog elementa vizualne kompozicije apstraktne forme, u načelu posve odgovara apstraktnom doživljaju novca što ga je i inače teško moguće jednoznačno odrediti. Njegova funkcija jest posve konkretna – jelo na stolu, pokrivač na krevetu, krov nad glavom i tako dalje, njega se zarađuje, nasljeđuje ili pljačka, ma koliko ga imali, to je uvijek premalo, novac je pokretač velike većine naših aktivnosti, ključna dimenzija naših egzistencija pa prema tome i naše civilizacije.

Serija se nastavlja izložbom „Super ponuda“ (Galerija Forum, 2016.) na kojoj se novcu pridružuje i njegov alter ego, a to je ponuda, ono čemu je novac i namijenjen, a koja, upravo želeći zadovoljiti potražnju, odnosno mogućnost da taj novac prijeđe u ‘prave’ ruke, pretjeruje i proizvodi ogromne količine robe koju je, ne želeći joj sniziti cijenu, prisiljena uništiti. U tome, dakako, nije učinkovita, što rezultira velikim količinama novog, ‘neupotrebljavanog’ otpada. Najapsurdniji je dokaz velika plastična vreća u kojoj se nalaze plastične, neotvorene boce vode kojoj je istekao rok.   

Izložbom „Goli breg“ (Galerija AŽ, 2019.) Babić se usredotočuje na otpad, proglašava ga novom sirovinom, no uključuje i novu dimenziju u autorski pristup: okolnosti i prostor nastupa. Polazi od lokacije galerije na rubu grada, zatim od činjenice da je galerija zapravo predvorje bivše osnovne škole pretvorene u umjetničke atelijere, odnosno mjesto likovne proizvodnje, te konačno od hodnika uglavnom zatrpanih elementima bivših ili budućih umjetničkih radova. Preko čitava galerijskog zida postavlja veliku fotografiju, što ju je snimio također na rubu grada (Goli breg) a koja predstavlja instalaciju nedovršene kuće sagrađene od otpadaka prikupljenih u okolici. Ispred fotografija odlaže i neke predmete što ih je pronašao u hodniku. Instalacija nepoznata autora također računa na dimenziju prepoznavanja ishodišne namjene korištene građe, ali i na njenu drugu fazu, to jest, također očitu, pripadnost otpadu. No, što je još važnije, uloga njegove instalacije identična je onoj koju imaju i Babićeve, apsurdom upozoriti na činjenicu otpada, njegovu prekomjernost, neadekvatno odlaganje, opasnosti što iz toga proizlaze, jednom riječju, na nebrigu njegovih proizvoditelja. Završena skulptura kuće u izgradnji, osim opeka raznih oblika, boja i formata, napuknutih letvi i dobrano oštećena prozorskog okvira, uključuje i lonce, japanke, kišobrane, dječja kolica, dijelove namještaja, plastične igračke, zalijepljeno betonom, ugrađivano je sve na što se naišlo. Iako na prvi pogled izgleda kao ostatak polusrušene kuće, apsurdna se akcija sastoji upravo u tome da je ona građena od srušenih kuća i bačena namještaja. Dostojan spomenik srušenostima i odbačenostima.

Izložba „The South Side of the View“ (Galerija 90-60-90, 2020.) predstavlja arhivsku zbirku što ju je autor tijekom godina arheološki sakupio na raznim javnim lokalitetima. No muzejski postav Babićeve kolekcije u velikome tamnom galerijskom prostoru uopće ne izgleda kao smetlište, nego nasuprot tomu, poput kakve pećine s blagom. Pojedine instalacije izranjaju iz mraka, ambijentalno su osvijetljene, poput hrpica biserja ili nakita iz kojih izvire svjetlo. Aktivirane senzorima, blješteće se gomilice dragulja nasumično pojavljuju, ali to nisu dragulji nego krhotine razbijenih ekrana, smrvljenih plastičnih boca, gomila sastavnih dijelova nepoznata aparata.

Izložba „Plutanje“, unatoč tomu što je Babićeva kolekcija konačno i smještena u Muzeju, napušta muzejski postav, u obzir uzima prošlost zgrade MMSU-a i bitnu karakteristiku grada Rijeke, a to je luka. Iz toga proizlazi da je problem otpada s konkretnih lokacija ili slučajeva proširen na globalnu razinu, na zagađivanje vode, odnosno mora.

Izložba se nalazi u neuređenu dijelu prizemlja koje se naziva Kitchen jer je u vrijeme tvornice Rikard Benčić bio radnička kuhinja i kantina, Babić se prilagođava okolnostima prostora, derutnim ljuštećim zidovima, tonira ga u plavo plahtama indigo papira nađenog u propaloj tiskari, a pregrađuje policama naslijeđenima od bivšeg stanara nerenoviranog drugog kata. Konkretan, u muzeju pronađeni otpad, određuje koncept postava, pri čemu je danje svjetlo donekle zadržano papirima pa je unutrašnjost tamna i čitava se izložba doima kao da je smještena ispod površine, u morskim dubinama ili lučkim neprozirnim vodama. Tomu pridonose i zvukovi voda, snimljeni u raznim prilikama, pa čak i oni snimljeni na njegovoj prošloj izložbi gdje su posjetitelji kroz rupu u podu izlijevali vodu s isteklim rokom trajanja, što znači da reciklira i zvukove nastale svojevrsnom autorskom reciklažom. Izložba se koristi i drugim elementima prošlih izložbi, rolu papira u kojoj prepoznajemo instalaciju „Golog brega“, zatim neke dragocjenosti ‘južne strane pogleda’, no sve je to potopljeno, pa riznice razbijenih ogledala preuzimaju ulogu morskog fluorescentnog cvijeća, gotovo da i osjećamo njihovu radijaciju. To je izložbeno i dokazano prikazom kemijskih procesa provedenih u Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Brojni ekrani, manji ili veći, raspoređeni u nekoliko prostorija, mogli bi podsjetiti na električne jegulje ili na radioaktivne meduze, a nekolicina ih i prikazuje svijetleće ribe. To su cipli, vrsta na koju u prirodi nailazimo u takozvanoj ‘boćatoj’ vodi, odnosno na mjestima gdje se miješaju morska i slatka. Ali i u lukama gdje ulogu slatke preuzimaju otpadne vode, preciznije gradska i brodska kanalizacija. A budući da rastu u otpadnim vodama, ciple bismo mogli nazvati otpadnim ribama, koje, između ostalog, i svijetle u mraku.

Voda se promatra u različitim, ne agregatnim, nego civilizacijskim stanjima. Od doživljaja generalne potopljenosti gdje svi mi zapravo plutamo otvorenih usta u koja nam sve ulazi, poput morskog psa koji ne razlikuje automobilsku gumu od ljudske noge, nailazimo na mutantske oblike podvodne flore i faune, lelujamo kraj artefakata izloženih dugotrajnom boravku u vodi, korodiranih konzervi i slično, lebdimo iznad flaširane vode u neotvorenim paketima uglavljenima u pod dvorane i zaustavljamo se kod boce s etiketom „Muška voda“ iz Kladnja, koju reklamiraju kao ‘bosansku dizalicu’, ljekovitu ‘mušku’ vodu koja se pije umjesto plavih tabletica.  

„Da bi se učvrstio Deloski savez, 477. godine, u more su bačene željezne gromade. Zakletva o savezništvu trebala je ostati na snazi toliko koliko će željezo ostati na dnu“. A na dnu će ostati sve dok bude mora. Potpisnici saveza, međutim, nisu mogli znati da će u budućnosti more dobiti novog neprijatelja, plastiku, ona će pojesti željezne gromade na dnu i sukobi će ponovno započeti.         

Categories
All Galerija 90-60-90, Zagreb instalacija Volumen 8

THE SOUTH SIDE OF THE VIEW

“Sadašnjost predodređuju nagomilani tragovi prošlosti, a budućnost zemlje nosit će tragove naše sadašnjosti. Dok proizvodnja plastike uništava arhive života na zemlji, njezin otpad bit će arhiv 20. stoljeća i onog što tek dolazi.” (Bernardette Bensaude-Vincent)

 Ovaj citat, naveden na početku teksta koji otvara izložbu, mogao bi se primijeniti na većinu Babićevih samostalnih istupa.

Započinje u Galeriji Miroslav Kraljević (2015.) luminokinetičkom instalacijom od nekoliko ventilatora raspoređenih u stiliziranu formu manjeg orkestra, pri čemu su na ‘elise’ tih ventilatora prišvršćene novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike hipnotizirajući oči kao što i novac hipnotizira svijest.

U Galeriji Forum (2016.) se nastavlja baviti idejom, ali i materijalizacijom fenomena ‘koji pokreće svijet’, istragu širi na područje usko povezano s novcem, reklo bi se novčanom etapom dva, odnosno onime zašto nam je on zapravo i potreban, a to je potrošnja. Predstavlja posljedicu prevelike proizvodnje, razna skladišta takoreći do vrha ispunjenih robom što je ili prošla kroz komercijalni ciklus i vratila se kao već potrošena ili kao višak što nikad nije niti stigao do potrošača. Ispred svake fotografije nalazi se i konkretan dokaz snimljena materijala, za ovu priliku upakiran u velike prozirne plastične vreće za razvrstavanje anorganskog smeća.

Zatim, u Galeriji AŽ (2018.) preuzima ulogu arheologa otpada, no umjesto iskopine, to je instalativna fotodokumentacija nastambe nepoznata autora. Sagrađena je od napuknutih letvi, razbijena prozora, u zidovima su i lonci, japanke, kišobrani, dječja kolica, dijelovi namještaja, plastične igračke, zalijepljeno betonom, slagano poput suhozida, od svega na što se naišlo. Poput spomenika srušenostima i odbačenostima.

 Sada predstavlja arhivsku zbirku što ju je tijekom godina arheološki sakupio na raznim javnim lokalitetima.

No, muzejski postav Babićeve kolekcije u velikom tamnom galerijskom prostoru uopće ne izgleda kao smetlište, nego nasuprot tome, poput kakve pećine s blagom. Publika dobiva speleološke lampice, pojedine instalacije izranjaju iz mraka, ambijentalno su osvijetljene, poput hrpica biserja ili nakita iz kojih izvire svjetlo. Aktivirane senzorima, blješteće se gomilice dragulja nasumično pojavljuju, ali to nisu dragulji, nego krhotine razbijenih ekrana, smrvljenih plastičnih boca, gomila sastavnih dijelova nepoznata aparata. U otvorenoj ladici ne nalazimo nakit, nego razne polomljene komadiće svega i svačega, kao lopatom zagrabljene s brda otpada.

Hrpice blaga, neke čak i ispadaju iz otvorenih vreća, sastavljene su od ostataka bušenja rupica proizvodima što na metalnim držačima vise u dućanu ili pak od usitnjenih, istovjetnih dijelova nečega. Funkcija tog nečega je odbacivanjem na otpad poništena, gradeći cjelinu uzimanjem tek nekih dijelova, Babić ju dodatno poništava, i kad je postala neprepoznatljiva, tada koristi njen uzorak kao sirovinu. Poput kule od pijeska, pri čemu je svako zrno već imalo jedan život, već je bilo upregnuto zadatkom, već je jednom taj zadatak bio eliminiran. Arheolog ih ne koristi arheološki, rekonstrukcijom lončića od pronađenih dijelova ilustrirajući doba njihove uporabe, nego ilustrira doba današnjice autorskom rekonstrukcijom njenih bezbrojnih viškova. Posao je dugotrajan i pedantan, trebalo je u  općem otpadu pronaći i razvrstati  blago da bi se napunile vreće, a rezultat kao da se pomalo referira  na poslovicu ‘biserje pred svinje’, pri čemu bi svinja označavala  civilizaciju, a pronađeno biserje bi bili njeni odbačeni dijelovi, koje ona ne prepoznaje kao dragocjene.

 Nalik suvremenu antropološkom muzeju, i Babićev postav ‘arheološkog arhiva 20. stoljeća i onog što tek dolazi’ koristi multimediju, osim artefakata, tu su fotografije, instalacije i video. Pojedine su cjeline interpretirane situaciono, ali i svojevrsnom nužnošću da se kvalitetno vizualno predstave, da efektnim nastupom zamaskiraju svoje pravo lice. Pa kao što polomljeni komadići dijelova nekog aparata izgledaju poput vreće s blagom, tako i panoramske fotografije određenih lokacija na prvi pogled djeluju kao cvjetne livade. Kao što je to slučaj s printom na ceradi velikog formata, gdje pažljivijim uvidom u ‘rascvjetane krošnje’ prepoznajemo gomilu plastičnih vrečica zakačenih na grane drveća.       

Print na ceradi kao i ostale manje fotografije obješene su na žičanu ogradu koja obično ograđuje prostor nekog gradilišta, što bi se u kontekstu postava moglo prevesti kao arheološko nalazište. Pa kao što fotografije na gradilišnim ogradama predstavljaju budući rezultat tog posla, tako ove predstavljaju rezultate prošlosti, vizualno vrlo atraktivne dijelove procesa u kojem smeće postaje priroda. Pri čemu postaje jasno kako je i priroda također vrlo interesantna lokacija za arheologiju otpada.   

Stari, analogni televizor u tek otvorenoj kartonskoj kutiji, još uvijek učvršćen stiroporima i omotan zaštitnom folijom prikazuje dokumentarne Babićeve snimke o otpadu na kojeg nailazi dok šeće psa u Golom Bregu, selu gdje živi, na svojevrsnoj razmeđi između grada i prirode, također obogaćenoj brojnim arheološkim artefaktima.     

Osim virtualnih prikaza, arhiv predlaže i materijalne inscenacije oblika skladištenja otpada koje simuliraju, primjerice, povećanu paukovu ‘zimnicu’, viseća mreža ispunjena sprešanim plastičnim bocama. Ili su izvađene iz kakva laboratorija, no umjesto životinja, u staklenci je azbest pronađen na plaži, umjesto u formalinu, laboratorijsku vječnost dočekuje potopljen u vodu u kojoj je i pronađen.

Na središnjem je dijelu galerijskog prostora, poput centralne točke muzeja, usmjerenim reflektorom precizno osvijetljena okrugla instalacija od crvenih plastičnih boca. S obzirom na to da je pod na kojem se nalaze obojen crveno, izgleda kao da se odozgo, umjesto svjetla, izlila boja. Međutim, to su neuspjele boce za ketchup, sada u ulozi otpalih latica maka ili pak područja što ga je dohvatilo crveno Sunce dok svojim zrakama spaljuje Zemlju. Ne uspijeva, međutim, spaliti sve, tu su i tri neuspjele boce od majoneze. 

 Već se i na izložbi “Super ponuda” u Galeriji Forum, kao vrlo zanimljiva arheološka tema pojavila voda u plastičnim bocama, odnosno činjenica da se čak i voda baca: u izlogu galerije bila je prozirna vreća do vrha ispunjenu punim, još neotvorenim, plastičnim bocama vode. Prošao im je rok trajanja. I onda se ne prolijeva, nego zauvijek odlaže zajedno s ambalažom. Muzeološki pristup tim se fenomenom sada ozbiljnije bavi: u složenoj instalaciji nudi mogućnost oslobađanja vode. U plastičnim se vrećama nalaze vode kojima je prošao rok, pa posjetitelj može uzeti bocu, skinuti joj čep, odložiti ga u žutu vreću za plastični otpad, zatim sadržaj izliti u veliki traktur na vrhu cijevi  što je okomito uglavljena u pod. Čak će dobiti i zvučnu potvrdu oslobađanja, naime, plastična je cijev uistinu i spojena na odvod, dva metra dalje, ispod, u cijevima koje ne vidimo, voda veselo zaklokoće. Vanja, naime, zna da se ispod nalazi ogroman podrum čija je namjena akumuliranje vode i zbog kiše je  pod vodom. Pa je kroz jednu rupu u podu postavio cijev, a mikrofon stavio u podrum kako bi naglasio zvuk proljevanja vode.

 U dnu galerije, iza žičane ograde, zamjetit ćemo okruglo crijevo od žute cerade koja inače služi za grijanje prostora. Crijevo je položeno i kao da predstavlja tunel za izlaz iz galerije. Pogled u tunel potvrđuje, uistinu je napravljena rupa u zidu, a s druge strane, na kraju tunela je video projekcija, materijali sakupljeni s interneta, rijeke i mora puna plastike, kamion koji istresa sve što nosi ravno u rijeku. Ili je to zapravo ulaz, kamion dovozi sirovine za instalacije, Babić ne treba brinuti, video ide u loop-u, neprestano se doprema materijal.

 A niti otpad ne treba brinuti, u sigurnim je rukama, sudeći po brojnim perspektivama južnog pogleda na stanje stvari, sve će postati izložak u ovom muzeju.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb site specific Volumen 7

GOLI BREG

U Hrvatskom Leskovcu, na jugozapadnom rubu Zagreba, mjestu poznatom kao Goli Brijeg, nedaleko kuće u kojoj stanuje, Babić pronalazi neobičnu instalaciju, koju sada za izložbu portretira, pa donekle i oživljuje. U formativnom bismo smislu mogli govoriti o reenactmentu akcije što je u svojoj prvoj fazi krenula od ready madea. No, taj je ready made zapravo već druga faza, reklo bi se druga inkarnacija, budući da je njegov prvi život završio, bio je odbačen, nije poput pisoara, izravno prebačen u galeriju, nego je neko vrijeme proveo na odlagalištu otpada i kao takav je preuzet u umjetničke svrhe. Slomljena zahodska školjka je reprezent, primjer svoje kategorije, to može biti bubanj stroja za pranje, slomljeni okvir prozora, odnosno sve ono što ne ide u kantu za smeće, nego se odlaže gdje god se stigne. Nije, dakle, važna funkcija predmeta, nego titulu ready madea osvaja činjenicom odbačenosti. To je ključno za razumijevanje skulpturalne instalacije nepoznata autora na koju Babić nailazi.

No, to je istodobno i bitan elemenat Babićeva autorska djelovanja. Kao što smo to mogli vidjeti na izložbi “Super ponuda”, u Galeriji Forum, gdje su pronađeni otpaci brižno kategorizirani, te poslužili kao sirovina za izradu izloženih ‘skulptura’ – velikih prozirnih plastičnih vreća ispunjenih dotičnim ready madeovima. Osim prepoznatljivih dijelova artikala poput plastičnih čepova, papira, tkanina, tu je i nekoliko vreća neotvorenih plastičnih boca s vodom, ali i onih s usitnjenim komadima kruha, vrlo malog uzorka, očito uzeta sa zastrašujuće velikih brda odbačena kruha, što smo ih mogli vidjeti na pridruženoj fotografiji.

Nepoznati autor također računa na dimenziju prepoznavanja ishodišne namjene korištene građe, ali i na njenu drugu fazu, to jest, također očitu, pripadnost otpadu. No, što je još važnije, uloga njegove instalacije identična je onoj koju imaju i Babićeve, apsurdom upozoriti na činjenicu otpada, njegovu prekomjernost, neadekvatno odlaganje, opasnosti što iz toga proizlaze, jednom riječju, na nebrigu njegovih proizvoditelja.

Stoga lako možemo zamisliti Babićevo iznenađenje kad je, šećući psa, prvi puta ugledao realizaciju nepoznatog: završenu skulpturu kuće u izgradnji, pri čemu je sav korišteni materijal sakupljen s odlagališta krupnog otpada. Kakvih je u okolici mnogo. U što se također uspio uvjeriti šećući psa. Osim opeka raznih oblika, boja i formata, napuknutih letvi i dobrano oštećena prozorska okvira, koji su nekad i pripadali građevinskom asortimanu, u zidovima su i lonci, japanke, kišobrani, dječja kolica, dijelovi namještaja, plastične igračke, zalijepljeno betonom, slagano poput suhozida, no umjesto kamenja, ugrađivano je sve na što je naišao. Iako na prvi pogled izgleda kao ostatak polusrušene kuće, apsurdna se akcija sastoji upravo u tome da je ona građena od srušenih kuća i bačena namještaja. Dostojni spomenik srušenostima i odbačenostima.

Njegova je lokacija također djelatna, u pozadini se nazire nova, bijela, luksuzna kuća s uređenim okolišem, iz čega proizlazi da se radi o spomen području, odnosno in situ instalaciji, gdje je i ta bijela kuća također aktivna, nužna je za kontrast, kao da umjetnička građevina upravo nju podsjeća na neke neugodne trenutke njene prošlosti, koje bi ova radije zaboravila. 

Portretirana je i njena unutrašnjost, u kutu raste nešto drveća, na prastaru fotelju je prebačen probušeni plastični čamac, čajnik pridržava drvenu gredu, lonci i karnistri označavaju kuhinju, a nad sve se, poput zloslutne ptičurine, nadvija slomljeni prozorski okvir.  

Naoko apsurdna akcija, realno besmislena, no konceptualno i metaforički više nego precizna, očito je tražila i dosta truda, sklepani su svi zidovi, od metar do dva metra visine, gore je, dakako, nebo, sve je to samo okvir, u kutu, poput potpornja prepoznajemo bivšu betonsku gredu iz koje još viri armatura, trebalo je sve to sagraditi, trebalo je vjerovati u važnost takva spomenika. Kojeg je prepoznao vjerojatno jedino Babić, ostalima zacijelo bode oči, a zaslužio je da ga se zalije debelim slojem laka, pa kao takvog, u cijelosti prebaci na Venecijansko bijenale.

Babić ga za početak seli na Žitnjak, panoramskom fotografijom unutrašnjosti ‘kuće’ prekriva cijeli frontalni galerijski zid, stoga se doima da smo ulaskom u galeriju ušli u prostor instalacije. Prednji dio, aktivno galerijsko predvorje, iskorišteno je poput uvoda u priču, s lijeve je strane njen vanjski portret, a s desne detalj unutrašnjosti. Tu su i slušalice, susjeda iz svoje perspektive opisuje autora: “Liječio je dušu tako, po meni. Strašan je bio, da. Nosio je smeće prvo u dječjim kolicima, a onda je nabavio invalidska. Imao je oko 55 godina i bio dosta velik čovjek, onak’ nabildan. Gledala sam ja kako on to radi i vidjela da od toga niš’ ne bu bilo.”

 Ušavši u glavni prostor, nalazimo se na ulazu u ‘kuću’. Dodatnim se intervencijama fotografija pretvara u instalaciju koja duhovito reinterpretira predložak: na zid su naslonjene pomalo trule drvene grede, zatim ploha što je nekad pripadala predsoblju s izlohanim ogledalom i metalnom šipkom za kišobrane, tu je i slomljena zahodska školjka, komad sudopera… Drugim riječima, ono što je Babić pronašao u šetnji žitnjačkim hodnicima, ono što je spremno poslužiti novoj umjetničkoj realizaciji ili je preostalo nakon toga, ili jednostavno još nije zauvijek bačeno, ono što se sadržajno, ali i formatom posve uklapa, kao da se izlilo iz fotografije u prostor.

Pa dok s jedne strane komplimentiramo adekvatnoj intervenciji, istovjetnoj onoj s predloška, čime kao da se ustanovljava i linija, odnosno ploha razgraničenja, onog izloženog od ovog našeg, s ove strane zida, pri čemu se ta ploha počinje ponašati poput neobična ogledala, ono reflektira priču bez obzira što je sadržaj različit, pa smo već pomalo, s druge strane, uvučeni u tu priču, osjetimo se ugroženo, ti otpaci prijete osvajanjem našeg prostora, sve su nam bliže…

Osim središnje teme, Babić ukratko skicira i njenu pozadinu. Konfiguracija prostora u tome mu izlazi ususret, naime, hodnik sa strane također je izložbeno aktivan, pa se, u kontekstu frontalne instalacije, ova kontekstualna nalazi, takoreći, iza ugla. Tamo je, poput mizanscene, na drveni postament smješten stari portabl televizor i emitira crno bijelu sliku pejzaža što ga je snimio šećući psa. Dakako, u kadru su raznorazne gomile svega i svačega, kraj staze, u potoku, usred šipražja i slično. Da ne bi bilo zabune, vrsta konkretna otpada, poput etikete je napisana preko dijela slike, pa tako, između ostalog vidimo i popločani puteljak i doznajemo da je od azbesta.

Priključeni audio, zvučnik je smješten iznad, u nekakvoj limenci, također svjedoči o kontekstu, to je snimka Roma dok na razglas iz kombija ponavljaju konstantno isti tekst kao neku ludu mantru: “skupljamo…staro željezo, vršimo usluge, skupljamo stari otpad, stare akumulatore, vešmašine, frižidere, stare peći, bojlere, stare kade… skupljamo”… No, nakon što pokupe ljudima otpad, vrlo vjerojatno sve što ne mogu unovčiti završava na nekom divljem odlagalištu.

Pa dok se dosad bavio institucionalnim, odnosno legaliziranim kriminalom, honorar doslovno pretvarajući u sadržaj rada, pa zatim onim polu ilegalnim, poput polu sakrivenih odlagališta bezbrojnih viškova masovne proizvodnje, sada su na red došli i oni posve ilegalni, posve neorganizirani, doslovno divlji, no istodobno ništa manje efikasni zagađivači.

Nije, međutim, priroda ta koju Babić zdušno brani od njenih najvećih neprijatelja, nego je bahatost ljudske prirode to što prokazuje, od generalne do pojedinačne, od pretjerane proizvodnje do neodgovorna bacanja, od H&M-a do Golog Brijega.

S time što se u H&M-u dosad nije našao netko dovoljno ‘strašan, koji je tako liječio dušu’, pa da od sve te neprodane robe napravi ogromno strašilo, s Mjeseca da ga možeš vidjeti.

Categories
All Galerija Forum, Zagreb razne tehnike

SUPER PONUDA

Nastavljajući se baviti idejom, ali i materijalizacijom fenomena ‘koji pokreće svijet’, Vanja Babić istragu širi i na područje usko povezano s novcem, reklo bi se novčanom etapom dva, odnosno onime zašto nam je on zapravo i potreban, a to je potrošnja. Pa je tako cijeli donji dio galerije ispunjen fotografijama i artefaktima koji predstavljaju remitendu, posljedicu prevelike proizvodnje. 

Na zidovima su fotografije raznoraznih skladišta, takoreći do vrha ispunjenih robom što je ili prošla kroz komercijalni ciklus i vratila se kao već potrošena ili kao višak što nikad nije niti stigao do potrošača. Ispred svake fotografije nalazi se i konkretan dokaz snimljena materijala, za ovu priliku upakiran u velike prozirne plastične vreće, i inače predviđene za razvrstavanje, najčešće anorganska otpada. Osim prepoznatljivih dijelova artikala poput plastičnih čepova, papira, tkanina, tu je i nekoliko vreća ispunjenih sadržajem kojem ne raspoznajemo prvotnu namjenu, ali i onih organskih, poput, primjerice, usitnjenih komada kruha, vrlo malenog uzorka uzeta sa zastrašujuće velikih brda odbačena kruha što ih vidimo na pridruženoj fotografiji.

Sve te plantaže bivših proizvoda očito nisu, a izgleda da i neće, doživjeti reciklažu, bez obzira jesu li u tim hangarima, u tim svojim ‘vječnim lovištima’, koliko toliko efikasno pohranjene ili su tek hrpimice nabacane po ogromnim, ogradom zaštićenim dvorištima. Volumen ili, preciznije,  dimenziju odbačenosti, pa čak možda i postotak neiskorištenosti, moguće je postati svjestan u gotovo apstraktnom šarenom prizoru, u kojem pažljivijim zagledanjem prepoznajemo bezbrojne ugrubo uvezane bale različitih odjevnih predmeta. Po rukavu što je, poput kakva lista, provirio iz te nepregledne raznobojne šume, shvaćamo što zapravo vidimo – višegodišnju proizvodnju Zara, H&M-ova i sličnih modnih mega proizvoditelja, od kojih će se u najboljem slučaju iskoristiti tek jedan posto, eventualno te izvezene životinjice po čijim stiliziranim uprizorenjima prepoznajemo oznaku kvalitete. Ostalo će se vjerojatno spaliti ili baciti na dno nekog oceana ili zauvijek odložiti na kakve neplodne njive daleko od očiju javnosti. Poput nepregledna mnoštva neprodanih skupocjenih automobila parkiranih u raznim ‘nedođijama’, koje se proizvođačima više isplati skloniti na sigurno, nego uništiti ih, ali nikad i nipošto im ne sniziti cijenu.

Autor nas informira kako se čak i voda baca, stavljajući u izlog galerije prozirnu vreću do vrha ispunjenu punim, još neotvorenim, plastičnim bocama vode. Prošao im je, valjda, rok trajanja. Ne samo da se, dakle, voda flašira i prodaje, nego ju se, ako već nije prodana u roku, ne prolijeva, nego zauvijek odlaže zajedno s ambalažom.

Vrlo je upečatljiv, reklo bi se, dramatičan prizor ponajprije na vreće ispunjene koricama kruha – ovako galerijski prezentirane, one postaju krunski svjedoci u procesu kojeg bi nekakav humanizam trebao voditi protiv zlouporabe civilizacijskih tekovina. Baš kao što i sadržaji svih ostalih vreća, usmjerenih spram desetak različitih proizvodnih grana, složno i nedvosmisleno podupiru optužnicu.

A na optuženičkoj klupi zapravo nije toliko očevidna pretjerana proizvodnja, nije to čak niti neefikasna reciklaža, nego je to arogantno neobraćanje pažnje na posljedicu svjesno učinjena prekršaja pretjerane proizvodnje i neefikasne reciklaže. Vanja Babić izdvojenim artefaktima kao da na uvid nudi dokaze u tom zamišljenom sudskom procesu.

U gornjem se dijelu galerije autor izravnije nastavlja na problematiku započetu izložbom “Transformacije”, konkretno luminokinetičkom instalacijom od nekoliko ventilatora raspoređenih u stiliziranu formu manjeg orkestra, pri čemu su na ‘elise’ tih ventilatora prišvršćene novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike. Kada ne bismo znali, pri pogledu na tih desetak hipnotičkih svijetlećih tijela, teško bismo pretpostavili da efekat proizlazi iz zaštitnih kovinskih niti što pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju u duginim bojama.

Sada fotografski zaustavlja trenutke njihove vrtnje i izlaže ih u svjetlećim kutijama, posve prizivajući formu mandala – jedan od najstarijih i univerzalnih simbola što na sanskrtu znači “krug”, možemo je naći svugdje od paleolitskih gravura do srednjovjekovne alkemije i tibetanskog budizma. Na najosnovnijoj razini, mandale predstavljaju cjelovitost, jedinstvo i sklad. Dakle, sve ono što, prevedeno u kontekst trenutne situacije, vrijedi i za novac. Njime riješavamo sve te tri, univerzalno bitne, dimenzije.  

Medijska derivacija luminokinetičke instalacije u formu zamrznutih elemenata vrtnje, proizvela je potvrdu Babićeva pronalaska – činjenicu da upravo zaštitna kovinska nit na novčanici proizvodi hipnotički vizualni doživljaj. Taj se doživljaj, temeljen na onome što papir čini novcem, sada vizualno identificirao s jednim od najstarijih simbola. A istodobno, i na metaforičkoj razini potvrđuje njegovu tezu.  

Osim bavljenja kovinskom niti, što rezultira luminokinezom i mandalama, Babić u svom znanstvenoumjetničkom pristupu novčarstvu odlazi još dublje unutra, u samu srž pojedine novčanice. Pritom, dakako, koristi mikroskop. Kojeg i izlaže na početku serije minijatura, želeći ‘objelodaniti’ proces njihova nastanka. Svaka se od tih sličica, naime, nalazi iza okrugle rupice, izrezane u sredini bijelog papira A4 formata. Sličice imaju apstraktan, neprepoznatljiv izgled, no s obzirom na kontekst, moguće je asocirati forme kojekakvih virusa, bakterija ili bakcila, vizuale koji posve podsjećaju na ono što se i vidi kroz mikroskop. Jasno, u pitanju su enormno povećani detalji novčanica. Virusi koje one u sebi nose (ili kriju) zarazni su, tu nema dvojbe, uopće nije niti neobično da je cijelo čovječanstvo već zahvatila ta epidemija.  

Babić se bavi i numizmatikom. Na jednom je zidu niz bijelih kutijica (10 x 10 cm), to su također kinetičke instalacije – sadržaj svake kutijice se miče, odnosno okreće, dakako, u pravcu kazaljke na satu. To zapravo i jesu elektronski satni mehanizmi, no umjesto kazaljki, na osovinu su zallijepljene kovanice. Pomak je na svaku sekundu. Broj i vrijednost kovanica je u svakoj kutijici različit, Babić je, naime, krenuo od plaće, odnosno od satnice, te izračunao koliko se zaradi svake sekunde. Prateći niza slijeva nadesno, vidimo da i plaće rastu, od početnih 2200 kuna, pa preko 2700, do 3150, i dalje rastu. Zadnje dvije kutijice, međutim, umjesto kazaljki nemaju novčiće, nego brižljivo zarolane novčanice, koje sad već ipak podsjećaju na prave kazaljke, vrijeme tu više nije sitniš, nego pravi novac. Predzadnja kazaljka je od deset kuna, a zadnja na sekundu zarađuje pedeset. Menađerska plaća.   

Da se novac može i posuditi, to znamo. A da su ga neki ljudi voljni i nepoznatima posuditi, to potvrđuje niz oglasa priljepljenih na središnjem stupu galerije, jednog preko drugog. Baš kao što i na te oglase u stvarnosti nailazimo. Pa otkinemo kupon s telefonskim brojem i nazovemo tog nekog filantropa, jer nam novca neprestano fali, jer se inače ne bismo niti zatekli na lokacijama gdje su oglasi u stvarnosti postavljeni. 

Obilazak izložbe završava interaktivnim elementom: anketni upitnik.

Ispunivši ga, objesimo ga na predviđeno mjesto na zidu. Iza ovih što su ga prije nas popunili, slijedimo niz, gradimo instalaciju autorove kartoteke.

Pitanja su posve općenite prirode: godina rođenja, spol, zanimanje, plaća…

Što drugo, nego zaključiti da se Babićeva istraga nastavlja.

Rezultate bismo na slijedećoj izložbi možda mogli očekivati u formi kubističkih grafikona.

Categories
All Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb instalacija Volumen 3

TRANSFORMACIJA

Izložba Vanje Babića je rezultat radionice odnosno ‘otvorenog studija’ što ga je u galerijskom prostoru (pro)vodio tijekom navedena perioda.  Galerija je pretvorena u radni umjesto u reprezentacijski prostor u cilju naglašavanja procesualnih i istraživačkih aspekata ovog, a i drugih projekata galerijskog programa otvorenih studija. Rezultati su predstavljeni zadnjeg dana u formi prezentacije uz objašnjenja autora.  

Pa se tako na prozorima galerije nalaze izabrani odgovori na pitanje: ‘što je za vas novac?’ u okviru ankete što ju je autor vodio sa slučajnim prolaznicima. Ti se odgovori pojavljuju i u vlastoručno napravljenoj knjižici.

 Instalativno izložena hrpa papirića izrezanih u tanke trakice nastala je prolaskom kroz priručnu ‘mašinicu za uništavanje dokazna materijala’. Iz autorova objašnjenja doznajemo da su izrezotine u prvotnom obliku bile letci kojima su građani pozivani na kojekakve kredite ili slična reklamiranja novčanih usluga, a koje je sakupljao po tramvajima i autobusima, revoltiran licemjernošću onih koji te letke, računajući na lakovjernost i očaj, ostavljaju na mjestima na kojima se uglavnom nalaze oni kojima trajno nedostaje novca.

 Središnji i, reklo bi se, najatraktivniji izložak je luminokinetička instalacija što se sastoji od nekoliko ventilatora raspoređenih u stiliziranu formu manjeg orkestra. Takav dojam podržava i crnim tilom izolirani prostor nalik pozornici. Na ‘elise’ tih ventilatora prišvršćene su novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike. Kada ne bismo znali, pri pogledu na tih desetak hipnotičkih svijetlećih tijela, teško bismo pretpostavili što proizvodi sliku. Efekat, naime, proizlazi  iz zaštitnih kovinskih niti što pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju u duginim bojama. Dapače, autor je proučavajući novčanice ustanovio kako svaka od njih (bez obzira na istu vrijednost) daje drugačiju boju, te, još apsurdnije, kako nema dvije identične. Rad se zove ‘Transformacija 1250’ zato što je dobiveni honorar od prošle izložbe (tisuću dvjesto pedeset kuna) autor pretvorio u novčanice od 50 kuna i u potpunosti ih iskoristio za tu instalaciju. Zavrćeni novčani ventilatori složno orkestriraju i privlače pogled efektom što asocira na hipnotičku napravu. Ili barem na ono što najčešće zamišljamo kao hipnotičko pomagalo budući ga je rijetko tko de facto i vidio. No cilj i nije hipnotizirati publiku nego duhovito ilustrirati ili, preciznije, raskrinkati hipnotičku dimenziju novca.

Takav oblik korištenja novca kao izgradbenog elementa vizualne kompozicije apstraktne forme u načelu posve odgovara apstraktnom doživljaju novca što ga je, sudeći i po raznolikim odgovorima u spomenutoj anketi, i inače teško moguće jednoznačno verbalizirati. Njegova funkcija jest posve konkretna – jelo na stolu, pokrivač na krevetu, krov nad glavom i tako dalje, njega se zarađuje, naslijeđuje ili pljačka, ma koliko ga imali, to je uvijek premalo, novac je pokretač velike većine naših aktivnosti, odavno je poznata fraza ‘money makes the world goes round’. U svakom slučaju novac je ključna dimenzija naših egzistencija pa prema tome i naše civilizacije.

Da sam kojim slučajem bio među anketiranima, moguće bih se sjetio što mi je jednom davno rekao prijatelj Jim u Americi: ‘da, radiš cijeli tjedan kao mazga, ali u petak dobiješ money i onda si happy’. Sretan si zato što imaš novac u džepu i cijeli svijet je tvoj, barem te večeri. Nepobitna činjenica i jest da novac u džepu proizvodi sreću i da svatko ima neku ideju kako će tu džepnu ispunjenost pretvoriti u konkretno zadovoljstvo. Nebrojeno je mogućnosti za tu pretvorbu i upravo se slijedom oblika pretvorbe ljudi razlikuju. Dakako, nemoguće je eksperimentalno ili komparativno ispitati tu različitost, ponajprije stoga što za takav eksperiment nema dovoljno novaca. Odnos prema novcu, međutim, prilično je vjedostojna mogućnost procjene nečijeg karaktera, svjetonazora a i općenita pristupa životu. Jedno od temeljnih načela budizma primjerice kaže kako nije dobro imati mnogo želja, zato što to proizvodi neprestanu frustraciju, neprestano nezadovoljstvo postojećim. Da, ali djeca idu u školu, često ih treba i voziti, a benzin košta. Budizam bi mogao biti djelotvoran tek ako se uspije razdvojiti ono nužno od onog naizgled još ugodnijeg. Moguće da takvu razlikovnost u svakom trenutku posjeduju mudraci ili slični sretnici, mi ostali ipak neprestano tendiramo nečemu još ugodnijem, želje nas hipnotiziraju. Na takvoj hipnozi počiva potrošačko društvo. I kao što djeci nije moguće odoljeti šarenim bombonima, tako i društvu nije moguće odoljeti blistavim dućanima. Nije isključeno da i društvo jednom odraste, no poučeni historijom, u tako nešto teško možemo povjerovati.

 Vanja Babić se othrvao škampima i Dingaču, za svoju lovu popio pivu, a dobiveni novac pretvorio u sliku. Dakako da nije prvi koji je umjesto kista upotrijebio novčanice, ta apsolutna tema dozvoljava bezbroj interpretacija, no koliko je meni poznato, prvi je izolirao ono što banknote razdvaja od obična papira, a to je zaštitna kovinska nit, nju je pretvorio u paletu i zavrtjevši ih proizveo dugine boje. Duga, kao elementarna paleta kojoj smo skloni pridavati nadnaravna značenja ili barem u njoj prepoznati apstraktno nebesko ukazanje, a na njenom kraju pretpostaviti ćup zlata i zaboravljajući budizam prema njemu hrliti, za ovaj je slučaj dvostruko djelatna metafora. Označava ljudsku prirodu da nakon što se na tren prepustila oduševljenju vizualnim doživljajem, časak kasnije u tome potraži i materijalnu vrijednost.

Vanja čini obrnuto: materijalnu vrijednost pretvara u vizualan doživljaj.

Dugu je također moguće interpretirati i kao simbol za ideju umjetnosti kao apstraktne djelatnosti, stvaralačke, simboličke ili čak metafizičke kategorije, koja je u načelu nesvrsishovita za bilo što osim za unutarnji, čulni odnosno duhovni doživljaj. I kada čovjek uzme u ruke paletu, te dodavši joj svoj duh proizvede novi vizualan doživljaj, pa ako je on k tome još i uspješan, ljudi će u tom umjetničkom ostvarenju uživati. Njihov će užitak djelu potom priskrbiti i materijalnu vrijednost.

Vanja ponovo čini obrnuto: započinje od materijalne vrijednosti što stiže kao posljedica njegova umjetničkog rada koju sada koristi kao sirovinu za izradu palete. Nadalje, upravo je ključni čimbenik palete, odnosno duginih boja odnosno slike koja proizvodi hipnotičko djelovanje onaj isti ključni čimbenik koji od papira proizvodi materijalnu vrijednost odnosno novac. Dakle, ustanovljena je ili preciznije, na  gotovo opipljivoj razini izolirana poveznica u obličju eksplicite konkretnog materijala koji u ovom slučaju povezuje elementarne, arhetipske suprotstavljenosti – duhovno i materijalno kroz njihove ključne protagoniste – sliku i novac.

Tim više, ta je poveznica odnosno temeljna poluga i jednog i drugog zapravo nevidljiva. Kao što se golim okom ne vidi različita boja zaštitne kovinske niti, tako niti svakodnevnom uporabom ne obraćamo pažnju na različite apstraktne dimenzije novca. Kao što ju tek ultraljubičasto svjetlo pojavni, pa je mi posredstvom toga postanemo svjesni, tako i u njenoj vrtnji prepoznajemo pravu prirodu odnosno naličje ili prikrivenu dimenziju onoga što nas gotovo bez ostatka privlači, a bez čega zapravo i ne možemo.