Ideju je Pavić imao još 2018. za izložbu „Succeeding Dangerously“ u Galeriji SC. Naziv se mogao prevesti kao „Uspjeti opasno“ ili „Opasno uspijevanje“. Ili „Opasno oduvijek“, kako je to predložio Google prevoditelj. To se određenje može postaviti kao jedno od metaforičkih postulata umjetnosti, zato što njezin uspjeh dobrano ovisi o izletima u nepoznato područje, odnosno o rizicima što ih je autor spreman prihvatiti.

Bio sam upoznat s procesom proizvodnje radova za tu izložbu i uvjerio se da je ono što je namjeravao predstaviti i doslovno bilo opasno te da je postojao veliki rizik da to što je mislio predstaviti ne uspije i realizirati.

Izložba je pokazala da su neke stvari uspjele, a neke nisu, što je zapravo u potpunosti opravdalo naziv. Uspjelo mu je padanje bez padobrana, a nije uspio prelet aviona/makete (koji je sam napravio) od njegove tvornice aviona na Žitnjaku do Galerije SC. Također nije uspjela ambijentalna instalacija „Ured voditeljice“, namjeravao je, naime, staviti dva jaka ventilatora u zastakljeni ured što bi proizvelo košmar letećih papira kojima ured obiluje. (Pritom treba spomenuti da se i u svim ostalim radovima radilo o letenju.) No, voditeljica galerije Ksenija B. rekla je NE.

Zaljubljen u zamišljeni prizor poludjele administracije materijalizirane letećim papirima, možda je već sljedećeg jutra krenuo u proizvodnju Isječka Galerije SC, to jest u izvedbu makete tog dijela zgrade u omjeru 1 : 6. Drugim riječima, u izgradnju terena na kojem će imati kontrolu nad zbivanjima u voditeljičinu uredu. Ako brdo neće Muhamedu, odnosno ako se ured neće podvrgnuti njegovim idejama, tada će si napraviti svoj ured u kojem će on određivati kako i kamo će brdo ići. I za to neće žaliti truda. (Postavlja se pitanje što bi zadnjih šest godina radio da je Baronica K. kojim slučajem pristala na privremeno preuređenje svog ureda u akvarij pun letećih papira?)

Magistar edukacije likovne kulture Predrag Pavić u svojoj djelatnosti kombinira art i craft. Umijeće prezentira u okviru umjetničke organizacije Deminutiv gdje zajedno sa suradnikom Markom Ambrošem radi složene makete po narudžbi. Umjetnost predstavlja radovima, odnosno izložbama u kojima veliku ulogu igra umijeće, no za razliku od naručenih maketa konkretna sadržaja, ovdje je to umijeće upregnuto u konkretne, no besmislene, odnosno apsurdne odnosno autorske odnosno umjetničke sadržaje.

Od „Studije pokreta“1, preko „Instalacije za zimu“2, spomenute „Succeeding Dangerously“3, zatim „Optičkog šoua“4, do nedavne izložbe „Work is Nothing All is Work“5, uvijek se radi o vrlo vještom, predanom i pedantnom radu. Bila to izrada odljeva smanjene pećice ili objekta za projekciju i arhiviranje 450 uzoraka ženskih čarapa ili pak ovo posljednje, uređenje galerijskih zidova, Pavić je vrhunski zanatlija. To je ugrađeno u jedno od njegovih temeljnih umjetničkih postulata: radovi (instalacije, objekti, skulpture) moraju raditi, Zoopraksiskop mora projicirati film, pećica mora grijati, avion mora letjeti, a zidovi Instituta za suvremenu umjetnost moraju biti uređeni za izlagačice i izlagače.

U ovom se slučaju njegova dvostruka djelatnost posve preklapa, objekt ćemo proglasiti klasičnom maketom, koja, dakako, radi, ali je njezin sadržaj apsurdan čin osvete sustavu, čiji je protagonist igrom slučaja bila Baronica K. (To je mogla biti i Sandra K., Ana D., Lejla T., Iva Rada J., Olga M., Irena B., Branka B., Mirna R., Ivana M., Martina M., Jasenka B., Rozana V., ali i Branko F., Marko G., Klaudio Š. i tako dalje.)

Ponovno sam upoznat s procesom, prvi sam put vidio objekt u Rohbau izdanju (možda tijekom 2020.). Dvije godine poslije, maketa je poprimila gotovo sadašnji izgled, možda još neka sitnica ovdje ili ondje… No, čak i bez njih, sve bi bilo jasno, posao je završen. Takvo je određenje, međutim, umjetniku i zanatliji Paviću neprihvatljivo, po njegovu mišljenju nije bila ni približno gotova. U konačnici, nakon još dvije godine predana posla, maketa očituje gotovo patološku prirodu njegove dvostruke ličnosti: neravnine u ciglenim zidovima, obojenim u bijelo, inače zaštitnom znaku interijera Galerije SC, odgovaraju onim originalnima, na ulazu je kameni luk pod nemogućim kutom istovjetno ponovljen, staklena se vrata otvaraju, no staklo, kao i drveni okviri, kao i čitava konstrukcija završava jednim oštrim rezom, dakako, jer se radi o izrezu; nužno je prignuti se da bi se vidjela čitava unutrašnjost ureda i tek tada se vidi ormar s ladicama koje je moguće izvaditi, a registratori na policama makete bojom i brojem također odgovaraju stvarnom predlošku, pod ima iste pjege kao i pravi pod, unutra je i prekidač kojim je moguće upaliti svjetlo u uredu, dakako, unutra vitlaju papiri, jednom riječju: maketar je lud. Trebalo je, kaže, ugraditi četiri ventilatora, jer se tek s četiri dobiva njihovo prirodno vitlanje. Nekoliko dana prije izlaganja, dakle, ne stvarnog završetka makete (na kojoj bi se zauvijek moglo raditi), nego onoga određenog datumom otvorenja izložbe, još su uvijek prisutne neke dvojbe.

Iz tog bi gledišta ova detaljno elaborirana, post festum izvedena skica neizvedene zamisli, odgovarala manifestnom nazivu prošle izložbe „Nema rada, samo posao“, jer posla na radu i dalje ima, ovo je tek jedna od završnih etapa, a ne nazivu izložbe na kojoj je prvotna ideja trebala biti realizirana, zato što je nastala dugotrajnim poslom, a ne riskantnom umjetničkom akcijom.

Ostvarena zbog odbijanja, doslovno izrasla iz poraza, takoreći kao ruža na smetlištu, predstavlja se kao nastavak, „Succeeding Dangerously 2“, drugi je dio pod radnim imenom „Pavić uzvraća udarac“. Nakon prvoga koji kaže: kretanje iz nule prema uspjehu uključuje opasnost od neuspjeha, drugi predlaže platformu dva: kretanje iz neuspjeha. No, do te se etape nije moglo doći preskakanjem prošle, ne možeš uskrsnuti a da te nisu razapeli. Serije Trbuljakovih radova o njegovu neodlaženju u MSU ne bi bilo da mu MSU nije bunkerirao katalog izložbe iz 1976.

Dosljedno žanrovskom prosedeu pretvaranja poraza u pobjedu, Isječak Galerije SC ubire i dodatne dividende. Ambijentalna bi se instalacija u voditeljičinu uredu, kao jedan od radova, uklapala u ondašnju izložbu, ali materijalna interpretacija zamišljene ambijentalne instalacije koja zadržava izvorni geg odlazi korak dalje. Ne samo da, kao maestralno napravljena maketa, preuzima glavnu ulogu na izložbenoj pozornici, nego predstavlja i autorski odgovor na galerijski sustav, autoreferencijalnu repliku čija je duhovita poanta u ovom slučaju upravo u minuciozno izvedenim detaljima. Kao što je, naglašavajući apsurd vlastitog posla, šiljio olovke pripremajući se za pravi posao sve dok ga nije prekrila šiljevina ili kao što je, također ironizirajući svoju ulogu, u projekciji Zoopraksiskopa jahao konjića na parkiću u mjestu, te kao što će gotovo nevidljivu, ali vrlo pedantnu instalaciju na zidovima Instituta narušiti prva sljedeća izložba, tako sada i radijatori ispred ureda na skici ambijentalne instalacije proizvode smiješak, staklena se vrata otvaraju, papiri vitlaju, pričinja nam se i Pavić u tom uredu koji vitla rukama i nogama i viče: ovo je moj ured! Pričinja nam se i Baronica K. dok na izložbi gleda Isječak Galerije SC i dok se i njoj pričinja Pavić u indijanskom plesu, ne oko vatre, nego usred njezinih oslobođenih dokumenata.

Ono jednokratno NE isprovociralo je šest godina posla i rezultiralo onime što istodobno reflektira zaigranost dječaka i umijeće majstora.

Obojica su u međuvremenu, zaokupljeni poslom, zaboravili na Baronicu K.: – Još kartonskih spremnika na gornjem katu, – nalaže dječak, – nema veze to što se ne vide.

Boris Greiner

1 https://osvojenapodrucja.petikat.com/

2 ibid.

3 ibid. 4 ibid