Uzduž svih raspoloživih galerijskih zidova postavljena je polica, poput friza, metar od poda, širine tridesetak centimetara. Posve obujmljujući prostor, sugerira boravak unutar nečega, te bez obzira na činjenicu da se svi izlošci zapravo nalaze na galerijskim zidovima, izložbu proglašava in situ instalacijom. Doživljaj jedinstvenosti potkrijepljuju i riječi razbacane po zidovima, u raznim bojama i već nas prvi pogled na ambijent podsjeti na nešto konkretno.
Polica je od neobrađene iverice, a osim servisne uloge – za potrebe ove izložbe privremeno izvedena postamenta, ima i scenografsku, s obzirom na sadržaj kojeg nosi – kruh, tijesto, šećer, sol, povrće, sredstva za čiščenje – radi se o kuhinjskoj polici, odnosno radnoj plohi. U tom kontekstu i raznobojne riječi – nazivi predmeta i osobna imena – dobivaju moguće objašnjenje: simuliraju gužvu šarenih obavijesti pričvršćenih na hladnjak, a ponekad i svuda uokolo.
Polica je istodobno i svojevrsna razdjelnica, odvaja ono iznad i ono ispod, osim što se, naime, na njoj nalaze predmeti, ispod nje spušta se, primjerice, fotografija jedne noge u prirodnoj veličini. Noga se vidi, reklo bi se, u cijelosti i stoji na Gretinom, intenzivno šarenom, pa smjesta i prepoznatljivom, podu i na taj način određuje visinu police, te garantira i istinitost izvedbe. Fotografija djelomično i prelazi na pod, stopalo je tamo gdje bi i inače bilo, šare na fotografiji poklapaju se s onim stvarnima, polica je nedvojbeno u visini pojasa.
Predmete bismo mogli razvrstati u tri kategorije: hrana, kemikalija i skulptura. Za ovo potonje bi preciznije bilo reći, dijelovi skulpture, zato što je ona razbijena, a komadi razmješteni po cijeloj polici, dapače, radilo se o bisti, u odlomljenim komadima prepoznajemo uho, lice, potiljak i slično. Osim police na kojoj su postavljeni, predmeti sve tri kategorije imaju još nešto zajedničko: djelomično su obojani zelenim sprejem. Pa čak su i glavice kupusa i kelja, inače zelene, također dobile dodatnu porciju zelenog. Ono što jedino nije obojano su dvije zelene najlon vrećice i jedna plava (!?) u kojima je tijesto što se upravo diže. Kad ne bi bilo te plave, moglo bi se pomisliti kako je boja vrećice odredila i načelo pripadnosti, budući da je očito kako je ostale artefakte zeleni sprej izdvojio, obilježio, te tako proglasio izlošcima.
Grupacija hrane, osim glavicama zelja i kelja, uglavnom je zastupljena tijestom i kruhom, što bi moglo označavati proces, budući da su predstvljene dvije etape, početna i završna, odnosno sirovina i rezultat. Nasuprot tome, kategorija skulpture predstavlja post festum konačnog rezultata – razbijeni dijelovi mogu svjedočiti bistinoj budućnosti, za razliku od hrane koja reprezentira prošlost (tijesto) s obzirom na sadašnjost (kruh). No, ako uzmemo da je tijesto sirovina, a kruh proizvod, tada je taj proizvod ponovo postao sirovina – autorski posvojen mlazom zelena spreja, te izložen kao skulptura koja predstavlja kruh, odnosno tijelo ograničeno svojom materijalnošću. To je tijelo izduženo, ili je u pitanju tzv. ‘francuz’ ili neki također dugački kruh, ali deset puta deblji od francuza, uspravljeni su, odnosno postavljeni okomito na podlogu, tako da vizualno komuniciraju s fotografiranom nogom. Pa ako je kruh tijelo određeno svojom materijom – tijestom, tada u tijestu, koje pred nama primjetno diše, prepoznajemo objekt pri teškom poslu što govori ljudskim glasom. Sada još šapuće, ali kad ga ljudske ruke uzmu u obradu, glasnim će uzvicima (plop) označavati svoju transformaciju u konačnu formu.
Predstavkom kuharskog prosedea u galeriji, potiču se usporedbe, kao što je tijesto pogodno za obradu, tako je to i glina, koja se, baš kao i tijesto, ukrućuje nakon pečenja. Međutim, u Benovoj režiji, ukrućena pečenka tijesta opstaje, a ona glinena je razlomljena. Drugim riječima, ono vrlo privremeno, ono posve svakodnevno, opstaje, a ono što bi trebalo trajati u vječnosti, ne.
No, paralelno s predstavljenim narativom, nastavlja se i Cainovo bavljenje materijalom, ili preciznije rečeno, cijelim materijalnim spektrom, započeto izložbom “Materija ne govori ništa” u Galeriji Forum (2015.). Na nekoliko velikih, na pod položenih panoa nalaze se isprinti fotografija što predstavljaju usitnjenu lavu, pigment, kredu, kosti, zlatne listiće ili pijesak. Na svakom je panou drveni nosač preko kojeg je poput plašta prebačen papir s identifikacijom pojedine materije. Osim njene kemijske definicije, primjerice da je pijesak zapravo silikonski dioksid, ili da su u prah smrvljene kosti zapravo kalcijev karbonat, čita se i izjava pridružena toj materiji: Pssst, sad nije vrijeme za riječi – kaže pigment; ili, trebalo je tisuću godina da se stigne do ove točke, poslušaj za trenutak što kažemo – kažu kosti.
Istraga je s geološkog područja izložbom “The Theatrical Technique of Suggesting Action – Temporary Training Centre” iste godine u Greti, prebačena u prostor u umjetnosti: na nekoliko su klupa komadi odljeva pojedinih dijelova tijela i komadi sirovine – kamenja, mramora, betona ili gipsa i smjesta je jasno da sami po sebi ne znače ništa, da tek njihova množina i pripadnost određenom miljeu, a to će ponajprije biti kiparski atelijer, određuje razlog njihove prisutnosti. Njihova je uloga biti na dispoziciji za uporabu do koje, to je nedvojbeno, neće doći, budući da je kontekst u kojem se ti eventualno uporabni materijali nalaze postavom definiran. Oni, dakle, nemaju stvarnu uporabnu ulogu nego predstavljaju kontekstualnu scenografiju nekakve uporabnosti.
Stoga bi se moglo reći kako u sva tri slučaja sirovina ne služi proizvodnji sadržaja, nego preuzima ulogu sadržaja, izložena je bez da je na njoj učinjena intervencija (osim sada zelenog spreja), njena je uloga reprezentirati samu sebe, i to ono svojstvo koje ju definira sirovinom. To ju razlikuje od ready madea, koji, kao već dovršeni proizvod tek ulaskom u galeriju postaje sirovina, odnosno zadržava svoju prvotnu funkciju, ali galerijskom prispodobom dobiva novo značenje, Benova je sirovina to bila i prije ulaska.
Pa kao što je u prvom slučaju materiju reprezentirala ona sama, posredstvom elementarnih čestica, a u drugom, simulaciju atelijera kao privremena vježbališta ilustrirala njegovim materijalnim sastojcima – stanjima prije ili poslije intervencije, u trećem su predstavljena ‘tijela određena svojom materijom’. Primjerice, glavica kelja određena je materijom kelja, kao što je i kruh određen materijom tijesta, pa i tijelo postava je određeno svojom materijom – fotografijom noge.
Nailazimo i na još neotpakirana ‘tijela’ brašna, šećera i soli, također nedvojbeno određena svojom materijom.
U kuhinjski su asortiman uključeni i elementi iz drugog slučaja, odlomljeni komadi skulpture, možda u narativnoj ulozi ispreplitanja kuhinje i atelijera, stvarne i duhovne hrane ili poput poveznice prošle i sadašnje izložbe u Greti. Oni, međutim, odgovaraju i novom nazivniku, bez obzira na očitu bivšu pripadnost cjelini, ti su komadi također tijela određena svojom materijom, no to sada više nije glina, nego skulptura.
Ambijent ‘duhovne kuhinje’ upotpunjuju sveukupno tri noge, od kojih je jedna postavljena obrnuto, iznad police, okrenuta prema gore, dvije ruke, jedna ispod, druga iznad i mnoštvo raznobojnih riječi svuda uokolo. Neke od riječi bismo mogli primijeniti izloženom sadržaju zato što ga imenuju, kao što je Martek svojedobno imenovao predmete, primjerice na cipelu napisavši cipela. Istodobno se pojavljuju i kao legende, kraj plastične boce sredstva za čiščenje piše – bottle, no tu su i zamke, kraj fotografije noge piše – arm. Ima i mnogo osobnih imena, ona se pak doimaju posve kuhinjski, poput onomatopeje neprestanih dozivanja što u smislu poziva često dopiru iz kuhinje.
