Category: Volumen 7

Categories
All Oaza, Zagreb performans Volumen 7

GOOD OR BAD IN VARIOUS BEDS

Iako prilično mlada, riječanka s nizozemskom umjetničkom adresom, već je i prilično afirmirana, dakako, međunarodno, sudeći po impozantnom popisu izložbi i nastupa na prestižnim svjetskim lokacijama. Nakon završenog studija dizajna u Amsterdamu, bivša pjevačica riječkog punk banda, u potpunosti se posvećuje autorskoj djelatnosti i kao da u svom izrazu uspijeva kompilirati obje te dimenzije životopisa.

Seriji radova, koja uključuje izložbe, nastupe i izdanja, kojom se u posljednje vrijeme intenzivno bavi, ishodište bi se moglo pronaći u karakterističnom dizajnerskom formatu – etiketi, koju, međutim, karakterizira i to da se uvijek nalazi na istom mjestu: kao upozorenje o štetnosti pušenja, obavezno otisnuto na svim dotičnim ambalažama. Nora preuzima taj format, zadržava osnovne karakteristike, odgovarajući font, okvir, blokovi boje, nikad više od dvije, pozitiv, negativ… Varijacija može biti bezbroj.

Etiketa postaje plakat, koji posve odgovara zadatku plakata, grafički i sadržajno vrlo jasan, eliminacijom svega osim poruke naglašava se njena važnost. Estetika proizlazi iz očite namjere da ju se formalno sasvim isključi, sve je podređeno funkcionalnosti, temeljnom razlogu medija plakata, odnosno poruci koju on upućuje. Prevedeno na ovaj slučaj, nije dozvoljeno koristiti ništa osim onoga što se na dotičnim etiketama i inače koristi. Potpuno je zadan format. To se proteže i na sadržaj, Nora koristi isti intonaciju koja obilježava i upozorenja na kutijama cigareta. Osim sadržaja i oblikovanja, računa se i na kontekst, poruke se već čitaju kroz prepoznatljivu optiku, ikonografija određuje višeslojno razumijevanje sadržaja.  

Sve bi to, međutim, bilo ‘šivanje bez štofa’, da su te poruke općenito alarmirajućeg karaktera, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, na koje smo već, u umjetničkoj interpretaciji pomalo i oguglali, no one izmiču takvoj definiciji, ponajprije stoga što same sebi otvaraju prostor o kojem se izražavaju, ostajući, temeljem čvrsto postavljena okvira, odgovorne osnovnom načelu, kratkoj izjavnoj formi, definiciji koja ne ostavlja dvojbe, ali, slijedom uspješne mimikrije, dolazi u priliku izjasniti se o svemu i svačemu, dapače, iz različitih usta progovoriti o različitim sferama sadašnjosti.    

Pa nas tako plakat s naslovnom porukom dočekuje na ulazu u Ilicu 132 i provodi stubištem do prvog kata, prostora gdje je smještena umjetnička organizacija Oaza.

Poveznica je slijedeća, predstavljanje Norine istoimene umjetničke knjige u izdanju Oaze, kao dijelu Oazina programa aBook koji ima za cilj intenzivnije povezati tri kulturna područja: suvremenu umjetničku praksu, grafički dizajn i izdavaštvo.

Odnosno, vrlo uvjetno govoreći art book, budući da se radi o grafičkoj mapi, zbirci otisnutih plakata, odnosno izložbena dijela dotične serije. U ovom se, međutim, slučaju događa neobična medijska igra, plakati su svojim sadržajem ponajprije odgovorni konceptu, preuzimanju postojećeg predloška čije je osnovno izražajno sredstvo riječ, odnosno tekst, ključni sadržaj izložbenog dijela jest ono što se čita, dakle, bez obzira na neuvezane listove, ovo jest knjiga.

Ta je knjiga, u znatno proširenijem obliku, istodobno i sadržaj prigodno izvedenog performansa. Tražeći preciznije određenje o vrsti izvedbe, moglo bi ga se smjestiti između ‘a capella rap monodrame’, seanse čitanja beat poezije ili glumačke interpretacije suvremena romana. Bez obzira kojoj se definiciji izvedbene forme priklonili (moglo bi ih se naći još), očito je da se radi o njihovu preuzimanju iz takozvanih matičnih medija, o korištenju dotičnih formata u cilju vlastite autorske zamisli. Svojevrsnom prevođenju vizualnog jezika u onaj izgovoreni, pri čemu i jedan i drugi koriste isti obrazac, dakako, svaki u svom mediju, za metaforički izvještaj o stanju stvari.

Ta kategorija postoji, to je talk performance, ali originalnost, pa čak možda i inovativnost koja se temelji na izbalansiranim ulogama teksta, izvedbe i koncepta, otvara mu novu ladicu.  

Osim ovih nabrojanih, bitnu ulogu u izvedbi ima i autoričina fizička pojava top modela koji je sišao s naslovnice Voguea ili sličnoga. Čak bi se mogla povući i poveznica s poznatim radovima Sanje Iveković, Gen XX i Ženska kuća: Sunčane naočale, koji uzimaju konkretne naslovne stranice s top modelima, no imenuje stvarnim ženama i podnaslovljuje njihovim tragičnim sudbinama. Sličan je kontrast i ovdje ustanovljen između Sharone Stone look-a i onoga što Sharon izgovara. Što ne znači da prava Sharon ovo na pozornici ne bi mogla izvesti, nego da je Nora dobro ‘skinula’ određeni profil. I učinila ga djelatnim, to je image koji je poželjan, arhetip proklamirane ideje ženstvenosti. Nasuprot raju je pakao, životna ugroza kao posljedica prepuštanja određenim užicima. Što je u ovom slučaju iskorišteno kao polazišna platforma za izricanje svojih sudova i svojih upozorenja. Pa ako zbrojimo dva i dva, dobili smo guju u njedrima, kukavičje jaje, glas s naslovne strane progovara drugačijim jezikom. Preciznije rečeno, jezik je isti, to je engleski, ali sadržaj nikako ne odgovara. Tekst je kompiliran od raznih masmedijskih i teoretskih citata, od potrošne popularne kulture do knjižnice, garniran i onim autoričinim, koji su vješto spojeni u jedan iskaz. Promatrajući ih zasebno – što je vrlo teško moguće, budući da neprekidno teku, pa kad na tren razmislimo o jednom, prošlo ih je već nekoliko – gotovo da su u pitanju aforizmi, smjesta se postavljaju spram također smjesta ustanovljenog konteksta, demistificiraju ga s neočekivane strane, zaskaču ga iza ugla, čas duhoviti, čas opori, čas ispovjednim tonom osobna iskaza, čas neumoljivo objektivnim sagledavanjem. Čas nam istinu saopćava autorica izravno se obraćajući, uostalom tako i započinje performans, ona odjednom započne govoriti, obraća se, kao da će to biti otvoreni razgovor, no sekundu dvije potom, taj dojam nestaje, ona je već na drugoj temi iako nismo osjetili prelazak, a nakon toga shvaćamo da preuzima i druge uloge, javlja se iz perspektive likova, odnosno artikulira perspektivu iz koje je logično da se to izgovara. Slijed izjava doima se poput bujice, s jedne strane prizivajući karikaturu ženske histerije, a s druge karikaturu uličnog tribuna, odnosno poludjelog filozofa što na uglu okupljenim prolaznicima nastoji otvoriti oči. No, u tom bjesomučnom izljevu ne samo da ima smisla, te ne samo da sadržajno predstavlja strostruko multiplicirani nastavak umjetničke knjige, nego je on glumački uvjerljivo i izveden, jedan dio čak i otpjevan. Nora je spremna za holivudski mjuzikl. Punk pjevačica, odjednom na modnoj pisti, ipak ne napušta ideološko ishodište,čvrsti stav i prkosno kretanje scenom, uz zaista impresivno brzo izgovaranje teksta. Pri čemu to bombardiranje uključuje aluziju na baražnu vatru raznih kalibara koja nas rešeta a da to više i ne primjećujemo, štoviše, te salve prolazeći kroz nas uključuju automatskog pilota, on povećava brzinu, pa se više i ne stignemo zapitati who is driving my plane?

No, još više od toga, struktura i oblik izvedbe uspijevaju oblikovati portret društva, jasno, ako se složimo da je ogledalo današnjeg društva razbijeno u takozvani ‘paramparčad’, da su dijelovi razasuti svuda uokolo, pa onda metlom sakupljeni na hrpu, pri čemu svaki od njih i dalje reflektira svoj dio, tome odgovara Norin portret.

Dramaturški precizno, baš kao što je iznenada i započela, tako i završava, gotovo u pola rečenice, kao da je nestanak struje prekinuo prijenos, to je bilo to, hvala.     

Categories
All knjiga Volumen 7

FRAGMENTI DIZAJNERSKE POVIJESTI

Ova iznimno opsežna knjiga, skoro 400 stranica, mnoštvo tekstova i razgovora, te, rekao bih, nebrojeno vizualnih materijala, naslovnom terminu pristupa iz dvije perspektive: predstavljanje i elaboracija nedovoljno poznatih činjenica iz prošlosti, odnosno razvoj dizajna, te uključivanje bitnih recentnih fragmenata u povijest koja se trenutno piše.

Istodobno, knjiga je svojevrstan pregled programske djelatnosti Galerije HDD u posljednjih deset godina. A to je period u kojem je galerija ustanovila svoju točku na karti gradske kulturne ponude, te paralelno s time, a jednim dijelom upravo tome i zahvaljujući, postojećoj sceni dodala i dizajnersku.  Dapače, postavila se kao zborno mjesto, očito dugo iščekivano, sudeći po brzini kojom su se oko njene točke nahvatale razne raspršene planete i njihovi sustavi. S druge strane, osim izložbenim programom, platforma se izgradila i bezbrojnim publikacijama, organizacijama važnih dizajnerskih događanja, koja pak prerastaju u uvjerljive revije, profesionalno i medijski hightlightove sezone. A paralelno sa sve većom prisutnošću medija dizajna u prostoru kulture, treba naglasiti  kako se i prema samom tom mediju odnosi jednako korisno, sabirući, kronologizirajući te arhivirajući pojedine njegove raspršene segmente. 

Pri čemu svakako nije nebitna i činjenica prostora, ne isključivo zato što je lokacija u centru, nego zato što uopće postoji, kao mjesto, a zatim i kao centrala, kroz koju se konačno i može prelamati sve ono što se u dizajnu događa.

Govoreći o sceni, a pod suvremenom podrazumijevajući onu ‘likovnu’, ispada da je jedan od programskih zadataka bio i uspostava određene komunikacije na relaciji dizajn i – uvjetno govoreći – likovnost, koji se realizirao istodobnim djelovanjem autorica i autora u obje kategorije ili pak konceptualnim, a ne revijalnim pristupom pojedinom sadržaju. Dapače, društvena i politička problematika jednako je prisutna kao i ona profesionalna, baš kao i u susjednoj ‘likovnoj’ ladici. Koje je već teško moguće i razlikovati, sudeći po brojnim autorskim istupima dizajnerica i dizajnera na suvremenoj sceni. (Za razliku od nekad, kad je bilo obrnuto.) Pa bi se čak moglo reći kako su se mehanizmi i poluge, što ih uglavnom i pridružujemo galerijskom djelovanju, primijenile na prostor dizajna, čime fokusiranje elemenata vlastita medija dobiva odgovarajući značaj.

Jedan od bitnih kohezionih faktora svakako treba potražiti u autoru knjige, odnosno voditelju galerije, koji je prije toga stekao ogromno iskustvo kao višegodišnji, možda i najaktivniji pratitelj likovne scene, te također dugogodišnji radijski i televizijski voditelj razgovora s istaknutim protagonistima suvremene umjetnosti. A donedavno i predsjednik hrvatske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Pa, kao što iz knjige vidimo, i dalje neumoran pisac tekstova, međutim, za razliku od njegove prošle knjige “Kritička kartografija” (2015.) gdje su sabrani tekstovi iz područja likovne kritike, sada je optika namještena na područje njegova trenutna bavljenja. Čemu bi se moglo dodati i to kako se, po svoj prilici, nitko još dosad tim područjem nije tako intenzivno bavio, dakako, ne na autorskoj, ali zato na teoretskoj, programskoj, kustoskoj, produkcijskoj i arhivskoj razini istodobno.

Knjiga ima nekoliko poglavlja koja nastoje objediniti pojedine programske cjeline, nazivom odričući pretenziju kako su te cjeline završene, te, budući da produkcijske okolnosti ipak ne dozvoljavaju da se bilo koja od tih cjelina odvija po kakvom striktno kronološkom ili bilo kojem drugom planu, za očekivati je da bi ‘volumen 2’ također mogao imati ista ta poglavlja. To pomalo proizlazi iz činjenice kako je Golub osim autora knjige i njen urednik, uvršteni su i tekstovi drugih autora, predstavljeno je ono što se zbivalo, a u tome je njegova uloga bitna ali ne i jedina, tu je programski savijet i mnogo djelatnih suradnika, a refleks svega toga, reklo bi se svih čimbenika što su  doveli do toga da je Galerija HDD ostvarila to što je ostvarila, nalazimo i u knjizi.

Knjiga, dakle, smjesta ukida pretenziju o sveobuhvatnom pregledu materije, nema namjeru postati obavezno udžbeničko štivo, kakvim bismo u svakom smislu, i to posve opravdano, mogli okarakterizirati “Kritičku kartografiju”, ponajprije stoga što ne proizlazi iz kontinuirane istrage nego dobrim dijelom ovisi o spletu okolnosti, ali predstavlja itekako dragocjeno štivo, i to ne samo stoga što zapravo postaje jedini izvor, naime, posljednji pregled usporedive vrste objavljen je prije više od dvadeset godina, nego zato što su te cjeline, koliko god bile fragmentarne, ipak vrlo djelatne u smislu postavljanja okvira, uspostave trase kojoj će se dodavati stanice kako se na njih bude nailazilo, koordinate sustava koje dozvoljavaju njegovo preciziranje, ali i širenje.

Ta su poglavlja istodobno odgovorna i raznim smjerovima što ih je nužno osvjetliti, primjerice ‘Kartografija dizajna’ mapira njegov razvoj, započinje Kršićevim “Nacrtom periodizacije”, napravljenom za Didaktičku izložbu Designed in Croatia, a u knjizi ponešto modificiranom u timeline ključnih fragmenata razvoja dizajna od 1944. do 2019. (u kojoj je ova knjiga, dakako, jedina). Nastavlja se predstavljanjem dizajnerica od 1930.- 1980., prilično preciznom i informativnom prikazu njihova javna djelovanja, čemu je zacijelo prethodilo opsežno istraživanje. A osim izložbom, projekt je popraćen brojnim razgovorima i web stranicom.

Osim ostalih tema što svakako pripadaju istom području, nailazimo i na dizajn u Puli, što bi moglo značiti da se kartografija s okomitog, vremenskog pravca, seli i na vodoravan, prostorni. A budući da su i jedan i drugi prilično prostrani, niti u nastavku neće oskudijevati sadržaja.

Serija izložbi industrijskog dizajna, grane, reklo bi se, manje vidljive standardnim umjetničkim naočalama, osim što nas podsjeća da je sve ono što oko nas postoji netko oblikovao, primjerice ‘Stolice iz TMN Jadran 1980-tih, ‘Odjel dizajna Končar’, također iz dotičnog perioda, informira i o tome kako je za taj posao očito nekad bilo znatno više potrebe. Ali i da su tadašnji, vrlo kvalitetni rezultati, dugo morali čekati trenutak da se s njima javno i upoznamo. Što bi se u potpunosti moglo primijeniti na slučaj Davora Grünwalda.

Poglavlje ‘Drugi rakurs’, mogli bismo podnasloviti kao ‘časopisi’. Uključuje one massmedijske, recimo gostovanje poznatog dizajnera Cieślewicza u časopisu Start, ili one sa suprotne strane, ‘Život umjetnosti’ i ‘Frakciju’, pa i one, nazovimo ih uličnim, subkulturne fanzine. 

Ostaje, međutim, pomalo nejasno zašto je u ovu kategoriju uključena i izložba o omotima disco ploča u Jugoslaviji, ne vidim, naime, zbog čega bi to bilo relevantno. Priznajem da sam u tom smislu subjektivan, više bih volio, primjerice, vidjeti izložbu najboljih omota ploča toga doba, nego onih najgorih. Iako, dakako, i oni zaslužuju biti izloženi, kao bitan vizualan zagađivač, u ondašnjem slučaju, izloga s pločama, a u današnjem zagađivač ulice, kao što je to izložbom “Veliki izbor talijanskih hlača – zagrebački A4 dizajn ulice” nedavno pokazao i Niko Mihaljević, moramo znati kako izgleda neprijatelj, no izdvajati ga uz bok bitnim etapama razvoja dizajna ostaje mi nerazumljivo.

Kategoriju bismo također ostavili otvorenom, u pozadini se nestrpljivo vrpolje ‘Polet’, ‘Studentski list’, ‘Quorum’, ‘Feral Tribune’ i tako dalje.

Poglavlje ‘dizajn i konceptualna umjetnost’, ima u podtekstu zanimljivu okolnost, naime, na otvorenju svoje izložbe, Sanja Iveković kaže kako ona zapravo nije dizajnerica nego art direktorica.

A vrijeme pojavljivanja dizajnera u smislu art direktora (dakle onih koji prije svega rade s idejama, konceptima, a ne rukopisom, rukom ili autorskim stilom), poklapa se s vremenom kad se kod nas javlja konceptualna umjetnost.

Tu je, dakako, i poglavlje ‘Fragmenti’, čine ga uglavnom, s jednom iznimkom, pojedinačni opusi, koje bismo mogli podijeliti u dvije grupe: ona što bi vrlo lako mogla pripadati i ‘Kartografiji’, primjerice izložba “Ozeha”, koja u podnaslovu i ima: ‘O jednoj povijesti oglašivačke industrije’. U kartografiju bi, slijedom predstavljenog, mogli ući i Bekar i Lerotić i Ljubičić… S druge strane, veći dio poglavlja zauzimaju portreti, reklo bi se, sadašnjih dizajnera, čiji je rad bitno utjecao na oblikovanje suvremenog vizualnog izraza.

Tim poglavljem knjiga, logično, i završava, ostavljajući prostor fragmenata otvorenim za nadolazeće upise.

A nama preostaju gromkim aplauzom čestitati na proteklih deset godina.

Categories
All Galerija SC, Zagreb instalacija Volumen 7

MOĆ ZAPAŽANJA

Ako naziv izložbe prevedemo na engleski, dobili smo naziv jedne od predstavljenih slika. Iz čega proizlazi kako se smisao ili značenje te slike ogleda i u svim ostalim radovima. Ili da ih kroz njenu optiku tumačimo. Bez obzira jesu li u pitanju slike ili reljefi ili asemblaži ili fotografije instalacija, uvijek je u gornjem dijelu rukom ispisan naziv. Sve je imenovano unutar aktivne površine. Pa tako i u gornjem dijelu spomenute slike crnim slovima piše “The Power of Observation”, a ispod toga su iscrtana dva pravokutnika, jedan ispod drugog. Ispada da se ‘moć zapažanja’ u ovom slučaju referira na igru ‘prepoznaj uljeza’, koja se predlaže publici, koja će spremno prihvatiti igru, pa smjesta i pobijediti zapazivši crticu što viri iz lijevog donjeg kuta donjeg pravokutnika, kao da se nije bilo precizno. To je svakako jedino što se na slici može zapaziti. Odnosno prepoznati kao odgovor nazivu.

Ispisani precizno, poput određena fonta – autentičan verzal u italiku, pri čemu debljina slova odgovara crtama što često definiraju strip u dva kadra, nazivi radova ponekad su na hrvatskom, a ponekad na engleskom jeziku. Bez obzira na tu neobjašnjivu pojedinost, sve ih je moguće shvatiti kao izravnu komunikaciju, bilo da se publici postavljaju pitanja: ‘Gdje je nestao čovjek?’ ili ‘Gdje je vrijeme?’, bilo da im se daje uputstvo za uporabu: ‘Practical learning’ ili pak drži predavanje o vječnosti ‘Eternity’ ili o prostoru ‘Imperfect World’ ili ih se pak izvještava o svom trenutnom stanju: ‘Ludost’, ‘Iskliznuće’, uvijek se računa na sugovornika. On će prvo čuti što Tudeka u konkretnom slučaju zanima, a zatim i vidjeti na koji ga to način zanima. Dijalog služi tome da se gledatelja uvuče u njegovu problematiku, da on postane i osobno zaintrigiran za predloženi zadatak. Prvo mu se sugerira što bi trebalo zapaziti, a zatim mu se prepušta da u apsurdnom Tudekovih odgovoru to i zapazi. I gledatelj je uvučen u igru, ne bavi se više pitanjem: zašto bih to trebao zapaziti?, postaje mu jasno i to da se od njega pritom ne računa na neku veliku moć, zato što ilustracije idu u smjeru suprotnom od složenosti, dapače, duhovitost pronalaze u neočekivanom pojednostavljenju, ne radi se o rebusima, nego o slikovnom rječniku. S time da, nasuprot slikovnu riječniku koji uglavnom ilustrira imenice i glagole, odnosno predmete i aktivnosti, Tudek gotovo doslovno ilustrira apstraktne pojmove. Primjerice, na slici ‘Iskliznuće’, dva su se prazna strip kvadrata nakrivili, pa sad lagano tonu, odnosno klizeći ispadaju iz okvira slike.

Pa kao što aktivan narativni element postaje format stripa, odnosno ono što ga karakterizira, a to je okvir sličice, baš kao i u naslovnom slučaju, a reklo bi se odavno već i ustoličen kao jedan od ključnih likova Tudekovih stripovskih slika, tako sada i drugi izražajni mediji dobivaju ulogu u njegovu ansamblu. Recimo ‘Ludost’ – fotografija gornjeg prednjeg dijela bicikla, gdje je umjesto pravog volana stavljena drvena grana sličnog oblika, ta na nju pričvršćene kočnice i mehanizam za promjenu brzina. Ludost se izravno odnosi na apsurdnu akciju, posve uzaludnu, ali koja nedvojbeno teži funkcionalnosti,  bicikl je i u ovakvom izdanju moguće voziti, iako nešto teže nego prije intervencije. Velik trud za nikakav rezultat, to i jest jedna od oznaka ludosti, fanatično provođenje apsurdne zamisli bez obzira na sustav i logiku realnosti, no to je istodobno prilično precizan autoportret, odnosno portret vlastite djelatnosti. Pa često puta i općenito, umjetničke djelatnosti. Ali, u ovom slučaju, glavni lik te priče jest predmet, lažni ready made, skulptura bicikla. I upravo je njegova predmetnost glavni izražavatelj ideje ludosti. Kao što je to u slučaju  ‘Iskliznuća’ ili “The Power of Observation” bio okvir strip kadra.  

Glavni lik može biti i galerijski prostor, slika se zove ‘Zid’ i predstavlja  zid na kojem je obješena. Vrlo realistično, reklo bi se, izvrsna slika galerijskog zida, u prirodnoj veličini, savršeno se poklapa s postojećom strukturom. Naime, zid je bez žbuke i obojen u bijelo, pa se vidi ciglena struktura, njegova je karakteristična površina već je postala gotovo i zaštitni znak Galerije SC – pa slijedom toga, kao takav, zid je za Tudeka vrlo djelatan motiv. Stoga ta slika koja, s jedne strane ne može biti jednostavnija, a s druge ipak uspijeva, temeljem karakteristična detalja, portretirati kontekst, i koja tek  ‘fanatičnim provođenjem apsurdne zamisli bez obzira na sustav i logiku realnosti’ zapravo postaje njegovim preciznim portretom, fokus na portret konteksta vrši se posredstvom medija slikarstva. Upravo autoironizirajući svoje vlastito prisustvo na dotičnom zidu, odnosno, budući da je na dotičnom zidu samo ona, ironizirajući i klasičan sustav ‘slike na zidu’.  

Fotografija instalacije pojavljuje se kao inovacija u Tudekovom medijskom spektru, a sudeći po njihovom broju, odmah mu je postala i miljenica. Zadržava se format slike i naziv je uvijek u gornjem dijelu, no umjesto nacrtanog, sadržaj je fotografiran, odnosno u stvarnosti napravljen. Zašto kao takav nije i izložen? Zato što je dotične instalacije nemoguće objesiti na zid u B1 formatu.  A to je očito pravilo koje se ne smije narušiti. Primjerice, osim dvodimenzionalnih radova, tu su i oni koji izlaze u prostor, no i oni su u formatu i vise na zidu, odjeveni u prozirni sanduk od pleksija.

Dakle, podlakticu njegove ruke nemoguće je izložiti u traženom formatu, kao što mu ne odgovara niti bicikl s drvenim guvernalom, te kao što niti na pola prerezani komad bogato nadjevene torte ne može visiti na zidu u B1 formatu. Torta se zove ‘Practical learning’, a naknadnom je intervencijom postala udžbeničko štivo. Tudek je u njoj prepoznao vulkan, kraj njenih je dijelova upisao legende: šlag je postao ‘steam, gas and ash cloud’, krema ‘lava flow’, tijesto ‘layers of solidified lava’ i tako dalje. I da ne bi bilo zabune, ispod piše: ‘cross section of a volcano’. Praktično se učenje odvija u slastičarnici, za stolom sjedi ona populacija koja bezrezervno to mjesto smatra najpoželjnijim, te koja će bez problema, koristeći maštu a ne moć zapažanja, u torti uistinu i vidjeti vulkan.

Za razliku od slika gdje su sugovornici posjetitelji izložbe, u fotografijama se oni nalaze unutar kadra, ne vidimo ih, ali autor se njima obraća, djeci u slastičarnici, prolazniku koji primjećuje nebičan volan, ili pak drugom prolazniku koji ga je zapitao za vrijeme, a on mu pokazuje ruku na kojoj je umjesto ručnog sata narukvica sačinjena od bijele žice jednake debljine kao i slova u nazivu. Umjesto brojčanika, od žice je izveden crtež suncobrana i ležaljke. Slika se zove ‘Gdje je nestao čovjek?’. Ponovo ne treba prevelika moć zapažanja da bismo saznali gdje je on to nestao, Tudek nedvosmisleno pokazuje da je čovjek na plaži. Pa kad to povežemo sa slikom što prikazuje klepsidru, a koja se zove ‘Gdje je vrijeme?’, osim upitnikom u nazivu, povezane i posredstvom mjerača vremena, onog vjerojatno prvog i ovog kojeg sad uglavnom više i nema, te kad to zbrojimo, ispada da je i vrijeme na plaži.

Nazivi reljefa pod pleksijem su, primjerice, svi na engleskom, pa tako ‘Stolen Treasure’ nije sanduk s blagom, nego je to desetak vrganja, ispod nekakve žice, što bi valjda značilo da opasnost još nije prošla. ‘Measuring happiness’ doslovno simulira povećanje sreće: sasvim gore je polovica šljive, u sredini polovica dinje, a na dnu polovica lubenice. ‘Imperfect World’ također ostaje u kontekstu hrane, radi se o karakterističnom ‘sanduku’ od tankih drvenih letvica u kojem se transportira povrće ili voće, letvice u potpunosti prekrivaju na njih iskaširani komadi karte svijeta. Metafora o nesavršenosti počiva na strukturi sanduka, svijet je razrezan prazninama između letvica. 

 Pravi se vatromet nesreće, zaštićen siguronosnim pleksijem, nalazi ispod naziva ‘Natural Disasters Compilation’. Prepoznajemo potres, tajfun, kometu, vatru, erupciju, munje, sušu, poplavu… U pitanju su reljefi, napravljeni od stirodura, baš kao i gljive i voće… Međutim, moć zapažanja nam smjesta sugerira da je Tudek i za bezizlazne situacije predvidio izlaz, spas od nemilosrdnih katastrofa, naime, na podu, točno ispod kompilacije nalazi se mali ‘voziček’, četvrtasta daskica s kotačima na kojoj već poznatim slovima piše ‘Bijeg’. 

Categories
All artist book crtež Galerija Šira, Zagreb Volumen 7

CRTICE

I tako jednog dana Klasja odluči odvesti crtice (književni rod – kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakidašnjeg života; može biti lirskog ugođaja, ali i posve realističnog, a najčešće završava jasno izrečenom poukom) u galeriju da ih upozna sa sestrama iz drugog medija – kratkim prizorima, grafičkim slikama manjeg formata učinjenih raznim tehnikama: otiskom, siluetnim izrezom ili crtežom, odnosno njihovim kombinacijama.

Prevladava, naime, dojam da su, bez obzira što nose isto ime, na različitim mjestima odrastale i tek se na licu mjesta upoznale, smjesta prepoznale, uhvatile ruku pod ruku i u parovima predstavile publici.

Ili, drugim riječima, dizajnerica Klasja Habjan u galerijskom nastupu preuzima funkciju art direktorice: određuje teme, zatim kod književnice naručuje tekst, kod grafičarke ilustracije, a sama definira oblikovanje postava, po načelu diskrecije, prisnosti, šaputanja – bjeline zidova su tek, reklo bi se, lagano posipane izlošcima, što sasvim odgovara ideji crtica, sporadično se pojavljuju i uglavnom nisu previše glasne.

Pri tome se događa i neobična jezično medijska komunikacija – književni je rod naziv dobio iz likovnog medija, crtica je osnovni element crteža, temeljem toga u književnosti označava najkraću literarnu formu, a sada se, kao literarna disciplina, vraća u galeriju i dobiva odgovarajući likovni prijevod – sliku, ipak figurativnu, ali u kojoj tek minimalnim naznakama prepoznajemo sadržaj,  i oblikovanjem koje angažira tek minimalna sredstva, ručni otisak, škare i ugljen. Pa čak je i ispunjenost plohe motivom, reklo bi se, minimalna, ni komadić viška od onoga što je nužno, niti jedne jedine crtice viška.

Književnica je očito i pjesnikinja, neke od crtica izražene su poezijom, ali baš kao i one prozne nose u sebi narativ, pa čak i u formi haikua imaju jasnu poantu, iako sadržajno variraju od kontemplativnog do pripovjednog.

Govoreći o književnici, iznenađuje spomenuta svestranost, odnosno sposobnost da se određena misao ili ideja izrazi posve odgovarajućim formatom, kao da suvereno vlada područjem od jednog versa do kratke priče, kao da uopće i ne brine o formi, nego se slobodno prepušta temi, ona određuje oblik. Pa iako ona varira od usputne, preko egzistencijalne do autoreferencijalne, dakako ne tim redoslijedom, uvijek izostaje patos, riječi nisu teške bez obzira koliko tema bila ozbiljna, ponekad se to događa osvajanjem prostora između izrečenog i oblika iznošenja, kao da se tekst već i prema samome sebi odnosi, i to ne bez zrnca ironije. Primjerice, koliko god tema bila općenita, i njoj je moguće prići iz neočekivana ugla i proizvesti poantu univerzalno točnu, kao što je to stavljanje karata na stol u pjesmi pod nazivom ‘Ideja’, pri čemu upravo demistifikacijom autorske pozicije ono općenito postaje autentično. Intimne su misli upućene upravo njima samima, njih se degradira, oduzima im se značaj, da se ne bi umislile, da ne bi postale veće od sebe.

Mislim da moram ubiti tu ideju / taman kad mi je postala draga / Kao majka, moram joj priznati / da me nikad neće prerasti.

Književnica ne samo da se ne libi poduhvaćanja općih mjesta, nego se ne libi niti takozvanih klasičnih tema, gotovo žanra, kao što je to ‘Božićna priča’. Posve preuzimajući dotični kontekst, ostajući u domeni žanra i oblikom izraza – komentiranje kadrova filma kojeg gledamo, i likovima – susjedi, i sadržajem – krađa božikovine i proizvodnja vijenca, pa i hepiendom, uspijeva ostvariti novu klasičnu priču, onu koja još nije ispričana. A koja je, po mom mišljenju, posve usporediva s onom Paula Austera, na kraju filma “Dim”.

Gledajući paralelno rezultate grafičarke, koliko god se, slijedom karakteristična oblikovanja, isprva činilo da su nastajali posve samostalno i tek se postfestumski povezali s tekstovima, to ipak nije točno, slike često proizlaze iz pojedina detalja priče. Interpretiraju ga također vrlo slobodno, također, kao i kod tekstova, koristeći razne izvedbene tehnike. (Dakako, ostajući u okviru, kao što nema romana, tako nema niti ulja na platnu.) Grafički su otisci u službi, ponekad su izrezani, dovedeni u ulogu scenografije, drugi put u glavnoj ulozi. Međusobna suradnja između otiska, izreza i crteža pomalo sugerira slojeve, pa bi ih se stoga moglo označiti kolažima. No, za razliku od onih koji nastaju izrezivanjem nađenog sadržaja koji se u novim okolnostima koristi u drugačiju svrhu, ovdje su ti budući izresci već autorski tretirani s očitom ulogom u konačnici slike. Dojam prozračnosti, koji pak posve odgovara ideji crtica, osvojen je ponajprije eliminacijom konteksta, naglašeno je ostavljen samo motiv koji ima aktivnu funkciju s obzirom na tekst. Sve ostalo je gotovo grubo izrezano, ponekad podsjeća na skicu ili možda re-enactment određena ‘dizajnerskog’ perioda, kao što je to primjerice slučaj sa slikom ‘Šetač duha’ ili ‘Snimač zvuka’. No, uvijek je u ulozi potcrtavanja određene dimenzije tekstualna iskaza, na taj način promovirane u ključnu. Ali nikad doslovno, koliko god se možda i radilo o ilustraciji teksta, koliko god bismo Crtice i mogli shvatiti kao razglednice, rekao bih da slika i tekst posve autonomno prilaze zadanom cilju, služe se istim asocijativnim polugama, pa čak bi se moglo reći da su gotovo u jednakoj mjeri odgovorni kriterijima svojih medija.

Ili pak, drugim riječima, upravo ga doslovno ilustriraju, kao što tekst proizlazi iz određene domene duhovna područja, iako je fokusiran na detalj, vrlo konkretnu epizodu, smjesta nam je jasno kakvo je to područje, u kojem se prostoru priča događa, tako je i slika smjesta raspoznatljivih motiva postavljena u to isto područje, vizualno interpretirano naglašenom eliminacijom ostalih sadržaja.

Što dozvoljava mogućnost kako se proizvodni proces možda i nije odvijao u dvije etape: prvo književnica, onda grafičarka, zato što bi se za neke priče moglo reći da su proizašle iz vizualna predloška, primjerice ‘Mala šetnja’, gdje se u dva izreza noćnog ambijenta nalaze bijele siluete muškarca i žene, ali bjelina između ta dva noćna izreza (a zapravo otiska fotografije asfalta) sugerira određenu nepremostivost, definitivnu razdvojenost dva svijeta, što su dotad, prije intervencije škarama, bili jedan. Tekst temi prilazi sa suprotne strane:

“Između njih bila je mala šetnja s puno semafora. Stigli su se dobro pogledati, opušteno klimnuti, ponekad uz smiješak, ali nikad uz riječi – između njih jurili su kamioni.”

Neobično je, međutim, da art direktorica u impresumu izložbe ne potpisuje ni književnicu ni grafičarku, a zasluge bi ipak trebalo podijeliti. Svakako je njena riječ zadnja, njen je koncept, nazivom je postavila okvir, pronašla idealne suradnice, tematikom odredila duhovno, mentalno, pa čak i svjetonazorsko područje… ‘Gotovo svaki od protagonista tih priča projicira u stvarnost koju nastanjuje neku svoju opsesiju, ideju, maštariju, nešto što bi njegovu vlastitu egzistenciju u njoj učinilo smislenom, a njegovom intervencijom mijenja se i narav te stvarnosti, koja ga u konačnici obgrljuje, kao što vrba iz prve priče obgrli kuću patuljka, zahvalna što ju je toliko vremena čuvao.’ (Marko Golub, iz predgovora)  

No, jednako bi se tako moglo reći kako vizualan i tekstualan sadržaj postavljaju temelj, slučajeve čiji je nazivnik naknadno određen, njihova organika upućuje na pomisao kako se takva kuća može graditi ciglicu po ciglicu, i to kako koja ciglica naiđe, a ne slijedom unaprijed postavljena plana… Dočim precizan balans između riječi, slika i koncepta svaku od te tri dimenzije proglašava jednako važnom… Stoga izostanak trostrukog autorstva može značiti samo jedno. Koliko god bilo začudno da, po mjerilima svake pojedine kategorije, visoko postavljenim standardima odgovara ista osoba, zapravo je još teže pomisliti kako bi ih, s obzirom na kompaktnost cjeline, što proizlazi iz razine njihove isprepletenosti, i moglo biti više od jedne.  

(Možda se uplete i Klasjina četvrta uloga, grafičke dizajnerice, nije, naime, isključeno da bi izložba, po zatvaranju, mogla biti i ukoričena.)

Categories
All fotografija Galerija Vladimir Nazor, Zagreb Volumen 7

ODSUTNOST TELEPRISUTNOSTI

Telefonirati je glagol neraskidivo povezan s nazivom predmeta koji služi tome da bi se dotična radnja mogla obavljati. Nekad su bile potrebne dvije ruke, zatim jedna, aparatom se nešto kasnije čak moglo i šetati po prostoriji, a i dalje razgovarati, ali nakon stotinjak godina, taj se glagol povlači iz uporabe, zato što je i predmet nestao s pozornice. Nema više niti telefona niti telefoniranja, nema niti telefonske centrale, ona je prebačena u oblake. Mi se još sjećamo, pa i gledamo filmove iz prošlosti, ali manja djeca ne znaju čemu služi taj crni ili crveni bakelitni predmet.

Pravopis se još nije snašao, glagol još nije zamijenjen primjerenijim, pa niti u vezi predmeta stvar nije baš riješena. Dočim je telefon bio tek fonetizirani grčki, koji u prijevodu znači – udaljeni glas, u današnje vrijeme, kad više nema grčkog, predmet kojim se služimo nema ni odgovarajuće određenje, nego znači – pokretna udaljenost. Gdje je nestao glas? I što mi radimo dok se služimo aparatom za pokretnu udaljenost? Na stranu sad to što možemo raditi jako mnogo toga, no ako hoćemo koristiti onu njegovu funkciju zbog koje je temeljno i izmišljen, glagol nam više nije povezan s nazivom predmeta.

Stoga bi se moglo reći kako naziv izložbe ilustrira činjenično stanje: sprava kojom se udaljeni glas približavao, te bez obzira na udaljenost postao prisutan, sada je odsutna. Zamijenila ju je sprava što pruža mnogo više od udaljene prisutnosti, koja, samim time, postaje sve više odsutna. Ne komentira se neka situacija riječima, nego je efikasnije poslati fotografiju sebe u toj situaciji, slika govori više od tisuću riječi. A da slika bude što rječitija, koristi se štap kojim se aparat pokretne udaljenosti dodatno udaljuje od sebe, te tako posve eliminira ishodišnu namjenu – približavanje udaljena glasa.

Kao što to i vidimo na seriji fotografija projiciranih na zidu, snimljenih u Seulu u Koreji 2017. godine. Oblik prezentacije u skladu je sa sadržajem, projekciona površina sugerira ekran, ništa iz ekrana ne izlazi u materijalnost, pa i ne gleda se ništa osim ekrana. Fotografije prikazuju mlade Koreanke i Koreance u raznim pitoresknim situacijama, dok se snimaju mobitelima. Bilo da je u pitanju selfie ili su to pojedinačni i grupni portreti, dokumentacija tog trenutka, te realnosti, mora smjesta biti nekom otposlana ili stavljena u neki zajednički izlog, ne sprema se u foto album, često se puta ne sprema uopće, a i gdje da se spremi to mnoštvo registriranih trenutaka, kao da je svaka sekunda snimljena. Bezbroj izravnih prijenosa, mobitel postaje prozor u bezbroj realnosti, ali ispada kao da su te realnosti konzumirane tek dokumentacijom i emisijom. Fotografije jasno pokazuju da se na lokacije i stiglo uglavnom zato da bi ih se moglo snimiti. Ali ta registracija nije dnevnik postojanja, album života, nego nužan upis, poput dokaza, u proklamirano zajedničko postojanje, u njegovu suvremenu inačicu,  pri čemu se udaljene stvarnosti ne približavaju, nego ostaju tamo gdje jesu. Tehnološka inovacija ažurira kontekst komunikacije.

Usporedbe radi, izložba uključuje i seriju fotografija snimljenih dvadeset godina ranije, 1997. godine u Tokiju. Medij predstavljanja poštuje tehnološku kronologiju: to je karusel dia projektor, prijelazna faza, djelomično materijalno. Prevladava urbani sadržaj, izmjenjuju se prizori prolaznika koji razgovaraju mobitelom, te uličnih radova. Što se tiče ovog prvog, vidljivo je da su ti aparati relativno veliki. Kroz ovih dvadeset godina njihova veličina prolazi neobičan razvoj: prvo su ih uspjeli maksimalno smanjiti, a zatim ekstremno povećati. Dakako da se to poklapa s multiplikacijom njihove uporabe, od pokretnog telefona do audio vizualnog studija opremljenog za snimanje, montažu i reprodukciju svih oblika vizualna i audio materijala. Dapače u izravnom prijenosu širom kugle zemaljske, to se nekad zvalo mondovizija.

Stoga je i logično da se proces snimanja ili emitiranja ne može prekidati kad god to neka udaljenost želi postati prisutna.

Gledajući te prolaznike s konkretnim komadom aparata u ruci, reklo bi se da njihova pojava u urbanim okolnostima, baš zahvaljujući istovjetnom formatu kao i tada još itekako aktualan kućni prijenosni telefon, nije djelovala toliko začudno, kao što bi, primjerice, djelovao netko s gotovo nevidljivom žicom dok hoda ulicom i razgovara sam sa sobom. Nova vremena, novi običaji, danas se mobitel nosi ispred ustiju, pa s obzirom na veličinu izgleda kao tanjur s kojeg se govornik sprema pojesti virtualnu palačinku.

A što se uličnih radova tiče, moguće je da visokotehnologizirani Japanci već devedeset sedme uklanjaju telefonske kablove, da im ne zauzimaju prostor u toliko dragocjenom tokijskom zemljištu.

Paralelne projekcije, međutim, imaju sasvim konkretnu pozadinu: “Godine 1997. Sony je bio jedan od glavnih proizvođača mobitela na svijetu. Dvadeset godina kasnije, 2017. Samsung je postao jedan od vodećih proizvođača mobitela, kako na svijetu, tako i na Dalekom istoku. Epicentar mobilne groznice iz Tokija je prešao u Seoul. Serija fotografija iz 1997.  snimljena je iz veće udaljenosti, a 2017. godine iz blizine. Prije dvadeset godina bilo je teško neopaženo prići ljudima na mobitelu, jer su gledali uokolo dok su razgovarali, za razliku od današnjice kada uglavnom gledaju u ekran telefona, pa ne primjećuju što se oko njih zbiva. Prva serija fotografija snimljena je 1997. s analognim fotoaparatom na dia filmu, a druga 2017. godine sa DSLR digitalnom kamerom na chip-u.” (Dan Oki)

I sasvim u skladu s tehnološkim razvojem, to jest munjevitom zastarom ranijih tehnologija, odnosno nužnim neprestanim prebacivanjem materijala na nove nosače, njegov karusel sada s vremena na vrijeme odbija poslušnost.

Pa kao što je telefonska centrala prebačena gore, ista je sudbina snašla i rokovnik s telefonskim brojevima. No, dok je nekad bilo suza ako bi se brojevnik izgubio, danas nema problema, svi su brojevi i dalje gore. Sve što treba, jest znati password. Nekad su se pamtili brojevi, znalo ih se barem po petnaestak, danas se pamti jedino password. Ali njega se ne smije zaboraviti, zato što nebesa neke stvari ipak ne opraštaju. 

Osobni je rokovnik bio od neprocjenjive važnosti, cijeli život je unutra.

Gdje je taj život sada?, pita se Oki ilustrirajući to predstavkom svog adresara. Listaju se na projekciji skenirane stranice, nižu se imena, prezimena i brojevi upisani olovkom, raznobojnim flomasterima, klasičnom kemijskom, nešto je prekriženo, drugo nadodano… šarenilo. Portretiraju uglavnom njegov amsterdamski život, iako, sudeći po imenima, često se putovalo, vidjelo se svijeta.

Njegov se povratak u stari kraj poklapa s nestankom telefona i svih pripadajućih rekvizita, rokovnik se odlaže u ladicu, čekati petnaestak godina, da bi svjetlo dana ponovo ugledao kao umjetnički artefakt, kao autorov dokaz o postojanju jednog vremena. Listanje starog rokovnika – kao da se odjednom pojede cijeli pladanj madelaine kolačića.

Na plazmi se vrte dva filma: šestominutni video, svojevrsna kompilacija kadrova preuzetih iz njegova prvog igranog filma “Oxygen 4” iz 2004 godine, te petominutni isječak iz dugometražnog dokumentarca “Posljednji Super 8 film” iz 2017 godine. U “Oxygen 4” radi se o situacijama gdje protagonisti telefoniraju ili to bezuspješno pokušavaju. Pojavljuju se pravi telefoni, čak i govornica ima svoju ulogu, telefonske sekretarice, glasovne poruke, ali i mobiteli, razgovara se za vrijeme vožnje, na ulici, aerodromu i slično. Ispada kako se izborom kadrova portretira svojevrsno međuvrijeme, prijelazno radoblje, u kojem smo imali i telefone i mobitele.

U isječku iz “Posljednjeg Super 8 filma”, uz zvučne reprodukcije Okijeve telefonske sekretarice, niže se nekoliko usporenih autobiografskih home movie kadrova snimljenih Super 8 mm filmom.

Predstavljeno je i nekoliko pravih telefona. Moglo bi ih se označiti kao ready made, međutim, te naprave već imaju osigurano mjesto u tehničkom muzeju. S tavana, gdje se obično odlaže ono što je u međuvremenu izgubilo na značenju, izravno u muzej, gdje je smješteno ono što je u međuvremenu dobilo na značaju. Prekojučer omogućavali teleprisutnost, danas reprezentiraju povijesno vrijeme u kojem se ona upražnjavala.

Jednom riječju, izložba karakterističnim primjerima ilustrira utjecaj tehnologije na društvo, ponajprije na temeljnu dimenziju društva, a to je komunikacija. No, što je, tu je, razvoj tehnologije se neće zaustaviti, a sociologija će i dalje pratiti promjene.

Apsurdno je, međutim, da poviku na tehnološki razvoj predvode upravo oni koji od njega imaju najviše koristi. Primjerice, dječaci na parku danas ne dižu prašinu igrajući nogomet, nego sjede na klupi i nogomet igraju na mobitelima. Mnogo bolje, reklo bi se, ne stradaju okolni prozori, roditelji s manjom djecom ne moraju biti na oprezu, penzioneri uživaju u tišini.  

Categories
All dizajn Galerija HDD, Zagreb Volumen 7

TISKAJ BEZ CRNE, EKSTREMNO UPOJNO!

I odmah s ulaza vidimo da je to istina. Ne da uopće na izložbi nema crne boje, koliko prevladavaju ostale tri, kao i svi njihovi derivati. A značenje riječi ekstremno, prevedeno na razinu postava, također je vrlo točno, budući da je kompletan izložbeni prostor ispunjen, od poda do stropa i po sredini, galerija je upila Aničića.  

 Izraz, ’tiskaj bez crne’ treba shvatiti isključivo u kontekstu offset tehnike tiska, koja počiva na tzv. CMYK-u (Cyan, Magenta, Yellow, Key), odnosno kolor otisak nastaje prolazom kroz četiri cilindra tiksarskog stroja s dotičnim bojama. Grafička pravila nalažu da prvo ide crna, a zadnja žuta, crna ne može ići zadnja, jer se ni s jednom ne slaže u rasteru.

U tom se smislu izraz ’tiskaj bez crne’ može shvatiti kao uputstvo strojaru da se preskače prva etapa, da se kuća, u ovom slučaju, ne gradi od temelja. Uputstvo se može odnositi i na čovjeka u pripremi tiska koji radi na CTP-u (Computer Through Plate) zato što bi i on iz pripreme dobivene u CMYK-u mogao eliminirati kanal key. Naime, dobivenu vizualnu informaciju u pdf formatu razlaže na četiri kanala i potom svaki od njih pušta na aluminijsku ploču koja ide u pojedini cilindar, te koja svoju informaciju prenosi na papir, i u konačnici replicira predložak, on, dakle, jednostavno ne pušta ploču s crnom, pa strojar uopće ne mora obraćati pažnju.

Ako, međutim, napravimo još jedan korak unatrag u procesu, vidimo da to isto može učiniti i dizajner, tehničaru na CTP-u isporučti pdf bez kanala K, pa niti ovaj ne bi morao obraćati pažnju.  No, nije isključeno da je dizajner neizlječivo znatiželjan čovjek, da uživa u iznenađenju, dovrši vizual s uključenom crnom, pridruži naslovnu opasku znatiželjno iščekujući kako će to ispasti bez nje.

Ili da u sebi želi pobuditi onaj osjećaj kad se tiskalo u tehnici sito tiska, gdje je priprema za sve boje morala biti u crnoj, nije bilo ekrana koji pokazuje kompletnu sliku, nego se tek po otisnutom plakatu vidjelo kako on zapravo izgleda, dizajniralo se na temelju pretpostavke.

Za razliku od sito tiska, čije su boje pokrivne, čak imaju i sloj, tehnologija offseta se temelji na njihovoj međusobnoj suradnji, ostvarenoj putem rastera, drugim riječima, svaka boja ima jednostavan geometrijski oblik, ukoliko snažnim povećalom pogledamo otisnutu kolor fotografiju, ne vidimo boju, nego mrežu suodnosa četiri oblika rastera. Eliminiravši onaj odgovoran za crnu boju, Aničić kao da si oduzima oslonac, vozi auto na tri kotača, računajući pomalo i na dividende uslijed mogućeg izlijetanja u zavojima, zato što se Cyan, Magenta i Yellow u novim okolnostima ponekad nepredviđeno ponašaju i upravo ta neočekivanost postaje jedan od njegovih glavnih aduta.  

Drugi dio naslovnog uputstva odnosi se na drugi element tiskarskog prostora, a to je papir. Jedna od temeljnih razlika između komercijalnog i onog drugog dizajna upravo je vrsta papira, prvom se pridružuje sjajni, odnosno premazni, a drugog karakterizira mat, odnosno nepremazni. Drugim riječima, opća je stvar da prostor kulture ne koristi premazni papir, ne Kunstdruck nego Munken. Ispočetka je bilo borbe, dizajneru strojar pruža povećalo da se ovaj i sam uvjeri kako je papir kojeg je izabrao prepun nekih jaruga i kanjona. I da nema te bujice koja bi ih mogla napuniti do vrha.

Također, na početku je izbor možda i imao veze s ideološkim pitanjima, tipa reciklirani papir, no vidljivo je kako su ipak prevladali estetski razlozi, možda temeljeni u općim kategorijama, sjajni papir povezujemo s njegovim jeftinim, lakiranim sadržajem, pa nam sve na tom papiru i izgleda jeftinije, prostije, običnije, nezanimljivije, dočim je nepremazni već i sam po sebi istinitiji, a s obzirom na prevlast ovog drugog i alternativniji, realno ogledalo razlike u sadržaju.

Opća je stvar da strojari ne vole na ‘klinu’ maksimalno dizati nanos boje, nužan da se kanjoni Munkena napune do vrha, potrebna je mnogo veća pažnja, kao pri vožnji punom brzinom. Ali, Aničić je nemilosrdan.

Kontekstualizirajući naziv izložbe, dobivamo i ideološke koordinate naručitelja, tiskaj bez crne znači otklon od uobičajenog, djelovanje bez čvrsta oslonca u postavljenom sustavu, jahanje na lavini, pa i avanturu. A ovo drugo označava pripadnost sektoru, ne više ‘alternativne’, niti ne ‘nezavisne’, nego suvremene kulturne scene, što precizno definira poziciju i program riječke udruge Drugo more, za čije su aktivnosti i oblikovani svi izložbom predstavljeni elementi, nastali tijekom njihove trinaestogodišnje suradnje.

Dakle, izložba putuje na dva kolosijeka, tehnološkom i sadržajnom. Ovaj prvi prilično precizno reflektira neumitnost, najšire rečeno, civilizacijskog kotača – od sito tiska do danas stvar se posve obrnula, tada se tek po završetku procesa vidio konačan rezultat, danas ga na ekranu vidiš odmah, ali iza toga nema više nikakvog procesa. Nije rečeno da će tiskare sutra izgubiti posao, ali se u prostor suvremene scene ulijeva sve manje novaca, što rezultira smanjivanjem opsega servisnih troškova, odnosno informativno propagandnog materijala, posao dizajnera mora ostati, ali za tisak više nema sredstava. Eventualno za print, ali i njemu tuče smrtna ura, sve ostaje na ekranu. S druge strane, kao da itko više i gleda išta osim na ekranu.

Sadržajna razina prati taj proces, primjerice za seriju “ART & CLUBBING” u offsetu su otisnuti plakati B2 formata, dočim je već za seriju “REFLEX” to laserski print na A3 papiru. Ovi potonji, vrlo gusto postavljeni, čeznutljivo gledaju prema ovim prvima, otisnuti su, doživjeli su svoju realizaciju… Osim toga, na njih se, zato što nisu ni predviđeni da bi bili tiskani, ne odnosi naslovno uputstvo, nema to više veze s upojnošću, niti s eliminacijom crne, to više nije tisak. Upravo zato i tjera suze na oči, jer dizajn tih plakata svakako zavređuje biti tiskan i time realiziran. Pa onda i galerijski uokviren i kao takav spremljen u arhivu, zato što je, koliko god to anakrono zvučalo, takvu sudbinu idejom i oblikovanjem zaslužio.

Aničić, međutim, ne bježi od stvarnosti, mogao ih je povećati i dati im prostora koji zaslužuju, ali, osim što ne bi bilo mjesta, to ne bi bila istina, to ne bi bio refleks sadašnjosti na područje vlastite djelatnosti. 

Serija Reflex je i brojčano najzastupljenija, sastavljena od elemenata istog formata ali posve različitog dizajnerskog jezika. Dapače, kao da su zastupljene i razne kategorije, plakat, naslovnica časopisa, unutarnja strana novina, proglas… Ispada kao kolekcija raznih autora za razne sadržaje, tek ih logo objedinjuje. No ako ih promatramo pojedinačno, i to kao plakate, vidjet ćemo da svi oni odgovaraju njegovim karakteristikama, te da je prisutnost aluzije na druge kategorije zapravo inovativno širenje njegovih granica. Vizualno na prvi pogled prepoznatljivi, bez obzira na veliku količinu informacija, budući da često moraju imati i ulogu kataloga, djeluju i na daljinu, što i jest zadatak plakata. Štoviše, ispada kao da je količina teksta dobrodošla, autorski interpretiran, postaje grafički element, a ponekad i ishodište organizacije prostora. 

Posvemašnja ispunjenost formata sadržajem, koji se najčešće događa i u nekoliko slojeva, bez obzira radi li se o plakatima, knjižicama, brošurama, flyerima i slično, također ima i određenu ideološku dimenziju, reflektira činjenično stanje ispunjenosti vidokruga vizualnim porukama, koje ubrzano promiču, nemaju vremena, nego odmah moraju privući pažnju. No, još važnije, prisutna je i svijest o efikasnosti, o zauzetom prostoru i njegovom maksimalnom iskorištenju. Dapače, štednja na prostoru postaje glavni faktor, dizajnerskim se jezikom naglašava univerzalna platforma, ne zauzeti više mjesta nego što je potrebno. Štednja ponekad postaje i kreativni motor, primjerice u slučaju plakata za ‘Sat burleske’, koji ne samo da funkcionira obostrano, nego je još okomito razrezan na tri dijela, a svaki se od njih još može i presavinuti u harmoniku – deplian, koji i zasebno funkcionira. Aničić, dakako, inzistira da se izlože obje strane, zato što je funkcionalnost, odnosno ideja o formativnom rješenju zadatka, jednako važna kao i njegovo vizualno rješenje.   

Promatrajući postav kroz načelo Aničićevog dizajnerskog pristupa, reklo bi se da je ono posve adekvatno galerijski reprezentirano, drugim riječima, u potpunosti je iskorišteno ono što stoji na raspolaganju; kao što se ne ostavlja niti jedan neotisnuti centimetar na papiru, tako se ne ostavlja niti jedan nepokriveni centimetar izložbenog prostora.

Categories
All Galerija Greta, Zagreb site specific Volumen 7

BASIC MATTER-BOUND BODIES AND HARD-WORKING-OBJECTS SPEAKING IN SOME HUMAN VOICE

Uzduž svih raspoloživih galerijskih zidova postavljena je polica, poput friza, metar od poda, širine tridesetak centimetara. Posve obujmljujući prostor, sugerira boravak unutar nečega, te bez obzira na činjenicu da se svi izlošci zapravo nalaze na galerijskim zidovima, izložbu proglašava in situ instalacijom. Doživljaj jedinstvenosti potkrijepljuju i riječi razbacane po zidovima, u raznim bojama i već nas prvi pogled na ambijent podsjeti na nešto konkretno.

Polica je od neobrađene iverice, a osim servisne uloge – za potrebe ove izložbe privremeno izvedena postamenta, ima i scenografsku, s obzirom na sadržaj kojeg nosi – kruh, tijesto, šećer, sol, povrće, sredstva za čiščenje – radi se o kuhinjskoj polici, odnosno radnoj plohi. U tom kontekstu i raznobojne riječi – nazivi predmeta i osobna imena – dobivaju moguće objašnjenje: simuliraju gužvu šarenih obavijesti pričvršćenih na hladnjak, a ponekad i svuda uokolo.

Polica je istodobno i svojevrsna razdjelnica, odvaja ono iznad i ono ispod, osim što se, naime, na njoj nalaze predmeti, ispod nje spušta se, primjerice, fotografija jedne noge u prirodnoj veličini. Noga se vidi, reklo bi se, u cijelosti i stoji na Gretinom, intenzivno šarenom, pa smjesta i prepoznatljivom, podu i na taj način određuje visinu police, te garantira i istinitost izvedbe. Fotografija djelomično i prelazi na pod, stopalo je tamo gdje bi i inače bilo, šare na fotografiji poklapaju se s onim stvarnima, polica je nedvojbeno u visini pojasa.

Predmete bismo mogli razvrstati u tri kategorije: hrana, kemikalija i skulptura. Za ovo potonje bi preciznije bilo reći, dijelovi skulpture, zato što je ona razbijena, a komadi razmješteni po cijeloj polici, dapače, radilo se o bisti, u odlomljenim komadima prepoznajemo uho, lice, potiljak i slično. Osim police na kojoj su postavljeni, predmeti sve tri kategorije imaju još nešto zajedničko: djelomično su obojani zelenim sprejem. Pa čak su i glavice kupusa i kelja, inače zelene, također dobile dodatnu porciju zelenog. Ono što jedino nije obojano su dvije zelene najlon vrećice i jedna plava (!?) u kojima je tijesto što se upravo diže. Kad ne bi bilo te plave, moglo bi se pomisliti kako je boja vrećice odredila i načelo pripadnosti, budući da je očito kako je ostale artefakte zeleni sprej izdvojio, obilježio, te tako proglasio izlošcima.

Grupacija hrane, osim glavicama zelja i kelja, uglavnom je zastupljena tijestom i kruhom, što bi moglo označavati proces, budući da su predstvljene dvije etape, početna i završna, odnosno sirovina i rezultat. Nasuprot tome, kategorija skulpture predstavlja post festum konačnog rezultata – razbijeni dijelovi mogu svjedočiti bistinoj budućnosti, za razliku od hrane koja reprezentira prošlost (tijesto) s obzirom na sadašnjost (kruh). No, ako uzmemo da je tijesto sirovina, a kruh proizvod, tada je taj proizvod ponovo postao sirovina – autorski posvojen mlazom zelena spreja, te izložen kao skulptura koja predstavlja kruh, odnosno tijelo ograničeno svojom materijalnošću. To je tijelo izduženo, ili je u pitanju tzv. ‘francuz’ ili neki također dugački kruh, ali deset puta deblji od francuza, uspravljeni su, odnosno postavljeni okomito na podlogu, tako da vizualno komuniciraju s fotografiranom nogom. Pa ako je kruh tijelo određeno svojom materijom – tijestom, tada u tijestu, koje pred nama primjetno diše, prepoznajemo objekt pri teškom poslu što govori ljudskim glasom. Sada još šapuće, ali kad ga ljudske ruke uzmu u obradu, glasnim će uzvicima (plop) označavati svoju transformaciju u konačnu formu.

Predstavkom kuharskog prosedea u galeriji, potiču se usporedbe, kao što je tijesto pogodno za obradu, tako je to i glina, koja se, baš kao i tijesto, ukrućuje nakon pečenja. Međutim, u Benovoj režiji, ukrućena pečenka tijesta opstaje, a ona glinena je razlomljena. Drugim riječima, ono vrlo privremeno, ono posve svakodnevno, opstaje, a ono što bi trebalo trajati u vječnosti, ne.    

No, paralelno s predstavljenim narativom, nastavlja se i Cainovo bavljenje materijalom, ili preciznije rečeno, cijelim materijalnim spektrom, započeto izložbom “Materija ne govori ništa” u Galeriji Forum (2015.). Na nekoliko velikih, na pod položenih panoa nalaze se isprinti fotografija što predstavljaju usitnjenu lavu, pigment, kredu, kosti, zlatne listiće ili pijesak. Na svakom je panou drveni nosač preko kojeg je poput plašta prebačen papir s identifikacijom pojedine materije. Osim njene kemijske definicije, primjerice da je pijesak zapravo silikonski dioksid, ili da su u prah smrvljene kosti zapravo kalcijev karbonat, čita se i izjava pridružena toj materiji: Pssst, sad nije vrijeme za riječi – kaže pigment; ili, trebalo je tisuću godina da se stigne do ove točke, poslušaj za trenutak što kažemo – kažu kosti.

Istraga je s geološkog područja izložbom “The Theatrical Technique of Suggesting Action – Temporary Training Centre” iste godine u Greti, prebačena u prostor u umjetnosti: na nekoliko su klupa komadi odljeva pojedinih dijelova tijela i komadi sirovine – kamenja, mramora, betona ili gipsa i smjesta je jasno da sami po sebi ne znače ništa, da tek njihova množina i pripadnost određenom miljeu, a to će ponajprije biti kiparski atelijer, određuje razlog njihove prisutnosti. Njihova je uloga biti na dispoziciji za uporabu do koje, to je nedvojbeno, neće doći, budući da je kontekst u kojem se ti eventualno uporabni materijali nalaze postavom definiran. Oni, dakle, nemaju stvarnu uporabnu ulogu nego predstavljaju kontekstualnu scenografiju nekakve uporabnosti.

Stoga bi se moglo reći kako u sva tri slučaja sirovina ne služi proizvodnji sadržaja, nego preuzima ulogu sadržaja, izložena je bez da je na njoj učinjena intervencija (osim sada zelenog spreja), njena je uloga reprezentirati samu sebe, i to ono svojstvo koje ju definira sirovinom. To ju razlikuje od ready madea, koji, kao već dovršeni proizvod tek ulaskom u galeriju postaje sirovina, odnosno zadržava svoju prvotnu funkciju, ali galerijskom prispodobom dobiva novo značenje, Benova je sirovina to bila i prije ulaska.  

Pa kao što je u prvom slučaju materiju reprezentirala ona sama, posredstvom elementarnih čestica, a u drugom, simulaciju atelijera kao privremena vježbališta ilustrirala njegovim materijalnim sastojcima – stanjima prije ili poslije intervencije, u trećem su predstavljena ‘tijela određena svojom materijom’. Primjerice, glavica kelja određena je materijom kelja, kao što je i kruh određen materijom tijesta, pa i tijelo postava je određeno svojom materijom – fotografijom noge. 

Nailazimo i na još neotpakirana ‘tijela’ brašna, šećera i soli, također nedvojbeno određena svojom materijom.

U kuhinjski su asortiman uključeni i elementi iz drugog slučaja, odlomljeni komadi skulpture, možda u narativnoj ulozi ispreplitanja kuhinje i atelijera, stvarne i duhovne hrane ili poput poveznice prošle i sadašnje izložbe u Greti. Oni, međutim, odgovaraju i novom nazivniku, bez obzira na očitu bivšu pripadnost cjelini, ti su komadi također tijela određena svojom materijom, no to sada više nije glina, nego skulptura.    

Ambijent ‘duhovne kuhinje’ upotpunjuju sveukupno tri noge, od kojih je jedna postavljena obrnuto, iznad police, okrenuta prema gore, dvije ruke, jedna ispod, druga iznad i mnoštvo raznobojnih riječi svuda uokolo. Neke od riječi bismo mogli primijeniti izloženom sadržaju zato što ga imenuju, kao što je Martek svojedobno imenovao predmete, primjerice na cipelu napisavši cipela. Istodobno se pojavljuju i kao legende, kraj plastične boce sredstva za čiščenje piše – bottle, no tu su i zamke, kraj fotografije noge piše – arm. Ima i mnogo osobnih imena, ona se pak doimaju posve kuhinjski, poput onomatopeje neprestanih dozivanja što u smislu poziva često dopiru iz kuhinje. 

Categories
All instalacija Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka Volumen 7

HRPA ANASTAZIJA

Hrpa kamenja prestaje biti hrpa kamenja onog trenutka kad čovjek počne razmišljati o njoj noseći u sebi sliku katedrale. – Antoine de Saint-Exupéry

Mnogo više igrom slučaja, nego odlukom autora, Jandrićevu je izložbu moguće usporediti s recentnom izložbom Igora Eškinje u Galeriji SC. Naime, obje kao podlogu, polazišno mjesto, pa čak i bitan dio postava uzimaju njihove prethodne izložbe. Ne samo to, nego obje te prethodne, odredbom viših sila, nisu uspjele biti konzumirane od strane publike, što je i ključan razlog njihova ponovna aktiviranja. Eškinja je primio depešu od organizatora da skine izložbu prije otvorenja, a Jandrića je, odmah po postavljanju četiri gigantska brodska bokobrana na jednoj strani crkve sv. Anastazije u Zadru, biskup preko glasnika obavijestio da ih, unatoč prethodnim garancijama,  smjesta skine.

“Stavljajući bokobrane, a instalaciju nazvavši Navigare, Jandrić je pokrenuo trobrodnu baziliku u svojevrsnu imaginarnu vremensku plovidbu, poslao je u vječnost ukazujući na kontinuitet vremena i prostora, odnosno na trajanje i život jednog grada.” (M. Lučić, iz predgovora)

Uspostavljeni je kontinuitet, međutim, trajao svega pola sata, dovoljno jedva da se instalacija fotografira. Ona je izvedena prije osamnaest godina (što ju ipak razlikuje od nevidljive Eškinjine, postavljene 2018.) u okviru akcije ‘Inter muros’, skupnog nastupa suvremenih autorica i autora na ulicama Zadra, kustosice Ive Rade Janković, a osim spomenute ‘sakralne’, uključivala je i ‘profanu’ komponentu: u obližnjem je kafiću “Gina”, kultnom okupljalištu zadarske umjetničke scene, svakog punog sata emitiran audio – zvučni zapis uključivanja, rada i gašenja brodskog motora, u trajanju od dvije minute. Za razliku od momentalno skinutih bokobrana, brod je u Gini radio do kraja izložbe.

Još je jedna razlika u odnosu na Eškinju, Jandrić duplicira ponavljanje, kao ključni element njihove usporedbe – u ovu izložbu uključuje još jednu bivšu, također gotovo nevidljivu, održanu početkom osamdesetih u suradnji s prijateljicom i kolegicom Vesnom Pokas, također u Zadru. Njihov prvi nastup, oboje još studenti kiparstva, imao je, međutim, prodajni karakter. Napravili su reljef portala crkve sv. Anastazije formata 15 x 15 cm s idejom da ga multipliciraju i prodaju kao suvenir. Unatoč originalnoj ideji, izvrsnoj izvedbi i ne previskoj cijeni, prodaja je kiksala. Ništa ne bi pomogla ni inačica, tehnikom frotaža otisnut reljef na paus papir, kaširan na drvenu pločicu. Originalni bi otisci financijski bili pristupačniji od reljefa, no od kupaca i dalje ne bi bilo ni traga ni glasa.   

Pa kao što Eškinja elemente neposjećene izložbe koristi kao sirovinu za novu, tako i Jandrić  ove nabrojane također koristi kao sirovinu za izgradnju svoje nove Hrpe. Dakako, tema jest Anastazija, ali sadržaj je prostorna organizacija raspoloživih elemenata u multimedijalni in situ konstrukt.

Jandrić kreće od dimenzija izložbene prostorije, visina zida određuje i visinu, odnosno format (420 x 280 cm) uspravno postavljene fotografije instalacije Navigare iz 2001., isprintane na ceradi. Istog je formata (ali položenog horizontalno, 280 x 420 cm) i zidni mozaik sastavljen od 442 frotaža  na paus papiru kaširanih na drvenu ploču (15 x 15 cm), pri čemu je njihov međusobni razmak definiran odmakom pojedine pločice od zidne površine. Frotaži su učinjeni raznim tehnikama: grafitnom olovkom, ugljenom, voštanim kredama, bijelima i onima u boji, metalom i flomasterom, otisci su stoga i različite oštrine, pa bez obzira na istovjetnu matricu i pravilan postav u cjelini djeluju relativno šaroliko, pomalo replicirajući velikim prozorima na suprotnom zidu, također gusto ispresijecanim pregradnim letvicama. Upravo bi se zahvaljujući tim letvicama moglo reći kako mozaik predstavlja simulaciju odljeva prozorskog negativa, bez obzira na smanjene kockice i drugačiju sliku. Kao da bi se, gledajući izvana i pod određenim kutem, te prozorske ‘rešetke’ mogle poklopiti s razmakom pločica u mozaiku.

Geometriziranje izložbene prostorije još mnogo više određuju i dva prava, gigantska bokobrana, dakako identična onima na fotografiji, obješena tako da prostorno nastavljaju niz onih na fotografiji. Dapače, obješeni su na raznim visinama, te se i na taj način nadovezuju na perspektivu odakle je fotografija snimljena. Doslovno izlazeći iz nje u stvarnost ovog prezenta, oni kao da reprezentiraju ideju o kontinuitetu vremena i prostora, ili, još šire ideju kako se nikad ništa ne gubi ili kako kaže Bruno Schulz u Republici snova: “Postoji ideja da se niti jedan san, ma koliko apsurdan i nemoguć, nikada ne gubi u univerzumu. Snoviđenje obuhvaća nekakvu glad stvarnosti, nekakvu težnju, koja obavezuje realnost, neprimjetno raste kao kamata, postaje postulat, dug koji traži pokriće.”  Pa, osim na metaforičkoj razini, pokriće se ostvaruje i njihovom ulogom u organizaciji unutrašnjosti nove Hrpe, izravno izlazeći iz slike, nastavljajući njihovu perspektivu, bokobrani oblikuju i dijagonalu izložbene prostorije, jasno, ipak nešto izmaknutu iz realnih uglova. Međutim, ako kao aktivan izložbeni prostor označimo prostor instalacije koja uključuje fotografiju, bokobrane, mozaik i prozore, dobili smo kockasti format. A u njemu ovi pravi s onim fotografiranim bokobranima zatvaraju zamišljenu dijagonalu, odnosno oblikuju trokut.

I inače sklon proizvodnji hrpe (u kocku upisani trokut i krug) multimedijalnim sredstvima, u ovom slučaju ulogu kruga preuzimaju zvučni valovi, koji ne mogu drugačije nego koncentrično se širiti. Sada je to potkrijepljeno i na sadržajnoj razini: brodski motor iz Gine, od uključivanja, preko rada do gašenja, također proizvodi krug.

Stoga, za razliku od dosadašnjih Jandrićevih Hrpa, koje smo uglavnom sagledavali poput skulpturalnih instalacija, odnosno izvana, sada se nalazimo unutra. Što svakako i odgovara temi, ideji katedrale kao prebivalištu duha, odnosno duhovnoj kategoriji, nečeg unutarnjeg, ideji koju prevodi na svoje autorsko djelovanje tako što neprestano naglašava da mu ‘skulptura znači mnogo više od svih njezinih definicija, da je intenzivno prisvaja kao nešto uzvišeno i gotovo kozmički određeno te joj odaje počast transformacijom fizičkog oblika prema njezinu mentalnom promišljanju, metajeziku i transcedentalnoj manifestaciji’. (M. Lučić)

U tom je smislu i logičan postav takozvanog originalnog artefakta – prvotnog reljefa Anastazijina pročelja, napravljenog u suradnji s kolegicom Pokas, na mjestu izdvojenom od Hrpe, postavljenog u niši, diskretno osvjetljenog, poput malena oltara u vanjskom brodu Anastazije, iznad kojeg je skulptura nekog sveca.

Kolegica se, međutim, čudi njegovoj crvenoj boji – pa samo smo ih patinirali! – Ali nisu išli, pa smo pokušali sa šarenima, odgovara koautor, ovo je jedini preostali primjerak.     

Najviša točka zadarskog poluotoka, skulptura anđela na vrhu tornja crkve sv. Anastazije, tema je video rada što je projiciran u prizemlju, dakle, izdvojen od ostatka Hrpe na prvom katu. Lebdeći iznad kugle, anđeo se okreće oko sebe. Osim krila i osim što lebdi iznad kugle i okreće se, anđeo ima i krug iznad glave. Neizlječivo zaljubljen u skulpturu kao takvu, Zadranin Jandrić odlučuje i ovu najvišu predstaviti publici, neka konačno vide kako ona uistinu izgleda, simulira situaciju njena galerijskog uprizorenja, gdje je nužna mogućnost obilaska, sagledavanja sa svih strana, tristo šezdeset stupnjeva je uvijet.

A u kontekstu izložbe pojavljuje se poput aperitiva, čaše šampanjca prije ulaska u glavnu dvoranu, ikonografskog simbola optimizma, poput raznih Aurora ili kipova slobode, pod čijom se zaštitom nalazimo ušavši u grad.

Vraćajući se na Svetog Exupéryja, moglo bi se reći kako Jandrić, cijeli život radeći Hrpe dosljedno slijedi njegov naputak, a sada čak odlazi i korak dalje, osim što iz raznih hrpa proizvodi katedrale, sada i iz postojeće katedrale proizvodi svoju Hrpu.

Categories
All Galerija SC, Zagreb instalacija Volumen 7

PROCES BEZ SUBJEKTA

Ako pod procesom podrazumijevamo onaj umjetnički, izostanak subjekta ponajprije otvara pitanje njegova identiteta, tko ili što je subjekt umjetničkog procesa? Odgovor nije težak: za razliku od objekta, na kojem se vrši radnja, a to bi u ovom slučaju bio ‘rad’, subjekt vrši radnju, dakle, to je autor.

Međutim, umjetnički proces, osim autorske etape, uključuje i onu galerijsku, a u tom slučaju autora uglavnom formalno više nema, izložba postaje objekt, a radnju vrši publika.

No, već sam čin gledanja ove izložbe dokazuje da to u ovom slučaju nije točno, subjekt je tu, to smo mi. Ali, malo pomalo postaje jasno kako je njen sadržaj zapravo portret jedne druge izložbe.

Na fotografijama vidimo njen postav iz raznih uglova. Shvaćamo da ona obuhvaća dvije instalacije, postavljene jedna nasuprot drugoj. Iz konteksta zaključujemo da izlagački prostor očito ima nekakvu industrijsku povijest, te da je bilo nužno, unutar njega, odrediti prostor instalacija, što je riješeno bijelim uspravnim plohama koje glume elemente white cubea, te koje svojim dimenzijama određuju i dimenzije izloška – crnobijelog isječka mora, odnosno morskih valova na podu ispod jedne plohe, te crnu spiralu, što pomalo podsjeća na vir, na dijelu poda omeđenog s dvije bijele plohe što formiraju kut.

U prvom slučaju, podna slika morskih valova završava, dakako, u razini poda, koja je time instalativno pretvorena u liniju horizonta, njena zidna ploha postaje nebo, dakle, ne samo da određuje aktivan prostor, nego dobiva i narativnu ulogu. Koja se smjesta prenosi i na njene kolegice plohe, koje sada već proizvode pravokutan horizont. Prva nas slika uvodi u priču, a druga i sadržajno, ali i autereferencijalno – duhovito se odnoseći na kontekst proizvodnje prve, predstavlja nastavak, te joj narativno opravdava fizičko zauzimanje, odnosno određivanje svog prostora.

Ako tome pridodamo informaciju od autora – nakon što je postavio svoj rad u okviru skupne izložbe neke talijanske privatne fondacije, tri dana prije otvorenja su mu javili da je izložba otkazana, te neka dođe ‘skinuti’ svoj rad – proizlazi da se naziv odnosi na portretiranu izložbu, kao što vidimo, u potpunosti postavljenu, dokumentiranu u završnoj fazi svog procesa, koja je neočekivanim ukazom viših sila, ostala bez subjekta, nitko je nije konzumirao.      

Portretirana se izložba ne pojavljuje tek kao motiv, nego njeni elementi dolaze i u ulogu materijala od kojeg je napravljena ova, i to na raznim razinama, od detalja, primjerice, dijelovi spomenute morske površine i crne spirale, inače glavnog sadržaja portretirane izložbe, sada, u krupnim kadrovima videa, postaju kontekst kojim se ilustrira metaforička pozicija autora.

Zatim, dvije nepravilne bijele plohe što su simulirale galerijske zidove unutar, očito ogromnog, jedinstvenog, izložbena prostora, definirajući na taj način prostor rada, sada se, u proprocionalno smanjenoj varijanti, pojavljuju kao elementi video instalacije. Dapače, materijal postaje i cjelokupan izložbeni prostor, on je predstavljen u obliku makete – na velikoj, praznoj, bijeloj plohi, poput velikog stola, što proporcionalno odgovara površini čitava prostora, na odgovarajućem se mjestu (također u proporcionalnom odnosu) nalazi trodimenzionalna betonska simulacija prostora kojeg zauzima Eškinjin postav. Ona ima tri pravilne, ravne plohe, što odgovara improviziranim zidovima, dočim je ostatak nedovršen, kao što su i prednji i gornji dio instalacije neomeđeni. Amorfni oblici makete prostora postava vrlo duhovito ilustriraju zamišljeni prostor kojeg instalacija osvaja u dotičnom kontekstu. (Što istodobno odgovara i klasičnom kiparskom pristupu, koji sugerira kako nedovršeni dijelovi za doživljaj sadržaja nisu bitni.) 

Nakon što smo posredstvom fotografija konzumirali nekonzumiranu izložbu, te nakon što smo se posredstvom makete uvjerili u njenu materijalnost i format, sada svjedočimo i njenoj eliminaciji. I upravo posredstvom ovog potonjeg doznajemo da crni valovi i vir nisu naslikani, nego nasipani prahom koji inače služi u procesu lijevanja bronce, kapljice su čestice, metlom pogurnute, one se još neko vrijeme kotrljaju. Eškinja mete valove proizvodeći hrpice tamne prašine, prolazi između nasipanih kružnica spirale, reklo bi se kako se nalazi posve unutar svoje slike, i širokom im metlom briše linije, doslovno ilustrirajući besmisao umjetničkog procesa, kojeg bismo slijedom ove inscenacije mogli locirati negdje između Sizifova i Penelopina posla.

Eškinja se, međutim, dosjetio kako ostati u kontekstu, a prekinuti opetovno ponavljanje istovjetnog posla, odnosno u Galeriji SC danima prahom iscrtavati valove i vir: projicira snimku pometanja slike.

Za razliku od, primjerice, Škofića, koji sadržaj izložbe pronalazi u njenom postavljanju, on ga nalazi u njenom skidanju. Pa kao što Škofićevu izložbu nitko nije vidio, budući da se sastoji od portreta njena postavljanja, tako niti onu njegovu nitko nije vidio, zato što je skinuta prije početka. Dapače, moglo bi se reći kako Eškinja kreće od faze u procesu – fotografskog portreta završene izložbe, do koje Škofić nije stigao, kao da preuzima štafetu i nastavlja proces do njegova završetka. Usporedbe ne prestaju, naime, kao što Škofić servisne elemente postava unapređuje u sadržaj izložbe, tako i on sada koristi elemente postava skinute izložbe – okomite bijele plohe, proporcionalno smanjene, no u istom međusobnom odnosu – kao važne čimbenike dvokanalne video instalacije koja prikazuje njeno skidanje. Projektori su položeni na pod, a ispred njih su spomenute plohe, tako da se slika dijelom projicira na plohama, a dijelom na zidovima, odnosno u lijevom i desnom kutu galerije. Dakako, projekcioni snop je jedan, a podloge su dvije, stoga sliku nikad ne vidimo u cijelosti, nego jedan njen dio na maketi, a sadržaj onog dijela snopa što ga ona ne zatvara, gledamo na zidovima. Pri čemu je pozicija te projekcije na zidovima također aktivna, zato što spaja sadržaj slike (koji se bitno oslanja na vrlo prisutnu horizontalu poda) i konfiguraciju galerije, koja uključuje horizontalu galerijskog poda, te zajedno s postavljenim maketama u sredini prostora, tvori nove svjetlosne planove, koji pak po formi posve odgovaraju onim portretiranim. S druge strane, razdvajanje jedne slike na dva, dubinski razmaknuta, plana, sugerira i komunikaciju između portretirane izložbe i ove kojoj svjedočimo, te onu portretiranu proglašava materijalom za proizvodnju ove.   

Osim toga, ako sada ovu podijelimo na dva dijela, prvi koji portretira onu prošlu i drugi koji se na nju nadovezuje i sadržajno i instalativno, ali proizvodi novu situaciju, tada se može reći kako se proces nastavlja, na autorskom i galerijskom planu. Promatrajući to kroz perspektivu naziva, ispada da je činjenica nepostojanja subjekta zamijenjena. Ako ga u prvom slučaju nema zato što nad izložbom nije učinjena radnja gledanja, u drugom se taj izostanak tiče autorstva, prebacujući  Eškinjin iskaz na konceptualnu platformu, ispada da je bez njegove odluke, ukazom viših sila, rad i dalje u procesu. Pa čak i nakon njegova dokumentirana završetka.