OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
301/442

GOOD OR BAD IN VARIOUS BEDS

NORA TURATO

Oaza, Zagreb / ožujak 2019.

Iako prilično mlada, riječanka s nizozemskom umjetničkom adresom, već je i prilično afirmirana, dakako, međunarodno, sudeći po impozantnom popisu izložbi i nastupa na prestižnim svjetskim lokacijama. Nakon završenog studija dizajna u Amsterdamu, bivša pjevačica riječkog punk banda, u potpunosti se posvećuje autorskoj djelatnosti i kao da u svom izrazu uspijeva kompilirati obje te dimenzije životopisa.

Seriji radova, koja uključuje izložbe, nastupe i izdanja, kojom se u posljednje vrijeme intenzivno bavi, ishodište bi se moglo pronaći u karakterističnom dizajnerskom formatu – etiketi, koju, međutim, karakterizira i to da se uvijek nalazi na istom mjestu: kao upozorenje o štetnosti pušenja, obavezno otisnuto na svim dotičnim ambalažama. Nora preuzima taj format, zadržava osnovne karakteristike, odgovarajući font, okvir, blokovi boje, nikad više od dvije, pozitiv, negativ… Varijacija može biti bezbroj.

Etiketa postaje plakat, koji posve odgovara zadatku plakata, grafički i sadržajno vrlo jasan, eliminacijom svega osim poruke naglašava se njena važnost. Estetika proizlazi iz očite namjere da ju se formalno sasvim isključi, sve je podređeno funkcionalnosti, temeljnom razlogu medija plakata, odnosno poruci koju on upućuje. Prevedeno na ovaj slučaj, nije dozvoljeno koristiti ništa osim onoga što se na dotičnim etiketama i inače koristi. Potpuno je zadan format. To se proteže i na sadržaj, Nora koristi isti intonaciju koja obilježava i upozorenja na kutijama cigareta. Osim sadržaja i oblikovanja, računa se i na kontekst, poruke se već čitaju kroz prepoznatljivu optiku, ikonografija određuje višeslojno razumijevanje sadržaja.  

Sve bi to, međutim, bilo ‘šivanje bez štofa’, da su te poruke općenito alarmirajućeg karaktera, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, na koje smo već, u umjetničkoj interpretaciji pomalo i oguglali, no one izmiču takvoj definiciji, ponajprije stoga što same sebi otvaraju prostor o kojem se izražavaju, ostajući, temeljem čvrsto postavljena okvira, odgovorne osnovnom načelu, kratkoj izjavnoj formi, definiciji koja ne ostavlja dvojbe, ali, slijedom uspješne mimikrije, dolazi u priliku izjasniti se o svemu i svačemu, dapače, iz različitih usta progovoriti o različitim sferama sadašnjosti.    

Pa nas tako plakat s naslovnom porukom dočekuje na ulazu u Ilicu 132 i provodi stubištem do prvog kata, prostora gdje je smještena umjetnička organizacija Oaza.

Poveznica je slijedeća, predstavljanje Norine istoimene umjetničke knjige u izdanju Oaze, kao dijelu Oazina programa aBook koji ima za cilj intenzivnije povezati tri kulturna područja: suvremenu umjetničku praksu, grafički dizajn i izdavaštvo.

Odnosno, vrlo uvjetno govoreći art book, budući da se radi o grafičkoj mapi, zbirci otisnutih plakata, odnosno izložbena dijela dotične serije. U ovom se, međutim, slučaju događa neobična medijska igra, plakati su svojim sadržajem ponajprije odgovorni konceptu, preuzimanju postojećeg predloška čije je osnovno izražajno sredstvo riječ, odnosno tekst, ključni sadržaj izložbenog dijela jest ono što se čita, dakle, bez obzira na neuvezane listove, ovo jest knjiga.

Ta je knjiga, u znatno proširenijem obliku, istodobno i sadržaj prigodno izvedenog performansa. Tražeći preciznije određenje o vrsti izvedbe, moglo bi ga se smjestiti između ‘a capella rap monodrame’, seanse čitanja beat poezije ili glumačke interpretacije suvremena romana. Bez obzira kojoj se definiciji izvedbene forme priklonili (moglo bi ih se naći još), očito je da se radi o njihovu preuzimanju iz takozvanih matičnih medija, o korištenju dotičnih formata u cilju vlastite autorske zamisli. Svojevrsnom prevođenju vizualnog jezika u onaj izgovoreni, pri čemu i jedan i drugi koriste isti obrazac, dakako, svaki u svom mediju, za metaforički izvještaj o stanju stvari.

Ta kategorija postoji, to je talk performance, ali originalnost, pa čak možda i inovativnost koja se temelji na izbalansiranim ulogama teksta, izvedbe i koncepta, otvara mu novu ladicu.  

Osim ovih nabrojanih, bitnu ulogu u izvedbi ima i autoričina fizička pojava top modela koji je sišao s naslovnice Voguea ili sličnoga. Čak bi se mogla povući i poveznica s poznatim radovima Sanje Iveković, Gen XX i Ženska kuća: Sunčane naočale, koji uzimaju konkretne naslovne stranice s top modelima, no imenuje stvarnim ženama i podnaslovljuje njihovim tragičnim sudbinama. Sličan je kontrast i ovdje ustanovljen između Sharone Stone look-a i onoga što Sharon izgovara. Što ne znači da prava Sharon ovo na pozornici ne bi mogla izvesti, nego da je Nora dobro ‘skinula’ određeni profil. I učinila ga djelatnim, to je image koji je poželjan, arhetip proklamirane ideje ženstvenosti. Nasuprot raju je pakao, životna ugroza kao posljedica prepuštanja određenim užicima. Što je u ovom slučaju iskorišteno kao polazišna platforma za izricanje svojih sudova i svojih upozorenja. Pa ako zbrojimo dva i dva, dobili smo guju u njedrima, kukavičje jaje, glas s naslovne strane progovara drugačijim jezikom. Preciznije rečeno, jezik je isti, to je engleski, ali sadržaj nikako ne odgovara. Tekst je kompiliran od raznih masmedijskih i teoretskih citata, od potrošne popularne kulture do knjižnice, garniran i onim autoričinim, koji su vješto spojeni u jedan iskaz. Promatrajući ih zasebno – što je vrlo teško moguće, budući da neprekidno teku, pa kad na tren razmislimo o jednom, prošlo ih je već nekoliko – gotovo da su u pitanju aforizmi, smjesta se postavljaju spram također smjesta ustanovljenog konteksta, demistificiraju ga s neočekivane strane, zaskaču ga iza ugla, čas duhoviti, čas opori, čas ispovjednim tonom osobna iskaza, čas neumoljivo objektivnim sagledavanjem. Čas nam istinu saopćava autorica izravno se obraćajući, uostalom tako i započinje performans, ona odjednom započne govoriti, obraća se, kao da će to biti otvoreni razgovor, no sekundu dvije potom, taj dojam nestaje, ona je već na drugoj temi iako nismo osjetili prelazak, a nakon toga shvaćamo da preuzima i druge uloge, javlja se iz perspektive likova, odnosno artikulira perspektivu iz koje je logično da se to izgovara. Slijed izjava doima se poput bujice, s jedne strane prizivajući karikaturu ženske histerije, a s druge karikaturu uličnog tribuna, odnosno poludjelog filozofa što na uglu okupljenim prolaznicima nastoji otvoriti oči. No, u tom bjesomučnom izljevu ne samo da ima smisla, te ne samo da sadržajno predstavlja strostruko multiplicirani nastavak umjetničke knjige, nego je on glumački uvjerljivo i izveden, jedan dio čak i otpjevan. Nora je spremna za holivudski mjuzikl. Punk pjevačica, odjednom na modnoj pisti, ipak ne napušta ideološko ishodište,čvrsti stav i prkosno kretanje scenom, uz zaista impresivno brzo izgovaranje teksta. Pri čemu to bombardiranje uključuje aluziju na baražnu vatru raznih kalibara koja nas rešeta a da to više i ne primjećujemo, štoviše, te salve prolazeći kroz nas uključuju automatskog pilota, on povećava brzinu, pa se više i ne stignemo zapitati who is driving my plane?

No, još više od toga, struktura i oblik izvedbe uspijevaju oblikovati portret društva, jasno, ako se složimo da je ogledalo današnjeg društva razbijeno u takozvani ‘paramparčad’, da su dijelovi razasuti svuda uokolo, pa onda metlom sakupljeni na hrpu, pri čemu svaki od njih i dalje reflektira svoj dio, tome odgovara Norin portret.

Dramaturški precizno, baš kao što je iznenada i započela, tako i završava, gotovo u pola rečenice, kao da je nestanak struje prekinuo prijenos, to je bilo to, hvala.