Svojedobno je Boris Cvjetanović u Galeriji Nova predstavio seriju fotografija pod imenom “Što je prethodilo Crvenom Peristilu”. Na njima su uglavnom Slaven Sumić i Pavle Dulčić (koji su ih uostalom sami i snimili) početkom šezdesetih u njihovim nomadskim lutanjima Zapadnom Evropom.

Za razliku od njih, serija Blažininih fotografija predstavlja tek jednu uvalu na Silbi – ‘plaža je karipskog tipa, s prekrasnim bijelim pijeskom u moru tirkizne boje, na obali lete komarci i trče gole djevojke, kamp je bio naturistički’ (Goran Lisica Fox), gdje su, osim djevojaka, dolazili dugokosi nomadi iz Jugoslavije i Europe. No, s obzirom na ulogu što ju je domaći dio ekipe, nekoliko godina poslije, imao u razvoju umjetničke scene, serija bi se mogla nazvati “Što je prethodilo Azri, Laibachu, NSK-u, riječkoj novovalnoj sceni, ljubljanskom alternativnom teatru i tako dalje”.

Svojevrsnu izvidnicu dotične ekipe predstavljali su Zoran Laginja i Goran Nemarnik Gus, kad su nakon stopiranja po Europi usred ljeta sedamdeset treće krenuli brodom na Silbu, ne znajući ništa pobliže, osim da ime lijepo zvuči. Treba spomenuti kako je Silba već i prije osvojila titulu umjetničkog otoka (Bjelinski, Kuljerić, Ujević tek su neki od njenih slavnih ljetnih stanovnika). Izviđači su već na brodu shvatili da im je sjekira pala u med – živopisni mladi ljudi s ruksacima i brojnim instrumentima očito znaju kuda idu. Ali, po iskrcavaju na otok trebalo ih je, pod udarom zvizdana, slijediti nekih četrdesetak minuta. Konačno, dolazak na cilj, u idiličnu oazu s velikim borovima i jednom starom kućom, gdje su se, usput budi rečeno, mogli čuti samo strani jezici.

Njihova priča o Silbi, gdje se ljetuje kao na otocima u Grčkoj, do sljedećeg se ljeta proširila po Rijeci, Ljubljani i Zagrebu. I krenulo je okupljanje.

“Bilo je dosta likovnjaka, a našao se i Goran Lisica Fox, uvijek među prvima u poticanju događaja. Stalno se sviralo, na plaži, u hladu i navečer u kući. Marijan Blažina odigrao je bitnu ulogu u povezivanju nizozemskih i naših muzičara, tog je ljeta stigao Jani Novak, a sljedećeg Tomaž Pengov i Branimir Štulić. Zatim stiže Vito Taufer, a nešto kasnije i Dean Knez i Roman Uranjek.” (Zoran Laginja)

“Ljudi iz naše scene koji su dolazili u kamp gotovo su svi bili umjetnici ili glazbenici. Sve se vrtjelo oko svirke, iz svakog je grma dopirala glazba, violine, violončela, saksofoni, trube, i naravno, najviše gitara. Branimir Štulić je, kao trubadurski tip, znao šest, sedam sati svirati i pjevati bez prestanka. Zvali smo ga Brane, nekoliko je sezona bio maskota kampa, za nas nikad nije postao Đoni. Tu je bio i Jerko Novak, majstor klasične gitare. Brane i Jerko često su svirali zajedno ili pak s Daliborom i Zoranom Laginja i Marjanom Blažinom iz Rijeke i Igorom Leonardijem iz Ljubljane, u raznim kombinacijama. Tih se pet, šest gitarista i pjevača neformalno prozvalo Dobra voda.” (Goran Lisica Fox)

“Tu je bio i holanđan Don Willard, vlasnik studija u Amsterdamu, koji je sa sobom donio turski saz i na njemu složio kompoziciju Dobra Voda, koju smo godinama svirali u raznim kombinacijama.” (Marijan Blažina)

Umjetnički otok, dakle, dobio je alternativnu scenu, no prije nego što se stigla probiti u prvi plan, krajem sedamdesetih kamp bez nadzora postaje razlogom zabrane kampiranja na otoku i scena se seli u sličnu uvalu Martinščica na Cresu. A nekoliko godina poslije, nakon preinake prirodnog okruženja u asfaltirano i betonirano područje pogodnije masovnom turizmu, scena se uglavnom raspada. Njeni se komadi ipak krajem osamdesetih ponovo okupljaju na Silbi, gdje, dijelom u kampu, a dijelom po cijelom otoku, ostaju do danas. Baš kao i mnogi drugi umjetnički i civilni turisti (nikad u prevelikom broju jer, srećom, otok osim što nema prometa, nema ni hotela), koji, očito neinficirani uobičajenom turističkom ponudom, prepoznaju i cijene ideju Silbe kao jedne od rijetkih oaza, odnosno imidža što ga je dobrim dijelom oblikovalo društvo na Dobroj vodi.

Također, možda je moguće zaključiti kako je upravo to nasljeđe bilo svojevrstan putokaz inicijativi udruge Mavena, kao i umjetničke organizacije SEA (Silba Environment Art), predvođenih Natashom Kadin, koje posljednjih nekoliko godina opću silbansku scenu upotpunjuju intenzivnim suvremenim umjetničkim programom, u čijoj se produkciji i ostvarila ova izložba.

Fotografije Marijana Blažine Blaža predstavljaju razdoblje druge polovice sedamdesetih, na kojima je tek uz pomoć protagonista/tumača dugokosim, golim i preplanulim likovima moguće ustanoviti identitet.

No ipak, Blažina nije samo vrstan gitarist, nego i školovani slikar, pa je osim onih dokumentarističkih, fotografijama moguće pridružiti i vizualne atribute. To se ponajviše odnosi na kompoziciju kadra, ili preciznije, na jedinstvo što ga uspostavlja sa sadržajem proizvodeći precizan portret cjelokupna konteksta, pri čemu su ljudi u službi tog portreta jednako zastupljeni kao i okolnosti u kojima se nalaze. Dapače, okolnosti i ljudi proizveli su neobičnu simbiozu, gotovo kao arhetip postojanja, što je po svoj prilici i bilo uključeno u manifest koji, dakako, nitko nikad nije napisao. Uostalom, kome da ga se i uputi kad su svi članovi tog pokreta već u njegovu aktivnu provođenju, a regrutacija novih se i provodi na licu mjesta. I, kako doznajemo iz riječi prvoboraca, jedan od kamena temeljaca tog pokreta bijaše neprestana aktivnost, što nas vraća na Borisa Cvjetanovića, ideologa dokolice, koji kaže kako dokolicu brkaju s lijenošću i da to nema nikakve veze, zato što je u dokolici moguće biti vrlo aktivan, pitanje je slobodne odluke.

Anticipirajući njegovu ideologiju (koju je lani i javno obznanio transparentom na kojem piše “Dokolica Now”), fotografije kao da uprizoruju svojevrsnu rajsku situaciju u kojoj se uglavnom nešto radi. Najčešće svira, ali i sklada, kao što vidimo da to čini nizozemski violinist Amor, ‘nabildani vođa grupe s velikim žičanim, pomalo domorodačkim instrumentom’. Štoviše, ti su edenski prizori i konceptualno potkrijepljeni performativnom karikaturom arhetipskog predloška: fotografija prikazuje nagu ženu i muškarca u kontralajtu ispred gotovo prazne morsko nebeske pozadine koji koreografiranom figurom ostvaruju jedinstvo. Već je tu i plod tog jedinstva, dječak od desetak godina, što se u sličnoj poziciji nalazi zdesna ocu.  

Dokumentirana je i činjenica čestog odlaska u selo (kako Silbani od milja nazivaju skupinu kuća što je poput hobotnice polegla po sredini otoka), no i tamo se nešto radi, mlada Indijanka prodaje ručno izrađeni nakit, ishod događaja prate bljedoliki sjevernjaci, a situaciju nadgleda već spominjani izvidnik/gitarist, inače profesor filozofije i sanskrta, ovaj put u ulozi krijumčara s dalekih, istočnih mora.

Izostaju panoramski snimci kojima bi se uvala predstavila u punom sjaju, primjerice s vrha jarbola usidrena jedrenjaka, stoga i ne možemo vidjeti to što su svi oni neprestance gledali, nego uglavnom gledamo te koji su to vidjeli. Iz toga proizlazi kako su fotografije zapravo dokazni materijal naslovnog foldera, ali ne pejzažna, nego sadržajna karaktera. Ako krenemo od teze kako priroda bez ljudi zapravo i ne postoji jer je nitko ne može vidjeti, ovaj put možemo zaključiti kako je ova priroda imala sreće, zato što su je vidjeli i prepoznali upravo oni koji su je najbolje mogli i razumjeti. Pa je ta Dobra voda, osim onih elementarnih, odnosno prirodnih, ili, recimo to tako, onih serviranih bodova, upisala i konzumirane bodove, zato što fotografije dokazuju realiziranu simbiozu, možda u globalnim razmjerima i ne toliko rijetku, no u svakom od uprizorenja iznimno dragocjenu. 

Upisavši se, osim u udžbenik zemljopisa i povijesti, istodobno i u onaj prirode i društva, kao mjesto gdje je tada trebalo biti.