Nakon što je prvih petnaest godina festival multimedijalnih ili ‘novih’ umjetničkih praksi Vizura aperta gostovao u istarskom gradiću Momjanu, a prošle se godine održao na otoku Zlarinu, za lokaciju sedamnaestog izdanja odabran je Pelješac. Iscrtavajući putanju festivala na karti dobivamo gotovo ravnu crtu što povezuje dva naša najveća poluotoka, onaj sjeverni i onaj južni, a prelazi preko dotičnog otoka na srednjem Jadranu. Možda je do zaustavljanja došlo stoga što je ta crta preduga da bi ju se preskočilo u jednom skoku, a možda, promatrajući iz perspektive naziva ovogodišnje Vizure, iz želje za simboličnim povezivanjem sva tri dijela obale. 

Primjenu naziva na geografsku dimenziju pronalazimo i u činjenici da se festival održavao u četiri mjesta – Janjini, Žuljani, Dračama i Putnikoviću, a šireći perspektivu na globalni konekst, ideji veza odgovara i sastav sudionika, osim lokalnih i domaćih autorica i autora predstavili su se i oni iz Japana, Skandinavije, Velike Britanije i SAD-a, što između ostalog reflektira i podizanje produkcijske dimenzije na novu, čak bih rekao i sasvim solidnu, međunarodnu razinu. Govoreći o sastavu sudionika, reklo bi se kako se i u dobnom smislu poštovala ideja povezivanja, prisutni su bili studenti, profesori, odnosno umjetnici srednje generacije, pa i oni koji zaslužuju nagradu za životno djelo. Tumarajući Pelješcem u potrazi za pogodnom lokacijom, ruku pod ruku prolazili su i djeca i starci, žene i muškraci, domaći i stranci.  No, Dom kulture u Janjini ipak bi se mogao proglasiti središnjom točkom uspostavljenja novih ili pak potvrde onih već postojećih veza.   

Smještena u unutrašnjosti, Janjina je nekad bila centar ovog područja, čiju je ključnu ulogu malo pomalo istisnuo dolazeći turizam i sada je tek po ostacima poluruševnog gornjeg dijela gradića moguće zaključiti kako je to uistinu i bilo središte ovog dijela Pelješca. Upravo tome svjedoči i Dom kulture, nasuprot strahovanju očito i dalje vrlo djelatan, koji se svojom pozicijom, prostorom i terasom nametnuo kao poprište brojnih festivalskih zbivanja, ali i kao idealan meeting point.

Osim predstavljanja radova, koje kulminira završnom izložbom smještenom po čitavoj Janjini,  četverodnevni program uključuje i niz predavanja što kao temu uzimaju bilo restauraciju lokalnih prometnih veza ili pak čvrstu poveznicu između lika i djela slikarice Zinaide Bandur i lokalna područja.

Vizura je započela otvorenjem izložbe lokalna slikara Tomislava Ivanišina, i to upravo u vrtu njegove kuće u Dračama, upravo na mjestu gdje su i nastale slike pejzaža koje sada predstavlja publici.

Nešto kasnije, na istoj toj poziciji, kao da nastavlja Ivanišinove prizore, jedino što je i on sada u kadru, Siniša Labrović u performansu Turizam prirodnu harmoniju dovodi u vezu s ekonomskim čimbenicima. Leđima okrenut moru sjedi za stolom na molu i prstima naizmjence uzima vodu iz čaše u koju je netom zagrabio more i one u koju je natočio Coca Colu. Što na karikaturalan način zapravo potvrđuje prednosti, pa čak i nužnost ekonomije.

Publika seli u Janjinu, gdje se, nakon službena otvorenja festivala, prikazuje film Borisa Cvjetanovića “Male glave mala tijela”, koji fokusira jedan dio pelješke prošlosti, točnije, dugogodišnji teror što ga je nad djecom u školskom domu u Trpnju provodio čovjek u funkciji odgajatelja. Kadrovi devastiranog interijera predstavljaju prostor gdje je živio nakon što je dom raspušten, a snimljeni su nekoliko godina nakon što je pronađen mrtav. A bizarni detalji što se nižu kao da približavaju strukturu njegove ličnosti.

Film završava čitanjem pisma jedne od žrtava njegova sadističkih iživljavanja, što ga je imala potrebu napisati na vijest o njegovoj smrti.

Program nudi i radionicu One Take Filma, što ju je vodio Boris Cvjetanović, a također i dramsku radionicu pod vodstvom Zrinke Antičević.

Osim predavanja i radionica, svakog je dana na rasporedu bilo i poneko predstavljanje autorske djelatnosti sudionika festivala, raspoređeno na sve četiri lokacije.

Otvorenje izložbe Vatrena Pekića “Put” dogodilo se u vrlo slikovitom i živopisnom prostoru njegova restorana u Janjini. Iako bi to mjesto također mogli nazvati etnološko prirodoslovnim laboratorijem. Ili pak svojevrsnim osobnim muzejem, u kojem se, za razliku od ostalih, neprestano nešto uzgaja i proizvodi, od raznoraznih trava, preko povrća do izvanrednih likera. Osim proizvodne, Pekić njeguje i sakupljačku strast, pa taj muzejsko gastronomski laboratorij ponegdje podsjeća i na ropotarnicu iz koje, po potrebi, na svjetlo dana izlaze predmeti i postaju eksponati. Stoga i postav njegove izložbe, osim što se posve uklapa u taj ‘izložbeni prostor’, aktivno uključuje i elemente što kao da su u skladištima strpljivo čekali svoju šansu. Desetak starih i vremenom dobrano nagriženih prozorskih okvira postaju idealna oprema za tridesetak crteža olovkom na običnom papiru A4 formata. Crteži su nastali, reklo bi se, u jednom dahu, u autobusu tijekom putovanja do Studenaca. U gotovo jednopoteznoj maniri Pekić crta predjele kroz koje prolazi, no u njih uvijek unaša i apstraktne elemente što ih je moguće protumačiti kao rezultat raspoloženja – stavljajući naglasak na trenutnu impresiju, ipak uključuje i poneka sjećanja i vrlo slobodne asocijacije. Tome treba dodati da se takozvani ‘nazivi’ pojedinih crteža nalaze na poleđini, ali ne samo da identificiraju sadržaj ili putokaz spram njega, nego predstavljaju naličje iste teme, stoga je izbor prozorskih okvira, što omogućava uvid u te obostrane slike, potpuno u funkciji njihova predstavljanja.

Četvrtog dana festival se odvija u Žuljani i uključuje tri performansa, dvije instalacije u javnom prostoru i jednu u lokalnoj knjižnici. 

Već na samom ulazu u mjesto dočekuje nas prvi iz serije autorskih plakata “Lost Things can not be Replaced”, danske umjetnice Lise Harlev. Posve jednostavno oblikovani, grafičkim simbolom predstavljaju pojedine predmete iz svakodnevne uporabe preko kojih je otisnuta naslovna poruka.

Na žičanoj ogradi sportskog igrališta, također na ulazu u mjesto, nalazi se ‘baner’, nastao u suradnji Tanje Stanić i Borisa Cvjetanovića, na kojem velikim crnim slovima piše Dokolica, a kraj toga, manjim, crvenim – Akcija. S druge strane, one okrenute moru, također u smislu dobrodošlice, ponovo velikim crnim slovima piše Dokolica, no u nastavku jednako velikim crvenim piše Now. Ova neobična turistička ponuda doima se kao dio neke šire propagandne platforme koja promovira dokolicu. Odnosno njeno aktivno stanje. Dapače, takvoj dokolici treba pristupiti odmah.

U malom prostoru lokalne knjižnice, gotovo posve ispunjene policama, svoj je rad pozicionirao Lasse Krog Møller. Između pojedinih knjiga umetnuo je uokvirene kolaže nevelika formata, sastavljene od uglavnom starijih fotografija raznih knjižnica i citata raznih pisaca koji pak govore o raznim knjižnicama. Formatom diskretna intervencija, a sadržajem ipak prilično iscrpna, ona kao da je također dio propagande, izbor fotografija i tekstova taj tajanstveni svijet predstavlja poput riznice, iz koje vadi neke dragocjenosti ne bi li nam predočio što se sve još unutra nalazi.

Osim toga, tu su još i  fotografije koje se vrte na displeju, a koje je snimio u ovoj knjižnici, detalji stranica po čijim je marginama netko nešto dopisao ili docrtao. Osim, dakle, svoje intervencije u knjižnicu, izdvaja i intervencije iz njena tkiva, ožiljke ili dobitke što ih je vrijeme na njoj ostavilo.  

Prvi performans, pod imenom “Sinteza”, izvele su Tanja Stanić iz Žuljane i Naoko Takahashi iz Japana. To, odakle su, ne navodim tek uzgred, budući njihovo porijeklo igra bitnu ulogu u realizaciji. Sinteza je, naime, ovdje ostvarena kompilacijom žuljanksog i japanskog pristupa hrani. Poprište je lokalna tržnica, ukoliko je četiri štanda moguće tako imenovati. Na štandovima je, međutim, umjesto uobičajene ponuda, sada izloženo pregršt različitih jestivih elemenata, od brojnih trava i začina, preko meda, voća, povrća, sireva, do nekoliko vrsta domaćeg kruha, od čega performerice slažu zalogaje i nude ih publici. Pritom ne idu za tim da svaka predstavi specifičnosti svoje kuhinje, nego te specifičnosti u svakom pojedinom zalogaju kombiniraju proizvodeći uvijek novi okus, što se temelji na suradnji pojedinih njegovih dijelova, predstavljajući na taj način svoju autorsku kuhinju.

Nakon toga slijedi šetnja do Vučina, uvale nešto manje veličine, ali ništa manje prekrasne od ove žuljanske. Računajući na tu fascinatnu prirodu, Siniša Labrović početak svog performansa “Sjetva” izvodi u sumrak, u račun uključujući i njegove neodoljive efekte. Preko ramena prebacuje jutenu vreću, ulazi u more, šakom grabi sadržaj iz vreće te ga, pokretom klasičnih sijača na poljima, razbacuje po površini.  Taj sadržaj je, dakako, sol, pa iako je ideja ‘soljenje mora’ u metaforičkom odnosno autorskom prijevodu već mnogo puta korištena, odabir lokacije i dramaturgija izvedbe Labroviću donose iskren aplauz.

Treći se performans također događa u uvali Vučine, ali ne na obali nego upravo usred nje, na moru. Pozornica audio vizualne instalacije “Nicky Speaks Vida Gee i Eclipse” smještena je na brodiću, a publika je raspoređena u okolnim barkama. Odavno je već noć, jedina su svjetla ona svemirska, ali njih je na ovome nebu doista bezbroj. To jest, bezbroj minus jedan, jedinu je naime smetnju izvedbi napravio meteor, koji je naočigled publike nakon poštene sekunde izgranja na kraju i eksplodirao.

Izvedbeni koncept uključuje video projekciju na platno smješteno na krmi brodića, čitanje i pjevanje, te audio, koji iz pozadinskog ponekad prelazi u prvi plan. Ritam čitanja, usklađen sa zvučnom slikom ambijenta, kontemplativnost sadržaja, pa i sugestivna izvedba naratorice koja polako izgovara riječi, kao da su one papirnati čamčići što ih stavlja na površinu i otpušta, sve to proizvodi doživljaj privida, poput svojevrsne zvučne fatamorgane. Nasuprot tome, svjetlina ekrana vrlo je jasno izrezana iz tamne podloge i predstavlja sadržaj koji smjesta postaje aktivan s obzirom na tu podlogu, već i na formativnoj razini, jer nebo zapravo i gledamo kao ekran. A samim time, na vizualnoj razini, sadržaj tog ekrana u ekranu biva tumačen kroz doživljaj cijele slike.

Završna večer, u ulozi grand finala Vizure aperte, započinje šetnjom u gornji, stariji dio Janjine. Nakon stotinjak metara uspona nekad glavnom janjinskom ulicom nailazimo na polusrušenu kuću bez krova na čijem derutnom podu Ben Cain postavlja instalaciju “Posters”, s obostrano otisnutim plakatima na kojima piše “Words used to describe the person next to you / Riječi da opišeš nekoga pokraj tebe”. Po autorovoj želji, ta programom nenajavljena intervencija zapravo je dio svojevrsne pop-up trilogije, čiji se prvi dio na svega dva sata ukazao u predvorju Doma kulture u obliku instalacije “Stolovi”, od četiri stola prekrivena bijelim stolnjacima na kojima su po tri plastične čaše okrenute naopako. Na nekoliko se mjesta kraj tih čaša nalaze i crvena kuglice, odnosno cherry rajčice. To je asocijacija na poznatu igru ‘trica’, u kojoj treba pogoditi ispod koje čaše se nalazi kuglica da bi se osvojio novac. Predstavljenje u formi instalacije koja ubrzo nestaje upućuje na ilegalnost te igre što se odvija po sajmovima i ulicama, gdje njen voditelj mora često mijenjati mjesto strahujući od policije. Stilizirano prevedena i prebačena u prostor ‘galerije’, ona kao da reflektira načelo odvijanja, odnosno umjetnikovo pogađanje tendencija ili opcija što će ih galerijski sustav potvrditi i nagraditi.

“Nije ruševina” je treći čin Cainova pop-upa, također u formi instalacije (napravljene u suradnji s Tinom Gverocvić), a nalazi se na staroj kamenoj terasi, gotovo na vrhu gradića, s koje se pruža pogled na imozantnu panoramu pelješke unutrašnjosti. Desetak različito obojanih papira B2 formata pravino je raspoređeno po terasi. Na svakome od njih nalazi se oveći kamen, obojan jednako kao i papir kojeg ‘pridržava’. Prizor također priziva dojam nekakve ponude, podsjeća na izložbu slika položenu na pločnicima i uličicama što se turistima posvud nudi na prodaju. Nekoliko minuta nakon prispjeća na poprište instalacije, međutim, autor, uz pomoć publike, sklanja slike iza ugla, kao se proširila vijest o nadolazećoj raciji.

Jedna od rijetkih obližnjih kuća u kojoj se i dalje živi poslužila je kao kazalište za audio vizualnu incenaciju “Room service”, grupe Vinyl-Terror & – Horror. Publika je na sceni, sjede po dnevnoj sobi i kuhinji, pa  i po drvenim stepenicam što vode na tavan. Započinje zvonjavom što kao da dopire s obližnja trga, a nastavlja raznim zvucima, škripanjem parketa pod nečijim koracima, zveketom nevidljivih lonaca u kuhinji, jednom riječju, zvucima što sveukupno imaju sugerirati prisustvo duhova. Da ne bi bilo nedoumica, s vremena se na vrijeme zatrese i luster, pa na trenutak i nestane svjetla.

Drugi čin započinje glasnom glazbom, nekim poznatim hitom, što dopire s gornje etaže. Protestirajući zbog takva bezobrazluka, metla što visi ispod stropa krene u njega udarati i na taj način stišati galamu.

Zvonjava označava završetak predstave, aplauz Vinyl-Terror & – Horroru posve je zaslužen, zbog duhovite ideje o uspostavi veza ovih postojećih, nas publike, s onim nepostojećim, to jest duhovima, a onda i tih duhova s onima gore, što ih neprestano tlače. Komplimente zaslužuju i zbog izvrsna in situ snalaženja, budući je postojeći interijer upravo idealna scenografija za ovu predstavu, onakva kakvu bi ju i u kazalištu trebalo postaviti.

Povratak na terasu zbog performansa sa zborom Klapa Žuljanka pod autorskom palicom Annike Ström.

(Nije, dakle, u pitanju bila racija, nego je programom najavljeni termin performansa prekinuo izložbu, Ben Cain kao da je iskoristio pogodan trenutak da se ubaci na privremeno slobodnu lokaciju.)

Žuljanke preko odjeće imaju raznobojne plastične kabanice, malo svjetlo ispred sebe i leže na ogradi što uokviruje terasu. Zatim ustaju, oblikuju krug i započinju pjevati, na raznim jezicima izražavajući ljubav prema boji u koju su odjevene, isprva pojedinačno, pa i zajedno.

Osim što je naslovni zadatak smjesta sadržajno riješila povezujući sliku i zvuk, odnosno pjevajući boje, likovni postav tog zbora, koji uključuje kasni sumrak nad veličanstvenom panoramom, drevnu kamenu terasu i prozirnim plaštevima ogrnute žene što stoje u krugu dok pjevaju, osvjetljene tim malim svjetlima što ih drže u rukama ispred sebe, sve to podsjeća na obred, na ritual koji se mogao događati u davnoj prošosti ili bi se pak mogao odvijati i u dalekoj budućnosti.  

Kamena klupa na gornjem dijelu te, glavne, janjinske ulice, u značenjskom, a i izvedbenom smislu ishodišno je mjesto javne instalacije “Ulična klupa”, Mie Roth Čerina i Tončija Čerine. Dotična kamena klupa nekad je bila zborno mjesto, pa su autori odlučili iz nje izvesti mnoštvo crvenih konopaca koji se onda raspršuju i vode do ulaznih vratiju kuća čiji su se stanovnici okupljali na toj klupi. Vodoravno rasprostiranje crvenih linija što lokacije povezuje s centrom, kao da djeluje i po okomici, postajući vidljivi označitelj jednog prošlog vremena.

Na sivom betonskom zidu kraj janjinske pošte, Luke Embden radi zidnu sliku jarkih boja, u sredini je crveno srce oko kojeg piše “Love Thy Neighbor”.

Točno nasuprot tome, na pročelje Doma kulture Anders Bonnesen postavlja javni sat, instalaciju pod imenom “Molim vas, možete li mi reći vrijeme?” Na mjestu brojeva, međutim, uokrug brojčanika nalazi se abeceda. A to, dovedeno u vezu s nazivom, osim što izrijekom upućuje na drugačiji doživljaj proticanja vremena, na njegovu paralelnost, zato što osim ovog stvarnog postoji i ono za što nam slova trebaju, dakle, ono napisano, istodobno označava i težnju za kontaktom, izražavajući želju za kazivanjem vremena, to jest za osobnim doživljajem trenutka u kojem se sada zajedno nalaze pitatelj i upitani.

Točno ispred sata, kao naručena, nalazi se plastična kabina bivše telefonske govornice. Njenu je unutrašnjost za prezentaciju svojih fotografija “Nestajanje” izabrao Zachary Wilson. Prizori  predstavljaju neke od karakterističnih napuštenih javnih ili privatnih prostora, uključujući, dakako, i fotografiju ove govornice.

Na ulazu u Dom, na zidu odmah do vrata, je crtež tušem Svena Klobučara, što prikazuje otškrinuta vrata, nacrtan u njegovoj, sada već i klasičnoj, maniri karikature prizora iz horror filmova. Otškrinuta vrata uvijek sugeriraju opasnost, ta je opasnost ovdje ilustrirana onime s druge strane, onime s čime ćemo biti suočeni odmah pošto se vrata širom otvore.

Sasvim pri dnu ulice, preciznije, na dnu zidića uz cestu, malo prije izlaska na glavnu pelješku prometnicu, nalazi se grafit Predraga Pavića. Smjesta prepoznajemo kolonu veprića usmjerenu prema gore, dakle nasuprot glavnoj cesti. Međutim, posljednji u koloni ide kontra. Radi tog jednog su valjda i postavljeni brojni prometni znakovi svuda po poluotoku koji upozoravaju na divljač.

Njihova je brojnost Pavića valjda i nagnala da s veprovom siluetom sa znaka napravi kratak narativ, preko čijeg se sadržaja dolazi do naziva  “Svinje smo, divlje smo”.

– Ali i među nama, kao da svinje gledaju grafit sa strane, pa iz te pozicije nastavljaju izjavu, – uvijek se nađe jedan kojem niti to nije dosta, nego još ide i u suprotnom smjeru.

Točno na križanju smještena je odavno napuštena i posve oronula kuća, za koju se ispostavlja da još uvijek pripada obitelji Jelavić. Tu činjenicu koristi Mirna Jelavić, jedna od vlasnica, provaljuje u svoju kuću i unutra postavlja zvučnu instalaciju čiji su sadržaj zvuci snimljeni u obiteljskoj kući na otoku Zlarinu, tamo gdje njena baka preselila nakon dugogodišnja boravka u ovoj kući.

U Mirnine se zvuke pomalo upliću i oni od Maje Marković koautorice, koja tonove prevodi u vizual u formi kolaža što ga postavlja u oglasni ormarić, koji i inače stoji na zide te kuće.

Glavnu prometnicu, međutim, ne prelazimo tek tako, nego preko rada Ivana Haimana, koji je, uočivši opasnost prilikom prelaze te glavne pelješke prometnice što siječe Janjinu, odlučio napraviti zebru.  Ali ne uzdužno cestovnom pravcu, kao što je to uobičajeno, nego okomito na taj pravac, nastojeći i vizualno prekinuti taj prolazak. A, kao što kaže prilikom predstavljanja svog projekta, između bijelih linija stavio je i plave, zato što je primijetio mnogo ljudi odjevenih u mornarske majce.

S druge nas strane dočekuje audio instalacija Vedrana Perkova “Čekaonica”. Putem zvučnika smještena na autobusnoj stanici dobivamo informacije glasom identičnom onome s kolodvora. Sadržaj, međutim, ne odgovara onom uobičajenom, nego se radi o uputstvima i upozorenjima putnicima na najrazličitije okolnosti što bi ih na samom putovanju moge zadesiti.

I na kraju, Vlasta Žanić (koja zbog inicijala još od prvog razreda osnovne škole na red uvijek dolazi posljednja), predstavlja se interaktivnom instalacijom “Veze”. Crveno obojani štapovi raznih dužina nalaze se u tačkama ispred ulaza u Dom Kulture. Na prvi pogled instalacija podsjeća na gomilu raznog alata što ga se tačkama doprema tamo gdje je potreban. To i nije daleko od istine, te bi se crvene štapove i moglo nazvati alatima, ali alatima koje koristimo za jednu drugačiju vrstu proizvodnje. Zamišljeno je, naime, da dvije osobe drže jedan štap, recimo, svaka na svom kraju, te naj način ostvare vezu. Stoga bismo dijelove tog alata, te crvene štapove, mogli nazvati simboličnim utjeloviteljima, odnosno materijalizacijom ideje veze.