Category: instalacija

Categories
All Galerija SC, Zagreb instalacija volumen 13

SAUDADE

Ambijentalna instalacija galerijski prostor pretvara u autoričinu osobnu kinoteku. Istodobno je moguće gledati nekoliko filmova, vrte se crno-bijeli klasici, i sjesti za neki od stolova, pa uz piće i popričati. Poslije shvatiti da stolice i stolovi odgovaraju scenografiji filma ispred čije su projekcije smješteni. Potom shvatiti da se uopće ne radi o projekciji filmova, nego o projekciji zaustavljenih kadrova iz raznih filmova. Zatim uočiti kako je originalni kadar zamijenjen onime u kojem autorica preuzima ulogu glavne ženske uloge te zaključiti kako je i titl autoričin iskaz, koji uzima u obzir predložak, film iz kojeg je prisvojila kadar. Drugi pogled otkriva kako, unatoč scenografiji kinoteke, to nisu prizori koji dosljedno glume one preuzete iz filmskih klasika, nego su to fotografije koje se po autoričinu mišljenju uklapaju u raspoloženje dotičnih filmova ili ono u njoj budi fotografirano raspoloženje. Pretvorbu fotografija u kadrove, osim crno-bijele projekcije, pospješuje titl, nekad replika dijaloga, nekad unutarnji monolog. Prizori su zaustavljeni pa posjetitelji Ivanine kinoteke imaju vremena pročitati titlove i konačno shvatiti kako to nisu njezini iskazi, nego replike preuzete iz slavnih filmskih klasika te stavljene preko njezinih vizualnih interpretacija tih replika. Drugim riječima, iz originalne je verzije ostavljen titl, a ispod njega stavljena je druga slika.

Ivanino se kino zove Saudade, ta riječ označava specifičan oblik galicijskog i portugalskog Weltschmerza, odnosno tzv. svjetske boli, neizlječive melankolije, vječne čežnje… Portugalci riječ smatraju neprevodivom i prisvajaju monopol nad njezinim korištenjem. Zlobnici bi rekli kako Portugalci tuguju za razdobljem kad su gospodarili svijetom, glavni je lisabonski trg i napravljen da izgleda kao centar svijeta, što je uostalom jedno vrijeme i bio.

Saudade se u glazbi pojavljuje kao fado, koji karakteriziraju tužne melodije i tekstovi, često o moru i životu siromašnih. Neki tvrde da je to mješavina ritmova afričkih robova koje su Portugalci kao radnu snagu za svoje plantaže u Brazilu dovozili iz Luande u Recife linijom poznatom kao Crni transatlantik i tradicionalne glazbe ruralnog Portugala.  

Unatoč portugalskom vetu, saudade je ušla u svjetski rječnik, a a u ovom se slučaju tretira kao svojevrsna dioptrija kroz koju se biraju filmovi. Odabrani se naslovi, međutim, u cijelosti puštaju u predvorju kinoteke, u izložbeni se prostor ulazi takoreći prošavši kroz atmosferu pojedinog filma, recimo u petak je na rasporedu bio „Cleo od 5 do 7“ (1962.), Agnès Varde.

Pa ako je saudade okvir, slikovito govoreći, zuher na fotoaparatu, kojim se odabiru filmovi, tada unutra autorica ostvaruje svoju želju da u njima igra. Pronalazi sebe u pojedinim scenama i preuzima ženski lik čime posvaja i izjave koje, jer se radi fotografiji a ne filmu, postaju njezini autorski iskazi i u konačnici oblikuju prostor njezina saudadea.

Za razliku od filma, kod fotografije nema okolnosti određenih scenografijom ili odgovarajućom lokacijom, kostimografijom, pa onda i narativom. U načelu, fotografija ne dokumentira režiranu situaciju, nego je to reakcija fotografa na impuls prepoznavanja određena prizora. Osim u slučaju Toma Gotovca koji je režirao situacije u kojima je igrao za fotoaparat. No, kao što znamo, Gotovcu je sve bilo film, u njegovu su slučaju fotografi zapravo bili snimatelji. Kao što su to i snimatelji Ivane u situacijama koje su režirali razni redatelji, jer je i u njezinu slučaju sve film. Gledamo njegove kadrove, zaustavljene momente nekog zbivanja uokvirena konkretnim okolnostima, na crno-bijelom projekcijom naglašenim ekranima u žućkastom intimnom ambijentu kinoteke, kojeg se, rekao bih, duhovito skicira ekstenzijama pojedinih komada namještaja iz simulacija filmskih sekvenci u stvaran prostor.

Primjerice, ispred projicirane fotografije groplana glave žene koja ima crni šešir, puši i razmišlja: „I don’t know if I am unhappy because I’m not free or I’m not free because I’m unhappy“ smješten je visoki barski stolac na kojem se nalaze dotični šešir i cigareta.

U sljedećem je kadar razgovora između dviju žena, autorica i prijateljica u nekom lokalu, govori autorica: „Regretting won’t change anything.“, na stolu su boce, iste su boce na stolu u prostoru ispred projekcije.

Zatim, ispred projekcije na suprotnu zidu stoji pomalo starinska drvena vješalica na kojoj je obješen jedan kaput. Postavljena je ispred projekcijske površine, odnosno zida, ondje gdje vješalica i inače stoji, no ulazi u projekcijski snop pa njezini vrhovi prave sjenu na sadržaju projekcije, to jest kadru u kojem se raspoznaje nečija silueta dok prolazi ulicom, točnije pločnikom oko Džamije, vješaličina sjena je na zidu zgrade. I to, rekao bih, točno na onome mjestu gdje je 1988. snimljena fotografija dvojice ljudi kraj iste takve drvene vješalice na kojoj su dva šešira, a potom objavljena na naslovnoj stranici Studentskog lista. Titl na projekciji kaže: „You refuse feeling deeply about anything.“ Legenda, pak, kaže da fotografija glumi kadar iz filma Do posljednjeg daha Jean-Luc Godarda.

Dakako da je u pitanju slučajnost, autorica se rodila nekoliko godina poslije, nije mogla znati da je sljedeći broj Studentskog lista bio zabranjen, te da je nakon zabrane redakcija i raspuštena, pa je ono ujedno bio i posljednji broj Studentskog lista.

Dvije niske fotelje i malen okrugao stolić glume namještaj iz kadra iznad njih, tamošnji je stol također okrugao, ali mnogo veći, kao što je i fotelja visoka. Ovaj puta autorica sluša što joj druga žena govori: „Maybe you understand fiction better than real life.“

Na središnjoj projekciji nešto većeg formata izmjenjuju se kadrovi, zaustavljamo se na onome koji predstavlja dvije vrlo slične žene, sestre ili se to možda fotomontažom dvaput prikazuje autorica, ne vidi se koja govori, no pretpostavljamo da je to ona koja puši: „If one isn’t freed from one’s own memory, then one isn’t really free.“  

Svjedočimo dvojbama, sjećanje ili sloboda, mašta ili stvarnost, osjećaji ili ravnodušnost, kajanje ili zaborav, nesreća ili nesloboda. Dakako, u primisli nam je naslovno značenje pa dvojbe čitamo kao izraze melankolične osobnosti, Weltschmerza koji je odavno prestao vjerovati u pozitivan ishod. Znatan dio radnje u izabranim filmovima zauzimaju unutarnji dijalozi pojedinih likova, to bi se moglo izdvojiti kao jedan od ključnih čimbenika određene kategorije igranih filmova koji uključuju i eksperimentalne epizode i time izmiču linearnim narativima, često ilustrirajući ideju koja se nalazi izvan samog filma. Preuzete su izjave karakteristični predstavnici njihove introspektivne tematike, pa iako se čini kako se autorica montažom slike i teksta s njima identificira i predstavlja ih kao svoje, ona zapravo portretira određeni žanr.

Štoviše, zbrojivši sve elemente, čini se kako je filmski žanr kroz razne ikonografske pojavnosti čitavo vrijeme u podlozi, i tema i izvedba zrcale njegove karakteristične dimenzije. Izložba se presvukla u kino, istodobno i njegovu dvoranu i njegovu kavanu, stol, stolice, šešir, vješalica, projekcije. Crno-bijela slika u istoj je službi, ako se želi portretirati filmski žanr, portret će biti izravniji kad se uzmu klasici, a klasici su crno-bijeli. Čak bi se i okvir, odnosno koncept mogao na taj način interpretirati, lako je zamisliti festival saudade filmova. I, konačno, dolazimo do ključne izložbene poluge, medijske i sadržajne mimikrije, fotografija imitira film, sllika imitira original. Pa koliko god replika bila ozbiljna, intimna ili pesimistična, već i samo prisustvo imitacije proizvodi osmijeh. On ne umanjuje ozbiljnost replike, nego aplaudira konceptu redateljice.

Categories
All Galerija Kranjčar, Zagreb instalacija volumen 13

NEIZVJESNOST

Sudeći po riječima autora, sadržajem ove izložbe počeo se baviti u razdoblju kolektivne izolacije, za koju bi se svakako moglo reći kako joj je jedan od ključnih označitelja bila upravo neizvjesnost. To je i logično jer su se takve okolnosti pojavile prvi put, nije se moglo znati hoće li se i kada one promijeniti, jedni su govorili da je ovo tek uvod, a drugi da je to završnica: na obzorju se već pojavljuju oblaci koji ispisuju The end. Treći su širili ruke, nemamo što, to je restart, osim toga, riskiraš čim si se rodio.

Sublimirajući razne doživljaje u jedan: što čekamo ne znamo, ali što bude, bude, u ozračju globalne neizvjesnosti, a prizemljen izolacijskim okolnostima, Nenad je u svom atelijeru provodio više vremena no inače. Njegov je generacijski kolega, fotograf Cvjetanović, dokolicu izdvojio kao najplodnije kreativno vrijeme, on bi je čak i zakonom propisao. Gledajući izložbu, prisilna je dokolica Robana prisilila na intenzivnu umjetničku proizvodnju, prostor je takoreći ispunjen radovima u raznim medijima, uglavnom manjeg formata. Na stotine objekata, kolaža, brikolaža, fotografsko tekstualnih instalacija, od kojih je svaki pojedini element vrlo pedantno izrađen, autor mu se posve posvetio, i koncepcijski i sadržajno i izvedbeno, i najmanji je objekt očito uživao njegovu punu pozornost, takoreći, privremeno okupirao čitav njegov svemir. Ono što je na prvi pogled vidljivo jest da je bilo mnogo takvih dana.

Ono što je na drugi pogled vidljivo jest nostalgija. Osnovnu sirovinu čine starije crno-bijele, često požutjele, fotografije što ih je pronalazio na sajmovima ili slučajno. Jedna se drvena ladica s mnoštvom starih fotografija, očito pronađeno u kompletu, pretvorila u instalacijski objekt, smješten u blizini ulaza, poput svojevrsna uvoda ilustrira početak procesa čije završnice takoreći ispunjavaju prostor. Takvih je ladica očito bilo mnogo. U nastavku procesa, te se fotografije ili njihovi izrezani dijelovi potom kombiniraju s drugim sirovinama proizvodeći novi sadržaj, pritom se ponašajući kao uzorci, jer u tu novu situaciju donose značenje svog sadržaja. Kao da se imidž jednog vremena nalazi u podlozi čitave izložbe, a vidljivi su tek fragmenti koje Roban izdvaja i pojavljuju se u formi objekata ili kolaža.

Moguće je da se općenita ljudska sklonost spram prošlih vremena, koja na našim prostorima dobiva dodatan zamah, poziva na usporedbu prošlog i sadašnjeg sustava, pojavljuje ponajprije stoga što je ‘nedavna’ prošlost vrlo fotogenična, iako postoji mogućnost da je se tako doživljava zbog one neuništive nostalgije spram prošlih vremena. Bilo kako bilo, osobno je posve dijelim, kao i dječak iz jedne od Robanovih ilustriranih pripovijesti. Iako ispričana kroz dječju perspektivu, ta je zidna  slikovnica ilustrirana kolažima koji se temelje u vizualnim označiteljima ranih šezdesetih, jednako sadržajem kao i oblikovanjem. S druge strane, slikovnica iz sadašnjosti donosi portret taksista koji misli da je Zemlja ravna, priča je također garnirana kolažima koji također sirovinu pronalaze u istom razdoblju, jedino što su neki slojevi tih kolaža izrezani u krug, kao da svojim dvodimenzionalnim slojevima komentiraju mišljenje taksista. 

Središnji dio prostora zauzimaju svojevrsni objekti / postamenti / vitrine, metalna konstrukcija nosač je staklene kutije na čijem je dnu tamna podloga gdje su izloženi objekti manjeg formata. Vrlo dojmljivi postamenti se konstrukcijom, oblikovanjem i izradom nude bogatim prirodoslovnim ili nekim drugim muzejima kao inovativno rješenje, posve su autentični, napravljeni za ovu namjenu, sirovi, neobojeni metal je u kontrastu s malim, precizno dorađenim izlošcima. Dotjerani muzeološki tretman sugerira vrijednost izloženih artefakata, i staklo je zacijelo neprobojno, no umjesto propisno zaštićenih arheoloških neprocjenjivosti ili dijamantna nakita, unutra je arheologija Robanove arhive. Dijelovi za izradu nakita iz jedne ladice spojeni su sa sadržajima drugih ladica, neočekivanim kombinacijama postaju autentični objekti i preuzimaju ulogu uzoraka određenog autorskog, pa i svjetonazorskog sustava.

Nenad Roban diplomirao je oblikovanje nakita na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu, gdje je polazio i poslijediplomski studij na Višem institutu. U međuvremenu se u tom mediju etablirao samostalnim izložbama i raznim autorskim istupima, zapravo kao jedini relevantan čimbenik te, na suvremenoj sceni prilično zapostavljene, umjetničke kategorije. Taj njegov cjeloživotni angažman, pri čemu je u medij nakita uključivao asocijacije ili komentare svjetskih, dnevnih, osobnih ili povijesno-umjetničkih okolnosti, drugim riječima neprestano ga, služeći se ponajprije dostupnim sirovinama umjesto plemenitim metalima, iz uloge ukrasa pretvarao u objekt osobnog iskaza, na ovoj je izložbi postao tek jednom od poluga, takoreći i sam ponekad sirovina. Iako se neki od izloženih predmeta u vitrinama mogu prepoznati kao broševi, mnogi se drugi prepoznaju kao ekstenzije nakita koje su otišle u prostor gdje, najčešće u formi trodimenzionalnih kolaža, nemaju nikakvih utega koji ih vežu s ishodišnim medijem. No, autorski je pristup ostao jednak, neočekivane kombinacije sirovina i oblikovanja kojima je u podlozi izgrađeni vizualni sustav jest i dalje ključan čimbenik Robanova autorskog razmišljanja. Ipak, jednim svojim dijelom on kao da razmišlja i rukama, majstor tvrdih i mekih legura, drveta, plastike i metala, ponekad se prepusti vještini obrade, alat preuzme glavnu riječ u oblikovanju vitičaste šablone kroz koju vidimo dio kupališta u Opatiji. Bez obzira na to radi li se o tvrdim materijalima ili o papiru, fotografijama ili plastikama, cedeovima ili izrezanim kartonskim šablonama, sve je intenzivno materijalno, filigranski obrađeno. U procesu izrade nakita težište je bilo na oblikovanju raznih apstraktnih formi često u relaciji spram pojedinih povijesno-umjetničkih pravaca, sustav je zadržan, oslobođen namjenskih utega i primijenjen na nenakitne predmete. Oslobođen nakitnih uzusa, Nenad ispunjava ormar autorskom robom, otvara ga publici koja čak i u zakutcima pronalazi poneke dijelove asortimana.  

Doživljaj otvaranja ormara upravo se nameće u ambijentalnoj instalaciji u manjoj izdvojenoj prostoriji, tri su zida dobrano ispunjena izlošcima, kao da je čitav prostor zapravo jedan kolaž, preciznije brikolaž, jer osim uokvirenih ili slobodnih kolaža i fotomontaža, ponekad grupiranih poput kakvih rebusa, ulogu u cjelini ima i priručni alat, šiber, cvikcange i flahcange, tanka turpija. Kao da smo ušli u njegovu radionicu, odnosno mentalni prostor u kojem se razvijaju zamisli i po određenu ključu slažu u mikrocjeline. Čitav je proces zapravo portretiran jer se raspored ove mozaične instalacije događao na licu mjesta, kao što se u atelijeru iz elemenata proizvodi cjelina, tako se i sada, iz donesene arhive izvela ova izložbena cjelina. Ta je arhiva također iskorištena, kutije u kojima je inače spremljena, pa onda i dopremljena, složene jedna na drugu čine usputnu instalaciju, smještajem kao da repliciraju betonskom stupu, štoviše, spremne su podmetnuti leđa, ako se betonski stup pogne pod brojnošću sadržaja. 

Neke su zamisli skoro odletjele, vise na izlazu iz otvorena ormara, poput neobičnih razglednica, na prednjim stranama kroz okrugle izrezane otvore vidimo prizore, ne odakle su poslane, nego odakle su mogle biti poslane, dočim su na poleđinama, umjesto pozdrava zalijepljeni izrezani fragmenti raznih pozdrava.

Cjeline su imenovane podnaslovima otisnutima na zidu, primjerice „Moodboards“ predstavlja fotografske bilješke prezenta, po nekoliko ih je otisnuto na pojedinom papiru, zabilježeni su fragmenti raspoređeni naizgled nepravilno, eksterijeri, interijeri, detalji, totali… S druge strane, „Analogne memorije“ imaju znatno čvršći nazivnik, on je naglašen postavom, dugačkom uskom policom na kojoj su smješteni trodimenzionalni kolaži. U seriju ih također povezuje i siva ljepenka kao temeljna platforma, koja istodobno sugerira i takozvano materijalno vrijeme. Iz nje izlaze vizuali, pri čemu njihovo oblikovanje, odnosno montaža, također asocira na vrijeme, ono koje je odigralo važnu ulogu u Robanovu umjetničkom formatiranju.

Categories
All instalacija Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb volumen 13

JAGODA: PROSTORI NEVIDLJIVOG

Nina Kurtela dobila je 2017. na korištenje bivši atelijer Jagode Kaloper. Jedinstven slučaj, možda se po obiteljskoj liniji poneki atelijer i naslijedi, ali nije poznato da umjetnica aplicira za korištenje nečijeg radnog prostora zato da se autorskim djelovanjem nastavi na djelovanje prethodnice. I da upravo to nastavljanje postane okvir djelovanja. Postoje formalna preklapanja, obje istodobno izložbene, izvedbene i filmske autorice, no suština nastavljanja ne obazire se na medijske izraze, Jagoda postaje perspektiva ili okvir kadra ili, konkretno, platforma na kojoj sadašnja korisnica razvija projekt „Jagoda“. Štoviše, taj je projekt javan, uključuje brojne goste i suradnike, nekadašnje se Jagodine teme čitaju u sadašnjosti, njezin atelijer, kao i ona sama, postaje sadržaj i određuje putanju.

U tom ga smislu ova izložba portretira, s jedne strane duhovito materijalizirajući njegov okvir, a s druge uokvirujući njegove sadržajne fragmente. U središnjem je dijelu galerijskog prostora objekt od pravokutnih crvenih cijevi koje ‘iscrtavaju’ sve bridove i proizvode pravilnu trodimenzionalnu skicu atelijera u omjeru 1 : 1. Gotovo doslovno prenesen u galeriju, atelijer postaje izložak, predstavljen na razini uzorka, prostor je tek formalno naznačen, nevidljive su plohe, slobodan za prolazak posjetitelja, kao što i njegov original u konkretnom prostoru otvara i one nevidljive dimenzije. Proporcije također doprinose duhovitosti, naime, čitav atelijer zauzima trećinu Black Boxa, unutra bi stala još dva takva. Koliko god bio minoran galerijskim proporcijama, crvena je armatura ipak morala biti sastavljena na licu mjesta, za ovu priliku, sutra će biti rastavljena, možda ponovno, trajnije, sastavljena u nekom parku gdje bi se kroz prostore nevidljivog u igri bez pravila provlačila djeca.

Nina Kurtela kao jedan od važnijih Jagodinih motiva izdvaja ogledalo, pa nas tako u mračnom kutu prije samog ulaza u crni galerijski prostor Black Boxa dočekuje instalacija smještena gotovo ispod stropa, tri ogledala lagano su nagnuta prema dolje sugerirajući kako bi se mi koji ih gledamo mogli u njima odraziti. No ispod njih je crna ploha, teško vidljiva s obzirom na crni ambijent, koja očito s gornje strane ima neki sadržaj, nama nevidljiv, ali vidljiv ogledalu, pa ispada da se u ogledalu zrcale prostori nama nevidljivog.

Ulazimo u dvoranu smještenu takoreći s druge strane ogledala i, kao da smo se smanjili poput Alise, ulazimo u veliki prostor, prepoznajemo ga kao jedan ambijent, multimedijalno uprizorenje Kurtelina doživljaja predloška, serijom kolaža, videoprojekcijom i objektom portretiran je atelijer i Jagoda u njemu. Dojam ulaska u prostor s one strane vidljivoga, osim stoga što je sve, dakako, prostranije, potaknut je metalnom konstrukcijom, poput informacije o proporcijama stvarnosti u ovom, nedimenzionalnom, prostoru. Tim više, što je stvarnost tek linijski naznačena, takoreći ucrtana u prostornu simulaciju svega onoga što iza ili pored nje postoji.

Izoliranje konstrukcijskog okvira atelijera na prenesenoj razini sugerira i Kurtelino prihvaćanje Jagodina autorskog svjetonazora, poput okosnica unutar kojih će, svojim autorskim jezikom, reflektirati prostore nevidljivog.

Ono što ih također povezuje jest korištenje riječi ili teksta u vizualnom mediju, pa dok Nina, primjerice u „Unutarnjim panoramama“, preuzima epistolarni format, Jagoda se predstavlja kratkim, osobnim, nepretencioznim refleksijama stvarnosti. Serija kolaža ili fotomontaža priziva određeni prostor u kojem se u slojevima nižu ili izmjenjuju istrgnute, pa i izblijedjele fotografije Jagodina lica, izgužvani i razvodnjeni papiri starih novina i riječi. Prostor u kojem poput neobičnih pahulja lelujaju komadi požutjelih novina tankim je bijelim potezima isprekrižen, poput stilizacije nekog paučinastog sustava, u kojem lebde, izranjaju i nestaju, manje ili više transparentni, fragmenti prošlosti. Poput vremenske skale gdje frekvencije nisu postojane, Martinis bi rekao recovering data, no sadržaj je posve analogan. Jagoda se autorefleksijama odnosi spram svoje pozicije, unatoč značajnom djelovanju na likovnoj sceni, javnost je poznaje kao glumicu, štoviše, kao slavnu glumicu, pa čak i kao lice koje označava određeno vrijeme, ali u njezin je imidž bio uključen i djelatan odnos spram tog vremena, pa slično kao i Božidarka Frajt prije nje, ona je reprezentirala slobodu mišljenja i ponašanja. Izjave koje se pojavljuju u kolažima, kao da lebde u njezinu unutarnjem prostoru, vjerojatno su izvađene iz raznih intervjua, no, nedvojbena je njezina stopljenost sa životom bez ikakvih mistifikacija: „Ja sam zapravo jedna zdrava ženska!“, „Slikaj me ukrupno, da se vide bore.“, „Neki put sam očajna, neki put jako zadovoljna, sve ovisi kakve sam volje.“ Riječi su otisnute na manje ili više požutjelim plahticama starog papira, lelujaju na layerima, približavaju se i udaljavaju slojevi prošlosti, izranjaju iz crne pozadine koja vrlo djelatno preuzima ulogu memorije.   

Videoprojekcija pak, preuzima format eksperimentalnog filma, proces bismo duchampovski mogli označiti kao razvitak prašine, a sadržaj jest upravo isprepletenost Jagode i atelijera. Serija kolaža portretira bivšu korisnicu, metalni objekt portretira atelijer, a film njihovu povezanost.

Sadašnja korisnica ne želi zatečeno stanje konzervirati u muzej, nego prostor dovodi u nulto stanje, a svojim će autorskim koracima nastaviti Jagodinu putanju. U tom poslu nailazi na tragove isprepletenosti, razne crteže, riječi, mrlje, sve ono što tijekom vremena zidovi atelijera preuzmu od korisnika. Prašinu što nastaje brušenjem zidova promovira u materijalizaciju njihove usputne, svakodnevne komunikacije i na njoj provodi fizikalne i kemijske eksperimente. To je sadržaj filma. Neupućeni bi gledatelj razvoj prašine protumačio kao putovanje raznobojnih oblaka ili usporeno razlijevanje razvodnjenih kapljica boja, jednom riječju, kao apstraktan animirani akvarel. Zapravo se radi o klasičnom eksperimentalnom filmu, Kurtelinu omiljenu medijskom izrazu. Konkretno, spada u onu njegovu kategoriju u kojoj se višekratno dokazala, a u kojoj glavnu riječ ima koncept, film je njegova vizualna manifestacija. Primjerice, svakodnevno fotografiranje tijekom radova na preuređenju mehaničarske radionice za servis tramvaja u centar za suvremeni ples. Ili, dokumentacija dogovorenih koreografskih kretnji koje svakodnevno nadograđuju izvođačice na raznim stranama svijeta. U ovom je slučaju slika određena procesima koji se vrše nad prašinom s Jagodinih zidova. Prašina je u bojama, redateljica glavnu riječ prepušta kemiji i fizici i dokumentira njihovo djelovanje, magličaste nakupine ljubičasto-narančastih Magellanovih oblaka pomalo osvajaju svjetloplave plohe, sve dok jedan u tišini ne eksplodira i proširi oblačne valove po čitavu kadru. 

Promatrajući izložbu u cjelini, u svim elementima, kolažu, instalaciji i videu, prepoznajemo Kurtelinin rukopis, situacija kad je čitav ambijent raznim medijskim izrazima u službi određenog narativa, također je format kojim se dosad koristila, primjerice na izložbi „Unutarnje panorame“ u Jedinstvu, gdje je čitav prostor pretvoren u inscenaciju gledanja filma „Dear Aki“. Ondje je komunicirala s Akijem Kaurismakijem i scenografijom njegova filma, ovdje s Jagodom i scenografijom njezina autorskog djelovanja. No, koliko god se činilo da je njezin recept, preuzimanje nečijeg radnog prostora u cilju nastavljanja dotičnog umjetničkog senzibiliteta, ali svojim autorskim polugama, dobrodošao kao smjernica u okolnostima gdje su slična, vrijedna naslijeđa prepuštena nestajanju, istodobno ga je i teško primijeniti. U toj specifičnoj kategoriji Nina Kurtela vrlo visoko postavlja letvicu.

Categories
All Galerija Prozori, Zagreb instalacija volumen 13

VIDJELA SAM ŠUMU GDJE PTICE ŠUTE

Ako govorimo o prozoru, tada je to samo onaj nacrtani, kaže Viktor Šklovski misleći pritom na autorsku perspektivu kroz koju umjetnik interpretira svijet. Prozori Galerije Prozori nisu nacrtani, ali se na njihovoj prozirnosti predstavljaju nacrtanosti, što će reći, različite autorske realizacije koje se često koriste upravo tim svojstvom, mogućnošću pojavljivanja u nevidljivom, ali postojećem prostoru između onoga vani i onoga unutra. Reklo bi se upravo ondje gdje i nastaje kreativna misao. Simbolika je dodatno naglašena sadržajem onoga unutra, to su misli, konkretizirane u knjigama. Stoga se autorske realizacije često odnose i spram ideje knjižnice, bilo kao jedinstvena skladišta umjetničkih ostvarenja, bilo kao prostora komunikacije gdje se, za razliku od gostionice, konzumiraju male ili velike doze nečijih misli, bilo kao arhive mašte ili svjedočanstva stvarnosti. 

Dakle, s jedne je strane metaforičko carstvo duha, a s druge jednako metaforička prozirnost izložbenih zidova.

Polazeći od tih dviju značajki, Mirjana ih portretira, prozore instalacijom u prostoru, a knjižnicu instalacijom na stolu. Obje, međutim, kao da slijede Šklovskog, u prostoru su ‘nacrtani’ prozori, a na stolu knjige s ‘nacrtanim’ sadržajem. Dakako, ne baš doslovno, prozori nisu crteži prozora, nego njihove makete, a iako su slike sadržaj knjiga, one nisu naslikane.  

Zapravo, to nisu čak ni makete prozora, nego objekti koji imaju drveni okvir unutar kojeg se nalazi sadržaj. Dakle, ne gledamo kroz prozor, nego u prozor, u njegov prostor. Mirjana oživotvoruje ključnu galerijsku karakteristiku, prozor dobiva volumen, istodobno konkretnim sadržajem unutar prozirnošću naznačena volumena predstavlja prostor kreativnosti. Prozori su nepravilnih oblika, okviri su sklepani od pronađenih drvenih komada, različito smješteni u prostoru, ili stoje na tankim neravnim metalnim žicama ili su njima obješeni, obično malo nakrivo, što sveukupno proizvodi dojam njihove nacrtanosti. Ponekad izostane gornja strana okvira ili čak i jedna bočna, no sustav je ustanovljen, prozori u prostoru stoje ili vise, zavirujemo u njihovu unutrašnjost, što nacrtani prozori misle, kakvim se oblicima te misli manifestiraju?

Sirovine su uzete s vanjske strane, iz eksterijera, bilo to kamenje ili komadi žbuke, šiblje iz neke močvare ili mahovinom obrasle otkinute grane voćke, možda komad drveta potječe i iz šume gdje ptice šute, no njihovu organizaciju unutar prozora određuje Mirjanin interijer, manifestacije njezina duha. Težište je na igri, slobodnom baratanju elementima. Okviri su postavljeni, koncept je jasan, sadržaj tih diorama odredit će asocijacija, trenutačan unutarnji poticaj, njemu je prepuštena glavna riječ, nevezan razumom postavlja konstelacije, možda i zaboravljajući kako je ta sloboda ovdje u službi, ima ulogu predstavljati prostor slobode unutar definiranog prozorskog okvira. Portretiran je i razum, iako je igra načelo konstrukcije, on ostvaruje sebe u cjelinama pronalazeći narativ, u prozoru bez krova gdje glavnu riječ vode plosnati komadi organskih tvorevina prepoznaje police za knjige, hrpa naslagana kamenja podsjeća ga na Antoinea de Saint Exupéryja: „Hrpa kamenja prestaje biti hrpa kamenja onog trenutka kada čovjek počne razmišljati o njoj noseći u sebi sliku katedrale.“

Mirjana se šeće šikarom, šumom ili gradilištem, u prozorima se ogleda susjedna zgrada ili voćnjak, žuta stakla sugeriraju noćni prolazak Savskom, a zelena savsko dno gdje struja leluja žilave biljke. No, to je tek neizbježno prisustvo razuma u doživljaju posjetitelja.

Napustivši razmišljanje uokvireno izložbenim prostorom, objekti prozora podsjećaju i na prozore u zgradama gdje se, unatoč uniformnim kvadraturama, neprestano odvija civilni život, unutar kojih svaki ima svoju priču, šireći taj doživljaj, svi smo na istoj kugli, nekad više, nekad manje opterećeni ili nagrađeni prisustvom ostalih, davno nestalih ili još uvijek opstalih, Mirjanini prozori istodobno označavaju i pojedinačnost i zajedništvo. Jednako kao što i prozor sam po sebi uključuje ono unutra i ono vani, pa dok ono vani i dalje nesmiljeno vlada našim postojanjem, ono unutra zadržava pravo doživljaja, u mašti preslaguje kamenčiće realiteta, imaginacijom koja je u stanju, kao što kaže argentinski fizičar i pisac Ernesto Sábato, prepoznati stvarnost u prividu, istovjetnost u proturječnosti, od istog su materijala kamen koji pada i Mjesec koji ne pada.   

Međutim, svi su prozori različiti, to ipak nije zgrada ravnih linija, asocijacija vodi u starije dijelove grada ili na periferiju gdje nailazimo na prozore trošnih drvenih okvira s dvostrukim staklenim otvorima, očito se rijetko otvaraju, unutar njih se obično nalazi neki ukras, plastično cvijeće, tegla sa živim ili osušenim biljkama, ili nešto zaboravljeno, cipela, lutka iz djetinjstva, izblijedjela novinska stranica ili tek komadići oljuštene boje. Gledaju na ulicu, ljudi prolaze, vremena se mijenjaju.

Instalacija na stolu sastoji se od umjetničkih knjiga, stranice im nisu uvezane, na naslovnici čvrstih korica otisnut je početni stih kojemu nastavak pronalazimo na naličju zanaslovnice. Korice se ponašaju poput formalne, ali i značenjske futrole ili okvira u koji su umetnuti bijeli papiri na kojima su slike apstraktna sadržaja, slike su poput srednjeg stiha pojedinog haikua. Nisu nastale slikanjem, nego kapanjem vode na bijelu površinu papira, a onda su te kapljice, prije nego što ih upije papir, prljane priručnim lakotopljivim tvarima, kavom, čajem, kurkumom, crnim vinom ili tintom za pečate, onime što je pri ruci. Mrlje se šire proizvodeći oblake, jezera, šume, voćnjake, livade. Akvareli slobodne forme zamjenjuju poeziju nevezana stiha, svaka je knjiga jedna pjesma, instalacija je zbirka. Zavedeni naslovnim stihom, ‘jezero u dolini’ ili ‘u toplom zraku, na površini’ ili ‘sjaj, na trenutke’ ili ‘vidjela sam šumu gdje ptice šute’, prepoznajemo pejzaže.

Mirjana prolazi pejzažima ne izlazeći iz kuće, gleda ih kroz nacrtani prozor, prepušta slučaju da mu odredi konfiguraciju koja se potom širi u nepravilnim valovima sve dok se valovi ne smire i utope u bjelini papira. Ponekad se u kapljici zatekne i neka gušća smjesa i pejzaž dobiva gotovo reljefne izobare ili izohipse kakva gorskog grebena, možda Karpata… Cvjetne nas livade podsjećaju na Mirjanine cvjetne haljine iz prošlih izdanja, a plavkaste nijanse na doživljaj zore iz epizode „Tranzicija“.  

Gledajući prozore, stječe se dojam svojevrsne zaustavljenosti, poput spremanja, konkretno uokvirivanja, nekog vani viđena prizora u autorski prijevod, kao da se oblikovanje dogodilo odmah po povratku izvana, predmeti izvađeni iz džepova, još u cipelama i kaputu, da se ne zaboravi nego što točnije prevede ono vani, neka konstrukcija koja je zaokupila pozornost.

U knjigama se putovanje odvija unutra, prvi stih je početna točka, otvaranje portala, zatim se vodstvo unutarnjim područjima prepušta nekoj osobitoj komunikaciji što se možda i neprestano odvija između nas i svega u nama, ali je rijetko vodimo jer je sve ostalo glasnije.   Naziv izložbe, „Vidjela sam šumu gdje ptice šute“, također bismo mogli interpretirati kao prozor, s vanjske je strane šuma, a s unutarnje doživljaj osobitosti njezina stanja.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb instalacija Volumen 12

ĆUK U HODNIKU

Instalacija na podu galerijskog prostora sastoji se od pedesetak drvenih ploča, pa predvorje bivše osnovne škole u kojoj se galerija nalazi podsjeća na svježe popločen natkriveni trg.

U predvorju predvorja, odnosno glavnog izložbenog prostora, prije nego što smo zakoračili na trg, uvodno nas dočekuje slijeva mozaik fotografija, zdesna nekoliko redova teksta isprintana na smeđem pakpapiru manjeg formata. Fotografije prikazuju totale dizalica na gradilištima, radnika, cerada preko pročelja, kao i detalje raskopanih pločnika, ključne čimbenike suvremenoga gradskog pejzaža, poput kadrova u filmovima koji uvodno skiciraju scenu. Zdesna je, poput prologa u filmu, tekstualni intro, iz prvog lica, reklo bi se iz srži stvarnosti: bilježim manevre / usko i zavojito stepenište, nosimo teret na treći kat / prvo djeca / zatim vrećice iz kupovine. Makro i mikro, vizualno je predstavljen kontekst, a tekstom protagonisti.

Na galerijskim su zidovima rijetko razmještene fotografije manjeg formata i smeđi papiri, pa je za njihovu konzumaciju nužno prići bliže, to jest prošetati se popločenim trgom. Već pri prvom koraku postaje jasno da pod nije čvrst, ploče se pod našom težinom ugibaju, ako uhvatimo dobar položaj, na svakoj se možemo lagano ljuljati. Prolazak je ponešto otežan, kao da hodamo po grbavoj livadi, s oprezom pružamo stopalo. To nas podsjeća na djetinjstvo kad smo produžavali i skraćivali korak izbjegavajući zagaziti na napukline u pločniku, na rubove njegovih zakrpa, kao flaster na flasteru, na sve strane curi i začepljuje se, svaki je metar dvaput operiran. Nema autostrade gdje kolica samo klize, jednom ih gurneš i pustiš da idu, gledaš lijevo, desno, u daljini brdo, ispred njega jato ptica, gore žuto sunce i jedan bijeli oblak, misli putuju ravno, ne zastajkuju… Ali nema toga, nama zastajkuju, nama svaki čas zapne kotač, nema dva ista koraka.

Ove su ploče očito povezane, staneš na jednu, a ove oko nje isto reagiraju, korak se širi poput kvadratnih valova po glatkoj drvenoj površini.

Gubeći i nalazeći ravnotežu lelujamo do prve fotografsko-tekstualne cjeline. Vidimo dijete u kolicima s pričvršćenim dječjim biciklom sa strane. Čitamo tekst: „Gurala sam kišobran kolica koja su se raspadala jer smo u njima često vozili obojicu. Mlađi je još trebao kolica, a stariji je koristio priliku. Za kolica bih zakačila bicikl guralicu i vrećice s placa. Morala sam cijelo vrijeme držati kolica jer bi ih bicikl prevagnuo…“ Ulica je Maksimirska, prepreka je mnoštvo, radovi na zgradama, reklame na pločniku, parkirani automobili. Katerina vozi svakodnevni slalom s dvojicom u kolicima, prikačenim biciklom i ruksakom na leđima, pločnik nalikuje poligonu za obuku specijalaca. Čuje li se ćuk u hodniku?

Klackamo se prema sljedećoj izložbenoj jedinici. Tematika je jednaka, no ispovjedni ton preuzimaju stihovi. I dalje smo u gradu, možda ne nužno i u Maksimirskoj, radi se o asfaltu, pločniku, rinzolu, o ulici i parkirnim mjestima, pa čak i o stambenim kvadratima, ali autorica gleda kroz pjesnički filter: ‘pločnik se suzio, a sve drugo je ostalo isto’, i usputni prizori i svakodnevne radnje. Nakon obveznog dijela jutarnjeg programa uzima metar i kreće na pjesnički zadatak. Antoine de Saint-Exupéry kaže da je „poetska slika  sastavljena od dva različita elementa povezana međusobno artikulacijom logičkog reda“. Pa tako, primjerice, ‘kut nagiba’ i ‘koeficijent zakašnjenja’ proizvode „poetsku sliku čija vrijednost ne leži u njihovu izboru“, kako dalje kaže Saint-Exupéry, „nego u tome da su predloženi zajedno. Uspostavljajući njihov identitet, stvaramo prostor. Utvrđujući im logičko mjesto, kreiramo također i svemir. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Slika se podvrgava određenom ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji u stvari i ne postoji osim kao jamstvo.“

U ovom je, međutim, slučaju, jamstvo osvojeno prvotnom ispovijesti, pjesnikinja je stihove takoreći uzela od zapreke, doslovno primjenjujući naputak Paula Valéryja: „Nema hoda bez zapreka! Zato je oblik važan: mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono što najmanje sprečava pomicanje.“ A to je ovdje pitanje kojim započinje pjesma: „koliko litara kiše može upiti kvadrat asfalta“.

Osim asfalta kao glavni se lik javlja i srušeni bor koji svojim korijenjem i dalje okupira zajedničku zemlju. Bio se previše nagnuo prema kući, to jasno vidimo na priloženoj fotografiji, vidimo i komad dvorišta i cestu ispred, upravo će proći neki auto koji uopće i ne zna da se ispod asfalta korijenje i dalje širi. Čuje li se to ponovno ćuk u hodniku?

Nastavlja se povezivanje stihova i fotografija u pojedine epizode mozaičkog portreta Zagreba iz Katerinine prisiljene perspektive. Pritom, dakako, ta perspektiva postaje uzorak, ona zacijelo nije jedina koja bi s dječjim kolicima rado došla od točke A do točke B. Od kuće do tržnice. Za razliku od većine ostalih mama i tata koji manje ili više uspješno manevriraju maksimirskom slalomskom stazom, ona vidi ono što drugi ne vide, kao što kaže Ernesto Sabato, „istovjetnost u proturječnosti, pravilo u slučaju, stvarnost u prividu“. Fotografira razne hrpe odbačenih stolova i stolica u usputnim instalacijama anonimnih autora. Kako je došlo do jedne od njih objašnjava stihovima: … biciklom kroz prazan grad / balansiram vožnju s plastičnom cijevi / duga dva metra / s gradilišta u Vukovarskoj… Jedna serija fotografija prikazuje sitne predmete razbacane po podu, to je ono što je ispalo iz dječjih tenisica na povratku iz parka, pijesak i kamenčići potom se ugrađuju u kućni humus iz kojeg će izrasti pravi maksimirski kaktusi.

Eksterijer je postao interijer, u ovom slučaju fotografija koja prikazuje kupaonicu u izrazito lošem stanju vrlo suptilno ilustrira stihove u kojima autorica preuzima identitet karte nekretninske agencije. Zahvaljujući uvodnoj identifikaciji nabrojane izjave postaju stihovi, jer karta je sveznajuća, zna tko drži cijenu i obnavlja oglase, ima rendgenski uvid u detalje pojedine adaptacije, zna gdje pvc mijenja stolariju, a vidi i total, kako bi se jedna zgrada završila / tako bi se u ulici otvorilo novo gradilište.

Sasvim nisko dolje, takoreći na kraju obilaska, jedna je izdvojena pjesma bez fotografije, započinje stihovima: u stan nam je uletio ćuk, a završava… bilo mi je žao što su baš danas / od svih dana / djeca rano zaspala. Zato nema fotografije, shvaćamo, to znači da bi i ove druge fotografije također mogle simulirati dječju perspektivu, odbačeni je namještaj oživio u dječjim očima. Vasilij Rozanov kaže: „Djeca su ovdje prisutnija od nas, nama je stolica komad namještaja, ali dijete ne zna za kategoriju namještaja i za njega je ta stolica ogromna i živa kako za nas ne može biti.“

Dodatan element izložbe, smješten doslovno iza ugla, jest uspravna projekcija filma u kojem Katerina takoreći preuzima ulogu djeteta. Prolazi pločnikom ispred sebe držeći ogroman bijeli komad spužve od kojeg ne vidi kamo ide. Kamera ide ispred nje, ne zna se kome je teže. Ta se završna projekcija, postavom postfestumska, duhovito nadovezuje na problematiku probijanja zaprekama obogaćena prolaska. No, zaigranošću ipak u sebi nosi neuništiv optimizam, koliko god oni nama zatrpavali, ipak ćemo se na kraju dokopati placa.

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb instalacija Volumen 12

SLOVA I MRLJE

Ispisujući ime autora greškom sam umjesto Trbuljak otipkao Trbulajk. Jedno je slovo promijenilo mjesto i umjesto prezimena autora ispao je fejsbukovski kompliment, lajkam Trbu. Takvu je zamjenu, koja se zapravo nameće, njemu samome bilo nemoguće napraviti, morao je čekati da slučajnost to nekomu drugom servira.  

Baratanje prezimenom čest je motiv njegovih radova (Torbuljak, Trbulja i slično), a u slučaju ove izložbe ključni motiv jest upravo poigravanje nazivima i prezimenima, odnosno odnosom između pojedinca i institucije. Na nedavnoj se izložbi u MSU-u bavio deredimeidizacijom, a sada anagramizacijom.

Knjižnicu Silvija Strahimira Kranjčevića i čitaonicu kao dio Knjižnice Vladimira Nazora povezuju dvije stvari: to što u njihovim prostorima djeluju galerije i to što je Goran Trbuljak izlagao u objema galerijama. Možda nije jedini, ali je sigurno jedini po tome što je motiv obiju izložbi naziv galerije. Preciznije, slova iz naziva.

Naime, taj samoprozvani deredimeidizator i pasionirani anagramolog profesionalnu je djelatnost započeo kao dizajner. „Dok sam još bio student na ALU, profesor Ante Kuduz me preporučio tek osnovanoj Galeriji VN, za razgovor o dizajnu njezina loga. Znak i prijedlog nove galerije su mi bili usvojeni. Nedavno, redizajnom vizualna identiteta Galerije, moja dva nacrtana slova iz naziva su nestala.“ (G.T.)

S druge strane, nekoliko godina prije, pripremajući izložbu u Galeriji Prozori smještenoj u Knjižnici S. S. Kranjčevića, primijetio je da nedostaje slovo J u nazivu na pročelju i izložbeno ga nadomjestio. U međuvremenu je zgrada doživjela redizajn i sva su slova maknuta. Ako zbrojimo maknuta slova iz obiju galerija, sveukupno ih je dvadeset tri. Komunicirajući sa sveznajućom suradnicom, reći ćemo samo njezine inicijale – AI, ponudio joj je dvadeset tri slova da njima složi ime nekog svjetski poznatog umjetnika. Suradnica nije uspjela, ali je predložila da se uključi i riječ koja pripada slikarstvu, platno, na engleskom canvas, odnosno canv s, a to što nedostaje drugo a, obrazlaže time što se inicijalno, u posao oko prve izložbe, krenulo od toga da je nedostajalo jedno slovo. Autor nije sasvim zadovoljan, pa fonetizira engleski, što je po njegovim pravilima u anagramizaciji dopušteno, koristi se gotovo svim slovima i dobiva Krejzi Jacks n Canv s. Nedostaju dva slova, kao što je u ovu izložbu i krenuo od činjenice da su nestala dva slova iz prvotnog logotipa Galerije VN.

Identitet veličinom slova (koja odgovara ili ne veličini slova preuzetih iz Knjižnica S S Kranjčević) dominira glavnim galerijskim zidom, koji je time proglašen platnom, na kojem je natpisom napravljena slika, čiji je sadržaj opis psihičkog stanja Jacksonova platna. 

Zid je bijel, galerijsko je platno bilo posve normalno sve dok ga nije obuzeo sadržaj i učinio ludim.  

Dosta složeno, jednom riječju klasičan Trbulajkovski.

Ključne karakteristike slikara, prema kojem su putokaz ponudila skinuta slova iz dviju galerija smještenih u dvije knjižnice, radi se, naime, o Jacksonu Pollocku čije bi se slike lako mogle označiti luđačkima, pogotovo iz perspektive knjižnice naviknule na pravilnost slova u redovima, poslužile su Trbuljaku kao narativni most između dviju riječi u nazivu izložbe. Modificirajući Pollocka, primjenjuje tzv. flipping and dripping postupak: ‘istodobno listanje i ukapavanje boje u teku’. Zapravo u prazan Moleskine notes, pri čemu bi se moglo primijetiti kako je hrvatska riječ za predmet nastala iz engleske riječi za bilješke. U ovom slučaju bilješke nisu sastavljene od slova, nego od mrlja, autorskom interpretacijom karakteristična postupka slikara do čijeg se identiteta došlo slovima uklonjenima iz naziva galerija. Neobična, no čvrsto isprepletena poveznica između riječi i slike, odnosno galerija i mjesta u kojima se one nalaze.

Ovom je prilikom izložena serija radova nastalih flipping and dripping tehnikom. Točan doživljaj pojedinog rada uključuje uzimanje knjige i listanje, mrlje oživljuju, rad ulazi u kategoriju flip book, a umjesto zeca kojeg čarobnjak vadi iz cilindra, mrlje plešu po stranicama. Oslikani notesi postaju knjige zato što im je otisnut naziv na naslovnici. Naziv je, međutim, oblikovan poput pjesme čiji su glavni likovi slikar i pisac:

Slikari slikaju mrlje.

Pisci pišu slova.

Slikar s puno mrlja veliki je slikar.

Pisac s puno slova veliki je pisac.

Slikar s puno slova loš je slikar.

Pisac s puno mrlja dobar je pisac.

Da će Trbuljak iskoristiti baš svaku slučajnost koju mu providnost servira, vidljivo je iz sljedeće zavrzlame: da bi u Galeriji Prozori mogao napraviti nedostajuće slovo J, trebalo je s natpisa na pročelju, kao model za izradu J-a skinuti slovo I. U prijevodu, privremeno umanjiti vrijednost. To ga je podsjetilo na izložbu Tome Savića Gecana koji je u Galeriji VN, kao svoj rad, privremeno skinuo sva stakla iz prozora galerije. Stoga je svoju izložbu u Galeriji Prozori nazvao njegovim imenom i prezimenom, ali mu je iz prezimena maknuo I, a iz svoga, kao autora, maknuo J, potpisao se kao Trbulak. U svom tekstualnom obrazloženju ove izložbe, međutim, ne spominje podatak da je otvorenje Gecanove izložbe u VN-u bilo istog dana kad i otvorenje njegove izložbe u Galeriji SC, zato što bi to možda i nepotrebno zakompliciralo zavrzlamu. (Nespominjanju tog podudaranja kumovala je i Sanja Iveković, inače Trbuljakova kolegica iz osnovne škole, kad ga je, pogledavši njegovu izložbu u SC-u, zvala da zajedno odu na Gecana u VN.)

Providnost mu se obraća i u liku Darka Šimičića koji mu poklanja monografiju slovačkog umjetnika Trizuljaka. Trbuljak budi dizajnera u sebi, dohvaća se tipografije i gotovo neprimjetno uspijeva slova I i Z promijeniti u slovo B, pa ovom prilikom na postamentu zaštićenim staklom izlaže originalnu naslovnicu monografije slovačkog umjetnika s falsificiranim prezimenom.

Na istom se postamentu, iako poprilično šifrirano, nalazi i odnos spram tog falsifikata. Naime, tu su i ona mjedena slova, preostala od prvotnih dvadeset i tri, koja nisu uspjela biti iskorištena za identitet američkog slikara, a to su N, I i C, kojem su pridruženi neki otpadci pa ispada E, što onda, slijedom već ustanovljene fonetizacije, čitamo kao NIJE, dakle, ono što je ispod, originalna naslovnica monografije, to zapravo nije.

Element karakterističan za knjigu (koja je pak temeljni element knjižnice) jest razdijelna traka koja označava mjesto gdje smo stali s čitanjem. Ili kako kaže GT, ‘vrpca koja pokazuje prostor i vrijeme slova u knjizi, odnosno literarno vrijeme u naraciji knjige’. Trake koje na različitim mjestima vire iz stupca istih knjiga također su označene mrljama. To, dakako, nije bilo koja knjiga, vrpce označavaju litararno vrijeme u knjizi Muzej besanih Carlosa Fonsece. „Od predgrađa New Jerseyja, besanih noći u New Yorku, preko gvatemalskih prašuma, pa sve do napuštene grdosije nebodera u San Juanu, Fonseca plete slojevitu, kaleidoskopsku priču koja donosi sliku fragmentiranog svijeta gdje nikome nije jasno što je istina, a što ironija.“ Iz ovog kratkog opisa, posjetiteljima postaje jasno zašto je izabran upravo Fonseca. Pogotovo ako se sjete Paula Valéryja: „Što se pisac više usavršuje, to se više udešava prema izmišljenom modelu o samome sebi: postaje prirodniji od vlastite prirode, uzimlje bilješke, te se u svakom djelu sve više i više približava izmišljenom liku: postaje otočanin otoka Ja.“ Primjenjujući Valéryjevu prispodobu na Trbuljaka, on je svoj otok napučio doseljenicima koje odabire prema izmišljenu modelu o samome sebi, njihov je identitet jednako istinit kao i njegov, pa svi oni postaju otočani otoka Trbuljak.

Categories
All Galerija SC, Zagreb instalacija Volumen 12

GAME OVER – Wish to Reconsider Reality

Izraz game over u masovnoj se uporabi koristi slijedom računalnih igara, u koje bismo mogli ubrojiti i fliper kao njihovu preteču ili blackjack kao njihovu polumaterijalnu inačicu. To je znak da treba ponovo ubaciti žeton. A kad se džepovi isprazne, nastupa vrijeme promišljanja stvarnosti. 

Amerikanac Steve Kordek izmislio je fliper, pa je slijedom toga i game over izrasla u globalno razumljivu metaforu koja označava završetak nekog ugodnijeg razdoblja. Da ga je izmislio Nijemac, svi bismo govorili spiel vorbei kad nam konobar donese račun ili jeu terminé, da je to bio Francuz.

Pojava tih riječi na sučelju zapravo označava poraz, bez obzira na to što u njezinu trajanju ponekad i pobjeđujemo, igranje je ideja igre, konačne pobjede nema, jer koliko god dobro igrali, uvijek se u jednom trenutku pojavljuje: game over.

Sandro odnos između igrača i sustava igre primjenjuje na odnos prirode i društva, pri čemu priroda preuzima ulogu sustava, a društvo ulogu igrača. Ona je reprezentirana videom koji predstavlja planinske vrhove pod snijegom. Napravljen je time lapsovima pa vrhovi brzo nestaju u olujnim oblacima nošenima orkanskim vjetrovima i ponovno izranjaju. Ice age is comming, obavještava priroda igrača: game over.

Druga dva rada kronološki se nadovezuju na prvi, predstavljaju vrijeme nakon što je priroda proglasila završetak, naime, društvo je reprezentirano u njegovu, reklo bi se, after lifeu, arhivskim podatcima o njemu i fotografijom sadašnje stvarnosti na kojoj ga nema. Narativnom su linijom tri rada posve različita medija, video, instalacija i fotografija, povezani u jedan, u gotovo doslovnu ilustraciju naziva izložbe.

Ako bismo iz drugog dijela naziva maknuli prvu riječ, dobili bismo reconsider i reality. Naime, prezentacijom ovog rada želja je već zadovoljena, instalacija svjedoči promišljanju, a fotografija svjedoči stvarnosti. Ona predstavlja prizor ogromnog, odavno napuštena i devastirana industrijskog pogona željezare Sisak. (U priču na mala vrata ponovo ulaze Amerikanci koji su Jugoslaviji poklonili postrojenje.) Portret stvarnosti poput QR coda odvodi u njezinu prošlost, u utopijsku viziju društva, u razdoblje dok je igra trajala. Uranjanju u sjećanje doprinosi i ljudska silueta u donjem dijelu kadra, prozirna poput duha, zapravo odraz na staklu autora fotografije.

Ako pak razvoj društva usporedimo s etapama računalne igre koje moramo svladati da bismo došli na višu razinu, odnosno igrali dalje, primjer Željezare Sisak pokazuje da nismo uspjeli svladati prepreku koju je postavila igra, u ovom slučaju, složeni društveni organizam, pa su nas pravila vratila na razinu ispod. (Unatoč tome, uspjeli smo, nakon kraha, Amerikancima prodati postrojenje što su nam ga onomad poklonili.)

Instalacija uključuje tri velika uokvirena printa gusto ispisana teksta i pet ogromnih knjižurina čiji je sadržaj arhivski materijal, tekstualna građa rudarske baštine Labina. Sadržaj je knjigama podijeljen na nekoliko vremenskih razdoblja, prati rad labinskog rudnika od kraja devetnaestog stoljeća do 1990. godine. U okviru desetogodišnjeg istraživanja digitalizirano je i softverom na OCR obrađeno preko 9000 stranica arhivske građe. „Zatim je Đukić u suradnji s Majom Trinaestić digitalizirani tekst grupirao na način da odražava bitna razdoblja i događaje za rudnik (razdoblje pod upravom Beča, godine nakon Drugog svjetskog rata, razdoblje procvata, stagnacije i entropije), pa upotrijebio ‘Text mining’ analizu temeljenu na teoriji Noama Chomskog. Za svako je razdoblje kreiran leksikon/rječnik karakterističnih termina iz kojeg je uz pomoć računalnog algoritma nastao novi tekst. Generiranih šest tisuća (umjetnih) rečenica potom je prevedeno na engleski i prezentirano u formatu predmetne instalacije.“ (Lana Lovrenčić, iz uvodnog teksta u katalogu) Načelo tvorbe novih (umjetnih) rečenica jest da se iz mnoštva arhiviranih riječi izdvajaju i slažu subjekt, predikat i objekt, pa se one mogu označiti kao izjave ili tvrdnje. Međutim, algoritmom odabrane riječi gotovo u pravilu proizvode, možda neočekivane, no ipak smislene cjeline… sponsors produce purpose… time gives form… inheritance determines luck…   Kada bismo u njima izmiješali subjekte ili objekte, također bismo dobili smislene cjeline… time produces purpose… sponsors give form… Sve nam ih je moguće protumačiti, znamo na što se misli. A gledajući tih pet knjižurina gusto ispunjenih umjetnim rečenicama, dojma smo da se sve što se ima za izjaviti u njima reklo. Te definicije, ustanovljene računalnim algoritmom, po jednostavnom načelu da su jedan i jedan uvijek dva, s time što su i jedan i dva uvijek različiti, simuliraju eventualan doživljaj, odnosno čitanje, pa onda i prijevod stvarnih događaja – postojeće arhive – od strane neutralnog analitičara, to jest algoritma, koji ih, dakako, prevodi na svoj jezik, u elementarnu gramatičku formu kojom barata iz jasne potrebe za efikasnošću. To što su na engleskome također je radi efikasnosti, da ih se globalno razumije.

Stare rudarske novine nisu mogle pretpostaviti da će ih jednog dana čovjek skenirati i proslijediti neutralnom analitičaru koji će ih prevesti na svoj jezik, da bi ih takve, s jedne strane posve identične, a s druge neprepoznatljivo izmijenjene, čovjek tiskao u knjige. Vratile su se u novoj materijalnoj inkarnaciji, ali ih je putovanje kroz virtualno pretvorilo u bezbroj nepovezanih fragmenata smisla. Dakako, poslušno su, u gustim pravilnim redovima složeni na stranicama, podsjećaju na kolone mrava, umjesto mrvice kruha, svaki mrav nosi svoju izjavu.

Numeracije na stranicama nastavljaju se kroz svih pet knjiga, razmišlja posjetitelj ovlaš ih listajući, to znači da je prijelom svih pet knjiga bio jedan dokument, pa onda razdvojen na pet dijelova i poslan u tiskaru. Budući da se radi samo o tekstu, taj dokument nije morao biti jako težak, ali je morao biti jako, jako, jako dugačak. Kao što je to morao biti i dokument u Wordu iz kojeg je sadržaj povučen u prijelom, posjetitelj zamišlja taj dokument koji se proteže i iznad i ispod onoga što se vidi na sučelju, gore bi stigao skoro do Mjeseca, a dolje do Marijanske brazde. Možda bi ga bilo i da zaokruži Zemlju. Ipak ne, ako sveukupno ima šest tisuća stranica, a svaka je visoka 35 cm, dokument je dugačak oko sto sedamdeset metara. Neutralnog analitičara, dakako, ne zanima potreba posjetitelja da u svoj svijet prevede njegove mjere, kao što ga ne zanimaju ni okolnosti koje su nestale, protagonisti kojih više nema, rudarska i radnička klasa otišle su u raj, proleteri baj baj. U raju su ih anulirali, njihove odnose sveli na beskonačan niz definicija, takoreći administrirali i pohranili (dakako, na univerzalnom američkom jeziku).

Posjetitelj vjeruje tekstu u katalogu, to jest da je moguće pojedino razdoblje označiti karakterističnim terminima, mora vjerovati, jer bi sumnju u primjenu teorije Chomskoga mogao potvrditi jedino čitanjem svih knjiga, a već mu je u trećem retku prve stranice pozornost odlutala. Možda neutralni analitičari tako i doživljavaju nas, ono je što mu prolazi kroz glavu dok nasumce otvara pojedine knjige, kao što i mi njih svodimo na brojeve i nekom, samo nama poznatom, šifrom imenujemo mape (naziv jedne knjige je: arch_0001_276/2020), tako i oni nas ne identificiraju osobno, nego nas klasificiraju po pretpostavci našeg odgovora na anketni upitnik generiran iz uzorka konkretnih društvenih okolnosti. Upitnik je prilično opsežan; analitičar, naviknuo na Đukića kojega privlače istraživanja s mnogo brojeva, zaboravlja da ima posla s posjetiteljem koji Đukićeve brojeve odavno ne tretira pojedinačno, nego kao metaforu prostora s velikim brojem brojeva.

Categories
All Galerija Kontejner instalacija Volumen 12

DISANJE IZVAN GRANICA

Središnja instalacija prozirna je kugla, promjera oko dva metra, ispunjena teglama s biljkama debelih zelenih listova. Njezino je oplošje sastavljeno od peterokutnih i šesterokutnih ploča međusobno povezanih šavovima po načelu nogometne lopte. Ona, međutim, stoji na nogama od tankih metalnih cijevi koje podsjećaju na noge svemirskih modula, pa će ljubitelji SF filmova u njima smjesta prepoznati konstrukciju kupola na Mjesecu, Marsu ili nekom većem asteroidu. Unutar prozirne nogometne lopte za svemirske divove nalaze se biljke aglaonema i alokazija, obje poznate kao „biljke mraka“ zato što uspijevaju u prostorima gdje ne mora biti mnogo svjetlosti, primjerice u prizemnim etažama gustih afričkih i azijskih prašuma. Sad će ih poslati u svemir ispitati koliko im malo svjetlosti treba. Zbog debelih su listova odabrane zato što proizvode više kisika. Na donjim, pristupačnim dijelovima kugle montirano je nekoliko specijalnih ventila na koje je moguće nataknuti za ovu priliku konstruiranu specifičnu masku za disanje i disati onaj zrak koji su one unutra proizvele. Za nijansu ga je manje nego u galerijskom prostoru, no i dalje dovoljno za svemirske okolnosti. U središtu kugle, sakrivena debelim zelenim listovima, stoji sofisticirana tehnološka jedinica za mjerenje i regulaciju raznih bioloških čimbenika koji vladaju unutar kugle. Rezultati njihovih mjerenja prikazuju se na displeju, uživo pratimo koncentraciju i ponašanje kisika i još nekih elemenata koji se vidljivo mijenjaju kad netko od posjetitelja udahne unutarnji zrak.  

Nalazimo se u hjustonskom laboratoriju gdje je sve spremno za premijerno lansiranje Flore u orbitu kako bi u pravim izvanzračnim okolnostima dokazala svoju samodostatnost. Aglaonema i Alokazija prate odbrojavanje i uzbuđeno proizvode kisik, računaju na razvoj tehnologije i nadaju se da neće doživjeti sudbinu prvih tridesetak Fauna (Lajki) koje nisu preživjele putovanje.

S druge strane, gledajući iz tuđe perspektive, proziran zeleni satelit mogao bi putujućem Ufovcu izgledati kao uzorak zelene Zemlje, kao oznaka za pumpu vozaču na autocesti: da, na Zemlji ima zraka, dobrodošli. Doduše, ima ga sve manje, dosta je „pumpi“ posječeno i pojeo ih je pijesak, ali uz malo pliće disanje zraka ima za sve.

Gledajući, pak, iz perspektive pesimistične budućnosti, Flora u orbiti mogla bi nadživjeti imenjakinju na Zemlji. Ako se umiješa svemir, kao glavni regulator zbivanja u sebi, nije isključeno da oko Zemlje napravi ovakvu prozirnu opnu, ne zato da održi ljude na životu, nego da mu ljudi ne zagađuju ostatak.

No, ipak, kada ne bi bilo ljudi, ne bi bilo ni svemira, nismo u Houstonu, unatoč uključenoj hjustonskoj tehnologiji, nego u galeriji gdje kugla simbolično naglašava „biološku međuovisnost između ljudi i biljaka te potencijal dubokih međuvrsnih veza“.

Instalaciju bi se slikovito moglo protumačiti i kao privremeno rješenje za čovjeka u slučaju da sam sebi iskopa preveliku rupu, odnosno da mu Zemlja otkaže gostoprimstvo, pa mu je jedini spas uzeti dva-tri sendviča, sjesti među aglaoneme i alokazije i potražiti sreću izvan granica naše atmosfere. Možda ubaciti i koju teglu s krumpirima. Kao što onaj kojeg su bacili s nebodera komentira svoje padanje: so far, so good.

Usporimo li njegovo padanje, dobili smo presliku našeg prezenta na Zemlji. Iako univerzalni razum kaže da je jedina mogućnost usporiti, kontrolori civilizacije ne slušaju, ne zaustavljaju metastaze na planetarnim plućima. Ne radi se o sprečavanju neizbježne propasti, nego o njezinu usporavanju. Ne radi se o spasu Zemlje, za to je odgovoran svemirski kontrolor, velika je vjerojatnost da nas nije uključio u svoju jednadžbu, radi se o tome da dišemo što je moguće duže. Pa onda i omogućimo tehnologiji da omogući aglaonemama i alokazijama proizvodnju kisika u nezračnim okolnostima. Možda to i nije zauvijek, ali svaki se dan računa.

S druge bi strane Flora u prozirnoj kugli (što zapravo odgovara Fauni u prozirnom akvariju) mogla biti ukras nekog ekskluzivnog interijera, predvorja velike banke, istodobno instalacija i vegetacija, nešto kao ažurirani fikusi i filadendroni. Možda će to jednog dana biti banka za zrak, umjesto zlata u trezoru, štediše u njoj drže prozirne kugle s biljkama koje proizvode kisik. Svako toliko dođu sa rezervoarom, naplatiti kamate. Ili će se i zrak posredstvom zračnih kartica vaditi na zrakomatu.

Tezu o biološkoj međuovisnosti i potenciranju međuvrsnih veza instalacija potkrepljuje očitim primjerom, i biljkama i životinjama i ljudima zrak je nužan, ali proizvode ga samo biljke, unutar granica kugle ne može disati ni riba ni majmun ni čovjek. Drugim riječima, što je biljaka više, i zraka je više, nasuprot tomu, čim je nas više, tim je zraka manje.

Temeljna ideja tehnološki suverene izvedbe Ex.A.R.U.-a (Exo Auxiliary Unit / Egzo pomoćne respiratorne jedinice), imerzivna spekulativnog projekta osmišljena za istraživanje mogućnosti ljudskog preživljavanja u ekstremnim uvjetima poput svemira, jest pružiti kritički uvid u trenutačnu ekološku krizu na Zemlji, a pozivanjem na disanje kroz masku simbolično se pozivaju sudionici na preispitivanje svog odnosa prema okolišu. Kugla sa zatvorenim ekosustavom također upućuje na svemirsku infrastrukturu gdje se zrak čuva u spremnicima, ali i karikira suprotstavljenost čistog zraka unutar kugle i onoga izvan nje, zagađena antropocenom odnosno kolektivnim efektom čovječanstva na planetarni ekosustav. „Otisci naše tehnološke aktivnosti su razasuti po svakom pedlju planete do te mjere da se potencijalno mogu otkriti kao novi geološki sloj. Posljedice Antropocena su masovno izumiranje bioloških vrsta, ugrožavanje ekološke ravnoteže i klimatske promjene. Ako se efekat Antropocena na biodiverzitet nastavi sadašnjim tempom ekološki modeli sugeriraju da će 75% biljnih i životinjskih vrsta nestati za nekoliko stoljeća.“

Za razliku od instalacije „San jednog stabla“ Davora Sanvincentija, predstavljene nedavno u Francuskom paviljonu gdje je drvo gledičije bilo obješeno korijenom prema gore, ilustrirajući njegove snove, da bi ga se potom, po završetku izložbe, zakopalo natrag u zemlju, takoreći probudilo ga na javi, za pomoćne respiratorne jedinice, aglaonemu i alokaziju, nema odmora, nego se kisik neumorno proizvodi. Posredstvom sofisticirana skupa senzora i sustava za zalijevanje, biljke fotosintezom održavaju okolnosti nužne za ljudski život, nema za njih spavanja.

Iako bi lansiranje mogle doživjeti poput sna, kao što je i Gagarin, prvi je vidjevši iz orbite, Zemlju proglasio Rajem. U međuvremenu slika Raja polako blijedi, iako je i dalje u svemiru najljepša, Zemlja gubi kolore. S jedne strane svijeta sitan svjetlosmeđi pijesak potiskuje područja zelenoga klorofila, a istodobno ga s druge strane svijeta potapaju blatne tamnosmeđe bujice. Čovjek je otišao među zvijezde, ali nije uspio doći do vode iz najvećega slatkovodnog podzemnog jezera smještena ispod pustinje Gobi, pete najveće na svijetu.

Oni koji se brinu za Zemlju, mogu odahnuti, Zemlja će preživjeti, otpuhnuti čovjeka s površine, kao što čovjek otpuhuje dosadnog mrava s ramena. Nismo u misiji spašavanja Zemlje, nego sebe, kao što ni pas ne laje radi sela. Svijet će preživjeti ako pjesnik ne napiše novi stih, ali on neće. On oglašava crveni alarm, zabrinut za život svoje pjesme, koje nema bez čovjeka na Zemlji, a njega nema bez kitova i bez krumpira. Dorotea predviđa budućnost, svaki će čovjek zagrliti svoju biljku, zatvoriti se u prozirnu kupolu, bezbroj tih kuglica dignut će se iz bivšeg Raja, kao što su se u njegovim blistavim epizodama dizali mjehurići iz čaše pjenušca i rasplinuli u eteru.

Categories
All Centar za likovni odgoj Grada Zagreba instalacija Volumen 12

KODIKAMO HRPA 2

Na otvorenju izložbe neobičan prizor, mnoštvo ljudi u neveliku prostoru ne gleda radove na zidovima nego zaslone svojih svemogućih telefona. Pala je i zadnja linija obrane stvarnosti, čak i u prostoru gdje se dolazi isključivo zato da bi se vidjelo, čulo ili osjetilo ono stvarno, u ovom slučaju akril na platnu većih dimenzija koji dominira jednim zidom i još veću fotografiju koja prekriva gotovo čitav susjedni zid, unatoč, dakle, solidnoj ispunjenosti izlošcima i njihovu atraktivnom izgledu, svi napeto gledaju u svoje metempsihotične, transcedentalne prozore.

Onaj dio publike koji je propustio prvu epizodu („Kodikamo hrpa“, Institut za suvremenu umjetnost, travanj 2024.), ove sad već očito serije u nastavcima, zirnut će preko nečijeg ramena vidjeti što se to gleda i ugledati ovaj isti prostor. To znači da se konkretan prostor bolje doživljava preko ekrana! U tome diskretnom navirivanju ipak nalazi vremena zabaviti se igrom ‘pronađi razliku’, jer shvaća da prostor u zaslonu nije baš posve jednak ovome u stvarnosti. Ovome u stvarnosti nedostaje instalacija u obliku hrpe (obvezne Jandrićeve teme), a na zaslonu je tu, pored velike fotografije. Viritelj preko nečijeg ramena malo se lecne, shvaća da stoji točno na mjestu instalacije.

Zatim povezuje konce. Akril na platnu predstavlja QR cod, unatoč tome da je očito izveden rukom, carinik na virtualnoj granici ga prepoznaje kao svog i pripušta u prostor s one strane zaslona. Tamošnji ga dispečeri povezuju s pohranjenim materijalom koji zatim emitiraju na zaslon. Kao u nekadašnjoj telefonskoj centrali gdje bi dispečerke žicom povezivale dva broja. Autor je s ove strane izložio šifru (suvremenu inkarnaciju telefonskog broja) pod kojom je, s one strane zaslona, pohranio instalaciju hrpe, improvizirani stožac (temeljni oblik hrpe), sastavljen od jednoga središnjeg postamenta na kojem se nalazi mala skulptura muškarca oko kojeg su naslagani štafelaji i klupe. Reklo bi se da je iskoristio priliku, zatekavši se u Centru za likovni odgoj, napravio je hrpu od likovnog odgoja. Pritom je kiparski iskoristio atribute slikanja, nema  gerista nego samo štafelaji, a ova skulpturica na vrhu zapravo je model koji polaznici za vježbu crtaju, čime se, kao kipar, takoreći obračunao sa slikarstvom, hrpa od naizgled nabacanih drvenih štafelaja gotovo da je spremna postati buktinjom. Akril na platnu, bez obzira na samo crnu i bijelu boju i kompoziciju koja ima i drugu ulogu, nesumnjivo jest slika. Slikom se, dakle, transferira u drugu dimenziju u kojoj kiparski slaže lomaču od pribora slikarstva. Poput ažuriranog trojanskog konja.

U prvoj epizodi, u otvaranju nove tematske platforme koja se na prvi pogled doima šahovskom, jedino što se ne miču figure nego polja, odigrao je gambit kojim dovodi u vezu geometrijski pravilnu i postojanu tlocrtnu konstrukciju hrpe (u kvadrat upisani trokut i krug) s također geometrijski pravilnom ali posve nepostojanom konstrukcijom QR (quick response) koda. Oba su motiva izrazito grafična, Jandrić ih i izvodi grafitnom olovkom pitajući se hoće li ruka prevariti stroj. Pokus je uspio, nacrtani QR kodovi otvaraju portal u drugu dimenziju, stvarni se crteži hrpina tlocrta u negativu ogledaju u virtualnim. Ali virtualno ne može odoljeti, kolorira grafit.

Sada Jandrić nastavlja partiju, prelazi na slikarstvo, hoće li i potez kistom prevariti dežurnoga na virtuali? S druge strane granice također odlazi korak dalje, oživljuje, odnosno trodimenzionira tlocrt materijalnom instalacijom hrpe. Gledajući njezin ekranski prikaz i prazan dio prostora gdje se ona navodno nalazi, stječe se dojam izvrnutosti, obično se iz fotografirane stvarnosti računalnim trikovima briše poneki, najčešće nepoželjan, dio sadržaja, a sada ga se računalnim trikom dodaje. Ali trik nije u računalnom programu, hrpa nije izgrađena u photoshopu, nego u stvarnosti. Hrpa je tu, dakle, bila (možda ju je uistinu zapalio!), putujemo kroz vrijeme. Ili komuniciramo s arhivom, odnosno oblakom, trik je u apsurdu takve komunikacije, inače temeljne namjene aparata koji u ovom slučaju omogućava konzumaciju. Karikatura tog apsurda kraljica je u Jandrićevoj šahovskoj partiji. Otvara se portal u ono što postoji samo s druge strane, čarobnim štapićem, odnosno računalnom fatamorganom pokazuje se svijet s one strane ekrana, svijet bogatiji od ovoga ovdje.     

Fotografija na susjednom galerijskom zidu predstavlja zid na kojem je i QR kod. U kadar uzima i ugao, doima se poput ogledala, koje, iako postavljeno pod kutom od devedeset stupnjeva, ipak uspijeva zrcaliti sliku QR koda, očito glavni sadržaj. Na fotografiji nema instalacije hrpe, ona predstavlja stvarnost kakvom je vidimo. Zahvaljujući širokutnom objektivu linije poda, zidova i stropa idu ukoso, smanjuju se u daljinu, za razliku od ovih stvarnih, primjećuje posjetitelj, pa preko ramena žene koja ispred sebe drži mobitel kojim cilja QR kod na fotografiji, vidi da joj se u zaslonu pojavljuje fotografija instalacije hrpe, ali iz druge perspektive. Iako oba prikaza predstavljaju Hrpu, oni su različiti, to znači da ni QR kodovi nisu isti i da na fotografji zida s akrilom, nije akril, nego njegov, reklo bi se, alter ego, upućuju na isto, ali iz druge perspektive.  Osim toga, taj drugi dodatno zapliće konce, akril na platnu QR koda se tretira kao njegov original, iako je on izvorno nastao u računalu, a ovaj drugi, računalnim programom umontiran u fotografiju zida, simulira njegovu presliku. Kao da se nalazi čas s jedne, čas s druge strane, posjetitelj klima glavom naprijed – natrag, kao da je ispred njega nevidljiva membrana, a on prolazi koz nju, čas je unutra, čas vani: što je stvarnost, a što privid?

U ovoj izložbenoj partiji glavnu ulogu ima ono čega u stvarnosti nema, a ono čega u stvarnosti ima jest sredstvo da se dođe do onoga čega nema, a to je privid Hrpe kao Jandrićeve autorske identifikacije, sadržaj koji oblači u razne medije, skulpturu, sliku, grafiku, film, zvuk i tako dalje. Ova inkarnacija preuzima formu instalacije sastavljene od na licu mjesta pronađenih elemenata, dakle, ready madeova, ali je nema, postoji tek u drugoj dimenziji, poput svojevrsna potpisa ili štambilja – hrpa živi vječno. Taj ne/materijalni označitelj tek je jedna etapa, rad u konačnici nije realiziran u nekom mediju, čak se ne bi moglo reći ni da je multimedijalan, iako ga čine i slika i fotografija i instalacija i ambijent i tehnologija, nego je ostvaren posredstvom medija, nema ga bez telefona, naprave što preuzima novi oblik komunikacije, ne samo čovjeka s čovjekom, nego čovjeka s oblakom. Oblak je na nebu, ali nebo nije pravo, nego virtualno, svjestan smjera kojim neizbježni civilizacijski razvoj putuje, Jandrić je spreman, Hrpa je iza ogledala. Ono što bi se za kiparstvo moglo označiti porazom, eliminacija prostornosti, njezino spremanje u prikaz prostornosti, možda i jest u korijenima Jandrićeve karikaturalne interpretacije današnjice, no, javno ne priznaje poraz, nego pod okriljem taktičkog uzmicanja Hrpu tretira kao uzorak umjetničkog rada nad kojim se neprestano provodi eksperimentalni postupak.   

Istodobno povlači i novi tehnološki potez na QR ploči, radilo je s grafikom na papiru, radilo je s akrilom na platnu, a sad radi i s fotomontažom. U sljedećem bi ga potezu mogao trodimenzionirati, pretpostavlja sad već dobro upućeni posjetitelj, recimo kao reljef.    Međutim, umjesto da izlazi u prostor, Jandrić odlazi unutar prostora. Popratnim materijalom u formi nepresavijena deplijana nastavlja partiju izvanizložbenim potezom. Deplijan nema nikakvih informacija, s jedne je strane fotografija prizora koji vidimo na zaslonu kad lociramo QR kod na akrilu, a s druge fotografija detalja tog akrila. Međutim, unutar jedne od njegovih bijelih pravilnih kockica umontiran je čitav QR kod. Kao da ulazimo unutra, u detalj povećana detalja i tamo nalazimo novu cjelovitu šifru koja nam na zaslonu otvara ono što je obično otisnuto u deplijanu, a to su informacije o izložbi i autoru i cjelovit tekst kustosa Vanje Babića.

Categories
All Galerija Kontejner instalacija Volumen 12

ZNAKOVI VREMENA

Znak vremena, u ovom slučaju dvogodišnjeg razdoblja koje je nažalost obilježila pandemija korona virusa, jest zaštitna maska. Unatoč brojnim zlokobnim filmskim predviđanjima, ljudska se zajednica prvi put u svojoj suvremenoj povijesti iznenađeno susrela s takvom globalnom pošasti. Ona se odrazila u brojnim dimenzijama zajedničkog života: zdravstvenoj, komercijalnoj, političkoj, socijalnoj, ali i onog pojedinačnog: izolacija, ekranska komunikacija, naglašena introspekcija koja u okolnostima opće ugroze nerijetko prerasta u depresiju.

Izostao je organizirani odgovor ljudske zajednice, mjere koje su poduzimane u raznim krajevima svijeta u cilju obrane i zaustavljanja širenja zaraze bile su vrlo različite, drastične poput one u Kini gdje su dežurne ekipe zavarivale ulazna vrata od zgrada ili one u Indiji gdje su dežurni redom batinali ljude koji su se zatekli na otvorenome, do posve apsurdnih situacija u kojima je zbog stotinjak oboljelih zatvaran čitav kontinent ili je, primjerice, s jedne strane granice bio proglašen tzv. ‘policijski sat’, dok je s druge strane, a ponekad je to tek rijeka, život normalno tekao.

Brojevi nemaju logike, u beskrajnim su analizama i raspravama primjećivali jedni, društvo puca po novim šavovima, komentirali drugi, rame uz rame su krajnje lijevi i krajnje desni, čudili se treći. Gledajući širu platformu, jedni su tvrdili da je ovo tek uvod, a drugi da je to završnica – na obzorju se već pojavljuju oblaci koji ispisuju The end. Treći širili ruke, nemamo što, to je restart, riskiramo čim smo se rodili. U nekim je manjim sredinama, primjerice, unatoč bitnim razlikama u poimanju života i svijeta, vladala tolerancija, za istim su stolom i cijepljeni i necijepljen. Nitko se nikomu ne ruga niti nastoji svoju ideju nametnuti tuđem poimanju stvarnosti.

Da je ljudska vrsta prilagodljiva, svjedočile su upravo zaštitne maske, prije smo ih viđali tek u operacijskim dvoranama ili na licima ponekih turista s Dalekog istoka, da bi preko noći postale neizostavni dio svakodnevice. Kao takve, ubrzo su postale i jednim od nositelja vizualnog identiteta, od korporativnih, maske s logotipima, preko sportskih i nacionalnih, maske s obilježjima pojedinoga nogometnog kluba ili države, do autentičnih, rukom oslikanih. Dakako da su se bojom često usklađivale s drugim elementima garderobe.

Karolinu, međutim, zanimaju one obične, svjetloplave, one koje su prethodile asortimanskoj poplavi, i to one korištene i odbačene. Instinktivno ih je počela skupljati, arhivirajući biološke otiske nepoznatih ljudi u mislima je pretpostavljala njihovu nedavnu prošlost, njihove sudbine zatečene u toj organiziranoj zavjeri ili evolucijskom testu. S jedne je strane te pretpostavke potvrđivala velikim brojem prikupljenih svjedočanstava, a s druge raznim laboratorijskim pokusima.

Formatom multimedijalna, a izgledom ambijentalna instalacija, kao finale njezina višegodišnjeg istraživanja, jest prostorija izgrađena unutar galerijskog prostora. Sve je naglašeno čisto, dezinficirano, pod je bijel, zidovi također, od vodopropusne građevinske membrane, diskretno nepravilne strukture, već na prvi pogled vrlo nježni i osjetljivi. Pri ulasku dobivamo najlonske navlake za cipele i prostorom se nastojimo kretati nježno, gotovo nečujno. Ambijent bismo, s obzirom na brojne epruvete, mogli na prvi pogled označiti bolničko-laboratorijskim, no, projekcija na podu, viseće police i ekrani povezani s ‘upravljačkim’ konzolama sugeriraju da se zapravo radi o simulaciji futurističke muzeološke predstavke razdoblja koje su ikonografski označile zaštitne maske. Autorica je također odjevena u bijelo, poput astronauta bez svemirskog odijela, fragilnost ambijenta mogla bi nas i formalno i sadržajno asocirati na postaju nalik svemirskoj, koja s distance, no u ovom slučaju ona nije prostorna nego vremenska, prati, analizira i arhivira događaje u prošlosti ljudske civilizacije.

Muzej Korona virusa mimikriran je u svojevrsnu istraživačku postaju podijeljenu u nekoliko punktova koji se bave manifestacijama virusa u znanstvenom, biološko-medicinskom, i neznanstvenom, društveno iskustvenom području. Stanica ima i uvodni, informativni dio, projekcija na podu u formatu split screena predstavlja fotodokumentaciju čitava istraživanja, pronađene maske, epruvete, ljude pod maskama, laboratorijske pokuse, razne uzorke i situacije, koje se mogućnošću podijeljena ekrana nerijetko dovode u dijalog. Fotografije se izmjenjuju relativno brzo, kao da nas bombardiraju prizorima, također pomalo sugerirajući budućnost kada posjetitelji budu imali znatno bržu percepciju.

Slijede znanstveni punktovi, tu je profesionalni laboratorijski hladnjak u kojem se nalaze razni uzorci u raznim epruvetama, propisno je skladišten, gornja mu je strana prozirna, znanstvenici imaju uvid u razvoj procesa. „Kako bi potaknula neophodnu refleksiju na tu temu, hibernirajuće je mikroorganizme s arhiviranih maski prenijela u laboratorijske uvjete i time stimulirala njihov rast, otkrivajući pritom brojne bakterije, gljivice i plijesni od kojih su neke patogene.“ (iz uvodnog teksta)

U hladnjaku su pohranjeni uzorci u epruvetama, a iznad je obješen alat za njihovo prikupljanje, svojevrstan pojas, sada kao izložak ispružen, u koji su, poput metaka u redeniku, bile utaknute epruvete. Većina je utora prazno, svega je nekoliko epruveta još na raspolaganju.               

Tu je i drugi dio, na postamentu ispod zaštitnog stakla su rezultati, papirići s otiscima uzoraka koji su bili izloženi raznim agensima, pa se pod tim utjecajem različito i ponašali. Propisno su označeni i arhivirani pod idealnim okolnostima, no zbog reakcije papirići su raznobojni, patogene plijesni podsjećaju na zbirku šarenih leptira.

Osim materijalnim dokazima, Karolina korona ostavštinu upotpunjuje i memorijama, sustavno bilježi iskustva života pod maskama svojih poznanika. Uzima praznu knjigu bijelih korica i u nju rukom upisuje njihove ispovijesti. Uzimajući u obzir okolnosti, ta bi knjiga mogla podsjetiti na knjigu žalosti u koju se upisuju sjećanja na preminuloga. Ovdje je ponešto drukčiji slučaj, u knjigu se bilježe sjećanja na (pre)minulo razdoblje, u kojem su, možda i prvi put, svi ljudi bili ugroženi istom opasnošću. Zbirka sjećanja također je posve spremna za vječnu arhivu, na raspolaganje budućnosti koja bi, ako se sličan slučaj ponovi, za razliku od nas kojima je ovo prvi put, mogla imati proživljena iskustva. Na obješenoj izložbenoj plohi je i kutija u kojoj će ona biti hibernirana. 

Pored nje je druga viseća platforma na kojoj je knjiga otvorena, lijeva je stranica ispisana, a desna prazna, kao da čeka upis, ne toliko najavljujući, koliko otvarajući mogućnost da se budućnost upiše svjedočanstvima novih ispita ljudskoj zajednici.

Interaktivna analogno digitalna instalacija na kraju obilaska simulira upis tih sjećanja u virtualan prostor. Brižljivo dotjeran objekt koji podsjeća na ažuriranu školsku klupu u gornjoj plohi ima otvor u kojem se nalazi tablet, kraj njega je olovka, a pokraj, iz plohe uzdignuta manja ploča na koju su naslonjeni papiri s izjavama. Autorica demonstrira postupak: uzima olovku i rukom prepisuje tekst po površini tableta. Ispred klupe su dva uspravna ekrana, na lijevome se pojavljuje ono što ona po tabletu piše, a na desnome simultani prijevod u stilizaciju virtualnog jezika koji slova pretvara u znakove, iskustvo postaje nama nerazumljiva šifra. Nakon što je prepisala sadržaj jednog lista, gužva ga i baca na pod iza sebe, gdje se već nalazi hrpa zgužvanih papira, jedan dio iskustava već je virtualiziran. Tu su još dvije takve jedinice, posjetitelji se mogu uključiti, posao je opsežan, sjećanja je mnogo. S druge strane, bez obzira na to što je upisivatelj/ica na simboličnoj razini tek jedna poluga u procesu, etapa kroz koju stvarnost prelazi arhivu, kao što se i život inkarnira u umjetni život, čin prepisivanja pojačava upis tog iskustva u naše sjećanje.