Category: Medij

Categories
All Galerija 90-60-90, Zagreb videoinstalacija Volumen 6

PRAZNINE

Multimedijalna instalacija uključuje tri video projekcije i audio, za kojeg vrlo brzo shvaćamo da ne pripada slici, nego da predstavlja zasebnu cjelinu. Prizori su crnobijeli, čak možda i preeksponirani, a predstavljaju detalje interijera. Pri čemu se dva videa, projicirana jedan kraj drugog, prostorno, dakle, odvojena od ovog trećeg, i sadržajno identificiraju kao diptih. Pa čak i više od toga, kao da simuliraju (medijem osvojenu) zrcalnu situaciju, dakle, jedan prizor. Ili, drugim riječima, stvarnost je bila sučeljena ogledalu, zatim su iz oba smjera snimljeni, pa projicirani jedan kraj drugog, kao da se zrcalo otvorilo. Predmete što se u tom dijelu prostorije nalaze mogli bismo nazvati jednom garniturom predmeta, koja se sastoji od plastičnih stolica, sušila za veš, posuda ili lavora i sličnih stvari. Ta se garnitura malo pomalo seli iz jedne projekcije u drugu, njeni dijelovi postupno nestaju iz lijeve i pojavljuju se u desnoj, sve dok se posve ne isprazni lijevi prizor, a cijela se garnitura nađe u desnom. Nema, dakle, govora o zrcalu. Osim, ako to nije ono Alisino zrcalo, gdje vrijede drugačija pravila, gdje elementi garniture imaju ovlasti zauzeti neku novu poziciju unutar kadra, različitu od one što su je imali u prethodnom. Što je pomalo i naglašeno postupnim nestajanjem i pojavljivanjem koje omogućuje percepciju te promjene, u jednom se, naime, trenutku njihova polutransparentna obličja nalaze u oba kadra. Časak kasnije, sklopljeno sušilo za veš prešlo je u drugu stvarnost, reklo bi se novi život, budući da je tamo već i rasklopljeno.

Bez obzira na neprestanu aktivnost, u prizoru zapravo nema pomicanja, simulacija događanja riješena je tek nestankom i pojavom predmeta. Promjenom njihova položaja i pozicija mijenja se i kompozicija kadra, no, istodobno, oni se pomalo i personificiraju, postaju glavni likovi svoje svakodnevne predstave. Čak bi se moglo reći i da pratimo njihove sudbine, dakako, u okviru konteksta koji ih određuje.

Koliko god bio privlačan, prvotni dojam razdvojene sučeljenosti, odnosno zrcalne imitacije Rorschachove mrlje, nestaje zato što je perspektiva na situaciju pomalo ptičja, kamera je smještena malo ispod plafona, pa ispada da je životni put garniture portretiran odozgo.

Zbrajajući perspektivu, nepomičan kadar, relativno blijedu, crnobijelu sliku i sadržaj za kojeg bi se moglo reći da izgleda kao time laps, odnosno da očito uključuje vrijeme, što, pak, vezano za neprestano razmještanje garniture sugerira prisustvo stanovnika i njegovu eventualnu ideju idealna rasporeda kojeg nikako da pronađe, dolazimo do mogućeg odgovora – radi se o simulaciji vječno budnog oka nadzorne kamere. Kao i diktafon sa senzorom koji ga uključuje kad registrira zvuk, tako je i ova namještena da se uključi kad registrira promjenu pozicije predmeta. Ali, ova je nadzorna kamera specijalna, zato što registrira i njihovu transcedenciju, postupno iščezavanje i ponovno utjelovljenje. Dakako, sada u novoj inkarnaciji, odnosno položaju.

Pažljivije gledajući sliku, eliminiramo i mogući dojam kako je u pitanju duplikat, zrcalna inverzija jedne slike, koje se potom, poput background layera pune i prazne sadržajima i dolazimo do vjerojatnijeg zaključka kako se radi o dvije kamere, smještene u gornjim uglovima prostorije, usmjerenima na jedan prizor. (Što bi, između ostalog, u prijevodu moglo značiti kako je svaki centimetar dvostruko pokriven.) Promjena perspektive, međutim, nedvojbeno upućuje na situaciju središnje kontrolne sobe s gomilom ekrana nadzornih kamera gdje prevladavaju slični ‘perspektivni’ kadrovi raznih hodnika ili sličnih prostora, uglavnom prazni. Čovjek bi trebao biti muha ili dobro izvježbani zaštitar da, imajući cijeli prizor odjednom pred očima, tek u jednom njegovom dijelu registrira pomicanje.

Sadržaj Anitinih kamera također se vrlo neosjetno mijenja, možda s namjerom da se kontemplativnim sadržajem uljuljka stražareva budnost, budući da se sivkasto blijeda slika iz gornjeg ugla, u kojem komadi garniture vrlo polagano preskaču iz jednog kadra u drugi, poput usporenih ovčica preko prepone, može proglasiti uspavankom, ako ne i neobičnim snom. U kojem se, s vremena na vrijeme pojavljuje i titl, kratki, filozofsko intorirani, odlomci teksta Jannisa Kounellisa: “Grey is the colour of our time”.

Sličan prizor prikazuje i treći video: perspektiva ista, no prostor znatno manje ispunjen predmetima, tek jedan madrac i dva jastuka. Ali i četvrtasti odraz svjetla, poput otvora, na suprotnom zidu, jasno, sve je u nijansama sive, i zid i otvor i madrac i jastuci, sve neprekidno mijenja svoj položaj i prozirnost. Reklo bi se – prostorne varijacije u posve poetskom ambijentu, poput portreta nadahnuća. Stražar već odavno spava, dok Anita poput blagog povjetarca preslaguje kadrirani prospekt. Pa, kao da ne može odoljeti, ponekad prozirne duhove tog madraca i jastuka uključuje i u diptih, kad ne bi spavao, stražar bi protrljao oči misleći da sanja.  

Taj bi se sivi san, međutim, mogao pretvoriti u noćnu moru, naime audio, neodređena sadržaja,  što poput zvučna nazivnika tri videa formatira u multimedijalnu instalaciju, prilično je prijeteći. Očito kompiliran iz raznih izvora, smjesta nas podsjeti na film, ne mora to nužno biti horror, ali nekakav će se zločin u prizorima koje gledamo svakako uskoro dogoditi. Dak stražar spava, neke se posve crne sjene šuljaju izvan kadra, svakog bi trenutka i slike moglo nestati. Produženi škripeći hropac nepoznata porijekla upozorava na neku drugu dimenziju, onu koja nimalo ne mari za naše rituale,  za život koji se neprestano preslaguje u zadanom okviru, a pogotovo ne mari za poetsko iskustvo što smo ga u svemu u stanju pronaći. Ne mari čak ni za kontrolora koji za zamišljenim pultom prati sve naše aktivnosti, kad se to režanje pretvori u lavež, svi smo u istoj gabuli.

“Postoji ideja o prostoru bez perspektive i reprezentacije. Postoji bez iskazivanja.”, kaže Jannis. Takav bismo prostor mogli nazvati i praznina. U Anitinoj interpretaciji, praznina bi mogla biti označena izostankom ljudi, kao da su specijalnim efektom izbrisani akteri unutarnjih selidbi. Kao da njih već odavno nema, a stvari nastavljaju uobičajenu rutinu.

S druge strane, neprestano preslagivanje unutar istog, osim što sugerira uzaludnost, neki oblik Sizifova posla, istodobno definira i granice. To bi mogle biti granice praznine određene kadrom nadzorne kamere u okviru kojih se događa besmislena aktivnost, ali i neke druge granice, odnosno one što si ih sami određujemo, kao što autorica i kaže u svom statementu: “Granice i mogućnost osobnog razvoja pojedinca s obzirom na svijest o nametnutoj samokontroli temeljni je fokus rada”.  

Tu je izjavu moguće shvatiti i autoreferencijalno, primjerice primijeniti ju na kreativnu djelatnost, čiji zadatak i jest nečime ispuniti prazninu platna, papira ili ekrana, a koja se često odbija od vlastitih ograda pokušavajući izaći iz konteksta svog razmišljanja. Takav oblik traženja idealnog rasporeda elemenata može potrajati vječno, pa čak i kad se riješenje nađe, ta se djelatnost smjesta okreće prema novom zadatku. Ako bismo, za početak, uzeli slavnu Leonardovu izjavu: ‘Bijeli zid je najkreativniji motiv’, pa tome još dodali i preporuku kako treba istodobno postojati i u prepuštanju i u odricanju, te što je moguće duže balansirati na toj oštrici žileta, moglo bi se zaključiti kako Anita sasvim solidno balansira između sadržaja i forme, te kako svoj bijeli zid uspješno ispunjava elementima tog zida. 

Categories
All instalacija Volumen 6 Zbirka Richter, MSU Zagreb

ISKOP

Audiovizualno performativna instalacija rezultat je ponovnog ulaska kazališnog kolektiva BADco. u prostor galerije. A s obzirom na nekoliko prethodnih projekata (suradnja s WHW u Veneciji, galerijska prezentacija nagrađenog praškog projekta “Neopipljivo”, suradnja s Markom Tadićem), moglo bi se reći kako se kazališni kolektiv u galeriji posve udomaćio. A kada tome pridodamo i naziv projekta u galeriji Jedinstvo “Instalaciju treba graditi”, te da je suština suradnje s Markom Tadićem na izložbi “Dispozitivi gledanja” u galeriji Vladimir Bužančić bila upravo izgradnja slijedeće etape, bilo je logično očekivati da će ih takva tendencija odvesti u Kuću Richter, do Zigurata, sinturbanizma, odnosno utopijskih konstrukcija. Te da će konstrukcija biti i jezik na kojem će kolektiv komunicirati s Richterovim idejama.

S druge strane, kao tematsko ili metaforičko ishodište uzima se distopijsko satirički roman “Iskop” Andreja Platonova (objavljen 1930.), koji prikazuje deformaciju utopističke ideje u rukama čovjeka. Veliki toranj, proleterski dom, simbol svjetle budućnosti, u romanu, dakako, nije izgrađen, a nisu završeni čak ni temelji tog zdanja. Dapače, “u ironičnom obratu na kraju romana iskop nikad dovršene građevine novog društva, ‘maternica za dom budućeg života’ postaje grob djevojke Nastje, otjelovljenje ispražnjenog obećanja budućnosti.” (iz predgovora)

Ulaz u područje iskopa, odnosno činjenicu da će se ono što slijedi odvijati u imaginarnom području romana, sugerirati stiliziranu presliku nekih njegovih dimenzija, postaje jasno odmah na ulazu u područje izvedbe, gdje je postavljen ekran po kojem putuje njegov (vjerojatno cjelokupan) tekst.

Instalacija u prvoj prostoriji podsjeća na kakvo građevinsko skladište, ponajprije zahvaljujući naslaganim pločama fasadnog stiropora koje, osim instalativne uloge, postaju i sjedišta za publiku, a sudjeluju i u izvedbi. Neki su stiropori narezani na štapiće, koji pak služe za konstrukcijske opite, kao elementarni dijelovi, poput lego kocaka, pomoću kojih se slažu i preslaguju razne prostorne zamisli i mogućnosti. Jednom riječju, stiropor se pojavljuje u ulozi univerzalna materijala. Instalacija, međutim, preuzima ulogu pozornice, na ponešto raščićenom dijelu, ponekad naglašenom uključivanjem reflektora raspoređenih po podu i njihovim usmjeravanjem na prostor izvedbe, dvije performerice izvode koreografiju u čijem bi se ishodištu mogle prepoznati neobične varijante izdržajnih vježbi. Za razliku od uobičajenih kiparskih vježbi mjerenja prostora, ove se bave njegovom statikom – jednako se koristeći podom, zidom, ali i svojim tijelima kao osloncima, istražuju razne mogućnosti međusobna položaja, neprestano si postavljajući nemoguće zadatke. Poput utjelovljenja prostornih skica koje u igri proizvodi djevojčica (također uključena u izvedbu) sa stiropornim štapićima. S druge bi se strane moglo reći kako plesačice u prvi plan postavljaju činjenicu gravitacije, ona je njihova prepreka, kao što to u bilo kojem pokretu ona uglavnom i jest, no, izmišljajući bezbrojne opcije što ih nude pod, zid i poluge njihovih tijela, one kao da upravo nju žele prevariti. Njihovo bi se usporeno i koreografirano pomicanje iz jedne prevare u drugu, moglo shvatiti i kao kakav utopistički prijedlog za pronalazak futurističke sirovine, koja bi se baš kao i njihova tijela, u statičkom smislu sama mogla prilogođavati nestatičkim željama.

Ishodište koreografskog pokreta moglo bi se pronaći i u izjavi Paula Valéryja kako ‘hod mora uzeti od zapreke, ali uzeti samo ono što najmanje sprečava pomicanje’. U ovom je slučaju zapreka gravitacija, ona uvjetuje mogućnosti, na te uvijete, međutim, plesačice ne pristaju, ali je njihov  nepristanak, odnosno njihov hod, sagrađen temeljem njenih zakonitosti.   

Ostajući, pak, u domeni narativa, one se reflektiraju na socrealističke prikaze tijela, ‘na prikaze naglašene fizičke snage, revolucionarnog žara i idealizirane budućnosti gdje upravo lik mlade djevojke predstavlja cjelinu društva’. Tome u svakom smislu pridonosi i kostimografija (Silvio Vujičić) koja kao temu uzima masovne ‘sletove’, u kojima je simbol mladenaštva i tjelesne snage bio najizraženiji, a karakterizirali su ih kratke hlačice i majca. Sličan kostim plesačica sugerira uniformnost, ostavlja simboliku, no negdje između redova priziva i Nastju, vrlo lako zamišljamo da je i ona tako izgledala.

Izvođačice s vremena na vrijeme napuštaju striktno koregrafske zadatke uprizorujući nešto što bi se moglo nazvati ‘izvedbena čitaonica’, ostajući u performativu, poneka od njih pročita kratak odlomak iz Platonovljeva romana ili iz konceptualnih meta konstrukcija američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa, pri čemu se obraća nekome iz publike s molbom da ispravi njen eventualno pogrešan izgovor. Taj duhoviti dodatak sasvim je opravdan budući su plesačice Grkinje, a njihovim se čitanjem sadržaja kojeg dvojbeno razumiju, možda kontekstualizira i Nastja (koju već zamišljamo jednako ljupkom kao i Grkinje), koja po svoj prilici također nije posve razumjela kontekst u kojeg je ugrađivala svoj entuzijazam.  

U drugoj se prostoriji nalazi platforma širine 125 cm, visine 50 cm, koja se proteže i u treću prostoriju, a moguće ju je protumačiti kao stiliziranu i predimenzioniranu građevinsku skelu. (Oblikovanje skele i izvedbene knjižnice potpisuju Miranda Veljačić i Dinko Perračić / Platforma 9,81.) Na ovome mjestu, međutim, treba spomenuti kako se u sve tri prostorije kontinuirano odvijaju tri različite izvedbe,  kao tri čina iste predstave, koja ne poštuje linearni narativ, nego se sve odvija istodobno. A publici je odmah na početku rečeno da mogu ići gdje god hoće i kad god hoće. No, za razliku od prve prostorije gdje se prostor izvedbe definira tek pozicijom izvođačica, u drugoj platforma ipak razdvaja pozornicu od publike. Prostor izvedbe je posve prazan, osim plesačice, primjećujemo tek mali, crni, okrugli predmet na podu. Njenoj je koreografiji dodana i glumačka, odnosno ekspresivna dimenzija, na njenom se licu izmjenjuju tuga, ljutnja, veselje, iznenađenje, bijes… Prijelaz iz ekspresije u aktivniju koreografiju određuje dodir onog crnog predmeta, zapravo svojevrsna prekidača, pritisak, naime, uključuje audio – iznenadan i prilično glasan riff na gitari (Andro Giunio), njeni pokreti postaju žustri, u pitanju je revolt, pa i borba.

Ako bismo kontekst ‘prve’ prostorije koji uključuje scenografiju i izvedbu, pa i komunikaciju izvođačica s publikom, protumačili kao upoznavanje s Nastjinim okolnostima, pa i njome osobno, ovdje se upoznajemo s njenim emocijama. Postavljeni smo u poziciju ogledala pred kojim Nastja slobodno otkriva svoje osjećaje, a da ti osjećaji nedvojbeno pripadaju sadržaju romana dokazuje još jedan ekran na kojem promiče tekst. Identičan se ekran pojavljuje i u trećoj prostoriji, u koju, međutim, možemo ući tek ako se popnemo na platformu / skelu, čime je u toj trećoj sobi ponovo doveden u pitanje prostor izvedbe. Ponajprije stoga što skela zauzima prilično velik dio sobe, pa pomalo podsjeća na modnu pistu, po kojoj se ne kreće izvođačica, nego publika. Dovođenjem na pozornicu / skelu, publika postaje dio građevinskog aparata, odnosno sadržaja. Na taj način dovodena u poziciju suradnje, svjedoči izvedbi koja pokretima, pa i oblačenjem kombinezona, simulira rad. Kombinezon joj je prevelik, što upućuje na činjenicu da je u radnom procesu slabiji spol imao iste zadatke kao i onaj jači.

U jednom trenutku radnica nestaje, provlači se ispod platforme i odlazi u prvu prostoriju, reklo bi se da s posla odlazi kući, a oni koji su tada tamo svjedoče njenom uključivanju u borbu protiv svakodnevne životne gravitacije, dodatno otežane uporabom stiropornih ploča, koje pružaju vrlo nesiguran oslonac njihovim akrobatskim pozicijama.

Pa kao što koreografska shema komunicira s kontekstom izgradnje, u kojem se arhitektura protiv gravitacije bori polugama statike, a Richterov utopijski Zigurat s utopijskim vizijama tornja kao simbola svjetle budućnosti, tako shvaćamo da je formativna ideja cjelokupna projekta zapravo konstrukt, kojeg paralelno izgrađuju i sadržajna i izvedbena i vizualna i zvučna komponenta, pa i ona lokacijska, sve njihove asocijacije i simbolika uvijek u ishodištu imaju nekakvu gradnju, koja je u ovom slučaju metaforički poništena odmah na početku, nazivom izložbe koji označava odlazak prema dolje, a ne prema gore.  

Categories
All fotografija Galerija Vladimir Nazor, Zagreb Volumen 6

CRVENA NIT

Izložba je nastala tijekom Janina dvomjesečna boravka na rezidenciji u austrijskom Kremsu. Pri čemu je nužno spomenuti kako Krems u austrijskom prostoru izaziva otprilike istu asocijaciju kao i Shawshank u filmskom, odnosno da je tamo smješten strogo čuvani zatvor s najgorim austrijskim zločincima. I to upravo pokraj rezidencijalne zgrade, stoga je nekoliko Janinih prozora gledalo baš na njega. Da on, međutim, ni u kom slučaju ne smije postati motivom umjetničkih ili bilo kakvih interpretacija, govorila je vrlo striktna zabrana fotografiranja zatvora. No, kao i bilo koja druga zabrana, bez obzira što ju poštujemo, ona i dalje izaziva, provocira, nagovara na nekakvu akciju… Već gotovo na granici da ju i prekrši, Jana shvaća određenu istovjetnost, da se, naime, radi o dvije zabrane, odnosno dvije neslobode, one koja se odvija u zatvoru i one koja se odvija preko puta ulice, njenu vlastitu. Što ju moguće i nagovori da umjesto realna prizora zatvora predloži njegovu konceptualnu varijantu, to jest spušta rolete na prozoru i to fotografira. U povećanom kadru letvice roleta vrlo lako asociraju na rešetke između kojih se probijaju linije svjetla, stoga prizor postaje portret neslobode, ili, preciznije, portret granice između slobode i neslobode. Kako njoj, kojoj je zabranjen fotografski pogled, tako i onima, u samicama s druge strane ulice.

Ali, čak i kada ne bismo znali što se nalazi iza onog što nam sprječava pogled, izložbeni bi nam tretman takva prizora nedvojbeno sugerirao da se radi baš o onome što ne vidimo. Kao što je, primjerice, Tomo Savić Gecan jednom prilikom zazidao kvadratni metar od ulaza u galeriju, tako da se može ući, ali nikako i vidjeti postojeći sadržaj, pri čemu je i moguće da ga zapravo nema, ali takav nas tretman uspijeva uvjeriti kako on uistinu i postoji.

No, za razliku od Gecanovih konceptualnih rebusa, Dabac je na koncept prisiljena, čak bi se moglo reći da ideju dijeli s postavljenim pravilima, zato što se upravo zabrana autorskih interpretacija ponudila kao idealno rješenje za predstavljanje suštine zabranjena sadržaja.

Pozicija rezidencijalne zgrade, odnosno unutarnji raspored njenih prostorija, proizvodi dodatnu neobičnost: terasa s druge strane tog stana ima posve drugačiji pogled: “… orijentiran na Dunav, brežuljke na drugoj obali rijeke i, meni najvažnije, veliki komad neba”. Za arhitekticu Dabac svakako zanimljiv moment, prepuštajući se konceptualnoj Janinoj fotografskoj zamisli, shvaća kako bi zgrada mogla biti nekakav materijalan, ili preciznije, urbani produžetak granice između slobode i neslobode. Te da ta granica prolazi točno po sredini njena stana, doslovno kroz nju. Kao da jednim okom vidi zatvor, a drugim nebo.

I kao da sluša stare stihove Boba Dylana … my friends from the prison they ask unto me, how good, how good must it feel to be free? I answered them most misteriously: are birds free form the chains of the skyway?... dok često kroz objektiv promatra nikad isto nebo istražujući u njemu nevidljive puteve. I primjećuje tanku crvenu nit, uvijek u kadru foto aparata. “Dijelila sam svoj pogled na slobodu s tom tankom crvenom niti. I bilo mi je tužno što jedina stvar koja sa mnom dijeli pogled na slobodu zapravo nije slobodna – bila je privezana za ogradu terase.”

Portretiravši neslobodu neslobodom, sada slobodu također portretira neslobodom: prizor neba zauzima cijeli kadar, u njegovom srednjem dijelu je metalna šipka ograde, što ju se može prepoznati kao posljednje prisustvo neslobode ispred beskrajna neba, na koju je zavezana i njena posljednja žrtva, tanka crvena nit.

Kao da se cijela situacija, odnosno Janina priča o toj situaciji, o toj granici, sublimirala u tankoj niti koja je na samom pragu slobode, dobrim dijelom već i ulazi u nju, pogotovo kad zapuše vjetar, veselo leluja kao da je sasvim slobodna, taj bi joj miris dobrano već ispunio nosnice, da ih kojim slučajem ima, baš kao što bi joj i ta zavezanost, nemogućnost da ju uistinu i konzumira, dovela suze na oči, da ih kojim slučajem ima. Kao što ih ima Jana, koja punim plućima udiše slobodu, upravo je izašla iz zatvora, neočekivanim dekretom oslobođena nepravedne optužbe, svjesna dragocjenosti takva udaha. I, dakako, u komadu te crvene niti jednako spremna prepoznati glavnog tragičara svoje priče, stoga suznih očiju uključuje kameru, te snima njen bespomoćni ples ispred, sad već gotovo olujna neba. Na razini izložbena koncepta, postojećoj fotografiji dodaje video istog prizora, formalno i oživljujući glavnu junakinju, ostavljajući mogućnost za cijeli niz socijalnih, pa i univerzalnih tumačenja. Krenuvši od onog osnovnog, činjenice neba, koja ponekad, kao ovom prilikom, pokazuje svoju opasnu narav, prijeteće napredovanje tamnih kumulunumbusa, pred kojima i najveće stvari postaju bespomoćne, a pogotovo je to ona najneznatnija, a ta najneznatnija bismo vrlo lako mogli biti i mi, kad se nađemo na putu hudog usuda. S druge strane, ispada da ju tek ta zavezanost ovoga časa spašava od ništavila, kao što je i Odiseja jednom prilikom spasila zavezanost za jarbol – kada opasnost zaprijeti orkanski, ipak nam se valja uhvatiti za nešto čvrsto.  

Bilo kako bilo, pokrenuta slika na sadržajnoj razini najavljuje i narativni razvoj. U slijedećem je videu kadar isti, ali nebo je plavo, tek nešto cirusa u visini.

Kao i na prvoj fotografiji, gdje je slučaj (u obličju zabrane fotografiranja) sudjelovao u otvaranju izložbe, tako sada slučaj (u obliku boje tanke niti) sudjeluje u njenom finalu. Da je, primjerice, zavezani konac na kojeg je naišla bio zelen, žut ili plav, izgubila bi se temeljna simbolika, no još bi se više od toga izgubila simbolička, ali i vizualna drama posljednje scene. U kojoj se tanka crvena nit, odvezana od šipke, takoreći oslobođena, nalazi ponovo zavezana, ali ovaj puta na crveni balon napunjen helijem, koji ju odnosi u beskonačno plavetnilo. Ako slobodno interpretiramo značenje boja, tada bi plava mogla biti boja veličine zato što je ono najveće, more, ocean, nebo, svemir plavo, ali kad u čašu zagrabimo ocean ili u nešto zarobimo kubik svemira, boje nestaje. Za crvenu nema slobodna tumačenja, to je boja emocija, ljubavi, ljutnje, umjetnosti, revolucije… Stoga taj crveni balon u plavom beskraju znači konačnu pobjedu, kako na sadržajnoj razini, tako i na simboličkoj. Pa čak se i na onoj funkcionalnoj poštovao kontekst, nije se dogodila nikakva prevara, nikakav preskok – uzimajući u obzir temeljnu funkciju niti, a to je da bude zavezana, ona, dakle, ostaje u funkciji, ona je nužna da bi balon mogao zadržati ispunjenost, u ovom slučaju, da bi mogao letjeti. No, njen je doživljaj u obavljanju novog posla svakako bolji, teško da bi se mogao naći sveobuhvatniji doživljaj slobode pri obavljanju bilo kakva posla.  

Promatrajući, međutim, crveni balon kako nestaje u visinama, i već tek u primisli znajući kako sa sobom odnosi i našu junakinju, shvaćamo pomalo i Janinu tugu, usporedivu onoj kada se naiđe na pticu slomljena krila, pa ju se njeguje sve dok ne ozdravi, a onda ona odleti. Znamo da je tako moralo biti, ali ipak…

Kao kad s perona mašemo djeci koja odlaze u bolje sutra.

Categories
All fotografija Galerija SC, Zagreb Volumen 6

ARHIV PROMJENE

Iako naziv zvuči pomalo oksimoronski, zato što je promjenu moguće registrirati, no vrlo ju je teško arhivirati, oni upućeni, a takvih je priličan broj, znaju da se radi o skraćenici, da Arhiv predstavlja period djelovanja “Kulture promjene”, pod čijim se vodstvom proteklih dvanaest godina događalo sve u području Studentskog centra, uključujući kazališne, galerijske, koncertne, festivalske, radioničke i druge aktivnosti.

Inače, u nekom univerzalnom smislu, ta bi apsurdna kovanica sugerirala duhovit protest protiv zaustavljanja napretka, ideja arhiva, naime, pretpostavlja kako je ono unutra arhivirano, dakle da pripada prošlosti, arhivirati promjenu znači zaustaviti proces, odnosno, u širem smislu – prolazak. Primjerice, moguće je povući paralelu između drevne kineske misli koja, nasuprot zapadnom dualizmu, jedino zlo vidi u zaustavljanju prolaska i suvremena svijeta podijeljena između onih sklonih i onih nesklonih promjeni. Kao da se upravo promjenu može izolirati kao ključnu platformu današnjih razmirica. A kao što i znamo i vidimo, proces ne može stajati na mjestu, eliminacija promjene znači ostanak na istome, a drugoj fazi, dakako, vraćanje na staro. Odnosno kretanje prema natrag. Prevodeći ju iz univerzalna značenja u zagrebačku stvarnost, ona informira o činjenici da je period Kulture promjene u Studentskom centru završio.  

Autor nam je od ranije ‘autorski’ poznat kao dio tandema Žižić & Kožul, čiji bi se zajednički radovi mogli kategorizirati kao instalacije u kojima se fotografija ponekad možda i pojavi, ali i tada je tek u funkciji, a ne kao samostojan element. U ovom se slučaju identificira kao fotografski kroničar svega što se u proteklih dvanaest godina događalo u Studentskom centru. I to još otkako je kao student angažiran od strane Kulture promjene, koja je slijedom svoje orijentacije za takozvane servisne poslove i na drugim područjima angažirala mlade ljude, kao što su to, primjerice bili Živčić & Dević, a nakon njih Lana Grahek na području dizajna. Pa kao što su Živčić & Dević, a kasnije Grahek, profesionalnom rješavanju zadatka pristupili autorski – njihova je inovativnost od strane struke potvrđena izložbama u HDD-u, tako je to tijekom dvanaest godina radio i Žižić, potvrdivši to ovom izložbom, koja, po svemu uokvirena, odnosno u službi konteksta, u tom okviru pronalazi prilično velik prostor za autorski iskaz.

Dakako da se dvanaest godina ne može predstaviti u pet minuta, dakako da se nekoliko miliona fotografija mora svesti na razumniju mjeru, no čak se ni ta razumna mjera ne može materijalizirati, stoga je kao galerijski prikaz odabrana back projekcija na ekranu postavljenom po širini Galerije SC. Program traje nešto duže od sat vremena i odabire oko tisuću fotografija, što otprilike znači da se svakih tri sekunde mijenja fotografija. S obzirom na njihovu atraktivnost, poželjeli bismo da se mijenjaju sporije, da je, recimo, radio dvanaest jednosatnih izložbi, no, što je tu je, sve moraju doći na red, osim onih dva miliona i devetsto devedeset i devet tisuća, koje su ispale.

Njihova atraktivnost proizlazi iz zbroja nekoliko dimenzija: to je ponajprije poniranje u zajedničku prošlost, budući da su nam – prvo lice množine podrazumijeva određeni broj osoba koji iz ovog ili onog razloga participiraju u događajima na suvremenoj sceni, pa se već čini da predstavljaju nekakav klub, te da su ovom prilikom predstavljeni i svi njegovi članovi – da su nam, dakle, poznati i akteri i okolnosti na fotografijama, kao da se u dnevnom boravku lista obiteljski album.

Druga dimenzija proizlazi iz činjenice da su okolnosti, odnosno sadržaji, već i vizualno i konceptualno definirani, te da je fotografski zadatak u osnovi i bio izolirati njihove najefektnije momente. Poput priviđenja promiču kadrovi  predstava i performansa, izložbi i koncerata, no ipak, svakog ponaosob uspijevamo prepoznati, po karakterističnom detalju, svjetlu ili licu, kako ne, pa bili smo tamo. 

Treća dimenzija proizlazi iz pozicije fotografa, posredstvom njegova kadra nalazimo se usred zbivanja, to nisu fotografije koje tek informiraju o događaju, one ga portretiraju iznutra. Kao da se tijekom rješavanja prvotna zadatka – dokumentiranje događanja zbog korištenja tih materijala u razne informativno propagandno arhivske svrhe, već dobrano upoznao sa sadržajem i napravio još jedan korak, prema unutra, in medias res, i tamo se prepustio autorskoj znatiželji.

Ono što je, međutim, u svemu tome možda i najmanje vidljivo, budući da uprkos velikom broju posve različitih prizora (čini se da redoslijed nije odredila kronologija) i dalje željno iščekujemo slijedećeg, preuzima nas gledalačka znatiželja, a nema baš niti vremena da ih stignemo pomno proučiti, jest činjenica da su sve te fotografije ne samo sadržajem opravdane, nego i onime što fotografiju čini kvalitetnom, a to je tretman prizora, specifičan pogled što, dakako, proizlazi iz boravka usred objektivna sadržaja, no u njemu pronalazi i svoj subjektivni, fotografski sadržaj.  

Na stranu činjenica da je ovo zapravo najuži izbor, da su fotografije snimane kroz dvanaest godina, ipak ostaje podatak da ih ima tisuću, te da među njima (a osobno sam ih vidio barem tri četvrtine) nema niti jedne koja u svakom smislu ne opravdava svoje prisustvo. Da nema niti jedne koja nije ugradila jedan dio u složeni mozaik i  na značenjskoj i na doživljajnoj razini, budući da  neprestano i pratimo dvije isprepletene linije, onu koja iz autorskog ugla prezentira događaj i onu koja iz istog ugla predstavlja njegovu recepciju. Dapače, čak se čini da uopće i nema ponavljanja, rakurs je uvijek drugačiji, kompozicija također, bez obzira radi li se o igri svjetla i sjena u komornoj situaciji ili o kadru na zbijenu gomilu uoči početka koncerta gdje se slučajan svjetlosni efekt pojavljuje poput vatrometa. Pa i nije slučajno da je upravo taj prizor izabran za katalog, zato što reprezentira energiju mladosti, odnosno energiju promjene. Isprepletenost tih dvaju sadržajnih kolosijeka, onog čija su tema autorske realizacije i onog koji objektiv fokusira na izvanscenske događaje, grupe i pojedince, slikajući socijalan kontekst, na najbolji način portretira živo tkivo Studentskog centra.

Vraćajući se na temu arhiva, iz svega proizlazi kako je period promjene arhiviran dostojno. Ukoliko ga usporedimo s nekim drugim periodima, primjerice sa sedamdestim godinama prošlog stoljeća, također neizmjerno plodnim i značajnim, kad je SC svojim brojnim umjetničkim ponudama, uključujući, dakako, njihove inovativne sadržaje, bitno utjecao na razvoj, ne samo umjetničke, nego i šire zajednice, pa se često nametao i kao centar društvenih zbivanja, o kojima, nažalost, imamo tek sporadične  vizualne informacije, Kultura promjene za svoju se dokumentaciju ipak uspjela odgovarajuće pobrinuti.

Čak bi se u tome moglo pronaći i zrnce utjehe, ili čak možda i komadić sreće u sveopćoj nesreći, da Kultura promjene nije eliminirana, ne bismo vidjeli ovu izložbu, Žižić ne bi imao tako čvrst konceptualni razlog za njeno predstavljanje.

S druge strane, ništa nije vječno, osim, dakako, mijene, što nas ponovo vraća i na početni oksimoron – sve se mijenja, pa i promjena. To, međutim, i ne bi bilo tako strašno, dvanaest godina je solidan period, promjena se s ponosom može osvrnuti na svoje rezultate, zahvaliti se i ustupiti mjesto novoj promjeni. Nažalost, mi, članovi onog kluba, pesimistično gledamo naprijed, opravano strahujući kao bi nova promjena smjer mogla okrenuti prema natrag.    

Categories
All Galerija Spot, Zagreb site specific Volumen 6

NULA JE BILA U ZRAKU

Izložba je podijeljena u dva dijela i odvija se u dva prostora: galerijskom i negalerijskom. Kada ne bismo znali povijest i namjenu ovog drugog, moglo bi se pomisliti kako je u pitanju scenografija, kako je prostor uređen s namjerom da metaforički približi sadržaj: projekciju eksperimentalnog filma “SKORO NIŠTA: i dalje noć”. Naime, nalazimo se u prostoriji gdje je spremljena jedna od najvećih kolekcija jazz ploča u ovom dijelu Europe. Taj se impozantan ambijent otkriva u detaljima, kako ga osvijetli projekcija, no taj rezultat dugogodišnjeg angažmana roditelja Sandre Križić Roban posve jasno komunicira s temom filma, zato što otvara vrata u gotovo beskrajan prostor glazbe, baš kao što film uvodi u svemirsko prostranstvo. Pa kao što film svojom poetsko filozofskom intonacijom pronalazi prisustvo duha u univerzalnoj materiji, tako i ova knjižnica zvuka, bezbrojnim vinilima, kompletira portret određena duhovna sustava.   

Pa, budući da su radovi predstavljeni u galerijskom prostoru takoreći proizašli iz filma, za razumijevanje izložbe nužno je ponešto reći o filmu.

No, već se pri određivanju njegovih temeljnih karakteristika javlja nedoumica: slika što ju film prikazuje jest crnobijela, ali slika što ju mi gledamo je u koloru. To upućuje na zaključak kako se radi o dva filma, onaj čiji smo sadržaj do jednog trenutka smatrali filmom i onaj koji je nosač tog sadržaja, odnosno celuloidna traka, na njoj se vrši intervencija koja je, dakako, opet snimljena i to je taj drugi film. Pratimo uništavanje te trake, pri čemu je ispočetka prepoznatljiv njen sadržaj, sve do konačnog nestanka, odnosno bjelila, što je zapravo slika svjetla filmskog projektora.

Taj postupak, osim što se referira na jednu od temeljnih značajki eksperimentalna filma, a to je tretman nosača vizualne poruke, odnosno njegovo unapređenje u ključnog čimbenika, on je ovdje čvrsto povezan sa sadržajem, njegovo se fizičko raspadanje nadovezuje na narativ u prvom dijelu. Koristeći već predstavljenu sliku u smislu sadržajne poveznice, svojevrsna mosta između narativnog i nenarativnog dijela, intervencija na mediju postupno preuzima ulogu naratora i gotovo linearno vodi film do neumitne završnice, odnosno njegova nestanka. Na razini medija filma to bismo bijelo svjetlo mogli proglasiti inačicom onog klasičnog “The end” (film je gotov), no na razini ovog konkretnog, takav se završetak metaforički odnosi spram sadržaja iznesena u narativnom dijelu.    

Dakako, uvjetno govoreći narativnom, zato što, baš kao i klasičan film, on započinje posve crnom slikom i glasom u off-u: “Ne znam apsolutno ništa. Ništa od onoga što bih trebao znati, osjećam to. Ima toliko stvari koje nam je neki starac trebao objasniti dok smo bili mali. Trebalo bi biti normalno da ih znamo kad odrastemo. Na primjer, zvjezdano nebo.” Nakon tog manifestnog uvoda pojavljuje se slika, preciznije to je detalj filmske trake, vidimo da je ona u pokretu, no tek se postupno u njenom okviru pojavljuje sadržaj: prizor zvjezdana neba. Koji potom preuzima cijelu projekcionu površinu. Pa kao što se na razini vizuala, pojavom filmske trake događa svojevrstan odmak od uobičajenoga, tako i narativ zapravo ne otvara konkretnu radnju, nego se koristi pažljivo odabranim citatima poznatih pisaca i znanstvenika (primjerice, ovaj prvi je Rilkeov) proizvodeći smislenu esejističku cjelinu. Njena je tema univerzalne prirode: odnos svemira i čovjeka, odnosno svemira u čovjeku i čovjeka u svemiru… “Naše je oko od iste tvari kao i sunce. Isto govori istome, atom zvijezde govori atomu našeg oka jezikom svjetlosti.” Slike što prate izlaganje naratora snimljene su noću, a osim svemira, to su, reklo bi se, elementarni prizori: drveće, vode, planine… Zvuk što je prvotno sugerirao šum rada projektora, postupno postaje zvučna kulisa Zemlje u svemiru, to je ono što čovjek inače ne čuje, škripu pri okretanju univerzalnih zupčanika, odjeci signala nepoznatih frekvencija… I sasvim se logično nameće naglas izrečeno pitanje o čemu to misle zvjezdani oblaci? No, smjesta i dometne kako o čemu god mislili sigurno ne bi tako nazvali svoju misao. Blijedi mjesečev srp što se naviruje kroz oblake simbolizirajući čovjekova prvog svemirskog sugovornika, kao da iz prvog reda parketa svjedoči ‘protonima koji se sudaraju i galaksijama koje se razdiru’. Bez obzira na to, one i dalje ‘razmjenjuju svjetlosne rečenice, one sjaje’.

S druge se, pak, strane pojavljuje jedan od ‘najtajnijih ljudskih snova, a to je želja za uništenjem, čak i za samouništenjem, koja je svojevrsni mahniti izazov čovjeka stvaranju… Možemo uništiti svijet ali ne možemo protiv teškoće bivanja. Ne možemo ništa – ili skoro ništa – protiv gluposti, boli, starosti, nasilja, lakomosti…’

Činjenica da svijet počinje onda kad ga počinjemo shvaćati može biti ilustrirana eksperimentom u kojem se, da bi se saznalo, uništava ono što se želi saznati. U tom eksperimentu neke slike još ne postoje, nego se stvaraju tek u samom činu prijelaza, uživo se rastapajući pred našim očima – kaže glas u off-u, najavljujući, pa skoro i dokazujući, te riječi snimkama postupna razaranja filma, koje unatoč toj činjenici, uistinu privlače, gotovo hipnotiziraju prizorima njegova uništenja.     

Eksperiment je u ovom slučaju jednim dijelom moguće prepoznati i u autoreferencijalnom korištenju medijskog izraza u odnosu na sadržaj, primjerice na  liniji svjetlo – Sunce – oko – film. Naime, svjetlo bez kojeg filma nema, za njega postaje fatalno, kao što bi i Sunce bilo oku, koje bi bez njega bilo posve nepotrebno. Film započinje crnim prizorom što ga imamo u prostoru bez svjetla, recimo kino dvorani prije nego što započne film. Zatim iz realne situacije kino dvorane ulazimo u prostor projekcije, da bismo, već unutar nje, svjedočili svjetlosnom razaranju nosača te projekcije. Kao da smo iz crne praznine ušli u projekciju u kojoj je i dalje noć, tek tamni obrisi i zvjezdano nebo, skoro ništa, zatim je iluzije nestalo, a ispred nas je bijelo potpuno ništa.   

Postav izložbe prati razvoj filma. Crno bijela video projekcija noćnog neba, snimljena iz zvjezdarnice, obogaćena je diskretnom animacijom tog gustog svoda. Ona sugerira neprestano događanje u svemirskom beskraju, svjetlosni razgovor što konstantno teče.

Slijede uokvirene fotografije što simuliraju neke detalje te nebeske slike, kao da su ekstremno povećane pojedine zvijezde, odnosno nečija sunca, tako izdvojene, kao da su te svijetle mrlje zapravo osobno predstavljanje pojedinih protagonista galaksije koju gledamo na videu. Kraj tih fotografija rukom su na zidu, poput legendi, ispisane neke misli iz filma.  

Pa kao što u filmskom predlošku nosač vizualne poruke preuzme glavnu ulogu, tako je taj nosač sada ovdje instalativno aktivan. Cijeli je film izrezan na trake koje su vodoravno položene na metalnu konstrukciju, te je moguće vidjeti i sva njihova oštećenja. Ovakvim je izlaganjem tim trakama, koje zapravo proizvode sliku, naglašena promijenjena uloga, one su sadržaj, njih se snimalo, kao što ih se i sada, u glavnoj izložbenoj ulozi, gleda.

Svoju ljubav prema filmskim trakama i starim projektorima, pa i istrage o njihovom porijeklu, te svemu onome što se krija iza tih slučajnih pronalazaka, Sanvincenti uopće ne krije, što je i nedvojbeno pokazao izložbom “Traversing the Wilderness of Time and Media”, gdje je komadić od tridesetak centimetara filma nepoznata porijekla iskoristio kao ishodište čitava istraživačka projekta.

Sada također izdvaja jedan komad ovoga filma, onaj kojeg je svjetlo dobrano oštetilo, taj je komad izbran kao simbol, postavljen je okomito na zidu, iznad njega je zlatno obojen kamen što na prvi pogled podsjeća na simulacija Sunca, međutim, to je komad kontakt mikrofona kojim je sniman zvuk udaraca i elektromagnetske prašine koja se stvarala grebanjima prirodnog mineralnog magnetitia, što je na kraju i dovelo do oslabljivanja filma i naknadna paljenja. Taj je mineralni magnetit (porijeklom sa sjevera Švedske) također izložen, ispod trake, u funkciji Zemlje.

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb videoinstalacija Volumen 6

PROLAZ 4

Izložba započinje i prije ulaska u galeriju, projekcijom na krošnji obližnjeg drveta, moglo bi se reći u suradnji s prirodom, odnosno listopadom, koji ove sezone ipak ostavlja dovoljno lišća da bi krošnja mogla biti ekran. Improvizirano kino, međutim, najavljuje i improvizacije u postavu ostalih radova, budući da se Šarić i unutra prilagođava i koristi specifičnostima galerijskog prostora.

Uvodna projekcija, što u osvjetljenoj krošnji oblikuje taman četvrtasti otvor, na vizualnoj, ali i na suštinskoj razini otvara prolaz u doživljaj i razumijevanje izložbe. Temeljna poveznica svih radova jest na različite načine proizvodnja određenih mrlja ili formi djelovanjem svjetlosnih efekata na neke već postojeće prizore ili situacije. Ili, u nekim slučajevima, sugestija takva djelovanja.

Bavljenje idejom prolaza, po njegovim riječima, ima ishodište u izložbi održanoj prije nekoliko godina u Galeriji Akademije moderne, gdje je simulirao projekciju crnog kvadrata preko cijelog galerijskog zida. Nedvojbeno se i radilo o projekciji, projektor i projekcioni snop svjetla to svakako dokazuju, međutim, ako se  posjetitelj nađe u tom snopu, njegova sjena ne prekida projekciju. Boravak u svjetlu kao da ukida njega a ne projekciju. Radi se o tome da crni kvadrat nije projiciran na zid nego na sliku crnog kvadrata na zidu, identična formata kao i projekcija. Iluzija gubitka sebe činjenicom izostanka sjene, naglašena intenzivnim svjetlom, otvara prostor između dvije dimenzije, prostor u kojem smo naizgled razdvojeni od naše sjene koja kao da je ušla u crni tunel. Ili,  kao kad se zateknemo ispred ogledala u kojem nema našeg odraza. Šarić na različite načine simulira postojanje takvih područja, proizvodi, hineći da tek registrira, pojavu izostanka optičkih zakonitosti, međutim, tu ilegalnu djelatnost provodi baratajući ponajprije svjetlom.

Pa tako već i uvodno osvjetljavanje krošnje, pri čemu se ostavlja jedan neosvijetljeni dio, vizualno zapravo razdvaja njenu, svjetlom naglašenu, plastičnu pojavnost i također, izostankom svjetla, simuliranu nepoznatu unutrašnjost, stoga taj manje vidljivi dio i sugerira prolaz unutra, odnosno na drugu stranu, tamo gdje ne znamo što je, kao što u principu i ne znamo što se nalazi s druge strane ove stvarnosti. 

Otvaranje prostora između jednog i drugog nipošto ne mora biti kontrastno, odnosno, prevedeno u vrijeme, zbiti se odjednom, nego se događati postupno, koristeći se nijansama, kao što je to slučaj sa slikom što dočekuje po ulazu u galeriju. Uzimajući u obzir kako bi se taj dio – odmah po ulazu, mogao definirati i svojevrsnim galerijskim predsobljem, koje zapravo i jest i nije galerija, na istoj razini i slika i jest i nije vidljiva.

Na prvi pogled bijela površina u centrali ima transparentnom, tamnijom nijansom označen pravokutnik. Slika je, međutim, odmaknuta od zida i na njemu se pojavljuje njena sjena. Format slike zapravo i uočavamo, budući da je iste ‘boje’ kao i zid, temeljem njene sjene. Precizniji uvid otkriva da površina slike nije bijela, nego kao da je prevučena gotovo prozirnom koprenom koja prema sredini neosjetno formira oblik pravokutnika, iste tamnoće kao i središnji dio sjene na zidu. Čestice od kojih je sagrađena ta, reklo bi se ‘golim okom’ nevidljiva, paučina, do te su mjere sitne da se čini kao da imaju svoju volju, kao da je nemoguće njima upravljati.

Primjenjujući naslovni termin u prizoru nalazimo nekoliko prolaza: onaj vrlo nestabilnih granica, što ga u prostoru slike otvaraju čestice nešto gušćom grupiranošću oblikujući pravokutnik, zatim onaj nedvojbeno jasan što ga svijetla površina slike otvara u tamnijem prostoru svoje sjene, te i onaj, također nestabilnih granica, kojim se sjena upisuje u zid.  

Nakon predsoblja ulazimo u središnji galerijski prostor gdje nalazimo postav koji kao da mu na diskretan način simulira odgovornost, u žanrovskom smislu pomalo podsjećajući na koncept dnevnog boravka mozaično ispunjena istovjetno uokvirenim crnobijelim crtežima raznih formata.

Šarić nas informira da su neki od njih nastali prije, čak bi ih se moglo nazvati i ranim radovima, nego što je otkrio područje ‘prolaza’, to jest kako, služeći se svjetlom i optičkim efektima, prispodobiti dvije strane, odnosno, gotovo materijalizirati područje između. Međutim, ti rani crteži, očito nastajali u raznim stilskim fazama, a radi se uglavnom o fiksiranom prahu-čađi na papiru i u nekim slučajevima u kombinaciji s temperom, grafitom, dobivaju značenjski nazivnik i posve se uklapaju u identitet ostalih crteža nastajalih paralalno s novim otkrićima mogućnosti ‘prolaza’. Oni su pronađeni tek načelnim odnosom crnih i bijelih ploha; ili u formi scenografske skice kazališne pozornice; ili pak pojavom bijelih dijelova usred sivih zona što izgledaju kao izvori svjetla, koje se, međutim, širi kao da dopire ispod zatvorenih vrata, iza kojih je svjetlo uistinu iznimno jako. 

Središnji dio zauzimaju četiri crteža na raznim nijansama smeđeg papira, od kojih bismo onog u čijoj je sredini tek crnom čađom ispunjen uspravni crni pravokutnik zaobljenih uglova mogli nazvati programskim, iako taj program tada još nije bio postavljen. Istovjetan se oblik pojavljuje i na drugim crtežima, no sada je on, iako nešto tamniji od podloge ipak transparentan, pa postaje ekran koji u praznini slike emitira svoj figurativni sadržaj.    

Instalacija što nas dočekuje, takoreći, iza ugla, u hodniku zgrade bivše osnovne škole, također izložbeno aktivnom, postavljena je u sprezi s dotičnom prostornom karakteristikom: nalazi se na postamentu postavljenom uza zid, ispod reflektora koji, u ulozi radne rasvjete mora biti upaljen, zato što u hodniku nema dnevnog svjetla i vlada polumrak. Na postamentu je stari dijaprojektor kojem, s obzirom na postav možemo prići samo sprijeda, što nas, pak, nagovara da pogledom u objektiv potražimo odgovor. Vidimo osvjetljeni zid na kojem se nalazi crni kvadrat, dakle, izvrnute su perspektive: sadržaj što bi ga očito trebao projicirati, nalazi se s druge strane. Što je iluzija, budući da na zidu nema crnog kvadrata, nego je sa stražnje strane projektora staklo nakošeno prema gore, za projekciju, dakle, iskorištava svjetlo reflektora, a ne svoje vlastito, no, istodobno služi i kao projekciona ploha, budući da se na mjestu gdje inače dolazi dijapozitiv, sada nalazi stakalce na kojem je zalijepljen mali metalni kvadrat, a između njega i stakla na kraju, još su i dvije leće što povećavaju njegov prikaz stvarajući iluziju realne projekcije. Instalacija, dakle, poput nekog parazita, uzima postojeće svjetlo za predstavku svog sadržaja, no on ne izlazi van, nego ostaje unutra, prolaz se nalazi unutar projektora.

I dalje se služeći analognim sredstvima za provokaciju, pa onda i registraciju raznih pojavnosti dimenzije prolaza, u posljednjem dijelu izložbe, također smještenom u prolazu, odnosno hodniku, Šarić postavlja seriju crnobijelih fotografija. U postojećem se sadržaju, bilo da se radi o interijerima većih prostora (prepoznajemo i neke galerije) ili eksterijera, livade ili pročelja zgrade, poput uljeza pojavljuju crne ili bijele plohe mekanih rubova. Pomalo futuristički dojam proizlazi iz kontrasta realne crno bijele fotografije i određena efekta koji kao da ne proizlazi iz naknadne obrade, nego je kao takav i snimljen, kao da je zabilježeno njegovo ukazanje. Taj dojam proizlazi iz procesa proizvodnje: prvo je analogno snimljena fotografija, zatim je negativ na jednom dijelu osvijetljen, pa kao takav ponovo snimljen, da bi na kraju bio napravljen pozitiv. Prolaz se dogodio negdje unutra, u tom procesu, fotografija je dokaz.    

Multimedijalnu audio video instalaciju do koje dolazimo na kraju izložbe moguće je označiti svojevrsnom odgodom završetka. Završetka koji je, na razini ove izložbe, ali i općenito bilo čega, neumitan. Instalacija uključuje dva postamenta smještena jedan blizu drugoga, na prvome je mehanički sat, a na drugome projektor koji projicira svjetlo na suprotan zid. Budući da projekcija nema sadržaja, odnosno, svjetlo je taj sadržaj, prvi je dojam da se njome sugerira još jedan ‘prolaz’. Sat radi, čujemo kuckanje, nema kazaljki, ali ima ključ za navijanje, na kojeg je namotana tanka špaga što ju taj ključ, polako se okrečući, odgovoran funkcioniranju satnog mehanizma, odmotava. Špaga je s druge strane, pričvršćena na okvir projektora i polako otpušta zaslon preko snopa svjetla, zatvarajući na taj način projekciju, odnosno, svjetlosni prolaz na zidu. To zatvaranje ne vidimo, kao što ga niti inače nismo svjesni, no kuckanje postaje otkucavanje, kad se iscrpi energija opruge, prolaz će se zatvoriti.   

Categories
All Galerija Karas, Zagreb slikarstvo Volumen 6

MATER PLANINA

Mater je Biokovo, a svatko tko se okupao u moru ispod Biokova, pa recimo izronio okrenut obali, najradije bi zaronio ponovo, zato što ta mater uopće ne izgleda blago majčinski, nego nasuprot tome, upravo otvoreno prijeteći, poput na djelić sekunde zaustavljena kadra neprestana gibanja nastala uslijed djelovanja neke energije koja je u jednom trenutku odlučila prestati djelovati, ali se nikako ne može znati u kojem će trenutku promijeniti odluku. Stoga je i logično da takvo ‘utjelovljenje’  izaziva strahopoštovanje, ali i personalizaciju, čuvar stada vremensku anomaliju neće pripisati kolebanju zračnih masa, nego neobjašnjivoj ćudi gospodara planine. Pa kao što to obično i biva, pokušaj objašnjenja uvjerljive materijalizacije viših sila rađa legendama i mitovima. U takav nas prostor, za kojeg bismo mogli reći da je smješten u neko elementarno vrijeme prije vremena ili bar ono paralelno, ono koje neumorno stoji u bajkama i legendama, svojom izložbom uvlači Duje Medić.   

Njegovi su protagonisti lokalna mitološka bića, Deot, Šorko ili pak Smij strašne kose  – pri čemu treba znati da je Strašna kosa ime ispupčenja na ‘ … planini koja se sablasno nadvila nad Brela i okolna sela. Mještani su se oduvijek bojali te nakazne izbočine koja je danonoćno prijetila njihovom selu, pa ju je Medić naslikao kao demonsko izobličeno lice. Iskošena faca tog prikrivenog ubojice prvi put stoji lice u lice s prestravljenim promatračem.’ (iz predgovora, Anita Ruso)

Na izvedbenoj razini svjedočimo mimikriji raznih izražajnih medija. Na prvi se naime pogled, crteži, zahvaljujući kontrastu i preciznosti, doimaju poput crnobijelih fotografija. Pogledavši nešto pažljivije, zaključujemo kako se radi o grafičkom otisku, zato što su osjenčani dijelovi vrlo mekani, a niti u prostranim tamnim plohama ne zamjećujemo trag nekog poteza. Tek nas legenda – ‘olovka na papiru’ – svojom neupitnošću zapravo informira o velikom crtačkom umijeću, dočim elementarnost te tehnike i konceptualno odgovara tematskom predlošku. Bez obzira radi li se o detaljima vegetacije, zastrašujućim obrednim maskama, lišćem ukrašenim lubanjama, odnosno prizorima koji kao da portretiraju i tjelesno i duhovno biće Matere, njenu stvarnu prirodu i razne posljedice ili interpretacije te prirode, drugim riječima, prirodno i kulturno naslijeđe, upravo je specifična obrada motiva, uključujući izbor kadra, stilizaciju i ostale elemente, u službi autorske ideje koja nas ne nastoji približiti sadržaju na kakav prirodoslovan, dokumentaran način, nego na onaj osoban, gotovo iracionalan, insajderski način uvodi u suštinu te planine, koja, kao i sve druge planine, u svom srcu čuva jezgru beskraja.

Stoga se, unatoč tome što se sastoji od klasičnih elemenata, odnosno klasičnom tehnikom učinjenih, po muzejskim standardima uokvirenih crteža, uglavnom formata 50 x 50 cm, postavljenih također u nizu, u izostanku vidljive instalativne namjere, uopće ne radi o klasičnom, ili, portretnom, prikazu određena sadržaja, zato što je s jedne strane konceptualno iskorištena simulacija intimna ulaska u taj sadržaj, a s druge se klasičnom tehnikom zapravo simuliraju razni medijski izrazi.

Primjerice, čak se referira i na kontekst uobičajena muzejska postava, koji bi, po logici stvari, trebao u svom opusu imati i pravu, obrednu, recimo drvenu, masku Strašne kose, također logično postavljene u neku nišu i diskretno odozgo osvjetljene, kao da je simulacija te situacije poslužila kao motiv crtežu.

Ulaskom u drugu prostoriju, kao da smo ušli u drugo, ne povijesno, nego oblikovno razdoblje. Namjesto fotografije i grafike pojavljuju se skulptura i dizajn. Vrijeme je i dalje isto, vanvremensko, istodobno arhaično i futurističko, kao da se iz slavne Kubrickove scene izbaci sve osim tog obeliska, s time da je taj obelisk u ovom slučaju stećak, koji je pak napravljen po predlošku neke slične, ali ipak ne naše civilizacije.

Vrijeme je, međutim, i sadašnje, čemu svjedoči crtež pod imenom “Banak”, odnosno klupa. Prizor trojice vremešnih muškaraca što sjede na klupi okrenutoj moru, tipičan za mediteransko podneblje, ovdje je predstavljen crtežom koji se doima poput fotografije skulpture, koja je, međutim, tek za potrebe monografskog predstavljanja dizajnerskom intervencijom završena, budući da se umjesto, odnosno, u ulozi klupe pojavljuje tek crni pravokutnik.  

Dizajnerskom dojmu u prilog govori i kompozicija ostalih crteža u kojima je nepripadajući crni pravokutni element aktivan na razini simulacije trodimenzionalnosti, no, ta je trodimenzionalnost osvojena neočekivanim sučeljavanjem dvaju medija. Manipulacija plastično učinjena crteža skulpture i jednobojnih pravilnih elemenata uglavnom se događa u prostoru dizajna, u prostoru vizualna tretmana, odnosno slaganja i preslagivanja pojedinih elemenata vizualna sadržaja. 

Ako bi se reklo da ti crteži predstavljaju skulpture nepostojećih totema, i njihova su obličja stilizirano ljudska i asociraju, ne na one s Uskršnjih otoka, nego na one što bi ih napravili neki drugi umjetnici, koji nisu s Uskršnjih otoka, ali su imali isti model. I nešto veću slobodu interpretacije. Dakle, bez obzira jesu li to Uskršnji ili Dalmatinski, totemi materijaliziraju ideju nadnaravnog, onog što Matera zapravo i emanira, kao što smo vidjeli u prvoj prostoriji.

Osim toga, činjenicu vanvremenska prezenta ili konteksta života nasuprot prirodi naglašava i vizualni kontrast između dvije izložbene prostorije. Dočim u prvoj, koja predstavlja planinu, te gdje se osim nje pojavljuju i ljudski kosturi reprezentirajući pradavnu prošlost, te se samim time već i stapaju s planinom, prevladavaju plohe uglavnom ispunjene crtežom, u drugoj, koja predstavlja ljude, ispunjenost crtežom daleko je manja. Kompozicijski jasno organizirani, elementi zauzimaju tek manji dio prostora, no, kao da uključuju prazninu u kojoj se nalaze kao simulaciju nekakva virtualna prostora u kojem su se odjednom zatekli ili pak prisustvo virtualne poluge kojom je selektirana i izbrisana gusta pozadina njihovih života.

Pa ako bismo prvu prostoriju označili prirodno povijesnom, odnosno mitološkom, druga je sociološka, u prvoj je pojedinac sučeljen i savladan prirodnim elementom, u drugoj više nema elementa, izolirani su  pojedinac,  grupa i njihovi običaji.

Praznina virtualna prezenta u kojem se pojavljuju totemi (na crtežu ‘Propovjednik’ čak bi se moglo govoriti o sarkofagu), donoseći sa sobom i identifikaciju svoje pripadnosti realnome svijetu, sugerira i svojevrstan kontrast između bivšeg i nadolazećeg doba. Odnosno drugim riječima, moglo bi se raditi o portretiranim eksponatima nekog budućeg muzeja, gdje su izolirane i u odgovarajuću nišu spremljene okolnosti drevnog i sadašnjeg vremena.   

Izlazeći iz Medićeva muzeja, na trenutak zabljesne pitanje očinstva… To bi moglo biti jedino more. A na tom komadiću nadmorske nule između planinske i morske okomice žive njihova djeca. Neprestano izložena majčinu prijetećem licu i očevoj neobuzdanoj hirovitosti.

Categories
All knjiga Volumen 6

GRAD

Odmah na početku treba reći kako se u ovom slučaj riječ grad ne odnosi na relativno veliko i stalno urbano naselje u kojem većina populacije živi od industrije, trgovine i servisnih djelatnosti, za razliku od sela gdje je većina ekonomskih aktivnosti zasnovana oko poljoprivrede, nego se misli na Dubrovnik, kojeg njegovi stanovnici s ponosom nazivaju Grad, pri čemu se kratko ‘a’ pretvara u dugouzlazno ‘o’.  Taj se Grad relativno često pojavljuje kao sadržaj fotografskih knjiga ili serija, primjerice Maračićevo ‘Uhođenje sunca’, “Brsalje” Ane Opalić i tako dalje. No, dočim su kod njih oboje, a i kod većine ostalih, u fokusu poneki od toponimskih označitelja, kod Vukosava se tek po uvodnoj fotografiji Srđa može pretpostaviti kako su i ostale snimljene u podnožju.

S druge strane, za razliku od Cvjetanovićeve istoimene fotomonografije koja precizno kadrirajući pojedine urbane detalje plastično oblikuje društveno tkivo u njegovim brojnim nijansama, kod Vukosava se grad pojavljuje uglavnom u primisli, znamo da je tu negdje u blizini, iako ga na fotografijama uglavnom nema, kao što se niti u nazivu izrijekom ne spominje njegov identitet. Ukoliko se slažemo da Dubrovnik simboliziraju zidine, onda su ove fotografije snimljene ispod, odnosno izvan zidina, tu je brdo, tu je more, ali ima i dosta livada i šuma, tim je predjelima, za mirnijih vremena, zacijelo znala projahati mlada kneginja, dok su sa zidina na njenu sigurnost pazili strijelci. Na ovim fotografijama nema zidina, ali predjeli su isti, tim je putanjama nekoliko stoljeća kasnije tumarao i mladi Borko. Kao što dječaci i inače često tumaraju s druge strane kuća, u dvorištima, idu iza garaža i osvajaju polunaseljena područja, gdje se periferija već pomalo gubi u šumarcima. O gubljenju u šumi, međutim, nema niti govora, svi putevi vode na obalu, ponekad je to litica s crnim oblacima iznad horizonta, a drugi put sadržajem već osvojena situacija što u ljetnim mjesecima zacijelo postaje poprilično napučena. U svom sadašnjem prolasku nekadašnjim putanjama Vukosav nekadašnjem dječaku prepušta izbor sadržaja, no, tim se izborom sada služi kao fotograf. Njegovu je fotografsku akciju moguće nazvati i ‘povratničkom’, zato što je u međuvremenu petnaestak godina živio u Zagrebu, stoga je i logično da je bitnu ulogu u odabiru motiva igralo prepoznavanje. Ono karakteristično, koje smo svi osjetili kad bi se nakon nešto dužeg perioda vratili tamo gdje smo proveli mnogo vremena. Borkova je akcija usporediva i s onom Ivana Posavca, kad se kao student fotografije, s aparatom u ruci, također nakon petnaestak godina vratio u rodno dvorište i napravio svoju prvu autorsku seriju pod imenom  “Trnje, 1971.”  Borko više nije student, imao je već autorskih serija, ali ovo mu je prva knjiga, no koja je, baš kao i Ivanova serija, definirana lokacijom, preciznije urbanitetom. U trenutku snimanja približne su dobi, a zajednički im je i taj neobičan doživljaj ‘povratništva’, u ovom slučaju pojačan i činjenicom fotografska posla – sve ono poznato, zahvaljujući pogledu kroz zuher, i u profesionalnom je smislu postalo aktivno. Dapače, obojica su na teren i izašli s tom namjerom – da na ovaj način, koristeći netom osvojeni umjetnički alat, vrate ili sačuvaju jedan dio djetinjstva. Međutim, pokazalo se da Posavčeva osobna akcija u sebi reflektira i elemente šireg društvenog konteksta, u vremenskom smislu postajući suptilan portret socijalističkih sedamdesetih, dočim u prostornom, suncem obasjani novoizgrađeni neboderi nasuprot maglovitom dvorištu, simbolično povlače jasnu granicu između centra i periferije.  Vukosav sada kao da izvrće tu platformu tako što na planu šireg društvenog konteksta, identificirana nazivom knjige, dakle, uključujući značenje što ga ima Dubrovnik, izabire osobne motive, čime zapravo predlaže mogućnosti opstanka. Kako u prostornom smislu –  izvan zidina, tako i u vremenskom – izvan sezone. Uzimajući pedesetak godina kao vremenski okvir, stvari su se očito podosta izmijenile. Gledajući odozdo, iz maglovita Trnja 1971., te su se obasjane, modernističke plohe  doimale poput ukazanja budućnosti, kao svjetlo na kraju tunela, svakako nešto prema čemu se isplati krenuti. Danas se bježi na drugu stranu, što dalje od tih, reflektorima osvjetljenih, poligona ponude i potražnje.

Tvrda uveza, pojačana ‘slijepim’ tiskom na naslovnici, bez obzira na relativno mali format, za knjigu bi se moglo reći da je bogato opremljena. Sitna se neobičnost pojavljuje u činjenici da je naziv na hrvatskom jeziku, a kratak popratni tekst na engleskom. Što se može protumačiti i kao lokalpatriotistička autoironija, aludirajući na činjenicu da dubrovčani podrazumijevaju kako cijeli svijet zna da kad se kaže Grad, da se misli na Dubrovnik. Prijelom se pomalo odmiče od klasična fotomonografska standarda – fotografije su različita formata, ponekad idu preko duplerice, a nekad se nalaze tek u uglu pojedine stranice. Dapače, neke su stranice prazne, prijelom se očito razvijao u suradnji s autorom, zato što različiti razmještaj i veličina fotografija, pa i te prazne stranice odgovor nemaju u njihovu sadržaju, niti u činjenici da bi jedne bile veće zato što su važnije, nego u autorovu prešućenu narativu, prazne bi stranice mogle sugerirati prolazak od jedne do druge točke, kao što su prazne stranice, primjerice, u knjizi Gorana Trbuljaka “Slogan, motto, izjave & plakati” sugerirale godine u kojima nije imao izložbenu djelatnost.

Što se pak tiče veličine fotografija, njihove dimenzije kao da se nalaze u službi određivanja distance, postavljanja očišta s obzirom na prizor, ili, preciznije, naglašeno postavljanje gledatelja ili čitatelja u poziciju gdje se u trenutku snimanja nalazi i autor, koji time zapravo postavlja simulaciju konteksta u kojem je taj prizor u orginalnu sjećanju ostao zapamćen. I tek ako ih prihvatimo kao takve, tek tada poneki povećani kadar može označavati i važnost koju ta pozicija i taj prizor imaju u memoriji. No, ipak, ne u smislu da su mu neke lokacije draže ili važnije od drugih, nego je ponajprije u pitanju odgovornost spram pojedina prizora, kadriranje je u službi doživljaja ambijenta.

Nemoguće je znati što se sve u međuvremenu promijenilo, je li neki puteljak zarastao u grmlje ili se nešto raščistilo, kao što ne možemo znati jesu li te drvene stolice oduvijek obrasle korovom, ili, s druge strane, da li je ta zgrada, za koju naslućujemo da se radi o hotelu u zimskom periodu, je li ona možda u međuvremenu izrasla na Borkovoj nekadašnjoj putanji?… Nagovoreni prolaskom, zaključujemo da jest, pa niti tog bazena ranije nije bilo ovdje, za razliku od golf terena i betonskih stolova za stolni tenis, koji su tamo oduvijek. Kao što je i malonogometno igralište oduvijek na raspolaganju upravo ovom dječaku s loptom pod rukom, dječaku čije se lice mijenja, ali njegova je pozicija vječna. Kao što nam se čini da bi taj kadar na dio zgrade i dio parkirališta mogao biti upravo onaj u kojem je dječak Borko izlazio iz kuće s loptom u ruci i izlazio na teren. 

Na nekoj drugoj razini gledanja, ukoliko prazne stranice doživimo kao razmak između pojedinih poglavlja, prepoznat ćemo i dimenziju, koja iako proizašla iz osnovna koncepta ponovna prolaženja istim putevima, identificira i današnje okolnosti. To se odnosi na ‘poglavlje’ koje prikazuje prilično devastirane interijere, očito odavno napuštene prostore nekog hotela ili slično. Na njih se nadovezuju također prizori interijera, koji također ovoga trena nije u funkciji, ali njegova uređenost, pa čak i određeni neukus koji ih je uredio i koji odiše klasičnom hotelskom hladnoćom – betonski stupovi i uglačani podovi ukrašeni okruglim bijelim pitarima u kojima raste uobičajeno administrativno zelenilo – što u zajedništvu precizno ilustrira kontrast turističke sadašnjosti. Kuda god kreneš, na iste ćeš nelogičnosti nabasati.

Konceptualne okosnice predstavljanja Borkova Grada u potpunosti postajemo svjesni na samom kraju knjige – putovanje započeto pogledom na Srđ, završava pogledom na Otrant. Sinje more, tamni oblaci i bijela pruga iznad horizonta. Iz čega proizlazi da prva i zadnja fotografija doslovno zaokružuju prostor njegova interesa, jednako na osobnom planu, od kojeg je i krenuo, kao i na onom lokacijskom, gdje sadržaj knjige između Srđa i pučine, doduše iz specifična ugla, ne pokazujući ga, no upravo zahvaljujući insajderstvu, odnosno sadržajnim dokazima što potkrijepljuju to insajderstvo, uspijeva portretirati okolnosti dotična Grada. Pa čak i okolnosti u širem smislu, budući da brdo, nebo i more ne definiraju tek Mediteran, nego sugeriraju elementarnu, arhetipsku situaciju. U okviru ili zahvaljujući kojoj je taj Grad i nastao. Odnosno situaciju u kojoj je i Borko odrastao.       

Categories
All Galerija Prozori, Zagreb site specific Volumen 6

IZLOŽBA U PRIPREMI

Pridružujući nazivu sadržaj izložbe, a to su razni natpisi, upozorenja, informacije, na kakve i inače nailazimo zalijepljene po izlozima, proizlazi kako bi konačnica, odnosno završena izložba trebala kompletno prekrivati prozirne zidove galerije Prozori, te se na taj način i posve stopiti s okolinom.

No, budući da se u ovom slučaju izložba nalazi u izlogu, naziv je moguće protumačiti kao parafrazu informacije ‘izlog u pripremi’, na koju također često nailazimo. Stoga se na bijelom papiru crnim jednostavnim slovima i nalazi naziv izložbe, koji, smješten među ostale poruke, posve se uklapajući u predstavljeni asortiman, odnosno uzorak uobičajene gradske ponude, postaje izložak.

S druge bi se strane moglo reći da je izložba zapravo nevidljiva, budući da će neupućenom prolazniku ovako dekorirani izlozi knjižnice izgledati kao realno stanje stvari, itekako smo svi navikli na usputno i nemilosrdno etiketiranje prozora, izloga, fasada i tako dalje.

I četvrto, slijedom već uobičajene programske prakse, i ova se izložba aktivno odnosi spram galerijskog konteksta kojeg definiraju prozirni galerijski zidovi, drugim riječima i ona postaje in situ instalacija, zato što se ovako adekvatno ne bi mogla predstaviti nigdje drugdje. 

Sadržaj poruka dobro nam je poznat: Zatvoreno radi preuređenja, Oprez – pada žbuka!, Zabranjeno plakatiranje, Iznajmljuje se!… Dizajn takođe vrlo karakterističan, kao da sve te natpise proizvodi jedan dizajnerski ured, a zapravo je stvar upravo suprotna, slični su zato što ih ne proizvodi nikakav ured. Međutim, polazeći od toga da upravo nered i anarhija pri ispunjenju tih sveprisutnih oglasnih panoa proizvode sliku na koju smo navikli, a koju sada Crtalić izložbeno reinkarnira, i to služeći se originalnim artiklima što ih je poskidao, a koji slijedom toga postaju ready made, on izgrađuje artikulirane slike koje moraju odgovarati predlošku, to jest izgledati kao rezultat nereda. Naime, kolažiranjem tih ready madeova u svakom od prozorskih okvira postavlja određenu organizaciju koja simulira različite pojavnosti tih poruka na koje u gradu nailazimo. Pa se tako u jednom okviru, iza poruka selotejpom prišvršćenih na staklo nalaze zavjese, nekoć bijele, sada požutjele od vremena i prašine, vjerno prizivajući napuštene prostore gradske ili državne uprave, bivše mjesne zajednice, lokalne urede i slično. U drugom je, iza natpisa Zatvoreno istrgan pak papir kao pokušaj vizualne zaštite onoga što se iza eventualno radi. No, kao što dobro znamo, iza se odavno ne radi ništa. Scenografsku ulogu, osim tih karakterističnih aluzija, preuzima i način postava elemenata pojedine kompozicije, koji također sugerira površnost, uglavnom su postavljeni ukoso, naoko bez ikakva reda, kao da ih je voda donijela. Crtalić, međutim, odlazi korak dalje, primjerice selotejp, to osnovno postavljačko sredstvo izložbenih predložaka, iz uobičajene priručnosti inaugurira u aktivan element. Ne samo da ga ne nastoji sakriti, nego ga lijepi i tamo gdje nije potreban, ironizirajući posredstvom suštine selotejpa, koji često puta nije poslušan, okolnosti postavljanja.

U istom se kadru pojavljuje i natpis Totalna, dakako, svi znamo što to znači, znamo da nedostaje druga riječ, znamo i da ona nedostaje zato što se iz nekog od bezbroj ‘objektivnih’ razloga to propustilo učiniti. Ili je pak, kad je već sve otišlo k vragu, kad više nije bilo ni dućana ni rasprodaje, u trenutku napuštanja broda, Totalna ostala zaboravljena, kao podsjetnik na trenutak neposredno prije konkretne poslovne katastrofe ili kao simbol općenite, odnosno, totalne propasti. 

Između uobičajenih oglasa i upozorenja, nailazimo i na neke koje svakako pripadaju kontekstu, ali imaju i izvankontekstualne reference, primjerice Zabranjeno plakatiranje. Ne samo da ta zabrana zapravo poziva ilegalne plakatere na akciju, poput crvene marame na koridi ili poput bijelih lancuna što vijore na vjetru pred očima nestašnih dječaka ruku zaronjenih u blatne konstrukcije, pa već i samim time postaje čimbenik određena ikonografska ili svjetonazorska prostora, nego je taj prostor, uključujući dotičnu ikonografsku platformu dobio svojevrsni legitimitet legendarnom pločom Buldožera.  

Znatno izravniju referencu na umjetničke projekte predstavlja oglas: Čitajte Marteka. Slavna Martekova akcija kao da je bila anticipacija današnje oglasne poplave, izvedena sredinom osamdesetih, u vrijeme kad su stakla izloga bila prazna, kada prostori još nisu bili napušteni, kada dotična urbana ponuda nije bila ni u povojima, njegovi su pozivi na čitanje poznatih pjesnika bili neizmjerno uočljiviji nego što bi to bili danas. Stoga uključivanje Martekova oglasa, osim što je on posve autentičan, zato što je poput ostalih skinut sa zida, istodobno odražava i eliminaciju mogućnosti da se na gradskoj oglasnoj ploči nađe umjetnički sadržaj. Jer će se on, ako se i postavi, izgubiti, nestati u moru onih posve informativnih ili nadrikomercijalnih.

Osim toga, taj, sad već posve iskrzani oglas, otkriva još jednu značenjsku dimenziju. Naime, kao što je poznato Galerija Prozori odvaja ulicu od unutrašnjosti knjižnice S. S. Kranjčevića, a Martek je cijelog života radio u knjižnici. Sve dok nije otišao u mirovinu. Stoga se taj iskrzani oglas, na kojem se jedva i može pročitati sadržaj, može protumačiti slično kao i Totalna, drugim riječima da se i instituciji knjižnice smiješi ista sudbina kao i Martekovu radnom vijeku, kao i mogućnosti da svoje objave ulično obznanjuje. Čitajte Marteka kao da predstavlja s jedne strane epitaf prošlom vremenu, a s druge pesimističnu prognozu budućnosti.     

Na otvorenju izložbe Crtalić izvodi i prigodan performans. Uzimajući u obzir kako izložba nije postavljena tako da se konzumira u galeriji, nego je licem okrenuta prema ulici, tako on sada publiku tjera u galeriju, a performans izvodi iza stakla, na ulici. Tamo se i nalazi scena koju portretira, tamo se nalaze i umjetnici koji dišu punim plućima, dočim je publika smještena unutra. Takva usputna ironija, ili autoironija umjetnika predstavlja kao onog koji skače, koji se baca žmireći čistoj nepoznanici u zagrljaj, koji se prepušta izložen bijesnim valovima i vrućem vjetru istodobno, koji objašnjava svima zašto sada svi zajedno propadaju kroz katove, no nije važno, usput uzvikuje, širi ruke, razdragano otpozdravlja, nije važno, to je to, ni kriv ni dužan propadati… A publiku tretira poput posjetitelja, ne zoološkog, nego urbanog vrta, gdje se za razliku od onog prvog, oni nalaze unutra, na sigurnom.  

Ali nije to jedini razlog drugačijeg razmještaja publike i izvođača, zato što je objekt izvedbe, dakako, prozor. Koji, slijedom toga, preuzima ulogu ekrana, ili, drugim riječima, razdjelnice između scene i gledališta. A to što su odnosi izvrnuti, što je gledalište unutra a scena vani, to je zbog djelatnosti performera koji preuzima ulogu uličnog polijevača i tušira prozore. Jasno da je to, s obzirom na interijer knjižnice, nemoguće uraditi s unutarnje strane i da se to, osim toga, i inače uvijek radi s vanjske strane. Svjestan uspješnosti svoje ideje, usputne dosjetke što se pokazala djelatnom i na metaforičkom planu u smislu apsurdnog post festuma predložene platforme, izvođač se opušteno cereka, valjda zamišljajući kako voda prolazi i kroz tu nevidljivu staklenu membranu i uistinu tušira publiku. Solidarizirajući se istodobno s polivenom publikom, ali i sa sadržajem svoje izložbe, u finalu izvedbe stavlja šmrk iznad glave i zalijeva sebe. 

Categories
All festival Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 6

UKLJUČENE, AKTIVNE, SVJESNE (ŽENSKE PERSPEKTIVE DANAS)

Zahvaljujući intenzivnom djelovanju festivala posljednjih nekoliko godina, početak drugog dijela sezone na suvremenoj se sceni naziva fotografski rujan. Organ vida ovoga puta grupnim i pojedinačnim izložbama, radionicama, okruglim stolovima i projekcijama okupira petnaest galerija, jedno kino i dvije akademije, sveukupno osamnaest lokacija. A, osim Bojana Mrđenovića, prologodišnjeg dobitnika nagrade Marina Viculin, te diplomske izložbe Denisa Butorca i Ivana Gundića, sve ostale autorice i sudionice su žene. Bez obzira što se logističko središte ženske okupacije gradskog umjetničkog prostora nalazi u Hali V iza Tehničkog muzeja, ipak bi se centralnom izložbom mogla proglasiti ona grupna u MSU-u, koja pod nazivom “Budnost, borba, ponos: kroz njezine oči” predstavlja radove trinaest autorica. Nedvosmislena ovogodišnja festivalska orijentacija, međutim, ne zaustavlja se tek na spolu predstavljenih, nego određuje i tematiku, ‘iskustva i istraživanja predstavljenih autorica postavljaju pitanja koja otvaraju drugačije načine promišljanja i osjećanja o postojećim izazovima i problemima današnjeg suvremenog društva u kojem svjedočimo turbulentnoj društveno-političkoj situaciji, gdje se odavno izborena prava žena nanovo moraju zadobivati, a žensko je pitanje aktualnije nego ikada’.

Iz skupnog je formata pomalo izdvojena Laia Abril, njena izložba “Povijest mizoginije, 1. poglavlje – o pobačaju”  smještena je u bivšem prostoru No galerije, što je zapravo i posve logičan izbor zato što se ne radi o striktno fotografskom mediju, nego je izložba multimedijalna, uključuje i instalacije, ready made, razne arhivske dokumente, fotografije i video snimke. Fotografski prikaz stravičnih naprava kojima su se u prošlosti izvodili pobačaji, autentična iskustva, dramatični slučajevi, kao da se razne zemlje i religije natječu u okrutnosti, u izmišljanju nevjerojatnih sankcija za žene što su ga bile prisiljene napraviti. Rezultati višegodišnjeg istraživačkog angažmana predstavljeni su, reklo bi se, muzeološkim formatom, kao da simuliraju postojanje takva muzeja. Izložba je sastavljena od elemenata koji sadržajno argumentiraju njegovu nužnost, dočim se autorica istodobno pojavljuje u formalnoj ulozi kustosice i postavljačice, ali zapravo redateljice, koja od mnoštva sakupljena materijala uspijeva složiti pregledan, precizan i neupitan dokaz što bi na vječnom sudu morao raskrinkati taj težak zločin protiv čovječnosti. Koji se tako licemjerno provodi ‘u ime čovječnosti’.

Središnjom se festivalskom izložbom u tematskom smislu najčešće pojavljuje motiv prostitucije, zemljopisno bi se moglo reći da je Afrika najzastupljenija, dočim je u izboru prezentacije to fotografska instalacija. Pa dok su u sadržajnom smislu svi radovi bez iznimke posve utemeljeni, narativom, odnosno značenjem pojedinih primjera izgrađujući složen mozaik naslovne teme, bilo predstavljajući uključene, aktivne i svjesne, bilo da se autorice svojim angažmanom identificiraju kao takve, u izvedbenom smislu upravo čestim priklanjanjem tom modernom instalativnom obrascu, neke od njih gube uvjerljivost. Kao da je posrijedi nagovaranje, kao da fakti ne govore dovoljno, nego ih se i scenografski mora potkrijepiti, kao da se osvaja prostor jurišem foto tapeta na nebranjene galerijske zidove, da bi se potom taj teritorij proglasio ilustracijom predloška, uvodom u atmosferu, u koju su onda ugrađeni pojedini uokvireni, strani elementi, koji poput povećala ukazuju na izabrane detalje pripovjesti. Taj recept u nekim slučajevima funkcionira, ukoliko odmak od klasična postava proizlazi iz sadržaja i daje mu dimenziju više, no uglavnom je taj obrazac primijenjen bez prava razloga. Ugrađeni detalji možda nekim šifriranim jezikom i komuniciraju s podlogama, no eliminacija fotografskih postulata i stavljanje takve, hibridne fotografije u službu generalna iskaza, koliko god možda bilo opravdano autorskim konceptom, ipak više bodova odnosi nego donosi.

To se svakako ne može reći za Zanele Muholi, koja kombinacijom videa “Vjenačanje Ayande & Nhlanhle Moremi” i serije crnobijelih portreta “Hrabre ljepotice” i na značenjskoj i na vizualnoj razini kompletira doživljaj tamnoputih afričkih homoseksualki. Kontrast bojama iznimno bogate snimke veselja šareno odjevenih mladenki i njihovih brojnih gošći, što je zapravo vrlo hrabar javan iskaz u dotičnim okolnostima, i crnobijelih studijskih fotografija žena koje izgledom i držanjem javno iskazuju svoje opredjeljenje, proizvodi vrlo upečatljivu sliku koju istodobno izgrađuje vjenčanje kao simboličan oblik revolucije i realni portreti žena, koje pak doživljavamo kao simbolične predvodnice te revolucije.

Sasvim je drugačije polazište Ilone Szwarc, koja se, ‘kao strankinja u SAD-u, nalazi izvan dominatnog poretka dok je zadubljena u vlastiti proces postajanja. Ta je pozicija, jedinstvena utoliko što je njena, a zajednička utoliko što je dijeli s mnogim drugima, predmet njena istraživanja’.

Serija uokvirenih fotografija velikog formata prikazuje isti kadar gro plana ženskog lica. Njihova visoka tehnička kvaliteta omogućuje nam da vidimo kako su nanošenjem pudera raskrinkane gotovo sve sitne dlačice inače posve glatkog lica lijepe mlade žene, koja bi se vjerojatno mogla nalaziti ispred ogledala u garderobi nekog kazališta, nakon šminkanja spremna za nastup. Pažljivijim uvidom tražeći razlike između pojedinih portreta, u zjenici njena oka prepoznajemo odraz njena lica. Ta diskretna fotomontaža kao da ukida objektiv, odnosno izmješta ga s pozicije ogledala i premješta u njeno oko, sugerirajući istodobnost unutarnjeg i vanjskog kadra, našminkana lica i unutarnje osobnosti. U slijedećim se istovjetnim kadrovima odraz lica u njenu oku mijenja, malo pomalo ono se dezintegrira i nestaje. U kadar ulaze njeni prsti pokretom sugerirajući vađenje leće, kao da uopće i nije u pitanju odraz nego je smanjena fotografija njena lica nekako otisnuta na leći što ju ima na očima da ne bi zaboravila svoje pravo lice dok gleda u njegovu šminkom prekrivenu varijantu. Taj je otisak sada izblijedio i nestao, leća je izvađena, ostao  je tek trag suze koja se nekako probila kroz gusti sloj pudera.   

Motiv menstrualnog ciklusa, odnosno mjesečnice, relativno je malo umjetnički obrađivan, pogotovo s obzirom na prostor kojeg u životu zauzima. Tome bi mogao biti razlog činjenica kako je, bez obzira na nepravdu koja je dekretom osudila polovicu čovječanstva na neugodne dane, ta dimenzija nepromjenjiva. Međutim, činjenica da su žrtve te elementarne nepravde dodatno sankcionirane i to upravo zato što su univerzalnim dekretom osuđene da ju trpe, predstavlja i te kako solidan motiv. Obrađuje ga Laia Abril, no ovaj puta, za razliku od konceptulano preuzeta muzejska formata, sada nastupa izravno, autorskim pristupom smjesta vizualno identificirajući temu. Serija fotografija postavljena je u dva niza, ponešto različitih formata, no identično prezentiranih: crni okvir, crni passepartout, sadržaj jednobojno otisnut crvenom bojom na svjetlosivom papiru i legenda. Obrazac je slijedeći: legenda je zapravo kratak tekst u formi osobna iskaza, priče, citata, narodnih običaja, komentara i slično, čiji bi se sadržaj mogao označiti kategorijom ‘vjerovali ili ne’, s obzirom na nevjerojatne informacije koje otkriva, a koje se iz raznih perspektiva odnose spram menstruacije.  Svakom je tekstu pridružena fotografija, pri čemu uopće nije bitno da li je Laia njihova autorica ili su one negdje pronađene, zato što se radi o njenim vizualnim asocijacijama koje prilično točno ilustriraju tekst. Izbor vizuala ponekad diktira ironija, ponekad se služi prepoznatljivim ikonografskom elementom, a ponekad konkretnim, realnim prizorom, koji upravo zahvaljujući svojoj običnosti u tom kontekstu postaje zastrašujuć. Bez obzira jesu li ilustracije izravni komentar, primjerice ispod fotografije krave je odlomak pod nazivom ‘Menstruacija & Hinduizam’ koji između ostalog informira da ako žena koja krvari dodirne kravu, ona će postati neplodna, ili je u pitanju njena slobodna, asocijativna impresija. Primjerice  na apsurdnu činjenicu kako se žene u Saigonu nisu zapošljavale u industriji opijuma zbog straha da će makovi propasti ukoliko ih budu dodirivale za vrijeme menstrucije, da su se francuske šećerane bojale kako će im šećer pocrniti; njemačaki vinari bili uvjereni da će im se vino ukiseliti, u dijelovima Engleske vjerovalo se da žena koja menstruira može pokvariti meso samim svojim prisustvom, bez ikakve zle namjere… Na zbir tih strašnih ‘zrnaca uz kavu’ objedinjenih u odlomku ‘Kvariteljice’ reagira fotografijom bijelog veša koji se suši na konopcu između dvije voćke u dvorištu.      

Posve precizno, sadržajem, formom i opremom postavljena serija ima i svoju točku na i, reklo bi se didaskaliju, po opremi istovjetnu ostalima, no na mjestu fotografije nalazi se ogledalo. Naime, nepalski tabu ženama brani da se gledaju u zrcalo za vrijeme mjesečnice.

Sve u svemu, još jedna petica za Laiu Abril.