Moguće je postaviti pitanje da li je Kopljar izabrao Galeriju Greta zbog prirode svog rada ili je potaknut formatom ili oblikom prisutnosti tog prostora (duhovito podnaslovljenog kao ‘periferija centra’) na karti svjetski perifernog grada zapravo i materijalizirao svoj doživljaj današnje pozicije ili uloge globalnih centara umjetničke moći. 

U njegovoj su interpretaciji, naime, ti centri – personificirani kroz Momu i Tate Modern – ograđeni i zapriječenih ulaza. Dakako da se njihovi tornjevi iz pretpostavljive perspektive čovjeka bez obzira na ograde i dalje vide, no do konzumacije njihova sadržaja nemoguće je doći. Prevodeći taj simbol u stvarnost, to je posve točno, neupućenom čovjeku gotovo je nemoguće komunicirati sa sadržajem suvremene umjetnosti.  Logično je da će on taj sadržaj vrednovati ili barem poštovati isključivo s obzirom na autoritet mjesta u kojem je reprezentiran. Eventualni metafizički doživljaj kojeg posjetitelji imaju stojeći ispred ‘Mona Lize’ ne proizlazi iz energije koju ta slika emanira, nego zbog Piar-a ‎(first-person singular present pío, first-person singular preterite piei, past participle piado – dakle izraza za kojeg Wikipedija ne nudi konkretno značenje) kojim je ona u međuvremenu obrađivana. To ni u kom smislu ne znači da slika nema svoju energiju, nego da njen autoritet kao arhi-slike proizlazi iz sociološkog dogovora. Netko ju je prepoznao i ocijenio i odredio kao ešalon odnosno mjeru za umjetnost. Iz čega proizlazi kako se između umjetničkog rada i pučanstva nalaze tumačitelji odnosno procjenitelji. I kao što to obično biva, oni postaju i eksluzivni vlasnici toga tumačenja i u želji da predmet njihova bavljenja postane još dragocjeniji, njihovi se rezultati pozicioniraju u bjelokosne tornjeve. Pa kao što je ideja jedne vrsti moći materijalizirana u Bijeloj kući, tako je i ova druga u Momi.

Prisjetimo se na trenutak jednog prošlog Kopljarevog rada pod imenom ‘K9 Compassion’. U jednoj od njegovih epizoda autor kleči pred Bijelom kućom. Po nekakvom najopćenitijem slijedu događaja, taj bi se rad u konačnici trebao naći u Momi. Jer bi duhovni hram trebao i biti nekakva opreka ili kritika ili rječju, biti u aktivnu odnosu spram onog svjetovnog, odnosno političkog.

Međutim, Momina su vrata poprilično čvrsto zaključana, i to iznutra. Prirodnim slijedom razvoja Kopljar, odnosno bilo koji umjetnik, shvaća da ulazak u prostor, gdje bi se po nekakvom defaultu trebao nalaziti, ovisi o tumačenju namjesnika koje je opet ovisno o cijelom sustavu institucionalizacije vrlo nalik onome prema kojem bi trebao zauzimati odnos, sustavu koji se definitivno nalazi izvan njegova prostora kao umjetnika, kojem je on dapače suprotstavljen. Stoga on, nalazeći se izvan, materijalizira tu barijeru stavljajući s vanjske strane vratiju prepreku na ulaz u Momu.

Proizvodi maketu cijelog procesa, te ogoljavajući joj simbol, izlijeva ju u betonu. Pridružuje joj i istovjetno učinjenu maketu Tate Moderna.

Apsurd se sastoji u tome da je takvu njegovu simboličku reakciju teško moguće shvatiti slučajnom prolazniku, te da bi ju taj znatno više vrednovao, odnosno moguće sam sebe prisilio na udubljavaje u problem, tek ako bi se ona nalazila unutar tih katedrala duha.  No, kad bi ona bila unutra, njena bi ideja izgubila smisao. Dakle, mjesto pogodno za portretiranje centra ili predstavku mehanizma njegova funkcioniranja jest periferija – u ovom slučaju Greta. Zatvaranje tog apsurdnog kruga označava prostor djelovanja ili barem čitanja simboličkog autoportreta pozicije suvremene umjetnosti.

Taj se prostor nalazi negdje između. Određenje prostora između definira i činjenica kako poruka iz njega odaslana dobiva na izravnosti ili općoj prepoznatljivosti gubitkom umjetničkog izričaja. I obrnuto, odgovarajući autorskim izrazom sadašnjem trenutku umjetničkog razvoja, doima se ogrnuta šifriranim plaštem.

Prostor između jest prostor ulice između dvije linije kuća. No, to je i prostor zida između dvije prostorije. Ne radi se, dakle, o doslovnoj punini ili praznini, nego to određuje kontekst. Primjerice, praznina bijelog papira ili platna simbolički bi označavala prostor između autora i njegove proizvoda. Taj prostor na izložbi utjelovljuju dva videa relativno zagonentna sadržaja. Jedan prikazuje odsjaj svijeće na materijalu od kojeg je Kopljar proizveo svoje svjetleće odijelo a drugi odsjaj svijeće na najlonu. Svjetlo je upaljeno, materijal je tu, ali nešto se konkretno tek treba roditi.

S jedne, dakle, strane video snimke predstavljaju prazninu kao područje iz kojeg proizlazi autorsko djelovanje, dočim makete, s druge strane, prazninu u kojoj se zatiče rezultat tog djelovanja.

Oba su prikaza, dakako svaki u svom mediju, autorskim potezom ogoljena, kao da im je naknadno oduzeta imanentna dimenzija. Video snimke izoliraju tek detalj i lišene su boje čime su gotovo izjednačene. Razlikuje ih samo struktura, pa čak i samo nijansa u toj strukturi. Teško je uopće prepoznati a nekmoli raspoznati razliku između općenitosti, sveprisutnosti, pa i banalnosti najlona od specifičnog sukna što intenzivno reflektira svjetlo, pa se doima kao da ga i samo odašilje. Imajući na umu kako upravo emanacija svjetla i čini jednu od ključnih poluga Kopljarevih radova posljednjih godina, emanacija kojom se kontrastira ili kojom se identificira kontekst što ga želi pojavniti odjeven u takvo odijelo, pa stoga ono i postaje medij, odnosno osvjetljeni materijal djelatan za proizvodnju tog medija, usporedba s najlonom kao da autoironično poništava njegovu autorsku namjeru. 

Istovjetno se načelo može primjeniti i na objekte / makete. One precizno zadržavaju formu i prepoznatljivost motiva. Od realnih uzoraka razlikuje ih odsustvo takozvanih fasada. Izlivenost u betonu kao da simbolično naglašava njihovu funkciju, razlog njihova postojanja, elementarno značenje. Istodobno, postavljajući prepreke od istog materijala na ulaze u te prostore, prizvodi se doživljaj kako se ti dodani elementi, taj autorski upliv, metafore odnosa spram ideje tih hramova, poslušno stapaju s originalom i postaju njihov integralni dio. Istina, ti uljezi, iluzija tih betonskih blokova što bi svojom korpulencijom u stvarnosti bili smjesta uočljivi, a ovdje potpuno integrirani, oni nisu izliveni zajedno s maketama tih muzeja, nego su odvojivi i naknadno stavljeni na mjesto ulaza. Dakle, vrlo točno odgovaraju Kopljarevoj početnoj ideji koju mu niti Moma niti Tate Modern po svoj prilici ne bi dozvolili da realizira.

Dapače, na ovaj je način dobivena dimenzija više, zato što bi u realnosti ti betonski monumenti simbolizirali nemogućnost stvarne komunikacije bilo kakve istine s artificijelno prisvojenom razinom posvećenosti kojom su, poput kakve aure, same sebe opkolile te katedrale.

Ovako interpretirani, oni postaju dio, asimilirani su u objekt. Svojim prisustvom uključeni su u korpus. Tek posvemašnja upućenost u arhitekturu tih prostora omogućuje prepoznavanje intervencije. Baš kao što je teško razlučiti najlon od svjetlećeg sukna, tako je i u maketama teško uočiti razliku. I kao što to u prvom slučaju ironizira autorsku namjeru, tako i ovdje intervencija koja je proizašla kao izraz protesta protiv ispostavljene institucionalizacije sustava, zapravo postaje dio tog sustava, dakle svojim razvojem dolazi do konačnice koja poništava temeljni poriv.

Drugim riječim, kao što sve i započinje iz praznine, tako i završava bivajući ubačeno u sustav koji, integrirajući taj rezultat, istodobno ga i dezintegrira.