Tag: Željko Badurina

Categories
All artist book Galerija Događanja, Zagreb Medij Volumen 12

WINDOWS EXPLORER

Podsjetimo se, Windows Explorer jest grafički uslužni program za upravljanje datotekama, predstavljen je sa sustavom Windows 95 i poslije je preimenovan u File Explorer.

Željko Badurina umjetnik je koji zadnjih petnaestak godina kao svoj autorski izraz koristi grafičke uslužne programe, kao ‘domicilni’ medij internetski prostor, a tematski manipulira javno dostupnim vizualnim datotekama. Prenijevši svoje aktivnosti iz područja materijalnog (slanje autorskih razglednica poštom u seriji Post Art) na društvene mreže (objave autorskih kolaža na Facebooku), nije promijenio ni kožu ni ćud, i dalje koristi grafičke programe, ključna poluga su fotošopirani kolaži, i dalje karikaturom interpretira ključne aktere ili događaje javnog života. Reklo bi se kako u autorskom izrazu hoda ukorak s vremenom.

Međutim, s vremena na vrijeme neočekivano zakorači unatrag. Ono što je nastalo u računalu i namijenjeno virtualnom izlaganju vraća se u materijalno izdanje na izložbi „Lajk and Šer“ (Galerija Forum, 2016.). Galerijske zidove prekrivaju isprintane objave na fejsu. Pri čemu se, osim tog povratka u prethodni medij, karikira i neupitan medijski format – izložba u galeriji konačno je odredište likovne djelatnosti. Bez obzira na to što mu je Facebook prikladniji za gotovo svakodnevne vizualne (ali i tekstualne) komentare, Badurina je svjestan da još uvijek živimo u materijalnom svijetu u kojem je umjetniku mjesto u galeriji. Međutim, ta je istina relativizirana, ne zna se što je u čijoj službi jer to mjesto u galeriji, njegova trenutačna izložba, također postaje tema njegovih objava na fejsu. Ravnopravno se uključuje u društvo Mikija i Plutona naše politike, Isusima od rođenja do 33. godine, Beuysovima, Warholima i Mona Lisama, preplanulim ljepoticama na raskošnim jahtama i ostalim protagonistima javnog života. 

U ovom se slučaju korak unatrag događa tiskanim i tvrdo ukoričenim rezultatima istrage koja se nazivom lažno predstavlja kao virtualna. Podvala zapravo i kreće već od samog naziva, engleske formulacije koju ne prevodimo zato što je to ime programa, kao što je Željko ime čovjeka. No, Željko se poigrava s mogućnošću prijevoda, window znači prozor (dodavši prijevodu bondovsko predstavljanje: Istraživački Prozor), engleska virtualizacija postaje hrvatska materijalizacija, serija fotografija snimljenih kroz prozor stana, automobila ili tek kroz prozor fotoaparata, predstavljena je u formatu artist booka, ključnog elementa izložbe. Već sama činjenica da se knjiga zove Windows Explorer, a da nije uputa za uporabu, jest karikatura, naziv programa kao da je interpretiran iz perspektive koja mu je prethodila, koja ne zna da će gledanje kroz prozor sutra imati ponešto, ako ne i posve drukčije, značenje. Pravi prozor je od otvora u prostoriji postao motiv raznih metaforičkih nadgradnji, koje redom uključuju njegovo materijalno ishodište, bilo kao personifikacije u izrazu ‘prozori su oči kuća’ ili kao meditacije u Kafkinoj crtici „Rastreseno gledanje kroz prozor“. Šklovski, primjerice, kaže: „Ako govorimo o prozoru, tada to može biti samo onaj nacrtani.“

Budući da su windowsi smjesta prestali biti prozori, a s druge strane, da knjige fotografija, pri čemu ova po svom sadržaju to svakako jest, i dalje odgovaraju značenjskom ishodištu, odnosno da predstavljaju ‘prozore u svijet’, Badurinine bismo prozorske explorere mogli označiti kao kukavičje jaje. Pri čemu ostaje otvorenim u koje se gnijezdo nastoji uvaliti. Takva je jezična ekshibicija usporediva i s onom za spomenutu izložbu, budući da je „Lajk and šer“ karikaturalna fonetizacija posve uvriježena anglikanizma.

Badurina se u izboru prizora koje gleda kroz prozor oslanja na Šklovskog, s time što njegov prozor nije nacrtan, nego je prizor precizno izdvojen, odnosno kadriran, pa motiv postaje vrlo rječit, gotovo ‘kao nacrtan’. Slično kao Borisa Cvjetanovića u knjigama Grad i Priroda i grad, i Badurinu zanima usputan eksces, no dok Cvjetanović fotografijama pedantno bilježi stanje stvari, tek eventualno sugerirajući razvoj događaja koji je sceni prethodio, Badurina ih koristi kao poante viceva kojima ne moramo znati početak.

Kao što program Windows Explorera može zaviriti baš svugdje, tako i Badurinin sadržaj može biti bilo što, čak bi se moglo reći kako je situacija često posve nesvjesna toga da u sebi nosi ili krije elemente koji će nas nasmijati. Kao što to, primjerice, ne zna srebrna Audi limuzina čiji je stražnji prtljažnik otvoren pa se s prozora vidi da je pun glavica zelja.

Ideja prozora elaborirana je kroz razne pristupe, ponekad sugerira perspektivu, kao kod spomenutog Audija, a ponekad su oni glavni motivi, bilo predstavljajući aktere iza njih, razne igračke koje čeznutljivo gledaju van, u slobodu, bilo kao scenografija balkonima na kojima se, poput slikarskih instalacija, suše ručnici koji dizajnom podsjećaju na motive Badurininih vikend-slika. Pojavljuje se i kao prozor u unutrašnjost bivših, srušenih kuća koje ostavljaju svoje otiske na onim još nesrušenima. Ustanovivši se kao lajtmotiv, prozori odlaze u svijet, napuštaju prostore iz kojih gledaju van, šeću ulicama, idu na more. Na početku, tek kad iziđu, idu u parovima, drže se za ruku. Primjerice, naslovna fotografija – ispod plavog neba dvije su krošnje palme, a gore, točno između njih, prolazi avion – unutar knjige ide u paru s fotografijom plave površine mora u središtu koje je čovjek s maskom za ronjenje na glavi, gleda u dubinu i ne zna da mu kupaće gaćice otkrivaju dobar dio stražnjice. Poput dviju replika na temu temeljnih elemenata, neba i mora, obje perspektivom preuzimaju nultu razinu, jedna gleda prema gore, glavni lik druge prema dolje, no dok sadržaj prve nedvojbeno glorificira spektakularnu nebesku instalaciju, druga slučajno otkrivenom stražnjicom kao da demistificira misterij mora. Pa dok Kafka kaže da je jedna vrana dovoljna da zagadi čitavo nebo, Badurina uljezom u plavom djevičanstvu završava turistički vic.  

Već godinama fotografira prizore koji mu manifestacijama neobičnih slučajeva privlače pozornost, ili, s druge strane, prizore u kojima se nije dogodila nikakva neobičnost (slučajevi su vjerovali da ih se neće registrirati), kao, primjerice, klupa u MSU-u koja priječi prolazak publike, ali ih je kadrom učinio djelatnim fotografskim motivima. Od mnoštva je izdvojio stotinjak, neke je potom povezao u diptih, klupa u MSU-u se na susjednoj stranici ponovno pojavljuje, u istoj ulozi, no zatvara prolaz u drugi dio galerije. Ne zna se koliko je vremena čekala na svoju drugu izjavu. Nije znala ni fotografija, snimljena s pravog prozora na ulični promet, na kojoj su se našli isključivo crveni automobili, da će se godinama poslije, ili prije, u kadru naći nekoliko parkiranih crvenih motorića. Drugim riječima, eksplorirao je svoju windows arhivu, spojili su se parovi, neki proširili u serije, kao metalni nosači za čišćenje sagova, jednome je jedna noga propala u zemlju pa je nakošen, kraj drugoga dvije su sasvim malene crvene stolice, a na trećemu je sag koji ponovo podsjeća na Badurinine vikend-slike. Serijom bismo mogli označiti i posvete raznim umjetnicima, „Slučajni Kožarić“ – ljestve oslonjene na metlu, „Slučajni Knifer“ – meandar na kombiju, „Slučajni Stilinović“ – kruh na pločniku i tako dalje. Lift se također nekoliko puta pojavljuje, na susjednim je stranicama težište na kompoziciji koju ostvaruju prelomljene linije pojedinih ploha, dakako, s usputnim dodatkom, na lijevoj je netko malim slovima napisao ŠTO?, a na desnoj je u kutu crveno-bijela lopta. Nekoliko stranica potom ponovo plohe, ali u sredini piše: „debeli idu u veći lift“.

Osim duhovitih dijaloga, pojavljuju se i pojedinačne izjave, neke su lirske – kadar je dijagonalno presječen, gore i desno je livada s žutim cvijećem, dolje i lijevo je asfalt koji po sebi ima žute pjegice, kao da se cvijeće u njemu ogleda; neke socijalne – ispod balkona u prizemlju, dakle, ispod razine zemlje, suši se nečije rublje; a neke su svakodnevne – između boja u tubama koje očito služe za produkciju vikend-slika, jer se neke vide u pozadini, umiješala se i tuba Thomy ketchupa. Ima i jedna autoreferencijalna – kadar na prozore gornjeg dijela neke kuće, s njihove je unutarnje strane veliki oglas, međutim, piše „odajem“, zato što je lijevo prozorsko krilo otvoreno, pa nedostaje „pro“. Ako to primijenimo na čitavu knjigu, ispada da Badurina odaje tajne Windows Explorera

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb slikarstvo Volumen 8

VIKEND SLIKAR

Izložbu otvara deset printeva na platnu napetom na okvir formata 24 x 30 cm. Na zelenim, plavim i tirkiznim podlogama otisnuto je stotinjak kratkih izjavnih rečenica vezanih za razloge, motive, izradu i plasman njegovih slika ili pak za općenite i trenutne okolnosti u kojima se, po Badurini, nalazi suvremena umjetnost, s naglaskom na slikarstvo.

Glavni dio izložbe nalazi se na frontalnom galerijskom zidu: u formatu pravilnog mozaika, raspoređeno je sto trideset ulja na platnu iste veličine kao i uvodni printevi. Na svim su slikana nacrtane vodoravne pruge raznih boja i debljina, pa slikarska instalacija pomalo podsjeća na izložbeni salon tkanina za suncobrane ili tende istog uzorka u različitim kombinacijama.

S desne je strane na crnom stoliću instalacija od sto trideset pravilno složenih kartonskih kutija.

Na zidu nasuprot mozaiku, dakle postavom izdvojeno od ostalih slika, obješeno je jedno ulje platnu istih dimenzija i boja, s time da su na gornjem dijelu slike, umjesto pruga, crveni i plavi pravokutnik, što bi se moglo shvatiti kao najava slijedeće faze Vikend slikara, od koje zasad postoji samo jedna slika. Iz čega je također moguće zaključiti kako ovo što vidimo na glavnoj izložbenoj površini predstavlja završeni ‘vodoravni’ ciklus. Budući da Badurina u uvodnim ‘mislima’ priznaje kako ponekad uspije napraviti dvije, pa čak i tri slike tijekom jednog vikenda, a koji mu put trebaju dva do tri vikenda da završi jednu, teško je pretpostaviti kada ćemo imati priliku vidjeti novi ciklus.  

 Dvije su osnovne djelatnosti kojima se Željko bavi tijekom radnog dijela tjedna: autorska i edukativna. U prvoj je kategoriji serija ‘facebook kolaža’, duhovitih fotomontaža što ih gotovo svakodnevno objavljuje na svom profilu, a koja se tematski nadovezuje na dugogodišnju ‘Post art’ seriju autorskih razglednica što ih je slao na dvjestotinjak adresa. U drugoj je škola crtanja koju vodi zajedno sa suprugom Boženom, gdje uglavnom pripremaju djevojke i mladiće za upis u školu primjenjene umjetnosti ili na likovnu akademiju, studij dizajna i arhitekturu. Moglo bi se reći kako su u tome prilično uspješni, imaju visok postotak upisa, a po završenom studiju, nekolicina njihovih bivših učenika već zauzima važne uloge na suvremenoj sceni. Primjerice, ove je godine dobitnik nagrade Radoslav Putar upravo njihov učenik. (No, gledajući izložbu, njihovi bi se sadašnji učenici mogli zapitati zbog čega je potrebno naučiti sve ono čemu ih ovi uče, kad učitelj  izlaže samo pruge.)

Uzimajući u obzir kako ‘facebook kolaži’ ipak zahtijevaju manje vremena od ‘Post arta’, koje je trebalo i isprintati i zapakirati i poštom poslati, pretpostavka je da se prijelazom na novi medijski format otvorio prostor za dokoličarsko bavljenje umjetnošću.

Na slikama u instalaciji prevladavaju plave, zelene i tirkizne pruge u raznim nijansama, ispresijecane crvenim i narančastim linijama. Promatrajući mozaik u cjelini, on je sagrađen od elemenata na kojima se varira isto načelo, ali s obzirom na debljinu pruga i na njihov raspored, mogućnosti je bezbroj, stoga je i logično da čak i nakon detaljna pretraživanja nije moguće pronaći dvije iste slike. Iako Badurina u jednoj od izjava tvrdi suprotno – Kad mi se neka slika jako sviđa onda naslikam još dvije tri takve iste. 

S druge strane, kako saznajemo, nakon što se ulje na slici osušilo – Slike koje se duže suše su malo skuplje od onih koje se suše kraće – proces proizvodnje završava spremanjem u kartonsku kutiju, napravljenu po mjeri slike, a budući da radna soba nije velika, kutije se potom odlažu na policu poput knjiga i slikar se poduhvaća novog praznog platna. Knjige se više ne otvaraju i koliko god bio duboko unešen u koncepciju pojedina platna, toliko je teško nakon godinu ili dvije sjetiti se kakav je bio raspored pruga i lako bi se moglo dogoditi da se koji raspored i ponovi, da slikar uđe u istovjetno mentalno stanje koje bi ga i odvelo prema istoj konačnici. To se, međutim, ne događa, pa bismo kao jedan od rezultata slikarske vikend istrage mogli navesti kako je nemoguće slučajno dvaput napraviti istu sliku, bez obzira što su boje, motiv, način izrade i kompozicija uvijek isti.

Pravilnost linija upućuje na mirnu ruku, ali i na vrlo pedantnu izradu, iz čega proizlazi kako Badurina, umjesto da se vikendom odmara, zapravo trenira svoje slikarske mogućnosti. Beskrajnim izvlačenjem linija vježba preciznost poteza – S vremenom su pruge postale ravnije. Svako malo dosegnem viši level.; kombinacijom boja studira nove odnose – Ponekad širina pruge ovisi o količni boje koja mi je preostala. /…/ Ako ne mogu zamiješati boju koja mi treba, zamiješam sličnu.; ustrajnošću učvršćuje karakter, opasno ugrožen svakodnevnim profesionalnim poslovima– Izvanjski utjecaji i nova životna iskustva se ne odražavaju na mojim slikama.

Poput Tibetanaca koji vrlo polako, tjednima stružu pigmente u svim mogućim bojama u prah kojeg neizmjerno precizno sipaju na površinu proizvodeći složeni ornament religiozna značenja, tako i on ulazi u zen izvlačenjem vodoravnih linija, meditacijom čisti svijest zagađenu svjetovnim sadržajem. No, za razliku od Tibetanaca koji po završetku posla ritualno, metlicama, uništavaju svoju sliku simbolično naglašavajući prolaznost i vlast duhovnog nad onim materijalnim, Željko po završetku svoje slike izlazi iz zena, sprema je u kutiju, ne odričući joj mogućnost materijalna postojanja. Pa osim što provedbom vikend slikarstva unapređuje vještinu i čisti svijest, istodobno proizvodi i dodatnu vrijednost koja se u optimističkoj projekciji pojavljuje i kao mogući izvor prihoda. – Slikat ću dok ne prodam sve slike. /…/ Vrstan i spretan slikar koji slika pruge zaradit će više ako slike prodaje po broju pruga, a ne po broju utrošenih sati.

Postavlja se, međutim, pitanje što ako krene prodaja, neće li tada biti u opasnosti da mu ono što sad radi u ‘fušu’ postane ‘core business’? Da će mu vrijeme kad se ne radi postati glavno radno vrijeme, da će kroz tjedan sakupljati energiju potrebnu za iscrpljujuću i prekarnu vikend djelatnost, jer vikend slike se ne mogu slikati od ponedjeljka do petka, a potražnja je sve veća i veća. I o tome je, međutim, razmišljao – Razmišljam o tome da unajmim nekoga tko bi slikao pruge umjesto mene. Platim ga malo a slike prodajem skupo.

 Promatrajući izložbu u svjetlu okolnosti što vladaju suvremenom scenom, njenim tendencijama, pa čak i direktivama koje Željko u radnom dijelu tjedna odgovorno autorski poštuje, ispada da se naziv projekta jedino i može odnositi spram konteksta te scene, poput svojevrsna objašnjenja, da ne kažemo opravdanja ili čak isprike zbog osobne sklonosti. Željko je iskren, kao da priznaje kako su, primjerice, ‘facebook kolaži’, kojima komentira socijalne i političke okolnosti današnjice, njegov profesionalni autorski odgovor zahtjevu da umjetnost mora biti angažirana, ali njegovo je srce, osobni afinitet, ono čemu se prepušta u slobodno vrijeme, ipak u prostoru larpurlartizma.

Naziv se, dakle, ne odnosi spram sadržaja izložbe, nego spram uloge tog sadržaja u kontekstu, označena je njegova pozicija, negdje između badmintona i povrtlarstva. Odnosno, predstavlja se portret dokoličarskog umjetnika, pri čemu je posve nebitno kakav je sadržaj njegova bavljenja.

Ili se nazivom referira na povijest umjetnosti, manifestno odgovara slavnoj izjavi Paula Cézanna: ‘iza slike uvijek tražim autora’.

Categories
akcija All Volumen 8

SHOPPING ART*

Razni se ljudi opuštaju na razne načine, čak i do te mjere da ono što jednome izaziva paniku, drugog relaksira. Primjerice, Cvjetanović ne podnosi odlazak u shopping centar, opušta ga odlazak u Žuljanu. Badurina je tu u prednosti, nema ništa protiv Žuljane, ali opušta ga i odlazak u shopping centar. Ponekad putanju prepušta slučajnosti, jednom ga baci u Peek & Cloppenburg, drugi put u H&M ili Zaru, treći put se zatekne u Pull&Bearu. Ili u glavi unaprijed ima određenu skicu obilaska. Elipso ili Hervis mu nisu naročito atraktivni, iako čak i ode, ali prije će svratiti Watch centar. Opušta ga to muvanje ljudi, taj fenomen potrošačkog društva budući se i sam prepoznaje kao potrošač. Zanimaju ga razne kategorije, odjeća, obuća, kozmetika, gadgeti, ali ne kao trendsettera, nego prati razvoj ponude. Odavno je registrirao fenomen česte izmjene mjesta artiklima, naročito kad su sniženja ili rasprodaje, to su mu najpoticajniji trenuci, kad svi nahrupe, kad krene taj stampedo.   

Njegove se šetnje ne mogu proglasiti tek turističkim turama, niti Željko preuzima ulogu kroničara, nego nekad nešto i kupi, nije uvjet ali nije ni isključeno. Dapače, nema nikakvih pravila ni predumišljaja, Badurinin je odlazak u šoping centar realizacija stanja ili vremena što ga Cvjetanović naziva dokolica.

Pa kao što Cvjetanović kaže da se dokolicu pogrešno povezuje s lijenošću, to je stanje u kojem možeš biti vrlo aktivan, tako bi se i Badurinin mimohod šoping centrom mogao protumačiti kao prikriveni lov na sadržaje. Ne da se baš nešto traži, ali parangal je spušten a artikli opušteni, ne znaju da bi mogli preuzeti glavne uloge u seriji ‘fejsbuk kolaža’, jednim od njegovih najdražih medijskih izražaja.

A tu je Cvjetanović ponovo na gubitku, neupućen u razvoj asortimanske situacije, ne zna predložak, ne razabire Badurininu intervenciju i ne shvaća geg.

 S obzirom na raznovrsnost ponude, nezobilazna točka obilaska je Müller. Nema baš lokomotive, ali zato ima mnoštvo raznoraznih artikala iz područja kozmetike, toalete, kućnih potrepština, školskog i raznog drugog pribora, prehrambenih proizvoda i tako dalje. Koliko god Željko dobro poznavao asortiman, uvijek se nađe nešto novo. Pa u tom smislu uopće i nema razloga da se pažnja obraća isključivo na izloženu ponudu, to može biti neko diskretno nepoklapanje, pomak u klasičnoj sceni, karakteristično ponašanje prodavačica ili kupaca, predstava samo za njegove oči.

U ovom je slučaju riječ o komadu papira na odjelu školskog pribora, na kojem je moguće isprobati rade li olovke, kemijske i flomasteri. Nevidljivo raširene Badurinine antene registrirale su aktivnost u tom području, tragovi koje kupci u ispitivanju ispravnosti pisala ostavljaju nisu tek crte, nego ponekad i jednostavni crteži, često puta i potpisi. Privučen novim formatom, Badurina se uključuje u akciju.

Papir za probu je uvezan u blok, perforiran s gornje strane, pa kad ga se isprobavanjem ispuni, onda ga se otrgne i baci. Željko dolazi kasnije popodne kad je papir već dobrano ispunjen, nakašlje se, istrgne ga i spremi. Pa zatim na onom čistom papiru, koristeći se nekom od pisalica u asortimanu, a uzimajući u obzir i vremenske okolnosti, to jest da nije prilika za studiranje kompozicije i detalja, u dva, tri poteza  nacrta svoj crtež. Ostajući u kontekstu, potpisuje se inicijalima i crtež ostavlja, odnosno izlaže usputnoj publici.  

Gledajući iz ekonomske perspektive, akciju bismo mogli nazvati poluilegalnom robnom razmjenom, nije se konzultiralo nominalnog vlasnika papira, ali razmjena se jest dogodila, iako je razmijenjena roba trgovini nevidljiva, nije uvedena u registar, nema svoj barkod. Stoga je i razumljivo da ekonomija teško kategorizira razmjenu bezvrijedna, ali materijalna papira (koji će završiti u smeću), za vrijednu, ali nematerijalnu prispodobu autorske djelatnosti (koja će također završiti u smeću).

Na konceptualnoj razini razmjenska interaktivnost preuzima format svjesno vođena projekta, zato što Badurina fotografira netom ostvareni crtež, prije nego što će ga prepustiti vrlo neizvjesnoj sudbini.

Izložba je, dakle, skupna: predstavljene su fotografije njegovih crteža i originalni iscrtani papiri za probu, radovi nepoznatih koautora. Stvar postaje kompleksna što se tiče njihovih formata: zatečeni crteži koje je kontinuirano posvajao su zapravo ready made, dočim su ovi drugi fotodokumentacija akcije.

Oni koji prate njegove objave na facebook profilu znaju da Badurina već duže vrijeme provodi akciju “Vikend slikar”, što će reći da slika vikendom, dakle onda kad se ‘ne radi’, kao da u praksi doslovno provodi Cvjetanovićevu tezu o aktivnoj dokolici. Odnosno, referira se na općenitu predodžbu o umjetnosti kao opuštajućoj, meditativnoj djelatnosti koja se provodi u slobodno vrijeme, kao azil od svakodnevnih obaveza, poput izleta u prirodu. Međutim, Badurina je samostalni umjetnik, to je njegova osnovna djelatnost, od koje se vikendom relaksira slikajući. Što znači da “Vikend slikar” ima konceptualni predznak, da se, s jedne strane, propituje pozicija umjetnosti, njena je uloga u društvu otprilike između badmingtona i ribičije. A s druge se odnosi spram konteksta suvremene umjetničke scene, poštuje njene tendencije, prihvaća aktualne okvire, tijekom čitava se radnog dijela tjedna odgovorno i profesionalno njima bavi, da bi se vikendom mogao neodgovorno prepustiti slikanju, svojoj unutarnjoj sklonosti. Poslu pristupa vrlo pedantno, koristeći se akademskom naobrazbom, međutim, velika međusobna sličnost apstraktnih realizacija vikend slikarstva također upućuje na pomisao kako su posrijedi vanslikarski razlozi.

 “Shopping art” proizlazi iz dnevne, a ne tjedne slobode, no i dalje se odnosi spram uvriježene, općeprihvaćene svjetonazorske i ikonografske signalizacije današnjice.

Jednoj od topic tema suvremene scene, tržištu umjetninama, shoppingu arta, prilazi ponudom koju sustav shoppinga ne prepoznaje kao ponudu. Kao što niti sustav ‘gostionice’ ne prepoznaje Trbuljakove crteže na poleđini računa kao monetu. Također inicijalima autorizirane.  

No, dok Trbuljak sprema svoje crteže, Badurina ih ostavlja, a sprema tuđe. Obojica su svoje akcije autorski prepoznali i dokumentirali, pa kao što GT fotografijama crteža u kontekstu dokazuje autentičnost procesa, tako i ŽB svoje crteže snima u kontekstu police u Müller-u. U GT-ovu su kadru zajedno s crtežima i motivi što ih oni prestavljaju, koji karakteriziraju okolnosti “Jutarnje kave” – tanjurići i šalice za kavu na stolu, a u “Shopping artu”  je to upotrijebljeni alat za njegovu proizvodnju – olovke, bojice, flomasteri i slično, što karakterizira okolnosti trgovine. Štoviše, ispada da predstavljeni alat, kojeg bismo u legendi nazvali tehnikom, donekle i dirigira sadržajem, primjerice, kraj crteža izvedena debelim potezima, a koji predstavlja crveni oblak iz kojeg pada crvena i plava kiša, a u kojem, htjeli ne htjeli prepoznajemo političke aluzije, su crveni i plavi flomasteri. A kod apstraktne simulacije oblaka ostvarenih sjenčanjem su olovke iz Faber & Castelli kolekcije. No, osim što posredstvom sredstva za proizvodnju dolazi do motiva crteža, Badurina se služi i ostalim trikovima: motiv rješava reakcijom na oblikovanje ili narativ slučajno pronađena predloška, povezuje ga s pretpostavkom onoga što bi netko eventualno mogao nacrtati u smislu provjere artikla, a koristi se i referencom na nečiji umjetnički rad, karakteristikom nekog smjera ili karikaturom nekog medija. Relativno skučeni okvir, definiran ograničenim vremenom i zatečenim okolnostima, iskorišten je kao poligon za provjeru kreativna prostora.

Pa ispada kako Badurinina dokolica ne samo da je aktivna, nego da on ide u Müller kao na trening, štoperica je tu, umjesto utega barata bojicama, a umjesto članarine ostavlja original. 

*nerealizirano

Categories
All Galerija Forum, Zagreb kolaž Volumen 4

LAJK AND ŠER

“Zid galerije zamijenio sam zidom na Facebooku”, glasi Badurinina misao za petak, 5. rujna 2014.,  koju između ostalih izabranih misli nalazimo otisnutu na zidu galerije. 

Naime, osim gotovo svakodnevnih objava u formi ‘fejsbuk kolaža’, Badurina također na dnevnoj bazi objavljuje i ‘misli’ za pojedine dane. Pa kao što je i sve ostalo uglavnom referenca na već nešto postojeće, bilo u prostoru umjetnosti, politike ili medija, tako se i ta serija odnosi na privatno/javnu akciju članova Gorgone koji su svoje misli o pojedinom vremenskom periodu kuvertirali i međusobno izmijenjivali. Te su ‘misli’ dakako, bile naglašeno poetsko filozofske prirode, kao što misli kao takve to u osnovi i jesu. Gorgonaške su se misli dohvaćale propitivanja elementarnih pojmova, poneke su bile poprilično šifrirane, poneke posve apsurdne, počesto duhovite, no gotovo se u svima zrcalio takozvani gorgonaški duh. Pa bi se čak moglo reći kako su te misli zapravo i oblikovale taj duh, identificirale određeno stanje svijesti, posve univerzalan ali istodobno i vrlo autentičan kut gledanja, pa slijedom toga i ono što nazivamo idejom Gorgone.

Sve ovo nabrojano vrijedi i za Badurinu, njegove misli također preciziraju određeni kut gledanja. No, za razliku od Gorgonaša, čije su misli gotovo izravno upućene spram produbljivanja doživljaja postojanja, bez obzira koriste li pritom obične trenutke ili iskustva, Badurina takav ‘ozbiljan’ poetsko filozofski pristup ugrađuje u platformu svojih razmišljanja, koje potom upućuje u najrazličitije prostore, ali čijim sadržajem dosljedno  potkopava platformu s koje kreće. Koliko god bilo uzvišeno, pa čak i ‘posvećeno’ područje o kojem misli, ono je dovedeno u pitanje.  Predmet njegovih razmišljanja će se bezrezervno naći uvrijeđenim, zatečen u neočekivanoj poziciji, taj će predmet smjesta shvatiti da se Badurina s njim sprda. Iako u samim riječima kojima je izražena misao nema ni traga sarkazmu ili ironiji, već se i samim uvrštenjem u ‘misli’ taj predmet našao u ‘nebranom grožđu’.

Kao što forma na ovaj način izdvojenih, oblikovanih i objavljenih rezultata razmišljanja i nalaže, te su misli uvijek kratke i koncizne, precizno usmjerene, te iako izrijekom ne spominju područje kojeg označavaju, iz njihova je sadržaja odmah jasan cjelokupan kontekst na kojeg se odnose. Kao i zašto se upravo sada o tome razmišlja.

Ova gore citirana misao uključuje nekoliko etapa ili obrata. Prvo je slikar Badurina zid galerije zamijenio onim virtualnim, dematerijalizirajući na taj način medij slike. Ona i dalje postoji ali nije opipljiva. Spominjući ‘facebook’ uključuje i izloženost neprestano novim sadržajima, neprestano je nizanje svega i svačega na zajedničkom zidu, poput vremenske trake što brzo putuje odozgo prema dolje i tamo nestaje u bezdanom zaboravu. Time je sliku učinio vrlo privremenom i eliminirao svojstvo što joj je oduvijek pripadalo, a to je trajnost.

Izviješće slikarskog elaborata izraženo je riječima, no sada se, poput slike, nalazi na zidu galerije. Dakle, na zidu je naslikana misao o zamjeni tog zida za onaj od facebooka. A i jedno i drugo je točno. I izlaz iz galerije i boravak na facebooku i povratak u galeriju. Koja, međutim, s obzirom da je jedan od izložaka i ekran što prikazuje trenutno stanje na zidu Badurinina facebook profila, kao da dolazi u službu svoje virtualne inačice.

Što zapravo anticipira problemsko pitanje ove izložbe. Kako ju označiti? 

Već je samim njenim postojanjem Badurina postulirao određeni medijski format – ‘izložba u galeriji’. Galerija se, dakle, uzima kao konačno odredište umjetničke djelatnosti. Pa, bez obzira što je izabrao Facebook kao prikladniji medij za formu svoga djelovanja, on je svjestan da mora biti u galeriji. I sada ide dalje, na vlastitom primjeru daje karikaturu svjesnosti da se mora biti u galeriji, i to postaje tema njegovih objava na fejsu. I njegova izložba postaje predmet kojeg se uvrštava među ostale predmete. A da bi se to doznalo, da bi izložba u galeriji doznala o njenom preuzimanju uloge u Badurininoj temeljnoj djelatnosti, tome služi ekran. On prikazuje kako je ta izložba postala jedna od tema o kojima se na toj izložbi radi. Ravnopravno se uključila s ostalim Badurininim protagonistima, Mikijima i Plutonima naše politike, Isusima od rođenja do 33. godine, Beuysovima, Warholima i Mona Lizama, gospođom Mrak Taritaš, preplanulim komadima na jahti i tako dalje.

Taj ekran istodobno, na konceptualnoj razini, otvara prolaz između virtualnog i materijalnog, on je materijalni artefakt izložbe koji pruža uvid u virtualno. Bitna dimenzija jest činjenica da je vizualan sadržaj isti: zidovi galerije su prekriveni snimkama Badurinina facebook profila s različitim objavama. Sve su ‘fotografije’ istovjetno kadrirane, sve prikazuju situaciju na njegovu ekranu. Istu tu situaciju mi sada uživo, odnosno on-line, pratimo na ekranu u galeriji. I razvoj lajkova i razvoj šerova.

U tom se smislu izložbu ne može označiti tek dokumentacijskom, tek nužnošću galerijske prezentacije negalerijskog sadržaja, što je kao format već odavno posve legalan u suvremenoj umjetnosti. Dapače, kao da galerijama i prevladavaju informacije o realizacijama na terenu. No, te se realizacije i ostvaruju zato da bi se predstavile u galeriji. Bez obzira, dakle, na legalitet prezentacije onoga što se najadekvatnije izrazilo u drugom mediju, a uzimajući između ostaloga u obzir i taj paradoks suvremene umjetnosti, Badurina pronalazi način kako tu prezentaciju učiniti aktivnom: izložbu tretira kao materijal a ne kao konačnicu. Ne stavlja realizaciju u galeriju, nego galeriju koristi kao materijal za realizaciju. Sve može biti korisno, i autor i izlošci i publika i otvorenje i ravnatelji i konkrenti posjetitelji, sve može aktivno oživjeti i biti interpretirano u nekom od izdanja što se neprestano tijekom izložbe pojavljuje u jednom od izložaka. A da bi takva aktivnost bila moguća, koriste se izlošci. Gotovo poput dokaza u cilju podastiranja već odavno zahuktale proizvodnje na istom planu. Izložba kao da će se uvaliti, kao da će uskočiti u otvorena vrata jednog od vagona te kompozicije. I kao da tu ništa nije sporno.

Na nekoj drugoj razini tumačenja, moglo bi se reći kako se Badurina ne bavi obrazlaganjem ili komentiranjem razvoja suvremene umjetnosti, nego mu je kontekst tog razvoja sirovina. U ogromnoj poplavi sirovina, bilo izborom bilo tretmanom, proizvodi sadržaj koji ne odgovara ni onim ‘klasničnije’ nastrojenim kao ni onim ‘suvremenijima’. I jedne i druge kao da izbacuje iz ravnoteže, ali ne time što ih kritizira, što ih uzima na nišan (iako ih ponekad i uzme), nego to čini jednakim tretmanom i ‘ozbiljnog’ i ‘neozbiljnog’ prostora. I upravo na toj razini kao da postavlja test: niti ‘akademija’ niti ‘alternativa’ neće reći da je “Senfie” art.

Jer ako “Senfie” jest art, što je onda art? – na to je pitanje odavno već i odgovoreno, no kao da se ti odgovori manje interpretiraju kao paradigme, a više kao izolirani slučajevi. Primjerice, Warholova juha jest povijest umjetnosti, pa zašto to onda ne bi mogla biti i Yodina sol?

Pretpostavka da će i jedni i drugi reći kako je to tek dosjetka a ne art, jest zapravo platforma s koje Badurina polazi. No, to nije tek pretpostavka, to je vrlo utemeljena pretpostavka.

Ubacujući takav klip pod noge, on se koristi otvorenošću suvremene umjetnosti, da bi tu otvorenost provocirao, i to čim se ona izjasni bilo čime što na bilo koji način otkriva njenu tendenciju, njenu ambiciju, njenu pretenziju. 

(“Neki dožive prosvijetljenje trenutno, a neki se muče i po 5, 6 mjeseci, pa tek onda.” – misao za utorak, 29. rujna 2015.)

Ukoliko se može reći da se prostor suvremene umjetnosti neprestano širi, u sebe uključujući sve više i više dosad  neumjetničkih sadržaja i formi, Badurina se pojavljuje kao provoditelj, ali i kroničar, pa i kritičar, pa čak i karikaturist tog širenja. 

Categories
All kolaž Volumen 2

KOLAŽI NA FACEBOOKU

Dakako, vrijeme ide naprijed, sve se mijenja. Nekad smo imali Peru i Grgu u Vjesniku i Večernjem, danas se sve doznaje s manjeg ili većeg zaslona. Nekoliko neprestano otvorenih prozora kompiliraju informaciju. Zamjerka ovome vremenu svakako jest ta da ljudi ne gledaju jedni druge nego u svoje prenosive komunikatore sa stvarnošću. Protesti se, međutim, sve manje čuju stoga što i onih koji ih upućuju ima sve manje, vrijeme, nažalost, i za njih prolazi. No, kao što je i djeci uvijek ispočetka nemoguće odoljeti šarenim bombonima tako je i odraslim suvremenicima ovoga doba nemoguće odoljeti šarenim sadržajima što neprestano stižu iz cijele updatirane planete.

Mogućnosti primjene ne zaustavljaju se tek na zabavljanju dokonih čekača na tramvajskim stanicama, one služe i daleko ozbiljnijim svrhama, primjerice, tijekom nedavnih nemira u Egiptu, pobunjenici su putem facebooka dogovarali trenutnu strategiju i lokacije, pa su ti događaji i poznati pod imenom facebook revolucija. Pokrivajući cijelokupan prostor između okretišta tramvaja na zagrebačkoj periferiji i središta grada u Kairu, ne radi se, dakle, tek o uspostavi novog medija nego o činjenici kako je taj medij u kratkom vremenu postao jedan od najmoćnijih. Zahvaljujući sve bržem okretanju civilizacijskog kotača nije trebalo dugo čekati niti na pojavu umjetničke forme koja se ostvaruje kroz taj medij i koja ga koristi kao ključnu izvedbenu polugu. Ta umjetnička forma, između ostalog, uključuje i činjenicu kako je njena facebook pojava zapravo i njena konačnica odnosno da bi bilo kakva naknadna materijalizacija tih virtualnih artefakata bila tek dokumentacija. Iz čega proizlazi i dojam kako je takav medij objave idealan za specifičnost sadržaja kojeg prenosi te da se taj sadržaj ni u kojem drugom mediju ne bi mogao adekvatnije predstaviti.

Najaktivniji, pa u tom smislu i najprisutniji, provoditelj facebook arta izgrađenog i posve adaptiranog autorskog izraza jest Željko Badurina kojem je ta forma zapravo i logičan nastavak višegodišnje serije pod imenom ‘Post art’. Preformatiranje autorskih komentara koje je u obliku razglednica poštom slao na sto pedeset adresa u uobičajenom dvotjednom ritmu u formu koju objavljuje na facebooku proveo je zadržavajući prepoznatljivu intonaciju u odnosu na sadržaj kojeg i dalje poglavito čini medijska svakodnevica. Pa su i realizacije gotovo svakodnevne a proizvod uvijek uključuje postojanje nekoliko layera koji označavaju prisutnost nekoliko različitih svjetonazorskih, medijskih, povijesnih i izražajnih modela. A jednako tako ilustriraju i istodobno otvorene prozore na ekranu kao obrazac življenja sadašnjice. Stapajući ih u jednu sliku dobiva se kolaž čiji se apsurd temelji upravo na sukobljavanju pojedinih layera podrazumijevajući referencijalnost ili autorske reakcije na sve obrađene platforme odnosno poigravanje s njihovim ikonografskim značenjima. Trenutnost autorske objave omogućuje seriju čiji je osnovni okvir upravo ta trenutnost, okvir koji se može i ne mora izgrađivati pojedinim tematskim podvrstama, čiji elementi pak počinju otvarati međusobnu komunikaciju a nerijetko i dijalog između tih podvrsta. Takav razgovor jedino je i moguć u dnevnom ritmu objavljivanja koji je u tom smislu prevedena inačica obilaska galerijskih eksponata tijekom posjeta izložbi. S druge strane, brojnost publike svakako nadilazi posjećenost bilo koje izložbe, a sukcesivno se upoznavajući s osobenošću autora, publika se gotovo neprimjetno identificira sa sadržajem pa tako i integrira u rastuću jezgru koja svakodnevno pulsira i prema van i prema unutra obnavljajući se tek prispjelim kolažem kao pogonskim gorivom takvog organičkog sustava. Tim više što se pojedinci iz publike pojavljuju i kao protagonisti nekih epizoda.

Osnovna karakteristika svih kolaža satirički je komentar ponajprije usmjeren prema onoj dimenziji koja determinira manifestnost opredmećivanja pojedine medijske potke. A koja se u načelu sakriva iza pojavne slike nastojeći mistificirati njenu poruku ili kontekst kojeg uključuje. Zahvaljujući medijskoj prisutnosti, učestaloj pojavnosti ili pak povijesnoj distanci koja bi ih trebala činiti neupitnima, te slike, što bi ih se preciznije ili univerzalnije moglo označiti engleskim izrazom – image, same sebe predstavljaju kao datosti, bez obzira na kategoriju kojoj pripadaju, one su brandovi, fait accompli, one postojano egzistiraju na svom terenu, to jest u našim svijestima, upravo uslijed djelovanja te dimenzije koja ih je i postavila na položaj, gotovo prijestol, kojeg se ne propituje.

I Badurina naoko ostavlja na miru taj pijedestal kao posljedicu njena djelovanja ali tu dimenziju napada u njenoj nutrini, razlaže elemente koje upravo ona zakriljuje stavljajući im ozračje apsolutnosti, auru koju je u najmanju ruku nepristojno dirati. Tako postavljena, ta se dimenzija osjeća sigurnom zato što se neprestano i upinje ne bi li svoje postojanje učinila nevidljivim. I već posve navikla na svoje nevidljivo postojanje odjednom ne samo da je dovedena u prvi plan, nego taj prvi plan, ta osvjet­ljenost na pozornici, postaje narativna osnova u kojoj se njoj dodjeljuje i nekakva rola, uloga u igrokazu koja nije nimalo dostojanstvena i uopće nije glavna nego je svedena na običnost kojom se dalje barata. I logično da je ta dimenzija, osvjetljena na pozornici, iznenađena, ne može se braniti kad je kontekst njene mistifikacije, dakle, onoga što ju u osnovi i čini, posve nestao, a još joj se i smiju iz publike. Ne stiže čak niti sakriti svoju golotinju jer se na nju više uopće ne obraća pozornost, Badurina ju je jednim potezom označio i već slaže drugi layer, značenje je neko treće, a ona ostaje kao usputna etapa današnje parodije.

Bez obzira radi li se o prostoru mode, kozmetike, blještava svijeta bogatih i slavnih, politici, suvremenoj art sceni ili kroz vlastiti primjer karikirajući egotrip kao generalnu pojavu, Badurina, poigravajući se s temeljnom ikonografijom pojedine tematike, prokazuje njenu tendencioznost, težnju da zauzme više prostora, da se nametne svojom sveprisutnošću, ali to čini tek usput. Moglo bi se reći da se raskrinkavanje u nultoj etapi, nevidljivim potezom, već dogodilo, a zapravo je taj nevidljivi potez upravo u tome da Badurina naoko ne samo da preuzima nego i posve prihvaća sustav i načela pojavnosti svijeta kojeg karikira. Svijeta koji, međutim, ne računa da će se na njega pucati njegovim oružjem odnosno da prihvaćanje njegove cjelokupnosti istodobno ne znači i poštovanje tog sustava te da sagledan, već i s minimalne distance, u svojoj cjelosti, on sam po sebi postaje karikatura. Dakle, upravo postupak kojim se mediji služe u mljevenju odnosno potrošnji i odbacivanju potrošena sadržaja sada Badurina primjenjuje na mehanizam takva ponašanja. Dakako da karikatura postaje još ubojitija kad se očište iz koje se ta cjelokupnost promatra pomakne i dođe iz neočekivane perspektive odnosno iz one iz koje taj svijet nikako ne bi volio da ga se gleda i takav pogled smatra nedopustivim. Lakoća kojom se prispodobljuje pa čak i precizira upravo osjećaj kako je tom svijetu neprihvatljivo da ga se na taj način vidi, temeljna je poluga Badurinine ironije.

Za razliku od Pere i Grge koji su ipak bili tek dnevnopolitički kroničari i itekako morali voditi računa o tome što se smije a što ne smije reći, Badurina nema nikakvih ograničenja, prostor njegova djelovanja je virtualan, uključuje svo vrijeme i sav prostor i ničemu osim samome sebi nije odgovoran. A čemu bi i mogao biti kad virtualan prostor zapravo i ne postoji. Ili postoji?

Categories
All Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, site specific Volumen 2

INSAJDER

Poznato je da sokol istodobno vidi cijelo polje iznad kojeg leti i pojedini njegov detalj kojeg teleskopski povećava tražeći plijen. Tako je i Željko Badurina svoju autorsku dioptriju prilično precizno namjestio na praćenje javnih medija u kojima manirom iskusnog poznavatelja pronalazi materijal pogodan za obradu i primjenu u Post art seriji što ju realizira već nekoliko godina. Ušavši s takvim naočalama u Muzej za umjetnost i obrt kao da se zatekao u rajskom vrtu. Jer već i sam broj od 58 predstavljenih radova na izložbi govori kako je pogodnog materijala bilo toliko da je naš Željko u prvi čas zacijelo zaplakao od oduševljenja.

Što ga je to nagnalo na suze radosnice? Što povezuje javne medije današ­njice i stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt u kojem rijetko koji (ako uopće i jedan) izložak pripada našem vremenu? Najjednostavnije rečeno – upravo te naočale, to jest njegova autorska perspektiva koju karakterizira relativizacija ispostavljenog i ironijski pogled na ono što je općenito prihvaćeno kao neupitno. Te se ispostavljenosti očituju u brojnim dimenzijama javnosti, od estradnih tv emisija gdje Badurina poznati show ‘Zvijezde pjevaju’ u svom Post artu prevodi u ‘pizde zijevaju’ do sportske te­matike gdje se na udaru ni krivi ni dužni nađu naši proslav­ljeni sportski heroji. Bolje ne prolaze niti ikone suvremene umjetnosti (primjerice Beuys i Kožarić), a nerijetko Badurina komentira i politička zbivanja – zavaljen u udobnu fotelju čita knjigu enciklopedijskih razmjera na kojoj piše ‘topnički dnevnici’. S obzirom da ipak u osnovi prebiva u prostoru tzv. art scene logično je da često proziva i njena formalna nositelja – Muzej suvremene umjetnosti, pa mu, primjerice, na drugu godišnjicu njegova novog izdanja posvećuje Post art na kojem je crvenom kemijskom napisao 2, proglasivši na taj način njegovu dosadašnju aktivnost dovoljnom. Fokusirajući uglavnom opća mjesta cijelog spektra javnih događaja u njima detektira, bilo u suštini ili u pojavnosti, određenu tendenciju čija bi bitna dimenzija bila da se nametne, da zauzme veći prostor ili se bar prikaže prisutnijom nego što to zaslužuje biti. No, s obzirom da to zapravo i jest ne/skrivena namjera svakog medijskog uprizorenja, treba reći da Badurina često puta ne reagira toliko na same te sadržaje koliko na dimenzioniranost prijema kojeg uspijevaju osvojiti. Podjednako, dakle, provocira i protagoniste i publiku. Ili, preciznije rečeno, skicira međuodnos poruke i prijema, utjelovljuje prostor njihove komunikacije s ciljem portretiranja određena svjetonazora.

Pa je stoga i prirodno da se, ušavši u instituciju čiji stalni postav čini temelj ili bar bitnu polugu u oblikovanju prevladavajućeg građanskog svjetonazora, osjećao kao Indiana Jones u predvorju Aleksandrijske biblioteke. Postojeći izlošci su se odjednom pretvorili u platna pripremljenih pozadina na kojima on treba dodati završni potez čime oni postaju dijelovi njegova opusa. Počevši od ‘Mona Lise’ kao osnovne slike, nekakve ideje ‘slike’ koju naše društvo ima i uključivanja te arheslike kao nove akvizicije dotad ‘manjkavom’ postavu MUO-a. Kao i da njen famozan smješak updatira dodajući mu rolingstonovski jezik kao apsolutno prepoznatljivi ikonografski arhetip suvremenog doba. S obzirom na značaj kojeg ta dva simbola imaju u oblikovanju našeg vrijednosnog sustava pravo je čudo da u ovom post-izmu, kojega je i Badurina aktivni pronositelj, još nitko nije došao na tu ideju. Međutim, čak i ako jest, to njemu uopće nije važno jer kao što dosljedno demistificira ikono­klastički odnos spram nastanaka i referenci artefakata i pojava, tako je i institucija copyrighta tek jedna od dežurnih tema. Pa je tako i institucija otvorenja izložbe poslužila kao tema za video rad ‘Otvorenje izložbe’ projiciranog na otvorenju izložbe u kojem se ravnatelj muzeja, kustosica izložbe i autor prigodnim riječima obraćaju prisutnima. Protagonisti otvorenja go­voreći ono što bi i u realnoj situaciji rekli, dakle, ne gubeći ništa od sadržaja, na taj način preuzimaju uloge samih sebe, pristaju biti dijelom karikature čiji je žalac usmjeren spram ozbiljnosti koja obično prati tu ceremoniju. U diskretnom se pomaku između zvuka i slike gubi sinhronizacija što, između ostalog, parodira formalnost takvih izričaja ali poziva i na dodatnu pažnju slušatelja koja često u tim prigodama izostaje. Stoga ispada kako je pomak od uobičajene forme djelotvorniji s obzirom na sadržaj. Tome treba dodati da nitko od protagonista time nije bio izvrgnut ruglu što se zapravo paradigmatski odnosi i na cijelu izložbu jer stalni postav Badurininim insajderstvom nije izvrgnut ruglu nego je dapače, publika pozvana da ga pažljivije promotri, čak i istraži, ne bi li otkrila autorove podvale.

Većina, naime, njegovih upliva u stalni postav na granici je zamjetnog – kada na intervencije ne bi upućivale legende rijetko bi tko mogao diferencirati vrijedne i drevne porculanske fi­gurice od onih keramičkih, kupljenih u Konjščinskoj za deset kuna. Kao što laik teško može razabrati da je slika s motivom mrtve prirode (rad kojeg Badurina naslovljuje “Premtrva priroda”) kupljena u Kiki. Ali će zato pažljivi posjetitelj smjesta uočiti kako se jedna od skupocjenih kristalnih čaša u izložbenoj vitrini razbila i signalizirati to čuvaru ne uočivši da je u pitanju rad pod imenom ‘Staklovinje’.

Slijedeća grupa radova, koje bih označio ‘kolažima’, kompiliraju postojeće slike iz postava u koje je Badurina blasfemički photoshopom uključio asortiman iz reklamnih letaka trgo­vačkih centara. Ti ink jet printevi zapravo odlaze korak dalje od problematizacije kiča nekad i sad, što bi recimo i bio lajtmotiv njegova insajderstva, jer u sebi sadrže i svojevrstan autoironijski pogled ne samo na suvremene umjetničke pravce nego upravo na ono što i sam inače radi. Osim što zatrpavanje bezbrojnim ‘layerima’ postojeći predložak ilustrira medijsku buku kojoj smo izloženi, takvim pretjerivanjem on ironizira vlastito djelovanje u ‘Post art’ seriji kojoj je ključni označitelj upravo ‘fletanje la­yera’, odnosno u prijevodu, izravnavanje raznih planova ili smislova.

Dovođenje, pak, u vezu suvremenih autora višeslojno je moguće protumačiti. Poglavito krenuvši od postojećeg postava, primjerice u radu ’10 times Goveđi gulaš’, Badurina ispred Le Corbusierove fotelje i taburea presvučenih kravljim krznom postavlja Podravkine konzerve gulaša. Asocijacija na Warhola nije, međutim, samo uzgredna dosjetka nego ponovo i autoreferencijalna namjera jer se Badurina svojedobno predstavio kao warholist, portretiravši u njegovoj maniri protagoniste naše art scene što je predstavio izložbom u Galeriji SC. To još više dolazi do izražaja u radu Chaise longue – fotodokumentacija performansa. (Već je i navedena medijska forma u potpisu rada uljez u postavu jer pripada vremenu kojeg MUO ne obrađuje.) Fotografije prikazuju Badurinu dok leži na ležaljci (za što je morao dobiti posebnu dozvolu jer se ležaljku inače ne smije niti dotaknuti) što je očigledna referenca na poznati Stilinovićev rad ‘Umjetnik pri radu’ koji je igrom slučaja upravo izložen na Stilinovićevoj retrospektivi u MSU. Istodobna prezentacija istog motiva – originala u Muzeju suvremene umjetnosti i kopije u Muzeju za umjetnost i obrt, dimenzija je na koju Badurina vjerojatno nije računao ali tim više njome može biti zadovoljan. Jer je tim apsurdnim ukazom zapravo potvrđena uspostava odnosno materijalizacija među­prostora temeljem asocijacije, sustavna izgradnja ili nadogradnja u kojoj nadodani elementi (pa ma kakvi oni bili) postaju čimbenici tog sustava.

Categories
akcija All Volumen 1

MISA ZA MSU

Razmišljajući o inicijativi Željka Badurine teško je razlučiti radi li se o umjetničkom projektu ili jednostavno o aktu dobre namjere. Dilema je to nalik na onu o kokoši i jajetu ili etici i estetici, stoga ju ostavljam po strani i akciju pozicioniram u prostor likovne scene.

Jedini artefakt jest pozivnica, koja to zapravo i nije, budući tekst na poleđini ne poziva nego tek informira o vremenu i mjestu održavanja mise – Crkva Svete Katarine, Katarinin trg bb, 3. lipnja 2008. u 18 sati. Otvaranje kuverte i letimičan pogled na njenu naslovnu stranu u primatelja je zacijelo izazvao smiješak. Smiješak kao reakciju na duhovitu ali vrlo preciznu detekciju stanja sublimiranu u tri riječi.

U vizualnom smislu, budući su te tri riječi napisane bez razmaka i jednakom veličinom a samo bojom srednje riječi odvojene jedna od druge, naziv podsjeća na logotip. Samim time diskretno je parodirana činjenica medijskog fenomena u kojem uopće nije bitno postoji li nešto ili ne ukoliko posjeduje prepoznatljivi identitet. Vizualni dojam naziva akcije potpuno korespondira sa zvučnom interpretacijom – neobičnom igrom riječi koje kao da su srasle zajedno i izgovaraju se kao jedna, pa podsjećaju na poklič, ili na parolu. Koja u sebi sadrži poza­dinu problema, predlaže njegovo rješenje, ali i uključuje svijest o iluziji tog pokušaja. Promatrajući inicijativu kao umjetnički projekt vidljivo je da on završava i prije nego što se uopće i dogodio budući ga čini odašiljanje informacije o njemu samome. Jer zapravo i nije bitno hoće li oni koji su je dobili i prisustvovati misi. Suština je upravo ta informacija, umjetnički se projekt upi­sao u primateljevu svijest, ali je na neobičan način uspio ostati apsolutno nematerijalnim. Badurini je jasno da podatak o autorstvu mora biti objavljen, jer bi se u protivnom logično pomislilo da je misu naručio netko iz MSU-a. A smatraju li djelatnici da su iscrpljene sve njihove mogućnosti i preostalo je jedino da se obrate Bogu za pomoć ili to ne smatraju, to je njihova stvar. S druge strane nema smisla autorizirati naručivanje mise, stoga Badurina zapravo vrlo precizno potpisuje ideju za tu inicijativu koristeći se prepoznatljivim narančastim kvadratićem na poleđini pozivnice. Na taj je način akcija pomalo pod okriljem njegove serije Post-art, ali i u odmaku od nje. Pod okriljem stoga što je Post-art njegov najčešći oblik komunikacije s javnošću, a jedan je od lajt motiva tog dijaloga upravo komentar izgradnje MSU-a, a u odmaku zato jer su u ovom slučaju prijeđeni okviri komentara i poduzeta je konkretna akcija.

Ono što ne/pojavna suština ovog umjetničkog projekta, između ostalog, pomalo dovodi u pitanje jest mogućnost da on od strane dotičnog budućeg muzeja bude otkupljen. Jer što bi muzej zapravo otkupio? Autorski oblikovan izraz dobre namjere za samog sebe u situaciji kad je njegovo oformljenje zapelo u labirintu slijepih ulica? Možda bi Muzej mogao otvoriti ako ne prostoriju, a ono barem ladicu za slične filantropske Badurinine projekte – primjerice darivanje aparata za kavu Galeriji Miroslav Kra­ljević ili pomoć umjetniku/kolegi Crtaliću – izraze potpuno umjetnički osviještene i autorski artikulirane. Činjenica da umjetnik, posredstvom iracionalnih, nemateri­jalnih faktora (prirodno, jer nije li to jedno od njegovih ključnih oruđa?) nastoji pomoći instituciji koja postoji da bi pomagala njemu, to jest da bi omogućila komunikaciju između njega i javnosti, ilustrira možda nesvakidašnji, no logičan zatvoreni krug. Uzimajući kontekst u obzir, apsurd koji se usput pojavljuje uključen je u temelj ove akcije. Koja, međutim, uspješno isprepliće duhovito i duhovno, jer bez obzira koliko naziv akcije bio zgodno smišljen i izmamljivao smiješak, on se u sebi ne odriče stvarnom obraćanju univerzalnoj, dobronamjernoj sili, prepoznajući pomalo takvo obraćanje kao činjenicu naše svakodnevice, obraćanje koje bi samim umjetnicima trebalo biti možda čak i bliže nego drugima budući se oni češće bave nadrealnim, transcedentnim, jer ipak, koliko god to anakrono zvučalo, pomalo i računaju na nekakav čarobni prah koji se ponekad prospe odozgo.

Ono što MISUZAMSU također povezuje sa, sada već trogodišnjim, Post-art projektom, jest karakteristično ugrađivanje ironijskog odmaka u samo polazište. Sjećamo se, primjerice, scene rukovanja predsjednika vlade i gradonačelnika (obojice s zaštitnim šljemovima) na gradi­lištu muzeja iznad kojih je fotomontažom, u formi ukazanja, interpoliran lik Majke Božje. Ovaj je puta žalac ironije usmjeren prema iracionalnim, ne­vidljivim silama. Prema manifestaciji loših namjera djeluje se “misom na dobre nakane”. Sasvim logičan potez. Konkretno se nikog ne može prozvati jer su loše namjere zapravo proizvod, odnosno utjelovljenje cjelokupne konstelacije kojoj je jedan od glavnih ciljeva maskirati svoju odgovornost. Budući je riječ o vještim manipulatorima (da nisu vješti ne bi se niti nalazili na dotičnim pozicijama) maskerada više-manje uspijeva jer se odgovornost brojnih odgoda ne može jasno ustanoviti. Posrijedi je međutim neobičan apsurd. Ta se vještina iscrpljuje na uspješnom prebacivanju odgovornosti, na uspješnom prikrivanju nemoći, pogrešnih procjena, ali ponaj­više hijerarhiji prioriteta po kojoj MSU svakako ne zauzima čelne pozicije. Stoga taj maskembal podsjeća na situaciju u kojoj se objavljuje nečija fotografija s crnom prugom preko očiju u želji da se sakrije identitet dotične osobe. Jer zapravo uopće nije bitno kakve su konkretno igre u pitanju kad se vrlo dobro zna identitet igrača. Jer ako laže koza ne laže rog, radnika na gradilištu odavno nema.

Zazivanje Svevišnjeg u strahu od bolesti, zle kobi ili nesreće bilo kakve vrste prirodan je poriv. U ovome slučaj taj apel, ili čak vapaj Svevišnjem oslikava poziciju umjetnika / poje­dinca spram sustava. Čije je provoditelje, vršitelje dužnosti moguće prepoznati kao personifikaciju elementarne nepogode. Univerzalno gledajući, bez obzira koliko bi u svojoj suštini trebao biti upravo suprotno, sustav je iracionalan. Izmišljen da bi olakšao, pojednostavnio, da bi bio u službi, on otežava, komplicira, postaje ono u čijoj smo službi. I nema druge nego prihvatiti činjenično stanje. Trenutak tog pos­vješćivanja, materijaliziran u artefaktu kojim ga se definira kao iracionalnog jer se jedino iracionalno na njega može djelovati, na duhovit način predstavlja apsurdnu dijagnozu stanja stvari. Ono što bi trebalo biti oslonac, ono što se predstavlja takvim (konačno, za to i dobiva plaću), zapravo je kamen smutnje i samo nam Bog može pomoći.

Tko upućuje vapaj?

Logično, to je glas umjetnika*. Jer, u konačnici, on je najviše zainteresiran. No, u ovome bi se slučaju prije moglo reći da njegov glas predstavlja glas javnosti, jer ne bi li Muzej suvremene umjetnosti trebao predstavljati i katedralu duha, dakle mjesto na kojem se svijest oplemenjuje i produbljuje? Možda umjetnik ima i drugog posla, a možda je upravo to njegov posao. A možda bi se i ostale protagoniste javnosti trebalo glasnije čuti.

Pa nije zgorega ponoviti ono što se već mnogo puta na ovim frekvencijama čulo, baš kao i na mnogim drugim, a to je da ne pobjeđuje bolji, pa čak ni pametniji, nego jači. Odnosno onaj tko je bolje naoružan. Kao i to, da najveći dio svog opsežnog arsenala koristi u cilju proizvodnje slike u kojoj ne postoji nikakav konflikt. No, bez obzira na svijest o jalovosti protesta, umjetnik se ipak glasa. Kao i uvijek, odapeta strelica u pravilu ne dostiže metu. A ako je i dostigne, odbija se od uglačanog administrativnog mramora. Jedino što odašiljatelju preostaje jest iskoristiti svoje oružje, to jest obojati strelicu, dobru namjeru premazati slojem ironije.