Categories
All instalacija Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb Volumen 12

15 DKG RAVNOTEŽE

Atelijer Kožarić već nekoliko godina provodi seriju gostovanja, poziva umjetnice i umjetnike na osobnu, autorsku reakciju inspiriranu likom i djelom Ivana Kožarića.

Instalacijom „15 dkg ravnoteže“ Vlasta Žanić reagira na oboje, sadržajem: Kožarić je glavni lik njezina istoimenog kratkog igranog filma, i formom: dugačka aluminijska traka referira se na Kožarićevu instalaciju „Čovjek koji sjedi“ (HDLU, 2000.).

Film je snimljen i predstavljen na Baranjskoj umjetničkoj koloniji 2004. i već se u njemu događa svojevrsna komunikacija, odnosno kompilacija između trajne Vlastine teme, a to je ravnoteža (koju obrađuje nizom radova, u formi instalacije, videa i performansa) i Kožarićeva slobodnog duha; zaigrani se akademik, naime, svojedobno otvorenim pismom obratio nadležnima s molbom da mu smanje slobodu jer osjeća da je ima previše. Radnja filma prati Ivana koji odlazi u dućan i kupuje namirnice, a osim kruha i piva, umjesto salame, naručuje i 15 dkg ravnoteže. Vraća se kući gdje ustanovljuje da je zaboravio uzeti ravnotežu.

Poveznica je čvršća ako se sjetimo da se Vlasta u svojem bavljenju ravnotežom uglavnom bavi njezinim gubitkom, koji bi trebao dovesti do promjene percepcije, bilo da performativno prelazi preko potoka na ispruženoj dasci („Divlje vode“, 2004.), bilo da publiku poziva na korištenje svoje „Stolice“ koja propada unatrag za tridesetak stupnjeva ili da se vrti oko sebe sve dok ne izgubi ravnotežu i padne u višekratno izvođenom performansu „Vrtnja“. Njezin gubitak ravnoteže, odnosno izmicanje oslonca, simbolično je sredstvo dolaska do drukčijeg sebe, oslobođenog okvira uobičajena doživljaja stvarnosti. Kožariću, međutim, ne smeta to što je negdje zagubio ravnotežu jer je već odavno, a reklo bi se, i posve, slobodan, po njegovim riječima, i previše.

Ta je sloboda, između ostalog, došla do izražaja na spomenutoj izložbi „Čovjek koji sjedi“, skulpturi koju je intervencijom pretvorio u privremenu in situ instalaciju tako što je ispruženu ruku čovjeka koji sjedi produžio aluminijskim folijama, pa se ta ruka protezala kroz čitav izložbeni prostor. 

Komunikacija između različitih medija, a pogotovo između skulpture i videa, također je jedan od Vlastinih omiljenih izvedbenih alata, koja je možda najviše došla do izražaja u složenoj multimedijalnoj izvedbi pod nazivom „Prelaženje“, gdje je performativno preuzela ulogu skulpture koja se okreće na podestu i videolinkom je prebacila u projekciju koja se također vrti.

U ovom se slučaju film pretvara u niz frameova isprintanih na aluminijskoj podlozi i poput Kožarićeve se ruke niz proteže kroz čitav izložbeni prostor.

Ivan na filmu igra sebe po Vlastinu scenariju, koji je, kako sama kaže, zapravo sanjala, a koji spaja njegovu osobnost i njezinu temu. Vlasta film printa na aluminijsku rolu koja spaja njezin film i njegovu instalaciju. Ruka čovjeka koji sjedi ispružena u čitavom prostoru odavno je prestala biti ruka i postala apstraktna materijalizacija mašte. Nastavlja smjer skulpturine ruke poput putokaza u slobodne galerijske prostore ili poput putanje tanka srebrnog oblaka u praznom galerijskom nebu. Oblaka koji se, usput rečeno, tijekom otvorenja rezao i dijelio posjetiteljima poput multipla.

Vlastina aluminijska rola mimikrira odmotanu celuloidnu filmsku vrpcu, posjetitelji se zatječu usred zaustavljene kinoprojekcije, usred sobe kinooperatera koji je otišao na kavu pa je rola iskoristila priliku, odbila se namatati na kolut i krenula u slobodu.

Odterećena ravnoteže, instalacija lebdi u prostoru, odmatajući se po svome preuzima nepravilne oblike, radi valove, podsjeća na neku laku tkaninu koja leluja na vjetru ili jako dugačku zastavu. Mjestimično je aluminijska folija izgužvana, kao da se sadržaj filmske vrpce koju glumi srebrna zastava na trenutak zamrznuo, pa se onda i vrpca odgovorno izlomila. Odmotana aluminijska vrpca je metar visoka i u formi nepravilna slova O zauzima veći dio izložbene dvorane. O, je, međutim, na donjem dijelu otvoren i predstavlja stilizirani ulaz u objekt, kojeg se, za razliku od skulpture, ne razgledava obilazeći okolo, nego iznutra. Ulazimo unutra i zatječemo se u kinu, u kojem se, za razliku od uobičajene kino projekcije, ne miču slike ispred nas koji sjedimo, nego hodamo ispred zaustavljenih frameova, štoviše, ispred Kožarića zaustavljena u hodanju. Dočekuje nas na izlazu iz kuće, projuri automobil, zalaje pas, pratimo ga dok ne zamakne za ugao i nestane u dubini kadra. Slike zauzimaju čitavu površinu vrpce, frameovi filma snimljenog prije dvadeset godina u relativno niskoj rezoluciji umjetno su povećani, no otisak na aluminiju im eliminira taj tehnički nedostatak, važnije je to što je Kožarićeva bijela majica postala srebrna, nego to što joj nedostaje dubinske oštrine. Iako kao da su naslikani u akvarelu, bez problema prepoznajemo prizore. U filmskom bi se žargonu moglo reći da je čitava slika pomalo izvan fokusa, no radi se o uprizorenju autoričina sna, a snovi se često manifestiraju izlomljenim kadrovima, odjednom smo negdje, već sljedećeg trena negdje drugdje, a i često kao da scenu gledamo kroz malko zamućeno staklo. Pa ako je ishodište Vlastin san, kojeg je uspjela materijalizirati u formi petominutnog igranog filma, ovakvu bi se njegovu reprodukciju na unutrašnjost srebrna oblaka moglo nazvati konačnom etapom, odnosno optimalnim formatom u kojem će ga arhivirati.  

U međuvremenu smo ušli u dućan, čuju se zvuci blagajne, čuje se Kožarića dok naručuje: četvrt kruha, petnaest deka ravnoteže i jedno pivo. Interijer je intenzivno koloriran, uobičajeni asortiman na policama zahvaljujući neoštrinama postaje arhetipski portret dućana kojeg je međuvrijeme izbacilo sa scene i u kojem se, poput duha u srebrnoj majici zatekao naš glavni junak. Preuzevši namirnice izlazi iz Konzuma, odmahne kameri, to jest nama, ovdje u sadašnjosti, te ponovno zakrene iza ugla, koji je, međutim, diskretno i naglašen na tome mjestu savinutom podlogom, odnosno folijom, pa je njegovo skretanje u pokrajnju ulicu dobilo i trodimenzionalnu potvrdu. Dočekujemo ga dok ulazi u hodnik, a već smo ga i prije nego što je ušao čuli kako zvižduće, sjeda za stol, vadi namirnice i ustanovljuje da je izgubio ravnotežu. Mirno prihvaća tu činjenicu, svakome se može dogoditi da je ponekad zaboravi. Nema veze, čujemo ga kad kaže, na zadnju se repliku nadovezuje glazba, a on nastavlja bez ravnoteže, reže komad kruha i otpija gutljaj piva.

Iako smo svjedočili uobičajenom, ni po čemu posebnom, odlasku u dućan, izlazimo iz kina ohrabreni. Upravo zbog toga jednog detalja koji je svakodnevnu radnju pretvorio u univerzalnu metaforu, detalja koji istodobno reflektira Vlastinu, brojnim radovima iskazanu, želju ili preporuku za važnošću boravka izvan triju protega, te Ivanovo, reklo bi se cjeloživotno, brojnim radovima potvrđeno, svakodnevno postojanje izvan tih protega. Nije ni čudo da je sanjala baš njega, posjetiteljima ne pada na pamet nitko tko bi gubitak ravnoteže lakše od njega podnio.

Ali im pada na pamet još jedna moguća paralela s njegovim radom „Čovjek koji sjedi“, kojem je instalacijski produžio ruku od aluminijske folije, koju je potom, na završetku izložbe, rezao i dijelio prisutnima. Naime, unutrašnjost Vlastina srebrna oblaka predstavlja trideset i osam frameova iz filma, što sugerira mogući scenarij na završetku njezine izložbe. No, posjetitelji rade račun bez krčmara, što se tiče ove instalacije, budućnost joj je već napisana, ona će zauzeti mjesto u arhivi materijaliziranih snova.