Categories
All artist book Volumen 10

OVA ŽENA SE ZOVE JASNA

“Multimedijalni projekt ‘Ova žena se zove Jasna’ autorica je kontinuirano razvijala kroz hibridne medijske i tekstualne forme, kao i raznorodne prezentacijske formate od 2013. do 2018. godine. Knjiga predstavlja skicu za povijesni roman u filmskom obliku kao jedan od mogućih sažetaka dosadašnjih iteracija, medijskih translacija i izvedbenih eksperimenata, koje je autorica ostvarila u suradnji s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem.“

 Ova se informacija pojavljuje na samom kraju knjige i preuzima ulogu legende koja uključuje medijsku identifikaciju. Iz nje proizlazi kako je, na razini projekta, knjiga istodobno i konačnica, zato što sabire dosadašnje, ali i prethodnica, zato što najavljuje sljedeće. Ili prolaznica, zato što predstavlja trenutačnu etapu. Ali ne trenutačnu etapu u razvoju sadržaja, nego onu u njegovim medijskim transformacijama. Štoviše, knjiga se identificira kao prevoditeljica koja će zbirku sažetaka iz arhive dosadašnjih hibridnih formi, slijedom zahtjeva sljedećega medijskog jezika, povijesnog romana, literarizirati. Budući da se izrijekom iskazuje njezina transmedijska privremenost, logično je da prijevod izvedbenih eksperimenata u tiskani medij ponajprije bude dosljedan načelu fragmentiranosti kao strukturalne konstante dosadašnjih epizoda. A upravo to što je odgovorna načelu izvan samih korica, knjigu svrstava u kategoriju artist book.

Dosadašnje iteracije iz kojih se biraju sažetci već su sami po sebi autentičan oblik medijskog izraza: audiovideo radijska drama izvedena uživo. Autorica performativno preuzima konferansu, ulogu provoditeljice kroz opsežan arhivski materijal, kojeg je ona i selektorica, s time da su poneki dijelovi te arhive literarizirani.

Formu izvedbe između ostaloga karakterizira i višestrukost glasova, simultanost, što proizlazi iz sadržaja, žena koja se zove Jasna je radila kao službenica za unos podataka i podršku (Witness Support Worker) na međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. U performativnom prijevodu Nicole njezinu perspektivu simulira interpretacijom službenih dokumenata i osobnih glasova, predstavljenih putem različitih intonacija u govornoj interpretaciji. Specifičan oblik performativne montaže u kojem čujemo istodobno pozadinski glas snimljen otprije, preko kojeg ide glas njezina čitanja uživo, možda i nije njezina autorska invencija, no u smislu izvedbenog alata nalazi idealnu primjenu. Taj je alat razrađen i unaprijeđen, osim preklapanja glasova, Nicole kombinira engleski (službeni) i hrvatski (osobni) jezik, korištenjem različitih mikrofona ustanovljuje i treći, administrativni glas; pokatkad se radi i o dijalogu, pa i o simulaciji odjeka Jasninih misli suočenih sa stvarnošću. Ili bilo čijih misli što odlaze i vraćaju se poput replike ili komentara.

Višeglasje je u knjizi ponešto reducirano, ali i dalje prisutno, interpretirano različitim oblicima i veličinom slovnih znakova. U izvedbama se Hewitt koristi mnoštvom vizualnih materijala, najčešće su to razne projekcije, ali ne u smislu doslovne ilustracije izgovorenog, nego u dimenziji paralelna iskaza koji se neprestano šeće iz drugog u prvi plan, a ponekad mu je ostavljeno dovoljno prostora da bismo neometano ispratili vizualnu epizodu. Njih je u knjizi također bitno manje, ali i dalje zadržavaju istu ulogu.

Brojni izvedbeni slojevi što su i pojedinačno i sveukupno posve odgovarali početnoj ideji – simultanosti, odnosno Jasninom paralelnom postojanju u čvrstom administrativnom okviru međunarodnog pravnog ustava, te njegovom političkom tumačenju i odrazu takva postojanja u osobnom doživljaju, prepustili su vodeće mjesto intimnom, unutarnjem portretu glavne junakinje.

Žena koja se zove Jasna višestruko je povezana s autoricom, iz insajderskog bi se poznavanja Jasninih misli moglo zaključiti kako je ona autoričin izmišljeni alter ego, međutim, Jasnin se lik temelji na stvarnoj osobi koju Nicole poznaje odavno. Štoviše, poznavala ju je i prije nego što je otišla u Haag, Jasna se sjeća nekih epizoda iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima se spominju stvarne osobe tadašnjeg društva, a između ostalih i Nicky.

 Prijevod iz inovativna performativnog formata u tiskani prolazi uspješno ponajprije zahvaljujući tekstu visoke literarne razine. Uključujući književnost u jedan od svojih izvedbenih medijskih alata, Nicole proizvodi samostojan, autorski tekst. No za razliku od uloge koju je prije imao, kad je bio tretiran poput svih ostalih materijala, kao jedan od djelatnih slojeva pojedinog slučaja, prezentiran u cilju ilustracije tematskog područja kojime se dotična epizoda bavi, ovdje preuzima glavnu ulogu, a ostalo dolazi u njegovu službu. On se sastoji od niza odlomaka, čime koncepcijski odgovara formatu skice, koji su svako toliko garnirani transkriptom nekog dijaloga, detaljima fotografija, videa ili dokumenata, materijala što i dalje predstavljaju misaone asocijacije, odnosno skiciraju Jasnin prostor vizualnog doživljaja.

Sadržajem koji preuzima gotovo linearni narativ odgovoreno je medijskom identitetu ‘knjige’. Neupućeni bi je čitatelj mogao uzeti s police i čitati kao i bilo koju drugu knjigu, uopće i ne znajući da zapravo čita artist book, da postoji mozaik čiji je knjiga tek jedan dio. Bez obzira na povremene, više ili manje razumljive, vizualne izlete, pratio bi priču o Jasni. Kao i bilo koji drugi romaneskni lik, i u njezinu se portretu odražavaju okolnosti, poput scenografije njezinu osobnom opažanju ili intimnom doživljaju. Ta je scenografija, međutim, dramaturški djelatna, a lokacije su značenjski aktivne na raznim razinama: Jasna se svjetonazorski formatirala u drugoj polovici osamdesetih na studiju u Zagrebu. Da će tako biti znala je unaprijed, sjedeći 1985. na obali Dunava pretpostavila je budućnost… „Upisat ću jezike na studiju filozofije, ali vjerujem u univerzitet života i postat ću stručnjakinja za klubove i barove u Zagrebu. Upoznat ću i Nicky i Darka, i Igora i Caprija i Jinksa. Plesat ćemo u klubu koji se zove Lapidarij, jer je to kultni klub Zagreba osamdesetih i bebe koje se sad rađaju reći će za taj klub da je ikona zlatnoga doba jugoslavenskog urbanog života.“

Zamišljeno je i ostvarila, jezike je upisala, a postala je i jedna od protagonistica zlatnog doba, česta meta fotografa, lice s naslovnica Poleta i Studentskog lista. Raspletom životnih i općih okolnosti studij nije završila, a lokalnu pozornicu urbane scene sredinom devedesetih zamijenila pozornicom svjetskih događaja čiji je fokus usmjeren upravo na obalu Dunava gdje je deset godina prije zamišljala budućnost.

Neupućeni čitatelj pročita i legendu na kraju knjige i zaključi da bi ta skica za film izdržala i holivudske standarde.

Formulacija ‘skica za povijesni roman u filmskom obliku’ mogla bi se prevesti i kao storyboard, no ove ilustracije ne predstavljaju skice budućih kadrova, nego izlažu redateljsku koncepciju koja budući film odmiče od holivudskog i približava oberhauzenovskom standardu. Od find footagea, preko reprodukcija starih majstora do novinskih naslovnica i privatnih fotografija, od faksimila do grafikona i formula, od nizanja apstraktnih slajdova do prostornih instalacija. Pa dok tekst prati Jasnine misli, vizual predstavlja prizore koje misli, gotovo samostalno, bez utjecaja svijesti, vade iz memorije.

 Takav doživljaj podržava dizajn koji potpisuje Damir Gamulin; budući da se objavljuju sažetci dosadašnjih iteracija koje su vizualno karakterizirali slojevi, dubinski raspoređene projekcije s obzirom na izvođačicu što je fragmentiralo prostor izvedbe, isto se načelo primjenjuje i u knjizi. Performericu je zamijenio glavni tekst, istaknut debljim slovima, a vizuali se pojavljuju stihijski, neočekivano, ne podliježu pravilima grida, nego izranjaju poput didaskalija, vizualnih natuknica koje u ovom slučaju otvaraju prozor u unutarnji, doživljajni svijet. Djelatnom komunikacijom između sadržaja priče i onoga što joj se, slikovito govoreći, nalazi između redaka, kompletiran je portret žene koja se zove Jasna.

Categories
All multimedijalni performans Volumen 4

OVA SE ŽENA ZOVE JASNA – EPIZODA 6 (METAFORE)

Skica za epizodalni povijesni roman u filmskom obliku u deset nastavaka

(u suradnji s Jasminom Ravnjak, Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem)

Iz nekoliko bi se razloga moglo zaključiti kako priču o Jasni na ovaj način može ispričati samo Nicole. Jedan od njih je svakako činjenica da Nicole poznaje Jasnu već dugi niz godina. Dapače, poznavala ju je i prije nego što je ova postala simultana prevoditeljica pri međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. 

Drugi razlog je bilingvalnost autorice, a treći, njena multimedijalna praksa. Upravo joj je ovo potonje, to jest neprestano istraživanje hibridnih formi, uz uvjerljivo bavljenje eksperimentalnim filmom, omogućilo invenciju autentična oblika audio vizualnog performansa. Taj format uključuje sve dotadašnje elemente njena autorska izraza s dodatkom nečeg što bi se moglo označiti kao inačica radio drame izvedene uživo. Hewitt preuzima konferansu, ulogu provoditeljice kroz obiman arhivski materijal, kojeg je ona i selektorica, s time da su nerijetko dijelovi te arhive literarizirani, a ponekad su, u cilju produbljivanja osobnih, pa čak i intimnih dimenzija Jasne, u pitanju i autorski tekstovi. 

Sve epizode zadržavaju temeljnu performativnu strukturu: autorica sjedi za manjim pisaćim stolom, osvjetljena stolnom lampom, poput spikerice čita tekst s otvorenog laptopa. Iza ili pored nje je platno za video projekciju, na kojem se povremeno pušta vizualan sadržaj. Dakako, ona govori u mikrofon (ponekad ima i više mikrofona), a ponekad je prisutan i audio sadržaj, koji može ali ne mora biti povezan s video snimkom. Pri čemu treba spomenuti kako je vizualan sadržaj često puta i eksperimentalno tretiran. Njenu je interpretaciju teksta na prvi pogled moguće doživjeti kao ključnu polugu, no možda bi ju se preciznije moglo označiti kao kohezivnu liniju (bez obzira što tekst često puta nema linearan karakter), koja zapravo ima ulogu narativne platforme, ili, govoreći jezikom montaže, narativne matrice u koju se potom uključuju ostali elementi u konačnu sadržajnu cjelinu. Nije, međutim, nužno da ti elementi budu izravna ilustracija teksta, oni mogu preuzeti i noseću informativnu funkciju, ali i biti naizgled posve nepovezani s tekstom izgovorenim uživo (kojeg, gledajući projekciju, doživljavamo kao tekst u off-u.) Bilo prepoznatljivi, bilo apstraktni, ti vizuali, međutim, nisu tek u službi proizvodnje određene atmosfere, odnosno bacanja pogodna svjetla s obzirom na trenutne sadržajne okolnosti, nego u sebi nose konotacije na određenu sociološku, političku, povijesnu ili pak intimnu dimenziju vezanu za siže. Uloga tih vizuala je širenje doživljajna prostora, pomalo šifrirana sugestija ili putokaz  prema susjednoj dimenziji što formalno možda i ne pripada konkretnoj etapi dotične epizode, ali se svakako nalazi u njenom susjedstvu, kao što i unutarnji svijet Jasne paralelno egzistira s njenim profesionalnim zadatkom prevoditeljice.

Neprestan je dojam višestrukosti glasova. Ta se višestrukost pojavnjuje raznim izražajnim oblicima, putem kojih dobivamo podatke. Kao da je simultanost, kao osnovno određenje Jasnina posla, u performativnom prijevodu Nicole, sugerirana paralelnim korištenjem raznih izvedbenih medija. Višestrukost se, međutim, manifestira i preuzimanjem raznih personalnih perspektiva, predstavljenih putem nekoliko različitih intonacija u govornoj interpretaciji. Pri čemu se pojavljuje i klasičan glas u off-u. Izvedbeno baratanje raznim glasovima, specifičan oblik performativne montaže u kojem čujemo istodobno pozadinski glas snimljen ranije, preko kojeg ide glas njena čitanja uživo, možda i nije njena autorska invencija, no u smislu izvedbena alata nalazi idealnu primjenu. Taj je alat razrađen i unaprijeđen, osim preklapanja glasova, što u potpunosti ilustrira simultani prijevod, tu je naizmječna uporaba glasa u off-u i čitanja uživo, pa i izmjena mikrofona, čime se postiže ustanova novog glasa, pokatkad i dijalog, no češće svojevrsna simulacija odjeka Jasninih misli suočenih sa stvarnošću, ili bilo čijih misli što odlaze i vraćaju se poput replike ili komentara.

To, međutim, nije rezultat glumačke izvedbe, nego je ‘dijaloško’ višeglasje ostvareno medijskim putem, konceptualnim korištenjem tehnološkog sredstva, minimalnim razlikama u modulaciji mikrofona. Jer ona i nije spikerica i ovo i nije radio drama, nego multimedijalni performans.

No, ono bez čega Nicole ne bi mogla izvesti preciznu ilustraciju prostora u kojem se Jasna nalazi, jest bilingvalnost. Ono što je moguće prepoznati kao osobni autorski otponac jest specifična situacija da bilingvalna osoba kao sadržaj svog rada uzima profesionalnu prevoditeljicu. Kontekst života autoricu čini dvojezičnom, a ona sad portretira osobu koja se u životu odlučila time baviti. No, bez obzira da li je taj bljesak ideje bio inicirajući ili ne, ta se dimenzija izvedbeno pokazala neizmjerno efikasnom.

Bilo da poput ubrzana stroja recitira bezbrojne arhivske adrese određenih dokumenata pojedinih slučajeva, bilo da tonom službene osobe čita sadržaj tih dokumenata, taj glas nevojbeno pripada globalnom poretku, administraciji nadređene instance, neupitnoj kategoriji, i bez obzira gdje se tribunal nalazio, taj će glas uvijek biti engleski.

Materinjim engleskim, dakle, ilustrira opći kontekst u kojem se Jasna nalazi, čemu kontrastira, ili izolira, Jasnin konktest materinjim hrvatskim.

Što zapravo govori u prilog svojevrsne organike, reklo bi se gotovo optimalne forme za iznos tog sadržaja, pa čak i u smislu održavanja performansa ovdje, zato što niti jedna druga publika ne bi mogla registrirati sve te dimenzije.

Pa je čak i osnovna odrednica projekta – skica za epizodalni povijesni roman u filmskom obliku u deset nastavaka – zapravo njegova legenda. Zato što je ta skica u stvari finale, finale što konceptualno preuzima formu skice, ono se služi njenim sredstvima – fragmentarnošću, tek izdvojenim materijalima, njihovom naizglednom nesortiranošću, najavom mogućnosti njihove konačne uloge… Gledajući performans, naime, postaje jasno kako je sve izražajne i doživljajne razine nemoguće u bilo kojem drugom mediju ostvariti. Što je i autorski osviješteno tom odrednicom, tim označavanjem projekta – za korak iza, u proizvodnju ‘finala’.

Sve se to, međutim, događa u okolnostima za koje bi se moglo reći da su paradigmatske za svjetski poredak, a istodobno predstavljaju ogledalo vrlo lokalna slučaja. Dapače, pojedinostima iz Jasnine mladosti se posve konkretizira njen primjer, i kroz taj se primjer, kasnije, kao kroz lakmus papir ili kao kroz specifičnu optiku, iščitava povijesna situacija. Kao da je posebnim reflektorom osvjetljena njena pozicija na pozornici čiju scenografiju čini manifestacija svjetskog poretka. Prateći njen put, posredno dobivamo i izviješće o scenografiji. Jasna svakako jest izabrana zato da svojim primjerom posvijetli kontekst, no gradnja njena mozaika polazi od odraza tog konteksta što se kroz nju reflektira.

Ustanovivši, dakle, lik Jasne uokviren okolnostima, sve se njene epizode istodobno čitaju i konkretno i metaforički. I autorici pružaju brojne mogućnosti razvoja.

Pa tako ova, šesta po redu, kao tematski okvir uzima afekt. A kao njegovu primjenu na konkretan slučaj uzima pretpostavku poezije, kako će simultana prevoditeljica prevesti iskaz poetski izražen? Ili, preciznije izraz emocija manifestiran pjesmom što ju neki, recimo, optuženi, govori ili citira. Hoće li uspjeti u prijevodu njegovih emocija? Taj objektivni zadatak Jasna, dakako, ne može riješiti bez svojih emocija.

Nicole, međutim, takvu pretpostavku potkrijepljuje tekstom iznimno visoke literarne razine. Uključujući tako i književnost u jedan od svojih izvedbenih medijskih alata. Ta je dimenzija usporediva s izravnom literarizacijom kojom se u posljednjih nekoliko nastupa vrlo uvjerljivo služi i Božena Končić Badurina, prevodeći svjedočanstva ispitanih u kvalitetnu književnost, što postaje i ključna poluga tih njenih delegiranih performansa. Za razliku od Božene, međutim, koja koristi sakupljene podatke i pretvara ih u žanr što bismo ga označili pripovjednim, Nicole ništa ne prepričava, nego proizvodi samostojan, autorski tekst. No, predstavlja ga, odnosno tretira poput svih ostalih materijala, kao da je preuzet iz postojeće arhive dotična slučaja, a ovdje prezentiran u cilju ilustracije tematskog područja kojim se ova epizoda bavi. Kao da je njegova integracija, njegova uloga u kontekstu važnija od njega, bez obzira koliko kvalitetan bio, on odlazi u drugi plan, između ostalog i formalnom uporabom dvoglasja, pojedine dijelove paralelno čujemo u off-u, na hrvatskom, i uživo, na engleskom.

U ovoj, šestoj, epizodi također su korišteni i svi ostali, dosad nabrojani izvedbeni alati. Pa tako, osim glasa, audio uključuje i reprodukciju nekih pjesama što sadržajno, ali i aranžmanski, što će reći, atmosferski ili ambijentalno, prispodobljuju taj nečiji, pretpostavljeni intimni svijet, skicirajući formativno razdoblje dotične osobnosti.

Pa kao što audio ima dvostruku ulogu, onu scenografsku, ali i onu noseću, budući redateljski postavljen tako da ponekad bude i jedini sadržaj, na isti je način dvostruka uloga dodijeljena i vizualima. Iako temeljno predstavljaju svojevrstan likovni prijevod poezije, ali ne u smislu doslovne ilustracije, nego u dimenziji paralelna iskaza, i oni neprestano šeću iz drugog u prvi plan,  i njima je ponekad ostavljeno dovoljno prostora da bismo neometano pratili njihov razvoj. 

Sve te izvedbene razine i pojedinačno i sveukupno posve odgovaraju početnoj ideji – simultanosti odnosno istodobnosti. Ona je predstavljena kroz profesiju prevoditelja, kroz političku dimenziju, gdje se neprestano sučeljava naša perspektiva s onom prema nama, pa i kroz posve intimnu simultanost što se odvija na granicama nas, naše svijesti i našeg fizičkog postojanja, istodobnost konkretnih okolnosti i njihova unutarnjeg prijevoda.