OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
184/442

OVA SE ŽENA ZOVE JASNA – EPIZODA 6 (METAFORE)

NICOLE HEWITT

/ srpanj 2016.

Skica za epizodalni povijesni roman u filmskom obliku u deset nastavaka

(u suradnji s Jasminom Ravnjak, Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem)

Iz nekoliko bi se razloga moglo zaključiti kako priču o Jasni na ovaj način može ispričati samo Nicole. Jedan od njih je svakako činjenica da Nicole poznaje Jasnu već dugi niz godina. Dapače, poznavala ju je i prije nego što je ova postala simultana prevoditeljica pri međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. 

Drugi razlog je bilingvalnost autorice, a treći, njena multimedijalna praksa. Upravo joj je ovo potonje, to jest neprestano istraživanje hibridnih formi, uz uvjerljivo bavljenje eksperimentalnim filmom, omogućilo invenciju autentična oblika audio vizualnog performansa. Taj format uključuje sve dotadašnje elemente njena autorska izraza s dodatkom nečeg što bi se moglo označiti kao inačica radio drame izvedene uživo. Hewitt preuzima konferansu, ulogu provoditeljice kroz obiman arhivski materijal, kojeg je ona i selektorica, s time da su nerijetko dijelovi te arhive literarizirani, a ponekad su, u cilju produbljivanja osobnih, pa čak i intimnih dimenzija Jasne, u pitanju i autorski tekstovi. 

Sve epizode zadržavaju temeljnu performativnu strukturu: autorica sjedi za manjim pisaćim stolom, osvjetljena stolnom lampom, poput spikerice čita tekst s otvorenog laptopa. Iza ili pored nje je platno za video projekciju, na kojem se povremeno pušta vizualan sadržaj. Dakako, ona govori u mikrofon (ponekad ima i više mikrofona), a ponekad je prisutan i audio sadržaj, koji može ali ne mora biti povezan s video snimkom. Pri čemu treba spomenuti kako je vizualan sadržaj često puta i eksperimentalno tretiran. Njenu je interpretaciju teksta na prvi pogled moguće doživjeti kao ključnu polugu, no možda bi ju se preciznije moglo označiti kao kohezivnu liniju (bez obzira što tekst često puta nema linearan karakter), koja zapravo ima ulogu narativne platforme, ili, govoreći jezikom montaže, narativne matrice u koju se potom uključuju ostali elementi u konačnu sadržajnu cjelinu. Nije, međutim, nužno da ti elementi budu izravna ilustracija teksta, oni mogu preuzeti i noseću informativnu funkciju, ali i biti naizgled posve nepovezani s tekstom izgovorenim uživo (kojeg, gledajući projekciju, doživljavamo kao tekst u off-u.) Bilo prepoznatljivi, bilo apstraktni, ti vizuali, međutim, nisu tek u službi proizvodnje određene atmosfere, odnosno bacanja pogodna svjetla s obzirom na trenutne sadržajne okolnosti, nego u sebi nose konotacije na određenu sociološku, političku, povijesnu ili pak intimnu dimenziju vezanu za siže. Uloga tih vizuala je širenje doživljajna prostora, pomalo šifrirana sugestija ili putokaz  prema susjednoj dimenziji što formalno možda i ne pripada konkretnoj etapi dotične epizode, ali se svakako nalazi u njenom susjedstvu, kao što i unutarnji svijet Jasne paralelno egzistira s njenim profesionalnim zadatkom prevoditeljice.

Neprestan je dojam višestrukosti glasova. Ta se višestrukost pojavnjuje raznim izražajnim oblicima, putem kojih dobivamo podatke. Kao da je simultanost, kao osnovno određenje Jasnina posla, u performativnom prijevodu Nicole, sugerirana paralelnim korištenjem raznih izvedbenih medija. Višestrukost se, međutim, manifestira i preuzimanjem raznih personalnih perspektiva, predstavljenih putem nekoliko različitih intonacija u govornoj interpretaciji. Pri čemu se pojavljuje i klasičan glas u off-u. Izvedbeno baratanje raznim glasovima, specifičan oblik performativne montaže u kojem čujemo istodobno pozadinski glas snimljen ranije, preko kojeg ide glas njena čitanja uživo, možda i nije njena autorska invencija, no u smislu izvedbena alata nalazi idealnu primjenu. Taj je alat razrađen i unaprijeđen, osim preklapanja glasova, što u potpunosti ilustrira simultani prijevod, tu je naizmječna uporaba glasa u off-u i čitanja uživo, pa i izmjena mikrofona, čime se postiže ustanova novog glasa, pokatkad i dijalog, no češće svojevrsna simulacija odjeka Jasninih misli suočenih sa stvarnošću, ili bilo čijih misli što odlaze i vraćaju se poput replike ili komentara.

To, međutim, nije rezultat glumačke izvedbe, nego je ‘dijaloško’ višeglasje ostvareno medijskim putem, konceptualnim korištenjem tehnološkog sredstva, minimalnim razlikama u modulaciji mikrofona. Jer ona i nije spikerica i ovo i nije radio drama, nego multimedijalni performans.

No, ono bez čega Nicole ne bi mogla izvesti preciznu ilustraciju prostora u kojem se Jasna nalazi, jest bilingvalnost. Ono što je moguće prepoznati kao osobni autorski otponac jest specifična situacija da bilingvalna osoba kao sadržaj svog rada uzima profesionalnu prevoditeljicu. Kontekst života autoricu čini dvojezičnom, a ona sad portretira osobu koja se u životu odlučila time baviti. No, bez obzira da li je taj bljesak ideje bio inicirajući ili ne, ta se dimenzija izvedbeno pokazala neizmjerno efikasnom.

Bilo da poput ubrzana stroja recitira bezbrojne arhivske adrese određenih dokumenata pojedinih slučajeva, bilo da tonom službene osobe čita sadržaj tih dokumenata, taj glas nevojbeno pripada globalnom poretku, administraciji nadređene instance, neupitnoj kategoriji, i bez obzira gdje se tribunal nalazio, taj će glas uvijek biti engleski.

Materinjim engleskim, dakle, ilustrira opći kontekst u kojem se Jasna nalazi, čemu kontrastira, ili izolira, Jasnin konktest materinjim hrvatskim.

Što zapravo govori u prilog svojevrsne organike, reklo bi se gotovo optimalne forme za iznos tog sadržaja, pa čak i u smislu održavanja performansa ovdje, zato što niti jedna druga publika ne bi mogla registrirati sve te dimenzije.

Pa je čak i osnovna odrednica projekta – skica za epizodalni povijesni roman u filmskom obliku u deset nastavaka – zapravo njegova legenda. Zato što je ta skica u stvari finale, finale što konceptualno preuzima formu skice, ono se služi njenim sredstvima – fragmentarnošću, tek izdvojenim materijalima, njihovom naizglednom nesortiranošću, najavom mogućnosti njihove konačne uloge… Gledajući performans, naime, postaje jasno kako je sve izražajne i doživljajne razine nemoguće u bilo kojem drugom mediju ostvariti. Što je i autorski osviješteno tom odrednicom, tim označavanjem projekta – za korak iza, u proizvodnju ‘finala’.

Sve se to, međutim, događa u okolnostima za koje bi se moglo reći da su paradigmatske za svjetski poredak, a istodobno predstavljaju ogledalo vrlo lokalna slučaja. Dapače, pojedinostima iz Jasnine mladosti se posve konkretizira njen primjer, i kroz taj se primjer, kasnije, kao kroz lakmus papir ili kao kroz specifičnu optiku, iščitava povijesna situacija. Kao da je posebnim reflektorom osvjetljena njena pozicija na pozornici čiju scenografiju čini manifestacija svjetskog poretka. Prateći njen put, posredno dobivamo i izviješće o scenografiji. Jasna svakako jest izabrana zato da svojim primjerom posvijetli kontekst, no gradnja njena mozaika polazi od odraza tog konteksta što se kroz nju reflektira.

Ustanovivši, dakle, lik Jasne uokviren okolnostima, sve se njene epizode istodobno čitaju i konkretno i metaforički. I autorici pružaju brojne mogućnosti razvoja.

Pa tako ova, šesta po redu, kao tematski okvir uzima afekt. A kao njegovu primjenu na konkretan slučaj uzima pretpostavku poezije, kako će simultana prevoditeljica prevesti iskaz poetski izražen? Ili, preciznije izraz emocija manifestiran pjesmom što ju neki, recimo, optuženi, govori ili citira. Hoće li uspjeti u prijevodu njegovih emocija? Taj objektivni zadatak Jasna, dakako, ne može riješiti bez svojih emocija.

Nicole, međutim, takvu pretpostavku potkrijepljuje tekstom iznimno visoke literarne razine. Uključujući tako i književnost u jedan od svojih izvedbenih medijskih alata. Ta je dimenzija usporediva s izravnom literarizacijom kojom se u posljednjih nekoliko nastupa vrlo uvjerljivo služi i Božena Končić Badurina, prevodeći svjedočanstva ispitanih u kvalitetnu književnost, što postaje i ključna poluga tih njenih delegiranih performansa. Za razliku od Božene, međutim, koja koristi sakupljene podatke i pretvara ih u žanr što bismo ga označili pripovjednim, Nicole ništa ne prepričava, nego proizvodi samostojan, autorski tekst. No, predstavlja ga, odnosno tretira poput svih ostalih materijala, kao da je preuzet iz postojeće arhive dotična slučaja, a ovdje prezentiran u cilju ilustracije tematskog područja kojim se ova epizoda bavi. Kao da je njegova integracija, njegova uloga u kontekstu važnija od njega, bez obzira koliko kvalitetan bio, on odlazi u drugi plan, između ostalog i formalnom uporabom dvoglasja, pojedine dijelove paralelno čujemo u off-u, na hrvatskom, i uživo, na engleskom.

U ovoj, šestoj, epizodi također su korišteni i svi ostali, dosad nabrojani izvedbeni alati. Pa tako, osim glasa, audio uključuje i reprodukciju nekih pjesama što sadržajno, ali i aranžmanski, što će reći, atmosferski ili ambijentalno, prispodobljuju taj nečiji, pretpostavljeni intimni svijet, skicirajući formativno razdoblje dotične osobnosti.

Pa kao što audio ima dvostruku ulogu, onu scenografsku, ali i onu noseću, budući redateljski postavljen tako da ponekad bude i jedini sadržaj, na isti je način dvostruka uloga dodijeljena i vizualima. Iako temeljno predstavljaju svojevrstan likovni prijevod poezije, ali ne u smislu doslovne ilustracije, nego u dimenziji paralelna iskaza, i oni neprestano šeću iz drugog u prvi plan,  i njima je ponekad ostavljeno dovoljno prostora da bismo neometano pratili njihov razvoj. 

Sve te izvedbene razine i pojedinačno i sveukupno posve odgovaraju početnoj ideji – simultanosti odnosno istodobnosti. Ona je predstavljena kroz profesiju prevoditelja, kroz političku dimenziju, gdje se neprestano sučeljava naša perspektiva s onom prema nama, pa i kroz posve intimnu simultanost što se odvija na granicama nas, naše svijesti i našeg fizičkog postojanja, istodobnost konkretnih okolnosti i njihova unutarnjeg prijevoda.