Za razliku od znatnog broja autorica i autora koji kao izlagački poligon koriste galerijske zidove, što će reći prozore, te u baratanju s refleksima i providnošću proizvode in situ instalacije, Nadia Mustapić u prostor unosi strano tijelo. Radi se o ‘dvokanalnoj video/audio skulpturalnoj instalaciji’ formata 170 x 100 x 180 cm, drugim riječima, ‘samostojećem objektu koji istodobno predstavlja prepreku u prostoru i zonu zaustavljanja’. 

Na tankim metalnim nogama postavljena je pravokutna kutija / polica, u čijem se srednjem dijelu nalaze knjige, a slijeva i zdesna od njih po jedan ekran. S obzirom na te ekrane, instalacija pomalo podsjeća na takozvane ‘regale’ što su nekad bili nezaobilazni namještaj dnevnih soba, no, s obzirom na prostor u kojem se nalazimo, a to je Knjižnica S. S. Kranjčevića, ispada da instalativna polica replicira knjižničnim policama, tim više što ona sadrži po nekoliko istih naslova u različitim izdanjima, ono što je, dakle, karakteristično za knjižnicu. Dapače, takva bi se replika mogla shvatiti kao svojevrstan futuristički prijedlog – da se u knjižnici budućnosti na krajevima polica postave ekrani koji će reproducirati sadržaj koji približava, tumači ili se odnosi spram onoga što se nalazi između njih, a to su književni klasici, lektira i slično. Takvu pomisao priziva i izbor naslova na Nadijinoj polici, koji se mogu označiti futurološkim, budući kao sadržaj uzimaju pretpostavku svijeta u budućnosti: Huxleyev “Vrli novi svijet”, Orwellova “1984” i Zamjatinov roman “Mi”. To se, međutim, ne odnosi i na četvrti naslov: “Zapisi iz mrtvog doma”, od Dostojevskog, stoga ćemo prvotni, futurološki dojam zamjeniti platformom što ih sve objedinjuje, a to je distopija.

Suprotna od utopije – zamisli o idealnom društvu, izmišljene zbog nezadovoljstva stvarnim, kao mogućnošću da se ono kritizira, distopija je fikcionalno društvo koje predstavlja njenu antitezu, karakteriziraju ga negativni elementi koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja. Prva se tri romana s Nadijine police obično navode kao tipični primjeri distopije u književnosti. Dočim Dostojevski, iako formalno fikcionalan, a zapravo gotovo dokumentaran, ne polazi od izmišljena svijeta, nego ideju distopije predstavlja metaforom, ilustrira ju realnim svijetom, zatvorom u Sibiru.

Izolirajući književne klasike temeljem nedvojbeno jasne tematike, bilo je za očekivati da će se spram te teme odnositi i sadržajem videa, odnosno projekcija što uokviruju distopijsku policu. Ali, nije bilo za očekivati kako će kao sredstvo komunikacije izabrati boks. Naime, u performansu za video, prepoznajemo autoricu u sportskoj odjeći i obući s boksačkim rukavicama u kretnjama koje nisu nikakva koreografija boksa, nego su to, reklo bi se, ‘pravi’ udarci, eskivaže, rad nogu i sve ono što tehnika boksa podrazumijeva. (Neslužbeno doznajem odakle proizlazi tehnički uvjerljiva izvedba: Nadia već dvije godine trenira boks.) Kadrovi su dinamično montirani, izmjenjuju se gro planovi sa srednjim planovima, prizori gornjeg i donjeg dijela tijela Nadie koja neprestano parira i kontrira, napadajući desni  rub ekrana kao da se iza njega nalazi protivnik. Budući taj ekran smješten slijeva od knjiga, ispada da je sadržaj police taj protivnik. Ista se situacija ponavlja i u desnom ekranu, s time što tamo Nadia napada kontra, također spram knjiga. Ili, napada samu sebe na drugoj strani, koristeći distopijsku tematiku kao poligon obračuna.

Budući se video projekcije vrte u loop-u, dakle, bez početka i završetka, ispada da taj boks meč traje neprestano. Što pomalo podsjeća na ključni dio Žeželjeva animirana filma “1000”, također smještena u distopijsko okruženje, gdje se pod imenom ‘Final Conflict’, također ‘beskonačno’, u boksačkom ringu odvija borba između anđela i vraga. Po svemu su isti, osim što jedan na glavi ima rogove, a drugi bijeli obruč. Ne znamo koja je Nadia ovdje negativac, ali instalacijom nagovoreni – obračun se  odvija na univerzalnoj platformi distopije, no njen identitet sugerira prijevod na konkretnu, pojedinačnu razinu, stoga zaključujemo da se radi o borbi protiv osobna nestanka, iščeznuća, iskrivljenja, pojmova što ih se obično navodi u objašnjenju distopije. Dakako da se ovdje ne radi o borbi za ‘goli život’, iako ona gotovo da se i odvija ‘prsa o prsa’, nego kao da se korijene osobne distopije pronalazi u pasivnosti, budući se kao odgovarajuće oružje predlaže aktivnost… Otvorenu borbu… treća runda, još uvijek je na nogama.

Audio zapis dodaje novu značenjsku dimenziju. Sadržaj saznajemo iz slušalica, zato što je tekst različit. Sadržaj iz slušalica ispod lijevog ekrana kao da podupire tu Nadiu, a drugi onu suprotstavljenu. Njen glas u off-u, naime, citira ili interpretira neke rečenice iz predstavljenih knjiga, s time da lijeva metaforički argumentira mane uobičajene simboličke uporabe sintagme ‘dva i dva su četiri’, dočim ova druga na isti način raskrinkava uporabu ‘dva i dva su pet’. Budući audio ponekad uključuje i dokumentaran zvučni zapis, ubrzano disanje boksačice, stiče se dojam povezanosti, bliske suradnje između zvuka i slike, i to na narativnoj razini, slika aktivno zastupa, doslovno provodi u djelo izgovorene misli. Baš kao i ova s druge strane, što zastupa oprečne misli.   

Front na kojem se borba odvija proizlazi iz sadržaja knjiga, pod distopijskom se optikom razlistavaju njihova tumačenja, dok jedni traže izlaz iz totalitarna sustava definiranog nakaradnom uporabom realističnog ‘dva i dva su četiri’, drugi bi, postojeći u posve iščašenoj stvarnosti, itekako željeli boravak u normalnome, to  jest tamo gdje dva i dva jesu četiri, a ne pet, kako im to iz svih zvučnika trube.  

Ako se, pak, vratimo na osnovnu simboliku, po kojoj ljude što uvijek polaze od činjenice da su dva i dva četiri označavamo realističnima, kažemo da čvrsto stoje na zemlji, nasuprot onima čija je glava neprestano u oblacima, za koje se posprdno kaže kako su im dva i dva pet, što im zapravo i jesu, jer da nisu, mnogočega ne bi bilo, dakle, ako se vratimo na elementarno poprište realnog i irealnog, vidimo kako i na toj razini ovaj boks meč također funkcionira. Metaforički, dakako, kao što Matoš kaže: “… kad ludost naloži razumu da složi”… Ili Hillary, koji objašnjava da je u njegovu ideju penjanja uvijek bilo uključeno i spuštanje. Drugim riječima, idi, ali ne prelazi točku s koje se ne možeš vratiti. Slijedeći njegov naputak, Nadija u ringu sučeljava onu čiji je alat razum, onoj koja se služi maštom, bez njihove borbe nema rezultata.

No, zapravo se radi o tome da su oba riješenja zbroja dva i dva na simboličkoj razini tumačenja itekako podložna manipulacijama. Pod četvorkom se možda kriju podvaljene činjenice, sračunate da se prikažu kao četvorka, pretvaraju se da su četvorka, da se sve događa po pravilu, dapače, pravila se i organiziraju ne bi li se podvaljene činjenice što bolje uklopile, sve dok ta mimikrija ne postane neupitna istina. S druge strane, petica uključuje subjektivan pogled, drugačiji od ostalih, po tome ga i prepoznajemo, na njemu je i sagrađena naša kultura. No, što kad taj subjektivan pogled ne istražuje prostor s unutarnje strane čela, nego se preporuča ostalima, kad ga se s tribina propovijeda kao opću istinu? U tom slučaju petica generira platformu iz koje proizlaze najrazličitiji i najproturječniji fanatizmi, što su vodili ili još uvijek mogu odvesti ravno u koncentracijske logore.

Patafizičari, pak, predlažu nešto drugačiji tretman formule: “Pri izračunu dva i dva su četiri nikad nije uzeta u obzir brzina vjetra.”