Categories
All fotografija Galerija Greta, Zagreb Volumen 8

SVAKI PONEDJELJAK*

Galerija Greta kontinuirani je izložbeni program započela u rujnu 2011. Dvije su značajke bitne za taj program: nema natječaja niti kustosa, kako se netko prijavio, voditelj ga je upisao na popis. I drugo, ta se lista brzo praznila zato što je svakog ponedjeljka bilo otvorenje nove izložbe. I na svakom je otvorenju Jurana fotografirala. Sudeći po njenom rafalnom okidanju, nikad nije bilo manje od sto snimaka, a nerijetko ih je bilo i više od tristo. S vremenom se publika Grete navikla na paljbu Nikon mitraljeza, što je Jurani omogućilo posve insajderski pogled. U situaciju u kojoj su se gosti odavno udomaćili, dapače, mnogi su od njih boravili u Greti i prije njena galerijska ustoličenja, pa su im se uloge od početka preklapale.

Fotografije ne pokrivaju taj period, fokusirane su na formalne ponedjeljke, no simbioza prostora i ljudi začeta u Gretinu nultom izdanju označila je i atmosferu na službenim otvorenjima, pa bi se kao dominantan sadržaj serije fotografija mogao proglasiti upravo taj naročiti oblik privatno javnog života Grete.

Čija je budućnost u ovom trenutku više nego neizvjesna, budući da je zgrada u kojoj se nalazi dobila posve crvenu naljepnicu. Stoga vremenski termin u nazivu zapravo reprezentira vremenski period što ga serija obuhvaća, koji je započeo izložbom Ivane Jelavić u rujnu 2011., a ukazom više sile završio u veljači 2020., projekcijom filma “Greta” u okviru nove, tek započete programske cjeline pod imenom “Zadnji ponedjeljak”. Program smo koncipirali Boris Cvjetanović i moja malenkost, naziv se odnosio na zadnji ponedjeljak u mjesecu, a ideja je bila autorski odgovoriti kontekstu Grete. Naziv se nažalost pokazao proročkim, već je slijedeće izdanje, multimedijalnu instalaciju Bojana Gagića “Dvije ili tri sekunde”, zadnjeg ponedjeljka u ožujku, virus otkazao.  A potres udario pečat. 

Izložba Jurane Hraste treća je po redu. Nazivom replicira okviru programske cjeline – bilo koji ponedjeljak, pa tako i onaj ‘zadnji’, ulazi u kategoriju ‘svakog’. Ali odgovara i sadržajem – upravo je doslovno portretiran specifičan kontekst.

Štoviše, neprestani dijalog privatnog i javnog života Grete, preveden je i u oblik predstavljanja fotografija, u svakom su okviru dvije, jedna ispod druge, koje međusobno komuniciraju. Dakle, između bezbroja mogućih platformi izdvajanja nekih iz tisuća i tisuća drugih, Jurana bira parove. Pritom ju ne zanima jesu li oni snimljeni istog ili različitih ponedjeljaka, prikazuju li iste ili različite osobe, prikazuju li prednji, galerijski ili stražnji, socijalni, prostor, nego primjenjuje princip naknadne montaže pri čemu glavnu riječ vodi uspostava dijaloga, jedna replicira drugoj. Neke povezuje gesta, pokret ruke ili prstiju raznih protagonista u raznim situacijama, gornja fotografija primjerice, u prvom planu ima dva prsta pobjede s obzirom na dobru ponudu pića, ona ispod, poput odgovora, u kadru drži tek srednji prst, kojeg je nepoznata ruka ispred ulaza ispružila ispod kišobrana.

Pa čak i to što su postavljene jedna ispod druge postaje narativno djelatno, primjerice, na gornjoj, snimljenoj u primarnom, galerijskom prostoru vidimo fotografa Peru Dabca koji promatra fotografa Borisa Cvjetanovića okrenuta prema dolje, dok fotografira nešto ispod njega. Donja, snimljena u mračnom ambijentu sekundarna prostora, prikazuje goste za šankom, a u sredini, jedini osvijetljen, fotograf Damil Kalogjera s limenkom pive u dignutoj ruci kao da nazdravlja, pa ispada da upravo njega Cvjetanović s gornje fotografije snima. Korištenje gornje i donje pozicije, odnosno vertikalno čitanje primjenjuje se i na simulaciju vremena, na gornjoj su fotografiji tri zagrljene djevojčice u galeriji, dok prilikom otvorenja izložbe očito nešto tajno planiraju, a na donjoj su Mirna Jelavić, Maja Marković i Jana Dabac, u sekundarnom prostoru, za šankom, imaju ispružene i spojene ruke kao da zaključuju neki pakt, kao igrači na kraju time out-a prije nego se vrate na teren. Ili možda proslavljaju realizaciju onoga što su djevojčice planirale.

Djecom se također bave Sven Klobučar i Boris Cvjetanović. Na gornjoj Sven drži u rukama, pa kao da će je i baciti, četverogodišnju kćer Paule i Smiljana Tolja, a još konkretniju namjeru izražava i Boris na donjoj, koji prema izlazu u rukama nosi živahnog sina Maje Marković i Marka Ercegovića.

Komunikacija između svojevrsna lica i naličja, javnog i privatnog, službenog i neslužbenog dijela programa, ilustrirana osvjetljenom galerijom i mračnim pozadinskim prostorom, jedan je od lajt motiva serije. Pa tako na gornjoj fotografiji vidimo Cvjetanovića i moju malenkost pri izvođenju spontana performansa puhanjem u polupune pivske boce Rufove instalacije “Condor, que pasa?”, dok dolje, u polumračnom ambijentu, poziramo kao poslije predstave, s time da je jedan stvaran a drugi odraz u ogledalu. 

Spontana interaktivnost također je često na Juraninoj meti, bilo da djeca trče ispred projekcije apstraktna sadržaja igrajući se povlačenja projiciranih svjetlih linija na crvenoj podlozi ili da se igraju Gulivera i preskaču kroz ambijentalnu instalaciju malih kartonskih kućica što simuliraju grad. Ili da odrasli, priznati umjetnici, od dotičnih kućica grade nebodere ili ih koriste kao pokrivala za glavu.  

Jedan od parova, primjerice, spaja zamišljenu i stvarnu interakciju. Obje su fotografije snimljene izvana i u kadru drže prozor galerije. Međutim, na gornjoj je Cvjetanović s leđa koji stoji vani i diže ruku kao da će uhvatiti jedan od bijelih balona Mitrovljeve instalacije unutra, koji napunjeni helijem prekrivaju plafon galerije. A u drugoj je goli Rogić koji, oslonjen na štap (držak od metle u ulozi žezla), stoji unutra, kao u izlogu, na otvorenju Klobučareve izložbe koja instalativno interpretira kontekst ludnice.                   

Komunikacija se, dakako, proteže i na odnos vanjskog i unutarnjeg, dakako, na primjeru materijalnog prostora Grete. Gore je detalj instalacije Natalije Škalić pod imenom “1 : 10”, u kojoj je galerijski prostor smanjen u dotičnom omjeru i izložen kao maketa. Nema plafona, pa ju je moguće snimiti iznutra, dok se kroz zastakljena vrata makete naviruje lice Marka Ercegovića. Ispod je fotografija prave Grete izvana, još dok je iznad ulaza bila stara tabla “Greta Fashion”, a u prvom je planu Danko Friščić, kao i uvijek intenzivno odgovoran svom doživljaju fashion-a.  Međutim, ako se pažljivije zagledamo, primijetit ćemo da se u odrazu njegovih neizbježnih sunčanih naočala ne nalazi Kačićeva ulica, nego unutrašnjost galerije. On je zapravo unutra, na otvorenju izložbe Sandra Đukića “Memorija, mit, ideologija”, ispred fotografije koja prikazuje Gretu izvana. Baš kao i Ercegović ispred Natalijine makete.    

Priča u dva kadra može se ispričati i komunikacijom između različitih medija. Pa tako voditelj Grete David Lušičić gleda u objektiv i u nerazumijevanju širi ruke, dok je iza njega čovjek u crvenom sakou koji ispred glave drži crni kvadrat s dva otvora kroz koja gleda. Dolje je odgovor, u projekciji eksperimentalna filma zamrznut je simetričan kadar nekakve betonske konstrukcije, u čijoj se dubini nalazi pravokutni izlaz, poput svjetla na kraju tunela, a ispod, poput titla, ali istodobno, poput Davidova komentara na obje situacije, piše: Nijedno od toga dvoje nema previše smisla. 

 Jedan od dvadeset i šest predstavljenih parova, izražava se i spram programske karakteristike galerije, a u okviru toga i o okolnostima svoga održavanja. Naime, gornja fotografija dokazuje kontinuitet ponedjeljaka, snimljena dakako u ponedjeljak, prikazujući obavijest na vratima koja informira o odgodi otvorenja zbog tehničkih razloga za srijedu, što se u periodu od deset godina dogodilo svega jednom. Ispod nje je kadar na postament u službi info pulta, na kojem je umnožen prigodan tekst, od kojeg je, međutim, moguće pročitati tek fusnotu: “1 Izložba se otvara neslužbeno, javni su skupovi odgođeni do daljnjega.” Koja se, dakle, nadovezuje na gornju, također je u pitanju odgoda, ali ne za srijedu ili četvrtak, nego ‘do daljnjega’, što zapravo informira o ukidanju sustava ‘svakog ponedjeljka’ i samim time zaokružuje period.   

*nerealizirano