Categories
All fotografija Galerija Vladimir Nazor, Zagreb Volumen 6

CRVENA NIT

Izložba je nastala tijekom Janina dvomjesečna boravka na rezidenciji u austrijskom Kremsu. Pri čemu je nužno spomenuti kako Krems u austrijskom prostoru izaziva otprilike istu asocijaciju kao i Shawshank u filmskom, odnosno da je tamo smješten strogo čuvani zatvor s najgorim austrijskim zločincima. I to upravo pokraj rezidencijalne zgrade, stoga je nekoliko Janinih prozora gledalo baš na njega. Da on, međutim, ni u kom slučaju ne smije postati motivom umjetničkih ili bilo kakvih interpretacija, govorila je vrlo striktna zabrana fotografiranja zatvora. No, kao i bilo koja druga zabrana, bez obzira što ju poštujemo, ona i dalje izaziva, provocira, nagovara na nekakvu akciju… Već gotovo na granici da ju i prekrši, Jana shvaća određenu istovjetnost, da se, naime, radi o dvije zabrane, odnosno dvije neslobode, one koja se odvija u zatvoru i one koja se odvija preko puta ulice, njenu vlastitu. Što ju moguće i nagovori da umjesto realna prizora zatvora predloži njegovu konceptualnu varijantu, to jest spušta rolete na prozoru i to fotografira. U povećanom kadru letvice roleta vrlo lako asociraju na rešetke između kojih se probijaju linije svjetla, stoga prizor postaje portret neslobode, ili, preciznije, portret granice između slobode i neslobode. Kako njoj, kojoj je zabranjen fotografski pogled, tako i onima, u samicama s druge strane ulice.

Ali, čak i kada ne bismo znali što se nalazi iza onog što nam sprječava pogled, izložbeni bi nam tretman takva prizora nedvojbeno sugerirao da se radi baš o onome što ne vidimo. Kao što je, primjerice, Tomo Savić Gecan jednom prilikom zazidao kvadratni metar od ulaza u galeriju, tako da se može ući, ali nikako i vidjeti postojeći sadržaj, pri čemu je i moguće da ga zapravo nema, ali takav nas tretman uspijeva uvjeriti kako on uistinu i postoji.

No, za razliku od Gecanovih konceptualnih rebusa, Dabac je na koncept prisiljena, čak bi se moglo reći da ideju dijeli s postavljenim pravilima, zato što se upravo zabrana autorskih interpretacija ponudila kao idealno rješenje za predstavljanje suštine zabranjena sadržaja.

Pozicija rezidencijalne zgrade, odnosno unutarnji raspored njenih prostorija, proizvodi dodatnu neobičnost: terasa s druge strane tog stana ima posve drugačiji pogled: “… orijentiran na Dunav, brežuljke na drugoj obali rijeke i, meni najvažnije, veliki komad neba”. Za arhitekticu Dabac svakako zanimljiv moment, prepuštajući se konceptualnoj Janinoj fotografskoj zamisli, shvaća kako bi zgrada mogla biti nekakav materijalan, ili preciznije, urbani produžetak granice između slobode i neslobode. Te da ta granica prolazi točno po sredini njena stana, doslovno kroz nju. Kao da jednim okom vidi zatvor, a drugim nebo.

I kao da sluša stare stihove Boba Dylana … my friends from the prison they ask unto me, how good, how good must it feel to be free? I answered them most misteriously: are birds free form the chains of the skyway?... dok često kroz objektiv promatra nikad isto nebo istražujući u njemu nevidljive puteve. I primjećuje tanku crvenu nit, uvijek u kadru foto aparata. “Dijelila sam svoj pogled na slobodu s tom tankom crvenom niti. I bilo mi je tužno što jedina stvar koja sa mnom dijeli pogled na slobodu zapravo nije slobodna – bila je privezana za ogradu terase.”

Portretiravši neslobodu neslobodom, sada slobodu također portretira neslobodom: prizor neba zauzima cijeli kadar, u njegovom srednjem dijelu je metalna šipka ograde, što ju se može prepoznati kao posljednje prisustvo neslobode ispred beskrajna neba, na koju je zavezana i njena posljednja žrtva, tanka crvena nit.

Kao da se cijela situacija, odnosno Janina priča o toj situaciji, o toj granici, sublimirala u tankoj niti koja je na samom pragu slobode, dobrim dijelom već i ulazi u nju, pogotovo kad zapuše vjetar, veselo leluja kao da je sasvim slobodna, taj bi joj miris dobrano već ispunio nosnice, da ih kojim slučajem ima, baš kao što bi joj i ta zavezanost, nemogućnost da ju uistinu i konzumira, dovela suze na oči, da ih kojim slučajem ima. Kao što ih ima Jana, koja punim plućima udiše slobodu, upravo je izašla iz zatvora, neočekivanim dekretom oslobođena nepravedne optužbe, svjesna dragocjenosti takva udaha. I, dakako, u komadu te crvene niti jednako spremna prepoznati glavnog tragičara svoje priče, stoga suznih očiju uključuje kameru, te snima njen bespomoćni ples ispred, sad već gotovo olujna neba. Na razini izložbena koncepta, postojećoj fotografiji dodaje video istog prizora, formalno i oživljujući glavnu junakinju, ostavljajući mogućnost za cijeli niz socijalnih, pa i univerzalnih tumačenja. Krenuvši od onog osnovnog, činjenice neba, koja ponekad, kao ovom prilikom, pokazuje svoju opasnu narav, prijeteće napredovanje tamnih kumulunumbusa, pred kojima i najveće stvari postaju bespomoćne, a pogotovo je to ona najneznatnija, a ta najneznatnija bismo vrlo lako mogli biti i mi, kad se nađemo na putu hudog usuda. S druge strane, ispada da ju tek ta zavezanost ovoga časa spašava od ništavila, kao što je i Odiseja jednom prilikom spasila zavezanost za jarbol – kada opasnost zaprijeti orkanski, ipak nam se valja uhvatiti za nešto čvrsto.  

Bilo kako bilo, pokrenuta slika na sadržajnoj razini najavljuje i narativni razvoj. U slijedećem je videu kadar isti, ali nebo je plavo, tek nešto cirusa u visini.

Kao i na prvoj fotografiji, gdje je slučaj (u obličju zabrane fotografiranja) sudjelovao u otvaranju izložbe, tako sada slučaj (u obliku boje tanke niti) sudjeluje u njenom finalu. Da je, primjerice, zavezani konac na kojeg je naišla bio zelen, žut ili plav, izgubila bi se temeljna simbolika, no još bi se više od toga izgubila simbolička, ali i vizualna drama posljednje scene. U kojoj se tanka crvena nit, odvezana od šipke, takoreći oslobođena, nalazi ponovo zavezana, ali ovaj puta na crveni balon napunjen helijem, koji ju odnosi u beskonačno plavetnilo. Ako slobodno interpretiramo značenje boja, tada bi plava mogla biti boja veličine zato što je ono najveće, more, ocean, nebo, svemir plavo, ali kad u čašu zagrabimo ocean ili u nešto zarobimo kubik svemira, boje nestaje. Za crvenu nema slobodna tumačenja, to je boja emocija, ljubavi, ljutnje, umjetnosti, revolucije… Stoga taj crveni balon u plavom beskraju znači konačnu pobjedu, kako na sadržajnoj razini, tako i na simboličkoj. Pa čak se i na onoj funkcionalnoj poštovao kontekst, nije se dogodila nikakva prevara, nikakav preskok – uzimajući u obzir temeljnu funkciju niti, a to je da bude zavezana, ona, dakle, ostaje u funkciji, ona je nužna da bi balon mogao zadržati ispunjenost, u ovom slučaju, da bi mogao letjeti. No, njen je doživljaj u obavljanju novog posla svakako bolji, teško da bi se mogao naći sveobuhvatniji doživljaj slobode pri obavljanju bilo kakva posla.  

Promatrajući, međutim, crveni balon kako nestaje u visinama, i već tek u primisli znajući kako sa sobom odnosi i našu junakinju, shvaćamo pomalo i Janinu tugu, usporedivu onoj kada se naiđe na pticu slomljena krila, pa ju se njeguje sve dok ne ozdravi, a onda ona odleti. Znamo da je tako moralo biti, ali ipak…

Kao kad s perona mašemo djeci koja odlaze u bolje sutra.