U nekom opisu možemo nizati u beskraj predmete koji su se nalazili na opisanom mjestu, ali će se istina pojaviti tek onog trenutka kad pisac uzme dva različita predmeta, odredi im odnos koji u svijetu umjetnosti odgovara onom odnosu koji je jedini odnos zakona uzročnosti u svijetu nauke, te ih zatvori u nužno prstenje lijepoga stila; dapače kao i u životu, pošto stopi jedno svojstvo zajedničko dvama dojmovima, oslobodit će njihovu zajedničku suštinu spojivši ih u metaforu kako bi ih oteo neizvjesnosti vremena.

Marcel Proust, U traganju za izgubljenim vremenom

timanje dojmova neizvjesnosti vremena uokviruje prostor i proces Žuvelinog djelovanja. Poriv za takvu otmicu ne treba propitivati, budući temeljna potreba umjetnika i jest predstavljanje osobne refleksije, odnosno doživljaja vanjskog svijeta kroz izgrađenu strukturu onog unutarnjeg. Kao definiciju jednog od mogućih oblika autorskog izraza citiram američkog filozofa Henrya Flinta: “Konceptualna je umjetnost prije svega umjetnost čiji su meterijal pojmovi, kao što je, primjerice, materijal glazbe zvuk, a budući su poj­movi usko vezani za jezik, konceptualna umjetnost je umjetnost čiji je materijal jezik”. Prisustvo jezika bilo konkretnom izjavom ili pak neizjav­ljenim ali uvijek postojećim kontekstom definira Žuvelu kao konceptualnog umjetnika. Promatram, stoga, naročitost proizvodnje metafore u njegovom ciklusu ‘Moja razmišljanja’. U pitanju je serija monokromnih grafika identična formata. Na apstraktnim podlogama od gustih poteza olovke ili poluapstraktnih formi učinjenih crnim tušem nalaze se riječi što izražavaju stanja, tvrdnje ili zaključke. Jedina boja je pri­sustvo malog ljubičastog otiska štambilja ‘Moja razmiš­ljanja’ koji označava pripadnost seriji. Slova tih riječi iscrtana su rukom i ne poštuju uobičajeni red u ispisivanju, no njihova nakrivljenost nije posljedica slučaja nego ustanovljenje novog poretka. Stupnjevi kosina jednog slova naspram drugog, debljina i ovalni oblik njihovih linija sugeriraju postojanje brižljivo promišljenog načela koje u kontekstu pojavljivanja podsjećaju na spontano ispisivanje kistom. No, za razliku od usporedivih pojava teksta primjerice kod Marteka ili Jermana gdje su ta slova doista proizvod trenutne geste, u Žuvele su ona proizvod studije. I to do te mjere da se može govoriti o razrađenom grafološkom prijedlogu nove abecede. U skladu s time, Žuvela svom platnu ne pristupa ekspresionistički, eruptirajući energijom, kana­li­zirajući tu erpuciju u pobunu pa čak i protiv samog platna, nego u fond tog platna bezbrojnim potezima olovkom upisuje vrijeme. Oslikava prostor kontemplacije iz kojeg se zatim pojavljuje riječ kao proizvod razmišljanja, kao sublimacija raspoloženja. Dapače, olovkom izvučene linije ponekad su kružne, ponekad ravne ili kose ili pak geometrij­ski ustanovljene, dokumentirajući naizgled nijanse budući je generalni dojam sličan, no zapravo razlikujući pojedino vrijeme, pridajući mu oznaku, definiraju ga, naravno šifrom izbjegavajući banalizaciju, no uvijek crtovlje dovodeći u vezu s izraženom misli. Spomenuo bih se ovdje svojevremene Kožarićeve izjave kako je jednom osjetio da ga crtanje potezima prema dolje ostavlja u lošijem raspoloženju, pa otad uvijek crta potezima prema gore. Žuvela, međutim, u ovom ciklusu ne ispostavlja težnju, Kožariću imanentnu, za pozitivističkim kretanjem prema že­ljenom obliku postojanja, nego reflektira konkretnu dimenziju stvarnosti. Materijalizacijom nastoji dodatno posvijestiti izloženost apsktraktim valovima što uvjetuju pojavu upravo takvog razmišljanja.

“Ne bih rekla da Žuvelina arheologija traga za izgubljenim vremenom. Performativ njegovih radova kojima vremenska dimenzija jest temeljni strukturalni element, manifestira se upravo u iskazu o neizgubljenom vremenu. Jer, u njima vrijeme nije reprezentirano ni posredstvom linearnog ni cikličkog slijeda. Vrijeme jest prezentno i to upravo kao tvar suodnosa. Vrijeme kao supstanca. I supstancijalni odnos kao pretpostavka identiteta.” (Leonida Kovač)

Minuciozan posao proizvodnje grafika (koji također uključuje značajno vrijeme) u osnovnoj namjeri nema, dakle, za cilj otimanje perfektu meditativnih perioda nagrađenih određenom spoznajom, nego taj proces, što ponavlja doživljaj prenašajući ga u medij izraza, materijalizira supstancu. Istodobno, osim što to isto vrijeme multiplicira, Žuvela uspostavlja i dvojnost: riječju s obzirom na podlogu predstavlja sebe s obzirom na vrijeme.

Ne u pokušaju pojednostavljivanja nego naslućivanjem univerzalnog arhetipa u njegovu ponašanju (slutnje koja dijelom proizlazi iz prisustva antičkih motiva u konceptualnoj obradi), pretpostavljam etape. Mediteranac Žuvela ne čineći ništa provodi vrijeme u svom izvornom ambijentu. Izostanak agresivnih civilizacijskih efekata omogućuje kontemplativno stapanje s elementom. Postoji u tom doživljaju. Autor Žuvela gustoćom linija reflektira bezbrojne nijanse složenosti supstance u koju je bio uronjen. Kreira abecedu definirajući rukopis kojim će ispisati misao. Njena značenj­ska jasnoća u odnosu na apstraktnu vizualnost pozadine odgovara njegovoj konkretnosti u odnosu na nepojmljivi apsurd supstance. Postoji u tom postupku. Na taj način on doživljaj sebe izloženog apsolutnom spaja s doživljajem sebe u procesu kreativnog čina i oslobađa njihovu zajedničku suštinu u metafori identiteta na završenu sliku otiskujući žig: ‘Moja razmišljanja’.