Author: Admin

Categories
All Galerija Prozori, Zagreb instalacija volumen 13

IF THIS IS TRUE, WHAT ELSE MUST BE?

Što još mora biti istina, ako je to ovo?, slobodnije bi se moglo prevesti naslovno pitanje umjetničke knjige kao središnje izložbene točke.

Knjiga je specifično oblikovana, pa i uvezana, stranice su presavijene duplerice koje nemaju otisnutu pozadinu jer se ona ne vidi zato što su ‘duplerice’ u hrptu spojene, za razliku od onih u časopisima koje je moguće rastvoriti. Ispada kako se radi o ručno uvezanim izrezanim dijelovima stranica iz časopisa, poput pedantno arhivirana materijala. Na to pomalo upućuje i oblik uveza, ljepenka u ulozi također pedantno izrađenih korica fascikla, u koji je, dakako, naknadno moguće ulagati nove materijale ili ih vaditi. Naime, stranice su s koricama i međusobno spojene vijcima koje je moguće odviti, pa onda i pojedinu duplericu vidjeti u cijelosti. U tom bi se slučaju raširila lepeza svega onoga od čega se sastoji to ovo, ta kondicionalna istina, odnosno predloženi svjetonazorski model.

Dakle, sadržaj tog dosjea jest istina od koje se polazi, na koju se nadovezuje pitanje što bi ona još morala biti. Ona se sastoji od dosad sakupljene građe koja, pak, uključuje slike i tekstove. No, kao što uvez simulira mapu, tako i sadržaj simulira prikupljenu građu. Dakako, tek donekle, sirovine za izradu slika i komponiranje tekstova su sakupljene, pronađene, find footage. No, dok se vizuali ponašaju anarhično, preuzimaju razne forme, od prevladavajućega kolaža preko jednostavnih crteža do neraspoznatljivo povećanih detalja, ilustrirajući donekle apstraktan interes vlasnika/ice dotične arhive, dotle tekstovi slušaju geometriju, provociraju dijagonale, lijeve i desne, horizontale i vertikale, blokove i centrale, nestaju na sljedećim stranicama i pojavljuju se ni iz čega.

Preuzimaju formu upitnika, on djelomično podsjeća na djevojačke leksikone koji su kružili razredom, pa bi izabrani/e anonimno upisivali svoje odgovore na njima referentna pitanja, a i pogađali tko se krije iza kojih odgovora. Svojom sveobuhvatnošću, bezbrojnim se pitanjima pita gotovo sve što bi se moglo pitati, Sanjin upitnik preuzima identitet određene kategorije koja će potom, po danim odgovorima primiti ili ne primiti kandidatkinju ili kandidata u svoje članstvo. Međutim, upitnik je, koliko se god možda sastojao od pitanja koja smo već negdje čuli ili nas podsjećaju na ona koja smo čuli, toliko opsežan da se čini kako bi ispitanik/ica završio/la sam/a u svojem klubu. Osim ako iza tih pitanja ne stoji kakav složeni algoritam koji odgovore razvrstava u neke svoje pretince, pa ih onda prodaje zainteresiranim trgovcima.

Zanemarujući bauk totalitarističke komercijalizacije od koje čovječanstvo strepi ili doktorat iz psihologije koji se temelji na rezultatima dotične ankete, zbroj tih pitanja ilustrira agresivnu profanaciju, čak banalizaciju života u suvremenu društvu. Prema svemu se treba odrediti, prisutnost u velikoj gužvi na društvenim mrežama nalaže neprestano opredjeljivanje, poput pristanka na standardizaciju sebe, nije uputno biti nestandardan, izvan grupe, čiji odgovori na pitanja ne odgovaraju određenoj kondicionalnoj istini.

Pitanja se pojavljuju u jatima zato što skupine pitanja odgovaraju nekom geometrijskom redu. Pojedina jata identificira i upitna riječ kojom sva pitanja započinju, poput jata ptica koje imaju jednak kljun. Zahvaljujući upitnoj riječci (tko, što, zašto, kada, kako…), nizovi pitanja podsjećaju na litaniju u kojoj svaki redak molitve, svako novo obraćanje, započinje istom riječju.

Ima i nediscipliniranih pitanja, odmetnutih od jata, bez upitne riječi, bez reda i poretka razbacane po čitavoj stranici, štoviše, kad ne bi bilo upitnika, to bi bile izjave, ‘opis posla’, ‘stil potpisa’, ‘zvjezdani znak’, ‘nerealizirani projekt’… Osim u formu gotovo apolinerovske vizualne poezije, neki su složeni u vizualnu prozu, pitanja se nastavljaju u blokovskom stupcu, ne tražeći novi redak za sebe. Postoje i odlomci, čak je poneko pitanje i zacrnjeno, pokušaj cenzure je spriječen, pitanje odlazi u negativ. Ili pak jedno pitanje preuzima čitavu duplericu. Doima se kako je dizajneru Svenu Soriću prepušteno oblikovanje prijeloma samo s jednim zadatkom: sve različito, ali uvijek neka forma.

Što se tiče prijeloma vizuala, tu su Sorićeve ruke bile čvrsto vezane, trebalo je tek aplicirati autoričine materijale. Dakako, bez uobičajenih uvodnih stranica s nazivom i slično, knjiga započinje fotokolažom i smjesta izaziva dojam, reklo bi se, ready made sadržaja. Izdvojen iz izvorna konteksta da bi u novom uvezu zadržao svoj izraz, ali postao uzorak svoga konteksta, pa je tako taj prvi vizual zapravo fotografija žene koja vjerojatno reklamira šampon za kosu, no preko te fotografije u boji su nepravilno izrezani dijelovi neke crno-bijele fotografije, odnosno, više njih, u jednom izrezu prepoznajemo oko, u drugom uho, ali u onomu najvećem, koji prekriva polovicu ženina lica, ne prepoznajemo ništa. Unatoč šifriranoj kombinaciji realističnog reklamnog portreta i apstraktnih elemenata, upravo se, slikovito govoreći, u suradnji magazinske komercijale i umjetničke eksperimentale odvija autoričin slikovni dijalog. On najčešće koristi izlomljene prizore, izrezane replike, možda se uopće i ne nadovezuju jedna na drugu, otvara prozore u onaj svijet iza ovoga kojeg vidimo, ponekad galami ekstremno povećanim detaljem, drugi put šapće transparentnim crtežom, otvara portale, dimenzionira ili multiplicira izrezane subjekte, odlazi u negativ i vraća se iz dubine svemira, no to uopće i nije svemir doznajemo kad otvorimo preklopljenu duplericu, nego lice. Iako je većina materijala vjerojatno preuzeta iz raznih časopisa, toga beskrajnog sirovinskog rezervoara, svaka pojedina slikovna replika ima svoju logiku. Antoine de Saint-Exupéry kaže da je poetska slika sastavljena od različitih elemenata povezanih artikulacijom novoga logičkog reda, te da vrijednost slike ne leži u izboru tih elemenata, nego u tome da su predloženi zajedno. Uspostavljajući njihov identitet, stvaramo prostor. Utvrđujući im logičko mjesto, kreiramo također i svemir. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Ne zna se čak ni postoji li uopće iako mu se slika podvrgava. Ili, preciznije, podvrgava se određenu ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji zapravo i ne postoji osim kao jamstvo.

U Sanjinu slučaju taj neodređeni svemir jest svojevrsna kreativna sloboda, prepuštanje kolažiranja unutarnjem vodiču, koji poput dizajnera u tekstualnom dijelu knjige ima odriješene ruke. Pritom kao da autorica sa strane promatra uspostavu nove konjugacije, koja se, listajući knjigu, očito svaki put ispočetka ustanovljuje. Ipak, koliko god bila različita njihova uprizorenja, ona i dalje pripadaju istom jeziku, istom logičkom redu, knjizi koja je stvorila prostor u koji se elementi smještaju odmah, takoreći bez znanja, gdje im je mjesto očito.

Osim knjige kao središnjeg eksponata, izložba uključuje i njezine materijalne i nematerijalne derivate.

Nekoliko objekata simulira trodimenzionalizaciju fotokolaža iz knjige, fizičkim odvajanjem kolažnih slojeva na međusobno razdvojene staklene plohe. Dijelovi slika, izrezani iz svojih stranica, odvojeni od svog domicila, sada su još i zarobljeni svaki u svom prozirnom prostoru, dospjeli su u ulogu materijalna raščlanjivanja elemenata od kojih se predstavljena istina sastoji.

Objekt je oblikovno i izvedbeno na visokoj razini, pet debelih stakala uglavljeno je u drvenu podlogu, mogao bi poslužiti kao nagrada na nekom filmskom festivalu, recimo eksperimentalnog filma u Oberhausenu. Na tom bi festivalu autorica mogla i konkurirati nematerijalnim derivatom u formi eksperimentalnog filma, koji unatoč tomu što je napravljen isključivo od fotografija, raznim kadriranjem, montažom, efektima te tretmanom teksta, odnosno pitanja, kao titla, uspijeva zaustavljeni medij knjige pretočiti u vremenski medij filma.

Categories
All instalacija SKD Prosvjeta, Zagreb volumen 13

IN VISIBLE

Usporedivo s prošlim Novakovim izložbenim nastupom, „Calm“ (Galerija SC, prosinac 2024.), gdje se galerijski prostor doimao posve praznim, takav je dojam i ovdje prisutan. No, dok je prostor SC-a njegovom intervencijom bio ozvučen, ovaj je prostor oslikan, preciznije, osunčan. U SC-u su gotovo nevidljive, tanke metalne žice postale instrument kojim je galerijska publika svirala, sada se ne čuje ništa, a publika promatra kako sjene plešu po podu i zidovima. Teško da bismo Sunce mogli proglasiti koautorom, no bez njega i ples prestaje. Koreografiju tog plesa, međutim, određuje voda, preciznije, zarobljena voda. Posve stiješnjena između dvaju stakala jedva da može takoreći disati. Ponekad je prepoznajemo tek po površini, uskoj liniji umjetnog, vodenog horizonta, koja se u nepravilnu ritmu nejednako diže i spušta.

Ako kao izložbu doživljavamo ono što se nalazi unutar izložbenog prostora, u ovom je slučaju ona vidljiva (visible) samo za vedra dana do tri poslije podne, inače je nevidljiva (invisible), pa bi se sveukupno moglo reći kako je ona in visible (polu ne/vidljiva).

Ako pak doživljaj proširimo i na prostor u neposrednoj blizini galerije, onda ćemo kao ključni izložbeni eksponat proglasiti „oklop od inoksa koji u svojoj utrobi krije kompleksan strojarski projekt pumpi, motora, cijevi i spremnika vode, a pridržava golemu prozirnu stijenu, koja u međuprostoru dvaju stakala drži određenu količinu vode“ (Valentina Radoš). Postrojenje se nalazi s vanjske strane ispod prozora, a prozirna stijena, u metalnom okviru koji je pridržava, nešto je većeg formata od prozora, pa je iznutra ne primjećujemo. Voda između dva stakla pleše kako algoritam postrojenja svira, pod pritiskom nekakve složene pneumatike razina se diže i spušta, no ipak je u tom prostoru, uskom poput vlasi, ima toliko da ona, spuštajući se, na staklima ostavlja proziran trag. Ponekad, kad se razina diže, za njom zaostane nekoliko mjehurića zraka koji hitaju prema gore, ipak ih vidimo unatoč tomu da su i voda i zrak i staklo prozirni. Sunce ne mari za njihovu prozirnost, ranije, dok je još nisko, na zidu promatramo ples svjetla i tamnih sjena od ostataka prozirnih kapljica prozirne vode na prozirnom staklu. Sunce ih je pojavnilo kao što i limunov sok pojavnjuje tekst špijunske poruke. Kako se Sunce diže, tako se projekcija seli na pod. Oblaci prekidaju program.

Iako znamo da voda nema liniju, u ovom je slučaju njezina površina uspjela biti izoliranom od ostatka, jer se ponekad čini da se samo jedna linija diže i spušta, poput linije horizonta koja po nebu šeće gore-dolje. Češće, između gotovo priljubljenih stakala, spuštajući se, za sobom ostavlja uvijek drukčiju kapljičnu apstrakciju.

Za razliku od ovih anarhičnih plima i oseka, između dvostrukog se, primjerice, stakla autobusnog prozora u videu Kate Mijatović „Baranja bus“ voda ponašala poput bujice neke rijeke koja zbog okolnosti vožnje malo teče prema naprijed, malo prema natrag. 

Neprestana različitost razvoja i nestajanja plimnog vala u stisnutim staklima hipnotizira kao i razvoj valova u plićaku ili plamičaka u vatri, s time što ih ovdje ne proizvodi prirodni zakon nego stroj.

Rado bismo zavirili ispod oplate od inoksa, kako izgledaju te pumpe, kako kazaljke igraju na kontrolnim brojčanicima, kako se pokreću mehanička pluća, kako je stisnuta ta voda, možda je injekcijama ubrizgana? Ili je već bila unutra, pa je onda nemilosrdni kipar krenuo sve više približavati stakla jedno drugomu, doslovno joj oduzimati volumen, voda je unutra zastenjala pod pritiskom. Većina kapljica uspjela je pobjeći, no onda je autor stavio okvir i preostale su kapljice ostale zarobljene i bile prisiljene pristati na njegov režim kretanja u tom neizmjerno uskom akvariju. Možda bi za popodnevnu publiku autor mogao skinuti poklopac od inoksa i umjesto projekcije po podu predstavljati pneumatički performans postrojenja pri poslu. Složna, zahuktala ekipa izvodi ga bez ikakva glasa, neizmjerno uska i dugačka pumpa u tišini potiskuje i istiskuje vodu koja je od silne muke već dobila i svijest, no i dalje ne zna odgovor na pitanje zašto je autor uložio toliko truda i vremena, znanja i vještine ne bi li je nagnao da po njegovim notama pod sunčevim svjetlom galerijskoj publici predstavlja svoju ne/vidljivu koreografiju.

Voda ne vidi dalje od sebe i ne zna da je doslovan prijevod izložbe – u vidljivom, te da se između engleskoga i hrvatskoga ostvaruje neobično poigravanje pojmovima vidljivosti, te da je ona, oblikom svoje vidljivosti, idealan primjer za tu jezičnu zavrzlamu. Njezina je prozirnost takoreći raskrinkana, problematika vidljivosti preseljena je u drugi medij, prolazi kroz meta prostor (onaj između in i visible),nevidljiva materijalnost raspršenih kapljica vode postala je vidljiva nematerijalnosttamnih sjena na galerijskim površinama.

– Mogao sam nacrtati četverokut svjetla što ga je sunce činilo na patlidžanima, – kaže Marcel Proust. Ovdje je četverokut svjetla na podu izdužen jer sunce ulazi pod kutom, po sredini presječen prozorskom armaturom, te, poput arhipelaga išaran tamnim otočićima ili, preciznije, kako bi rekao Ernest Hemingway, otocima u struji, koji ovdje neprestano putuju četverokutnim morem.

Generator tog putovanja, mehanički pokretač plovidbe otoka nalazi se izvan galerijske pozornice, takoreći iza kulisa vuče konce. Ali kulise su prozirne, kinooperater koji okreće polugu projektora i vrti film sakriven je iza zavjese od prozora, pokazan, nevidljiv i posve ovisan o svemirskom reflektoru.   

U performansu „Galerijin san“, Kata Mijatović, subspecijalistica za vodenu tematiku, s kantom u ruci, širokim kistom vodom boji zastakljeni ulaz u galeriju AŽ, poput boje i voda se cijedi po staklu, što snažan (ljudski) reflektor postavljen vani iza nje prevodi u začudan animirani film unutra na galerijskim zidovima.

Kata se bavi snovima, voda je simbol snova, kako ona hlapi na zraku, tako i oni ujutro nestaju na javi. Vladimir se bavi uprizorenjem sanjarenja, složenim tehnološkim pomagalom reinkarnira usputne vizualne senzacije. Kao što su to inače nevidljive lebdeće sićušne čestice prašine u zraku koje raskrinkava tanka jutarnja žuta zraka sunca koja se u zamračenoj sobi probija između spuštenih roleta ili kad noćne kapi kiše na vjetrobranskom staklu neonske reklame pretvaraju u šarene dijamante, tako i on neprozirnim projekcijama prozirnosti portretira duhove koji plešu po zidovima. Ali, kao i kod voćke poslije kiše, nek se sunce malko skrije, nestane sve te čarolije. Međutim, za razliku od voćke koja postaje obično, jadno, malo drvo, postrojenje ispod poklopca od inoksa ide na turneju, ovo je već druga postaja, prva je bila na Slavonskom bijenalu u Osijeku gdje se savršeno uklopilo u naziv bijenala: „Institut nevidljivoga – prostori percepcije“. Predstavljeni bi stroj svakako svojom složenošću mogao biti jedno od ključnih postrojenja dotičnog instituta, dočim se njegova namjena, galerijska projekcija kapljica zarobljene vode ostvarena u suradnji sa suncem, doslovno može smjestiti između vidljivog i nevidljivog, čime se istodobno širi i uokviruje prostor percepcije.

Categories
All instalacija volumen 13

CZLOGZ 2025.

Nevelikim galerijskim prostorom dominira ready made instalacija od drvenih kalupa za izradu cipela i nacionalnih zastavica. Svaka je zastavica zataknuta u rupu na desnom kalupu, parova je ukupno sto osamdeset, pravilno su poredani, poput vojnika u stroju, kao da salutiraju, svaki svojom zastavom. To je Svjetska vojska, njezino pješaštvo, sve su države zastupljene. Ta vojska na svijetu ne može imati neprijatelja, ona i nije skupljena da bi jamčila svjetski mir, naime, postrojba je okrenuta prema okrugloj crnoj ploči na zidu na kojoj je bijelim slovima spiralno oblikovan natpis: I feel that everything is going irreversibily in the direction of black hole (Osjećam kako se sve nepovratno kreće u smjeru crne rupe). Ne zna se tko je prvi osjetio nepovratnu ireverzibilnost, no taj je osjećaj prožeo čitav svijet i on se prvi put u svojoj povijesti udružio i zajednički stao pred lice, nažalost nepobjediva, neprijatelja. Bez obzira na činjenicu da se crnu rupu ne može probušiti, svijet se ne želi predati bez ispaljena metka, možda jedinstvo naših energija oko Zemlje napravi omotač pa kroz crnu rupu netaknuti iziđemo na drugu stranu. Ako pak treba nestati, nestanimo zajedno.

Ipak, naša se šarena kugla prema mračnoj rupi ne kreće brzinom svjetlosti, ona je jednaka kao i jučer, nećemo sutra postati dio njezina apsolutna ništavila, ali danas je prilika da svijest o neizbježnom završetku zaustavi međusobnu tučnjavu i da se sve zastave svrstaju pod jedan barjak. Gubimo vrijeme koje nije vječno.

Kalupi su dakako, drveni, to ih povezuje kao što i nas povezuje naša građa, te su, baš kao i mi, raznih boja, veličina i oblika. Rukom izrađeni modeli preko kojih će majstor prevući kožu temelje se na anatomiji kojoj priključuju estetiku, postolarski zanat uključuje kiparsku vještinu i postupak, s time što se ovdje skulptura ne odlijeva unutar kalupa, nego navlači preko njega. Nekima je ostavljena boja drva, drugi su obojeni, no čini se da to nije radi toga da simuliraju boju kože u konačnici, nego da ih se lakše prepozna na polici. Teško je razlikovati visoke od niskih, ljetne od zimskih, one za ženske od onih za muške cipele, spol im zasad zna samo postolar. Osim što su uniseksualni, kalupi su i unidimenzionalni, svi negdje oko broja četrdeset, mnogi već odavno nisu mladi, istrošenost svjedoči brojnim realizacijama, ima i sasvim novih, naizgled nijednom taknutih kožom. Stoje ponosno, takoreći u stavu mirno, prednjeg dijela malo odignuta od poda, postrojeni. Kada ne bi bilo zastavica, ovu bismo četu drvenih vojnika lako zamislili na nekom tavanu, prostoru gdje se odlažu stvari koje su u međuvremenu izgubile na važnosti. Osim što ipak prevladava dojam njihove vremešnosti, razvoj obuće proglasio ih je bivšima, protagonistima prošlosti, kad je svijet još bio šaren. Danas se svijet ne razlikuje po cipelama, nego po tenisicama, ima crnih i bijelih, crne nose darkeri, bijele nose tenisači. Osim političara, cipele ne nosi nitko. A i te političarske sve odgovaraju istom kalupu, heterogenoj je četi odavno odzvonilo.

Istinu govoreći, postrojba ne podsjeća na vojnike, nego na postrojene civile spremne za početak tavanske revolucije, zauvijek vjerne unaprijed izgubljenim bitkama. Izvučeni iz prašnih zakutaka postolarskih radionica, takoreći iz svojih pojedinačnih crnih rupa, netom unovačeni, zastarjeli modeli stoje pred novim, dosad najvećem iskušenjem, zajedničkom Crnom rupom.      

S druge strane, kad ne bi bilo te prijetnje na zidu, kalupe sa zastavicama mogli bismo zamisliti kao akciju ispred zgrade UN-a. Nasuprot sazivu unutar zidova, gdje predstavnici odnosno nosači nacionalnih zastava uglavnom ne nalaze zajedničku platformu, na ulici je svijet složan. U njihovu su stroju zastave posve ispremiješane, nema nikakva reda, nisu raspoređene ni po abecedi, ni lokaciji, ni po veličini, važnosti, religiji ili ideologiji. Ta šutljiva skupina ne pravi nered, ne napada, ne galami, samo stoji. Tko stoji iza ovoga, pitaju se ovi unutra gledajući kroz prozor, naši nisu, tvrde jedni, ni naši nisu, kunu se drugi. Slute neku podvalu, ali ne mogu razabrati u čemu se ona sastoji, delegati su zamijenjeni kalupima, domišljato, ali ne vrijeđa, delegati ionako predstavljaju već ukalupljena nacionalna mišljenja… Ili su se nekako udružili svi postolari objaviti kakva je to struktura preko koje je navučena koža koju nose njihovi predstavnici. Iako ništa konkretno, nešto im je ipak uznemirujuće u tom prizoru, pa za svaki slučaj šalju zaštitare rastjerati skupinu. No od koga krenuti, pitaju zaštitari, koju zastavu prvu skinuti, čiji kalup prvo potjerati? Ako ih zaliju benzinom i odjednom zapale sve, ta bi ih lomača mogla stajati posla.

Ipak, to nije tihi prosvjed kojim ovi vani podsjećaju ove unutra na to tko su i od čega su, kalupi su postrojeni ispred neizbježnog, sile koja ne mari za njihove razmirice niti za njihovu pripadnost. Promatrajući prizor kroz povijesnu dioptriju u postrojenoj ćemo četi prepoznati oklopljene vitezove koji na kopljima nose zastave svojih dvoraca, u svečanu mimohodu ispred kraljice i kralja, no usred slavom ovjenčana trenutka primjećuju da se iza brda pojavljuje zmaj koji će ih sve spaliti. Oklopi znaju da će zmajeva vatra i njih rastopiti, kao što i kalupi znaju da u Crnoj rupi neće nestati samo život, nego i neživot. Stoga se odlučuju solidarizirati s ljudima, odazivaju se Jurićevu pozivu i stižu sa svih strana svijeta, takoreći pješice, uputiti poruku svemiru: stojimo rame uz rame.

U drvenu ćemo kalupu za izradu cipele, onome što joj određuje formu, a istodobno omogućuje multiplikaciju, prepoznati model određene vrste, iza svakoga predstavljenog kalupa dugačak je niz cipela, a iza svake cipele je bezbroj koraka, on nije njihov predvodnik, nego začetnik. Takoreći, roditelj. Preciznije, roditelji, jer se kalup sastoji od dvaju ravnopravnih dijelova, roditelji često rađaju uvijek po dvije kćeri koje i jesu i nisu blizanke, lijevu i desnu cipelu. Nemoguće je reći koja je prva, a koja druga. Kalup je obrazac, ljudi biraju, netko je sklon jednome, drugi drugome, nema problema, svatko će pronaći svoj, u ponudi ih je sto osamdeset. Ako pretpostavimo sto osamdeset svjetonazorskih obrazaca, također će se svi, slijedom ikonografskih oznaka pojedinog obrasca, odlučiti za svoj. Promatrajući im cipele, prepoznajemo im svjetonazor. Tako bi to i trebalo biti, no u slobodno prepoznavanje svog svjetonazora putem odabira kalupa uključuje se država. Kalupi pronose nacionalnu ideju, cipele će biti državotvorne. Državi je očito efikasnije svoje državljane oblikovati po istom kalupu, a ne određivati ih bojom, recimo, da u Engleskoj sve moraju biti crne, bez obzira na oblik.

S druge strane, ako kalup povezujemo s cipelom, cipelu s hodanjem, a hodanje s ulicom, tada ova instalacija metaforički priziva jedinstvo svih uličnih hodača u cipelama. Iziđite van, nosačice i nosači cipela, preuzmite svoje mjesto na ulici, cipele svih zemalja, ujedinite se. Kad se koža potroši, kalup je tu, postolar je spreman. Istodobno nas zastavica na štapiću može podsjetiti na maleno jedro, a kalup na drveni čamčić, konkretno, katamarančić, regata tek što nije počela. I bolje da nije, sudeći po postavu, umjesto cilja, čeka ih Crna rupa.

Categories
All fotografija Galerija Kranjčar, Zagreb volumen 13

Kvadratura

Izložba predstavlja dvjesto pedeset fotografija kvadratična formata identično uokvirenih i u tri reda pravilno postavljenih. One ispunjavaju sve raspoložive galerijske zidove, kao da je prostor registriran na dvjesto pedeset fotografija. To su portreti osoba iz javnoga života u prostoru kulture. Serija je svojevrsno galerijsko zaokruživanje ciklusa od četiri i pol godine njihova svakotjedna objavljivanja u subotnjem magazinu Jutarnjeg lista, u rubrici Kvadratura koju su uređivali i tekstualno pratili Pavica Knezović Belan i Saša Drach, a imenovao Ivica Buljan, urednik subotnjeg magazina.

Njihova bi nas imena mogla asocirati na jedno drugo novinarsko vrijeme; osim Pavice, ostali su bili protagonisti omladinskih novina osamdesetih (Polet i Studentski list), Posavec je jedan od prve postave ‘Poletovih fotografa’, zajedno s Knaflecom, Vesovićem, Cvjetanovićem, Krpanom, Zelmanovićem, Pavelićem promijenio ulogu i važnost fotografije u postojećem umjetničkom sustavu. Jedna je od značajki tog vremena bila i činjenica da je galerija bila tek eventualna manifestacija, fotografima i ne baš toliko napeta jer su im fotografije objavljivane u nakladi kakvu galerijska publika ni približno ne može dostići.    

Buljan i Drach su, zajedno s Nenadom Bartolčićem, bili urednici Studentskog lista, upravo u onom razdoblju kad je SL poslije treće zabrane bio i definitivno ukinut. Negdje bi u svojoj arhivi Posavec mogao imati i fotografiju Toma Gotovca koji u okrugloj kupoli na vrhu zgrade u čijem se podrumu nalazi Kino klub Zagreb, a koja se nalazi nasuprot zgradi u čijem je prizemlju bila redakcija SL-a, megafonom performativno prosvjeduje protiv zabrane.

Ova izložba reminiscira ondašnji protokol, fotografije su prvo objavljene u novinama, a potom izložene u galeriji. Ipak, Posavec na otvorenju priznaje kako je otpočetka sanjao ovakvo finale.

Dojam svojevrsne reminiscencije izražava i Boris Cvjetanović, urednik fotografije u posljednjem razdoblju SL-a, pri pogledu na objavu prijateljeve fotografije, ne znajući da je format takoreći odredio Buljan, komentira: format mu je zanimljiv, kao nekad, kad smo za novine snimali portrete na film 6 × 6 mm. Iako je fotografija digitalna, dakle nije film, stavio je i crni okvir, kao posvetu vremenu kad su se svim fotografijama ostavljali vidljivi rubovi negativa kao potvrde izostanka naknadne manipulacije kadrom.

Dakako da ovim izborom ni približno nisu obuhvaćene sve važne osobe kulturnog života, odabirane su one koje su gotovo doslovno minulog tjedna predstavljale neki svoj sadržaj, stoga je ovaj pregled istodobno i pregled značajnih događaja u proteklom četverogodišnjem razdoblju. 

Međutim, Posavec na otvorenju priznaje da ovo možda i nije finale, nego da bi ono moglo tek uslijediti u slučaju ukoričenja. Rijetka je prilika da jedno ukoričenje može predstaviti višegodišnji portret kulturnih zbivanja posredstvom portreta protagonista/ica. Pogotovo ako se uključe i popratni urednički tekstovi i u njihovim ih se djelatnostima identificira.

Neka strankinja ili stranac, netko neupućen u zbivanja na kulturnoj sceni, za razliku od većeg dijela publike, neće se osmjehivati neprestano prepoznajući izložena lica, nego će ga privući njihova izražajnost, pogleda uglavnom usmjerena u objektiv, odnosno publiku, svakako zauzimajući neku, nikad pretjeranu, pozu, za koju neupućeni ne znaju da je karakteristična za dotičnu osobu, nego komplimentiraju uspješno istaknutoj autentičnosti. Neki ili neke od portretiranih pokrivalom za glavu naglašavaju svoj imidž, iako bi to mogli biti i dijelovi kostima uloge koju preuzimaju u trenutačnom projektu, Paolo Magelli se, primjerice, identificira grančicom rascvjetale hortenzije, no većina osim samih sebe nema dodatnih atributa. Lica su češće nasmiješena nego ozbiljna, no ono što je svima ne samo zajedničko nego i rekao bih, presudno, jest njihova karakternost. Bez ikakve primisli o tome kakva je tko osoba, smjesta vidimo da su svi vrlo konkretno nekakvi. Upravo je činjenica da svi to zapravo i jesmo ovdje u prvom planu, unatoč tome da su svi dovedeni u fotografski studio pred portretistom glumiti sami sebe, nitko u tome ne pretjeruje, niti hini ravnodušnost, prihvaćaju okolnosti i bez neke vidljive namjere uspijevaju izraziti svoju autentičnost. Pozadina je obično tamna, iz nje izranjaju pažljivo osvijetljene, kadrom precizirane osobnosti, pri čemu kao da su svi detalji njihove pojavnosti usklađeni s njima, od takva bi se lica i očekivao ovakav kaput, čitamo poruke iz njihovih očiju, prepoznajemo diskretnu mimiku, sve ih čini točno takvima kakvi i jesu. Istodobno i oni sami i likovi njih samih. To je dimenzija koju strankinja ili stranac možda neće prepoznati, stopljenost izraza lica s idejom koju osoba nosi, a koju je znalački naglasio Posavec, poznavatelj tih lica i tih osobnosti, vladar na dvoru fotoportreta.

Na kraju uvodnog teksta Vanja Babić kaže: „Posavec je promatrao njih, ali portretirane su osobe promatrale i njega. Nipošto, naime, nije svejedno na kakav način osoba ispred objektiva doživljava svojeg fotografa ili fotografkinju. Stoga nije pretjerano zaključiti da nam Kvadratura donosi i 250 pogleda na Ivana Posavca.“

Iako neočekivano dobiva riječ, portretirana osoba spremno izjavljuje kako je Posavčev pristup prilično osebujan, a da to očito proizlazi iz dugogodišnjeg fotografiranja javnog života gdje je fotografiranima prilično važno da na fotografijama ispadaju dobro, pa je razvio mehanizam kojim će ih, kao najiskusniji i najstručniji poznavatelj ili procjenitelj nečijeg izgleda, u to uvjeriti.

Strukturu tog mehanizma osoba ilustrira svojim primjerom: „Tretman započinje čim pokucam na vrata njegova studija, Posavec otvori i odmah se iznenađeno trgne, inače se dobro poznajemo, ali ovo nije očekivao − odlično izgledaš, kaže. Zatim se povuče malo unatrag ili nagne na stranu, hineći perspektive, kao da provjerava prvi dojam provodeći ga kroz fotografske obrasce, pa definitivno zaključi: imaš genijalno lice. Dakako, u taj je zaključak već uključen i on, on je u mom licu ugledao ono što će u budućem portretu iskazati.

Kreće akcija, zauzimam predviđeno mjesto iza daščicom označene pozicije ispred ogromna otvorenog bijelog kišobrana, on namješta aparat, pritom radi razne grimase, razvlači i skuplja usta, razgibava lice sugerirajući mi da učinim isto, jer je važno da lice bude dobro razgibano prije snimanja. Onda širi ruke kao kokoš kad želi poletjeti, tijelo također mora biti spremno za poziranje.

Prvo ispaljuje probne rafale, ispitati perspektivu, svjetlo, reflekse i slično i već je ushićen rezultatom, ovo će biti fenomenalno. Slijedi prva serija od tridesetak kliktaja, pri čemu sam za sebe mrmlja, kao ne vjerujući očima da tako dobro ispadam, ohohohoo, uuuf. Zatim se pomakne malo ukoso, pa kad pogleda kroz zuher, trgne se kao da je vidio čudo, novi je kadar izluđujuće dobar. S time da cijelo vrijeme zavidno uzdiše, kad bi barem on imao takvo lice. Sljedećih desetak serija garnirane su sve većim i većim oduševljenjem. Uzalud se pokušavam obraniti od silnih hvalospjeva, smiriti ga, u redu je, dobro sam, pucaj, izgledam kako izgledam, Ivan ne posustaje. Digne kažiprst malo pokraj glave određujući smjer gledanja, pa uzvikne: to, to je to, imamo ga! Onda malo širi ruke kao krila da se opustim za novu poziciju: glava malo dolje, pogled gore i kad poslušam, on pogleda kroz zuher i odmakne glavu samome sebi ne vjerujući, okrene se nepostojećim svjedocima: nevjerojatno kako taj čovjek izgleda. I kad konačno posumnjam u spontanost, seansa je gotova. Gledajući se na izložbi između ostalih dvjesto pedeset, priznajem da je Posavčeva strategija dala rezultata, ispao sam bolje nego što izgledam.”

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb instalacija volumen 13

8

Osmica u nazivu izložbe označava broj godina od prošle Hršakove izložbe u Galeriji VN, a rad kojeg ovom prilikom izlaže se zove Dinosaur. Iz toga Bojan Krištović Dmitrović, autor predgovora, izvlači naziv svog teksta „Dinosaur pod znakom broja osam“, simpatično sklapajući naziv od teško uskladivih pojmova ilustrira Hršakov osobit pristup problematici. Iz tog bi se naziva moglo zaključiti da svake godine radi jednog, a svakog osmog izlaže, što dakako nije točno. Osim toga, tek ako bismo osmicu polegli, tada bi ona postala znak, za vječnost, pa bi u tom slučaju dinosaur mogao biti vječan, na što se očito aludira s obzirom na njegovu današnju popularnost, no ovako je ona tek brojka. Nadalje, dinosaur koji će definitivno biti vječan, bar u arhivi održanih izložbi u Galeriji VN, zapravo i nije dinosaur, što će svako dijete educirano serijom Jurassic Park odmah primijetiti, nego tiranosaur. Hršak se na to ne obazire, u rječniku igračaka dinosaur je ime za sve prapovijesne kopnene životinje, one prije asteroida.

U dolasku do naziva svog teksta Krištofiću je važnu ulogu igrao i Hršakov dolazak do glavnog eksponata: dobiva narudžbu za izradu dinosaura za Stazu dinosaura na Rtu Kamenjak kraj Premanture u prirodnoj (?) veličini. Zanemarujući precizniju identifikaciju, Hršak izvodi skulpturu pravog dinosaura (?), ostaje mu kalup, pa je moguće da ih je odlio još nekoliko, a ovaj je osmi. Na fotografiji u deplijanu vidimo autora dok se pozdravlja s netom dovršenom skulpturom dinosaura pod znakom broja 1, posve je realističan, kao da je živ, djeca će u Kamenjaku vrištati od uzbuđenja. Tu je, međutim, i fotografija ovog izloženog, leži u travi, ima otvorena usta, kao u samrtnom hropcu, nedostaju mu stopala, na prvi pogled izgleda okamenjeno, kao što je Vezuv lavom okamenio ljude u bijegu ili zagrljaju, tako je i njega okamenio asteroid.

Deplijan, međutim, na razini izložbe ima djelatnu ulogu, posve zadržavajući svoju namjenu iskorišten je i kao jedna od izložbenih poluga, takoreći ubačen, poput špijuna ili insajdera u zatečenu situaciju.  Galerija je zapravo čitaonica u koju posjetitelji dolaze pročitati dnevne novine. Čitalački su stolovi ponešto promijenjena rasporeda, a uobičajenoj su ponudi dodani i deplijani, koji se, pomiješani s dnevnim tiskom, nude na čitanje. Prostoru je ostavljena prvotna funkcija koja se obično, za vrijeme trajanja neke izložbe, smanjuje ili posve ukida, a sada je diskretno podcrtana i koncepcijski iskorištena, jer je u svakodnevnu ponudu uključen i deplijan. Ta, jedva vidljiva intervencija predstavlja svojevrstan uvod u izložbeni narativ, most ili putokaz prema duhovitoj izložbenoj ideji. Naime, osmi je dinosaur odliven, no umjesto njegova zeleno-žutog, organskog oklopa od debele kože, obložen je novinskim stranicama. Pročitajte ga, prilikom otvorenja autor poziva posjetitelje izložbe, aludirajući na temeljnu namjenu prostora, čitanje novina. Dnevni, redoviti posjetitelji čitaonice uglavnom su starije dobi, koje bi se, između ostalog, upravo slijedom te, sada već skoro izumrle navike čitanja novina, također moglo proglasiti dinosaurima.        

Osmi dinosaur ne stoji, kao onaj prvi, uspravno, na nogama, zato što nema nogu (stopala, kopita ili papke Hršak je očito odlijevao zasebno i nije sačuvao te kalupe), nego je polegnut, ne glumi da je živ, poput prvog, nego, otkinutih nogu, oguljene kože, izgleda kao da je spreman za ražanj. S time da ga, dok se okreće, ne peku nego čitaju.

Pisac predgovora i autor na otvorenju izložbe također preuzimaju uloge, umjesto da, po običaju stanu ispred okupljene publike, simuliraju dnevnu namjenu prostora, sjede za jednim od čitalačkih stolova i na kraju pozivaju prisutne da pristupe čitanju Dinosaurovih novosti.

Tražeći kategoriju u koju bi se mogao smjestiti format ove izložbe, rekli bismo da je dinosaur svakako skulptura, ali da slijedom konceptualne organizacije prostora postaje instalacija, i to ambijentalna, a slijedom sadržaja interaktivna. No, istodobno izložba je ironična i na račun interaktivnosti i ambijentalnosti i skulpturalnosti. Novine kaširane na odljev dinosaura i izvedbom i idejom zadovoljavaju kiparske propozicije, bez obzira na to što je motiv masmedijski sveprisutan, prvotno i izrađen u komercijalnu svrhu, upravo ga kaširane novine smještaju u prostor autorskih ostvarenja. Štoviše, intervencija je, reklo bi se, našla idealan motiv, na nekoj drugoj životinji, kravi ili nosorogu, metafora ne bi bila toliko precizna kao na onoj prethistorijskoj. No, da je konačnica bila skulptura, tada bi dinosaur stajao, obilazili bi oko njega gledajući ga, a u ovom slučaju i čitajući ga, no on sada leži, izgleda odloženo, otkinutih nogu, nezavršeno, nije stvar u čitanju. Jedan je od iteracija, osmi iz vrste, izvađen iz laboratorija u kojem Hršak obavlja pokuse (tko zna što su na svojim tijelima nosili prethodnici).

Uobičajeni je raspored čitaonice ponešto promijenjen, ali ne stoga da mu se oslobodi mjesto između dvaju stupova, jer bi on tamo stao i u klasičnom rasporedu, nego zato da se naglasi kako su i stolovi i on dio postava, a čitanje novina dio izložbe. Naoko ne dirajući dnevnu funkciju čitaonice, Hršak je pretvara u svoju inscenaciju, a budući da je izjednačeno čitanje pravih novina i onih na dinosauru, on je ambijentalan. Čita ga se ondje gdje se to i inače radi. No, je li on ambijentalan zato što se prilagodio ambijentu tako što je na kožu tetovirao novinske članke, preko tijela navukao neočekivanu masku ili je idejom sebe, kojeg se ispod maske definitivno prepoznaje, raskrinkao masku čitalačkog ambijenta?

Što se tiče interaktivnosti, ona je, reklo bi se, stradala usput, kao kolateralna žrtva. Tek se formalno odnosi na suradnju s publikom koja, želeći do kraja pročitati najnoviju senzacionalnu vijest, mora okrenuti ambijentalnu instalaciju na drugi bok. Prava se interakcija odvija na relaciji izloška i prostora, naime, tijelo dinosaura, točnije odljev iz kalupa, zapravo je nosač, poput lutke u izlogu s odjećom, ako je dućan sportski tada je to trenirka, u zabavnom parku oblači izvorno odijelo, a u čitaonici novinsko. Drugim riječima, poput kameleona preuzima obličje prostora. Ovdje je došao takoreći gol, ulazi u interakciju i kameleonskom vještinom zrcali karakteristične elemente ne bi li se stopio s čitaonicom novina. Međutim, News by Dinosaur je oksimoron, nema starijih vijesti od dinosaurovih, one su otprilike toliko svježe koliko je i slon spretan među policama s porculanom. Ne da je u delayu od nekoliko sekundi, kao reporterka na Dnevniku, nego nekoliko milijuna godina, šarena je Zemlja u međuvremenu bar jednom bila u bijelom ogrtaču. Ne radi se o tome da današnjicu ne zanimaju vijesti, ona je njima preplavljena, nego je ne zanima ovaj zastarjeli model, strelovitom brzinom novosti bivaju zamijenjene novim novostima, nema više vremena za Jutarnji ili Večernji. Slikovito govoreći, dok su novine u tiskari, „Titanik“ je potonuo i već su napravili novoga i već su i njega potopili. Udar tehnologije na novine jednak je udaru asteroida na dinosaure, vijesti se prenose trenutačno, gotovo uživo, i smjesta su dostupne svima, koji ih neprestano, u svim prilikama, na brojnim platformama prate. Stoga je portret novinskog medija u prostoru namijenjenu njegovoj konzumaciji, što je već samo po sebi svojevrstan relikt, skoro pretpotopna situacija, posredstvom izumrle životinje više nego djelatan. Pogotovo kad se već ima spreman kalup.

Categories
All Galerija 90-60-90, Zagreb performans volumen 13

MOVEMENTS: WHITE

U dnu velikoga crnog prostora izgrađen je dugačak bijeli zid visine oko dva metra. Kroz okrugle rupe na zidu vire ruke, a sasvim na lijevoj i sasvim na desnoj strani viri i par nogu. Na noge je položena staklena ploha. Na onoj lijevoj hrpica je smeđeg pijeska, a na desnoj ništa. Ruke su raspoređene jedna do druge, takoreći, na rukohvat, u blagom luku koji se prema sredini diže, pa na drugu stranu spušta, povezuju lijeve i desne noge, uglavnom miruju, čekaju početak. Uvodna je scena prilično rječita, gole ruke što vire iz zida podsjećaju na nešto između lutkarske i pantomimičarske predstave, ruke bi mogle biti ‘na koncu’ pa da ih, poput lutaka, povlače nevidljivi izvođači želeći njihovim međusobnim položajima možda proizvesti neku sliku, znak, jednom riječju, ostvariti dijalog. Baš kao što bi to mogli i pantomimičari, jer nema dvojbe da su ruke žive, te da su na ovoj sceni one jedini protagonisti, štogod se treba reći ili dogoditi, njihovim će se pokretima to odigrati. Koliko god naviknuli da je na pozornici i ono nemoguće moguće, ipak nas se prizor doima nadrealnim, ruke ispred zida su autonomne, poput plesača u ansamblu, poštuju koreografiju, no pristaju na to, imaju svoju volju, a ne nekoga tko im određuje kretnje. Sveukupno je šesnaest plesačica, ako dva puta po dvije noge proglasimo nepokretnim nosačima staklenih ploha, odnosno scenografskim elementima. Plohe diskretno najavljuju sadržaj: hrpica pijeska preselit će se na drugu stranu. Tako i započinje, jedna autonomna ruka koja, s obzirom na položaj rupe iz koje viri nominalno pripada nepostojećem tijelu iz kojeg vire i noge, šakom uzima malo pijeska s hrpe i predaje ga drugoj ruci. Dakako, naslijepo, jer ruka nema oči, no ipak su desnica i ljevica u nekakvu dosluhu, uz minimalan gubitak pijesak preuzima druga ruka. I dok ga druga ruka predaje sljedećoj karici ručnog lanca, prva već uzima novu šaku pijeska. Predaja je unekoliko otežana jer je sljedeća ruka malo iznad, potrebna je dodatna usklađenost, kao pri izmjeni štafete, u jednom trenu prednji trkač pruža ruku natrag, a stražnji naprijed, tako se i gornja ruka spusti i otvori dlan, da bi joj donja, koja se maksimalno podigne, usipala sadržaj. Ne može se pijesak prenijeti prema gore. Osim toga, ova donja ruka koja se diže ne zna je li se gornja već spustila i otvorila dlan za preuzimanje. Preuzevši teret, predaje ga svojoj susjedi na istoj etaži pred kojom je još jedno podizanje. Najbolje prolazi plesačica na vrhu luka, jer, prebacujući ga ovoj ispod, eventualni gubitak nije više njezina odgovornost. Pijeska je sve manje, no ipak putuje. Putovanje bi svakako bilo lakše da to nije upravo pijesak, naime, kad se metaforički želi izraziti nezaustavljivo nestajanje nečega, recimo novca, ili recimo vremena, onda se kaže da nam curi poput pijeska kroz prste. Također, kad se želi izraziti neizbježnost životna ciklusa, govorimo o pijesku, nazivamo ga prah. Pa čak i u postapokaliptičnoj viziji pijesak je taj koji pomalo prekriva bivšu civilizaciju. U ovom ga, pak, slučaju doživljavamo kao sadržaj klepsidre, „to su stoljeća smrvljena u prah“, kako kaže Raymond Queneau. „Ta je ura zlokoban, zastrašujući, ravnodušni Bog“, slaže se Baudelaire, „čiji nam prst prijeti i podsjeća: sjeti se.“ Pa ako je početna hrpica donji dio pješčanog sata, što bi značilo da je vrijeme isteklo, tada akcija simulira njegovo okretanje, trenutak u kojem ono počinje curiti otpočetka. Možda lučna putanja simulira ljudski vijek u kojem se također prvo dižemo, a potom spuštamo. Ili je to možda ljudska civilizacija koja sljedećem pokoljenju predaje esenciju, na koncu koje će ipak nešto preostati. Pretposljednja ruka prihvaća ostatak pijeska i zajedno sa zadnjom na svom staklu oblikuje hrpu nalik početnoj, ali znatno manju. Ipak nekakav rezultat, za razliku od Sizifa, na čiji nas posao, s obzirom na kompliciranu, ali besmislenu djelatnost, prizor može podsjetiti.     

Akcija se doima poput relativno usklađena mehanizma, svaka poluga ima svoj zadatak, no do gubitka zapravo i dolazi zbog činjenice da poluge nisu mehaničke nego ljudske, za ovaj posao manje podobne od stroja. Dodatan problem predstavlja izostanak komunikacije sa zapovjednim centrom, nema ni ulazne ni izlazne informacije, kontrolna je soba slijepa, ekipa na terenu prepuštena sama sebi. Iako je zadatak dovoljno složen da bi i u idealnim uvjetima opet dolazilo do osipanja sadržaja, ljudske poluge, ne toliko precizno poput teledirigiranih mrava, i ne toliko raspršeno poput slobodnomislećih pčela, nego motorički disciplinirano unatoč nemogućem zadatku, ipak uspijevaju, istina, uz velike gubitke, ostvariti misiju i predati dalje ono što trebaju predati dalje. Ahil nikada neće dostići kornjaču, uvijek će bar malo pijeska stići na odredište.

S druge nas strane akcija može podsjetiti na portret života u kojem smo prisiljeni biti karike u lancu, žive poluge na pomičnoj traci nečije proizvodnje, nosači pijeska u izgradnji faraonove piramide, dok nam nestaju dani i godine, da bi nas na kraju životne avanture, poput smeđe hrpice na srebrnom pladnju, dočekala penzija. 

Pa ako je pijesak vrijeme, a performativna akcija simulira okretanje pješčanog sata, ispada da nam vrijeme neprestano negdje curi, da ga trošimo putem. Nije ono nestalo, na podu se oblikuje mala, duguljasta dina, nego ga mi sve manje imamo, doslovno nam je iscurilo kroz prste. Na kraju izvedbe ono neće biti bačeno, nego pometeno i spremljeno za novu izvedbu, za novu koreografiranu inscenaciju procesa koji i jest i nije ciklus. Nije zato što ima početak i kraj, a jest zato što nakon kraja dolazi početak. Svakog je jutra gornji dio pun, danju ga ruke prenose, svake se večeri isprazni, ruke se odmaraju, okrenute prema gore, ispruženih prstiju. Dok spavaju, ura se izvrnula, ujutro iznova.

Transport se odvija pravilnim, ponešto usporenim ritmom, možda točno toliko usporenim koliko nam se čini da vrijeme sporo prolazi onda kada gledamo kazaljke. Uigrani, uvijek jednaki koliko je to čovjeku moguće, pokreti šesnaest ruku, gledajući ih sve odjednom, načas će nas podsjetiti na ono što se događa iza brojčanika, gdje zupčanici kotača za sekunde potjerani kontroliranom energijom opruge precizno ulaze u utore na osovini kotača koji nosi minutnu kazaljku, a ovi opet to isto čine satnom. No, koliko god ritam bio pravilan, a pokreti uglavnom jednaki, pred nama je isprepleteni koloplet radnji tog ručnog lanca, pri čemu nijedna pojedina primopredaja nije ista. Odnosno, sve je neprestano isto i neprestano različito, kao što ne možemo zadržati pogled na vijuganje jedne zmije u klupku, tako nam pogled neprestano bježi s akcije jedne ruke na drugu ili treću. Fokusirane svaka na svoj, nimalo jednostavan zadatak, ruke su personificirane, ali identifikaciju ometa konstantno gibanje. Činjenica da imaju jasnu ulogu, uz čvrsti okvir, bijeli zid, odnosno platno u kojem djeluju, performans proglašava ne ‘živom slikom’, nego svojevrsnim živim mozaikom, čija je privremenost, odnosno početak i kraj, također narativno djelatna jer, između ostalog, ilustrira i načelo postojanja.    

Categories
All film volumen 13

EXTERMINATA

Naziv je perfekt pasiva jednine ženskog roda glagola “exterminare” koji na latinskome znači “istrijebiti”, „uništiti“, „iskorijeniti“. Ništa, međutim, nije uništeno, ni nebo, ni more, ni planine, ni gradovi, ni stvari. Osim toga, u jednom se kadru pojavljuje panj, još se uvijek drži zemlje, pa to isključuje i iskorijenjenost, stoga se, pridružujući nazivu sadržaj, odlučujemo za “bila je istrebljena”. Obično istrebljujemo nametnike, kukolje u žitu, kukce u stanu, ubojice na cesti, narode na privlačnom terenu, jednom riječju otklanjamo smetnje koje prijete našem željenu postojanju.

Film započinje SF situacijom, polarni pejzaž Antartike ili slično prekriven je snijegom iz kojeg se postupno izdiže metalni prsten koji podsjeća na svemirski brod ili nepoznate ili naše buduće civilizacije. On odašilje energiju koju bismo mogli nazvati svjetlosnom, a objekt svjetlosnim strojem, što potvrđuje i glas u off-u, ‘usred raspuknuta će horizonta mrijest svjetlosnog stroja dezintegrirati one slabe suštine u mnoštvo fragmenata.’ Oni slabe suštine smo mi, odnosno svi ovisni o životu. Njega je svjetlosna emisija istrijebila. Portret svijeta bez života isprva se predstavlja elementarnim prizorima neba, mora, oblaka, rijeka, planina, šuma, da bi, svejednako polaganim ritmom, prešao na ljudske okolnosti, počevši od prazna svjetionika, objekta koji povezuje prirodu i čovjeka, pa onda sasvim zaronio u civilizaciju, stanove bez stanara, zrakoplove bez putnika, napuštene gradove. U urbanim mravinjacima nema nijednog mrava, ptice ne lete nebom, raslinje, za razliku od černobilskog primjera, nije zavladalo ulicama. Oblaci se miješaju ispred planinskih vrhova, valovi se mreškaju na površini oceana, a sve ostalo stoji.  

Prisutnost intenzivnog svjetlosnog sloja koji ne remeti ni oštrinu ni sadržaj vizuala izradjen je za svaki pojedini kadar. Odnos bjeline i kolora kompatibilan je s konceptom koji na razini radnje upućuje na posljedice začudne pojave/energije. Topi se atmosfera, život je nestao u eksponenciji bjeline…

Boje na Zemlji nastaju zbog selektivne apsorpcije i refleksije svjetlosti. Kada bijela svjetlost, koja sadrži sve boje spektra, padne na neki objekt, on apsorbira određene valne duljine svjetlosti, a ostatak reflektira. Ta reflektirana svjetlost jest boja koju vidimo. Proizlazi da svijetla slika koju na filmu gledamo predstavlja stanje u kojem objekti apsorbiraju veći broj valnih duljina svjetlosti, a manji broj reflektiraju. Prevelika ih je apsorpcija eliminirala, živa su bića upijala toliko svjetla da su i sama postala svjetlom. S druge strane, to utječe na sliku cjelokupna portreta, ona je toliko svjetlija koliko je manje bića koja ga upijaju. Šume su i dalje zelene, tek za nekoliko nijansi svjetlije, ondje je i inače bilo manje sada nestalih bića, osim toga, drveće sporije živi, pa stoga sporije i nestaje, no svjetlo je neumoljivo, šuma promatra kako joj zelenilo blijedi, kako život iz nje istječe. Iako se panjevi na krčevini tek s nekoliko korijena drže zemlje, njihova je memorija upisana, polagano poniranje u dubinu godova otkriva sjećanje na nekoliko života, nekoliko razdoblja, ništa nije zaboravljeno. Dakako, sve dosad, kada svjetlo polako izravnava godove, kao da briše ureze na gramofonskoj ploči, tako i iz debla nestaje sjećanja. Godovi iščezavaju u sveopćoj vrtnji, koja nas poput kakva portala vodi iz prirode u društvo. Točnije, u prikaz jedinki tog društva, sliku preuzimaju detalji ljudskih konfiguracija, jesu li to skulpture od alabastera ili se na spomenicima uhvatilo inje ili su to uistinu ljudska bića uhvaćena u trenutcima nestajanja pod svjetlom. Kao što je svojedobno lava ispod Vezuva konzervirala nečije zagrljaje.

Prijelaz u civilizaciju Knežević rješava karakterističnim žanrovskim elementom, vrtnja je, naime, u filmovima često most prema drugom vremenu ili prostoru, ona hipnotizira i izbaci protagoniste onamo gdje ili kada to scenariju odgovara. Ventilator preuzima čitav kadar, i zaustavlja se. Nalazi se u bijeloj spavaćoj sobi, bijeli krevet, bijele plahte, jastuci, rublje, nitko više ne apsorbira svjetlo, ‘sva ushićenja u deliriju zavođenja su zaustavljena’, kaže ženski glas u off-u. Dječje je igralište u parku također sasvim blijedo, naziru se tek neke nijanse, u dječjoj je sobi uobičajeni nered, odbačeni je medvjedić zadržao oblik, kao i zvečka iznad krevetića, jednako obojeni svjetlom imaju tek sjećanje na boje svoga nekadašnjeg izgleda. Prazne su tribine nogometnog stadiona, trava je već dobrano posvijetlila, ali ne požutjela od sunca, nego izgubila nekoliko nijansi. Poput božanska se ukazanja na središnjem krugu igrališta pojavljuje precizno brušeni stakleni objekt, i jest i nije proziran, kao da se smješta izvan, na njega ne djeluje sustav apsorpcije i refleksije, no svjetlo koje oko sebe širi prekriva i travnjak i tribine, ‘sve ono što smo imali i bili nestaje u tom prekrasnom svjetlosnom smiješku’.

Također, pomalo mimikrirajući žanrovske obrasce, portret istrijebljene civilizacije završavaju široke gradske panorame, avenije snimljene s nebodera, krovovi i kupole, suvremene urbane vizure. Oblaci na njihovu nebu, međutim, postaju sve tamnijima, kada ne bi bilo svjetlosnog premaza, to bi već bio crni dim. Naznake erupcije, eksplozije ili oluje koje prijete iza gradskog horizonta, također rasplinjuje svjetlost. Kada bi ih bilo, ljudi se ne bi imali čega plašiti, svjetlost ih čuva.

Svjetlo je istodobno i alat i sadržaj, pa dok ga scenarist proglašava uzročnikom kataklizme, redatelj ga koristi u oblikovanju slike, predstavlja kadrove koji, pod određenim svjetlosnim parametrima postaju gotovo mitološki. Poštujući scenarij, slika postaje začudna, realna, a nadnaravna, na prvi pogled saturirana, no izostajanje boja sliku ne približava akromatskom, crno-bijelom formatu, čak bi se reklo da ne nastoji međusobno približiti tonalitet kadrova, ne postavlja standard koji različiti prizori u mozaičnom finalu trebaju preuzeti, nego mozaik gradi odabirom elementarnih motiva, reklo bi se, uzoraka zatečena stanja, pa je portret hipotetske stvarnosti posve uvjerljiv, a istodobno vizualno iznimno privlačan.

Ritam filma usklađen je sa sadržajem, bez obzira na to jesu li rezovi oštri ili se vizure pretapaju, uzorci se identificiraju jednakom važnošću, jednakom se brzinom oblaci provlače oko stjenovitih vrhova, kao što nas nepostojeći svjetioničar provodi kroz svoje odaje ili nepostojeći lugar svojom šumskom stazom ili nepostojeći kustos parkom skulptura.     

Osim svjetlosnih valova postoje i oni zvučni. Svjetlo je istrijebilo život na planetu, no u eteru su ostali neki zvuci. Fragmenti ponekih misli, intimne, emotivne, kratke poetsko-filozofske komentare prizora koji upravo gledamo u off-u izgovaraju ženski i muški glasovi na desetak jezika, dakako, s engleskim titlom. Misli su fragilne i temporalne, poput bijelih krijesta valova što traju samo jedan čas, tako ni one ne mogu trajati u eteru, nošene svojim valom nestaju čim su izgovorene. Njihov prijevod u titlu to doslovno ilustrira. Misli, oblikovane u tekstualnu formu kompozicijom, odnosno dizajnom, komentiraju pojedinu vizualnu sekvencu, kako bivaju izgovorene tako se krenu dezintegrirati, svako slovo svojim ritmom.   

Čuju se i ‘dokumentarni’ zvuci pridruženi pojedinoj vizualnoj cjelini, cvrkut ptica kojih nema dok se šećemo šumom, daleki nejednaki šum što dopire iz crte gdje se spajaju more i nebo ili malo dublji, onaj gorskih vrhova u magli, glasan je žubor potoka, tihi je šapat skulptura.

U finalu filma, dok se na horizontu pojavljuju znaci oluje, glasovi se umnažaju, to je ‘kakofonija dokinutih emotivnih stanja’, njihov labuđi pjev. Titl prati zvučnu sliku, slova se ubrzano pojavljuju i nestaju, titra čitav odlomak, koji postupno blijedi i iščezava. Svemirski nas brod nije istrijebio jednokratnom destrukcijom, nego ispuštanjem diskretne, ali sveprožimajuće energije ravnodušnosti koja briše osjećaje. Baš kao što i svjetlo briše sliku.

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb svjetlosna instalacija volumen 13

PRISUTNOST

Zamračeni je prostor relativno ispunjen ekranima raznih veličina koji emitiraju razne boje te reflektirajućim plohama također u raznim bojama, pri čemu je važno dodati da to nisu boje, nego skale boja, odnosno nijanse, te da se svaki kolorirani prikaz sastoji od bezbrojnih tankih jednobojnih linija koje se međusobno, preciznije jedna linija od svojih susjednih linija vrlo malo, naizgled nevidljivo, ali ipak razlikuje. Kao da smo povećalom uronili u Pantone ljestvicu i vidjeli njezinu unutarnju složenost, obično se nazivi pojedine boje sastoje od jednog slova i tri brojke, a u ovoj skali boje, radi precizna imenovanja, imaju po više desetaka brojeva. Beskrajno su nježni prijelazi iz crvene u narančastu, pratimo ih kako usporeno promiču ekranom, naime, radi se o videu, linije putuju ekranom zdesna nalijevo, poput filma u ekstremnom povećanju, slika nije sastavljena od piksela, nego od linija, zelena se neosjetno pretvara u žutu koja odlazi prema ružičastoj. Međutim, ne ide prema crvenoj nego se vraća u plavu, gledajući prolazak vidimo da se on ne ponaša u skladu s Pantone ljestvicom, niti bilo kakvom ljestvicom, jest da su prijelazi nijansirani, ali i pomalo kaotični, ne zna se u koju će se boju boja pretvoriti, a pogotovo hoće li se ta pretvorba ponoviti. Ako zamislimo ogroman plašt sastavljen od bezbrojnih tankih linija raznih nijansi koji se polagano vrti ukrug, a mi kroz otvor ekrana pratimo jedan njegov dio, vidimo da smo u zabludi, jer se plašt neprestano okreće u istom smjeru, ali slika je uvijek drukčija.

Ishodište je možda bilo u elementarnom prikazu koji se na monitorima prilikom montaže pojavljuje prije nego što se na ‘vremensku liniju’ stavi bilo koji sadržaj, desetak okomitih traka u bojama osnovnog spektra. Tih je desetak mirujućih traka Giba svojim digitalnim čarobnim štapićem pokrenuo, pretvorio u stotinjak ili više tisuća i unaprijedio u glavni sadržaj, koji se, dakako, putujući vremenskom linijom očito slijedom nekog algoritma, mijenja. Štoviše, na svim je ekranima promjena različita, valjda zahvaljujući nekim podalgoritmima.          

Ta se složena kolorirana geometrijska videoinstalacija aktivira tek kad se dogodi prisutnost, to jest kada sustav, preko svog receptora, očita prisutnost. Njegovo osjetilo nije ni mikrofon ni kamera, nego QR code. Ljudsko biće usmjeri kameru svog telefona na QR code na podu, sustav očita njegovu IP adresu, dakako, u binarnom kodu, te ih pridružuje, takoreći ubacuje u bazen već dobrano ispunjen registriranim adresama, čini se da više nema mjesta, ali to je tek privid, bazen nije trodimenzionalan, nego multidimenzionalan, ovom se prilikom manifestira kao spektar boja. Ubacivši novu adresu, odnosno digitalni identitet prisutne osobe, mijenja se i prikaz, pa osoba svjedoči koloriranom identitetu svog digitalnog alter ega. Pohranivši ga u svoju memoriju, sustav ga uključuje u prikaz, a osoba se na ekranima može uvjeriti do koje mjere njezina prisutnost utiče na zajedničku sliku.      

Ekrani koloriranih svjetlina nasumično izranjaju iz mraka neobične šume poput velikih pravokutnih očiju, one se ogledaju u reflektirajućim plohama na podu kao u šumskom jezeru, no tu su i neke plohe koje plutaju jezerom, ne toliko nijansirana spektra, koje se ne mijenjaju, simuliraju refleks, poput scenografskih elemenata upotpunjuju inscenaciju. Ona bi nas, da nije sve toliko ravnih linija, podsjetila na polarnu svjetlost primjerice iznad Utmarka u Norveškoj u obliku lukova, korona, pruga, zavjesa i raspršenih (difuznih) svijetlih ploha, koje, baš poput ovih, mogu povremeno pulsirati, lagano povećavati i smanjivati sjaj. No, koliko god bio svemoćan, algoritam zasad još ne može crtati slobodno kao svemir, nego je ograničen pravim kutom. Njemu Giba doskače perspektivama, koliko god znali da su pravilni, uvijek ih gledajući iz nekoga kuta, doimaju se iskošenima. Takav dojam potiču i reflektirajuće ili tek isprintane plohe, koje, multiplicirajući vizuale prispodobljuju taman, virtualan svemir s brojnim otvorenim prozorima kroz koje gledamo ono što se nalazi iza njega. Pitamo se bi li se bez ljudske nazočnosti, jer zasad jedino ljudsko biće može svoj telefon usmjeriti na QR code, taj svemir iza svemira i dalje pomicao ili bi prešao u stand by stanje, nijansirane linije stale i čekale da se dogodi prisutnost. Ljudsko ga biće, posredstvom svoje Katice za sve, prvo uključuje da bi potom pratilo njegov program, to jest algoritamski prijevod svoga bića u kolor, kao i njegovo uključenje u prijevod cjelokupne ljudske zajednice. Preciznije, digitalnog otiska njegova bića, Katica za sve je i ključ koji otvara portal kroz koji ljudsko biće posredstvom svoga digitalnog alter ega prelazi u ne/ljudski prostor i uključuje se u tamošnju zajednicu. Uz malo mašte ljudsko biće prepoznaje linije svoga digitalnog bića dok ekranom promiče u mimohodu sa svima ostalima, čak mu se učini da mu odande mašu.  

Kako iznutra izgleda taj prostor možemo se osvjedočiti kad stavimo na glavu VR kacigu. Unatoč očekivanju nismo se smanjili i zatekli u šetnji između naših linija, velikih okruglih stupova u boji, nego stojimo na mjestu, a oko nas, poput nebeskih tijela promiču ekrani na kojima se također emitira prijenos transformacije linijskog spektra. U virtualnom je prostoru naše fizičko biće i dalje prisutno, vidimo ga, no nestalo mu je tjelesnosti, njegov je prikaz tek jedan od brojnih ‘layera’, oko njega, ponekad i kroz njega, dakako, zahvaljujući tome što su u drugim layerima, ili su to u ovom slučaju dimenzije, plutaju pravokutni ekrani koji su, međutim, izgubili svoju pravokutnost zato što je ona odgovorna njihovoj dimenziji, a mi ih gledamo iz druge perspektive. U kadru nam je i ruka, no dolazak i prolazak velikog tijela zaklanja nam ruku, ona je vidljiva s druge strane bezdimenzionalnog tijela kojim i dalje prolaze linije spektra. No, baš kao što ni njihov slijed ne poštuje postavljenu skalu boja, tako ni pojava novih ekrana, raznih veličina i stupnjeva iskošenosti ne poštuje, reklo bi se, zajedničku orbitu, nego pristižu sa svih strana, pri čemu je teško reći slijeva ili zdesna, odozgo ili odozdo kad se nalazimo usred prazna prostora, vidimo stopala, ali ne vidimo pod, ispod nogu, poput bijeloga kita, prolazi ekran neke IP adrese sasvim nježnih boja.

Istodobno, ti šareni virtualni oblaci, koliko nas god podsjećali na slikovitu ilustraciju foldera koje pohranjujemo u cloud, zapravo nisu mape s raznim pohranjenim podatcima, nego razne interpretacije istih podataka. Mersault, glavni lik Camusova Stranca, čameći u tamnici zaključuje da je dovoljno živjeti jedan dan da bi se čitava života imao čega sjećati. Virtualnom je djelatniku dovoljna tek adresa da bi zauvijek mogao proizvoditi njezine iteracije. S druge strane IP adresa mogla bi biti i ključ koji otključava vrata našeg spremišta. Iteracije preuzimaju boju pojedinih sanduka, sustav jednim potezom po kronološkom redu svrstava sve naše podatke, pratimo koloriranu presliku razvoja svoje arhive. Što je to bilo, pitamo se gledajući transformaciju linija na ekranu, zašto smo tako neočekivano zelenu zamijenili crvenom, pa odakle onda ova ružičasta? Za svijetle, sivoplave nijanse znamo, to je četvrto maksimirsko jezero, zaleđeno, prije nego što se podigla magla, gledamo kako linije polako postaju žute, kako se sunce probija kroz maglu.

Categories
All Galerija Lexart, Zagreb instalacija volumen 13

ZRŠŠŠP + VEZANI BALON BEZ POSADE

Jedan dio skladišta Leksikografskog zavoda svojedobno je pretvoren u galeriju čija se autentičnost temelji na velikom broju uskladištenih izdanja, uglavnom enciklopedija, koje, upakirane u najlon, već i same predstavljaju uvjerljivu instalaciju. Voditelj galerije, Dejan Jokanović Toumin, osmislio je program Dual koji predstavlja izložbe dvaju autora/ica. Toumin spaja parove, no ne radi se o njihovu zajedničkom radu, pa čak ni o izravnoj ili bilo kakvoj komunikaciji, jer se autori međusobno ne konzultiraju, nego autonomno odlučuju što će predstaviti, često tek prilikom postavljanja saznaju što izlaže njihov/a suizlagač/ica, a posjetiteljima preostaje povući eventualne poveznice koje je slučaj, na Touminov nagovor, ustanovio. 

U ovom je slučaju veza, rekao bih, očita, obojica iste dobi, obojica osvajači Nagrade „Radoslav Putar”, obojica se često uklanjaju instalaciji, te se u njima, također često, zatječe diskretna duhovitost. Pa dok Knežević sadržaj često pronalazi u svome drugom zanimanju, insajderski interpretirajući medicinske motive, dotle Pavić pedantnom ali jednako tako i apsurdnom izgradnjom raznih objekata ironizira svoje prvo zanimanje, odnosno ulogu umjetnika. 

Uzalud je, međutim, poveznicu tražiti u izražajnom mediju, Kneževićev rad „Zršššp“ (onomatopeja odvajanja nečega od ljepljive podloge, odnosno odljepljivanja) interaktivna je performativna proizvodnja otisaka autentičnih tragova posjetitelja izložbe, a Pavićev „Vezani balon bez posade“ jest predstavljanje složenog projekta, njegova temeljnog uzorka i opsežne dokumentacije. Prvo je ono što se doslovno ostvaruje u prezentu, u trenutku otvorenja izložbe još ne postoji, a drugo je rezultat dugotrajna procesa koji je završio. Oba se rada nadovezuju na njihove tematske interese, no za razliku od Pavića koji je dosljedno odgovoran mukotrpnoj izvedbi upitna smisla, Knežević odstupa od instalacije kao svog omiljenog medija i proizvodi zidnu sliku čiji je sadržaj dokumentacija posjeta. Naime, odmah na ulazu u prostor, na podu je velika prozirna ljepljiva folija na koju je pri ulazu nužno nagaziti, podizanje noge proizvodi zršššp, a na podlozi ostaje otisak potplata. Kad procijeni da se tragovima cipela prostor slike dovoljno ispunio, Knežević stavlja novu naljepnicu, a onu, već izgaženu, stavlja na predviđeno mjesto na zidu galerije. Sudeći po broju predviđenih mjesta za gotove slike, cjelovit će zidni mozaik biti završen tek po okončanju izložbe. Folija koja preuzima ulogu platna za izvedbu slike, dakako, pripada bolničkom repozitoriju, prije svakog ulaska u operacijsku dvoranu kirurg Knežević, baš kao i svi ostali, mora stati na tu podlogu da bi njezina ljepljivost sasvim eliminirala mogućnost ulaska bilo kakve infekcije. (Zlobnik bi primijetio kako će izložba sasvim sigurno biti posve sterilna.) No, nužan bolnički element doveden je u ulogu registratora prolaska koji samim time postaje i materijalni dokaz prisutnosti posjetitelja, čime se realizira postojanje ili razlog postojanja galerije. Umjetnik Knežević s publikom dijeli iskustvo kirurga koji svakodnevno, ulazeći u bolničku dvoranu, čuje taj zršššp. Ono što zacijelo ljepljiva folija nije očekivala jest da će postati i nositeljica grafika kojima slučaj određuje kompoziciju i preuzeti važno mjesto na galerijskoj pozornici. Istodobno, podijelivši s publikom kirurško iskustvo, antiseptičkoj je naljepnici priuštio galerijsko iskustvo, a galeriji je omogućio da posjetom publike realizira sebe te istodobno i izgradi svoj sadržaj.               

Galerijskim prostorom dominira Pavićev balon, bijela kugla promjera tri metra. Dakako da nam prvi pogled na bijelu kuglu priziva Kožarićevo „Prizemljeno Sunce“, kojem je kipar Pavić replicirao povećavši ga za nekoliko brojeva, no ta je kugla u ovom slučaju, reklo bi se, muzeološki artefakt, poput kapsule svemirskog broda „Apollo“ u Tehničkom muzeju. Ne radi se o konceptualnoj skulpturalnoj interpretaciji života, svijeta i svemira, nego o meteorološkom pomagalu, koje je, baš kao i „Apollo“, odradilo svoj zadatak. Ili, preciznije, namjeravalo ga je odraditi, balon je trebao biti podignut na visinu od pet tisuća metara. Ali ne zato da obavi meteorološka mjerenja tog dijela atmosfere, nego zato što je Pavić pod svaku cijenu htio ostvariti dječačku maštariju. Ideja odavno viđena francuskog filma Crveni balon nije ga napuštala niti sad već kao umjetnika srednje generacije. Nastavno na dosadašnje projekte u kojima paradoks ostvaruje kontrastom između neobično pedantne dotjeranosti naizgled besmislena, ali funkcionalna objekta, kao njegov modus i vivendi i operandi, nakon Zoopraksiskopa, pećnice u Instalaciji za zimu, skladišno projekcijskog objekta „Optički šou“ i minuciozne makete isječka Galerije SC, slika dječaka s balonom došla je na red. Proba se dogodila za vrijeme covida, znatno manji balon puštao je iznad Atelijera Žitnjak, unatoč bistrom i mirnom danu, gore je vjetar vitlao balon tako da je dolje Pavić jedva obuzdavao napeti konopac, poput jedriličara na poštenoj buri. Nakon probe pristupio je detaljnoj pripremi. O tome svjedoči iscrpan dnevnik aktivnosti, komunikacije s nadležnim institucijama, zračnom lukom, policijom i tako dalje. Istraga se odvijala u okviru programa Galerije Prozori, ispostavilo se kako je vrlo uzak zračni prostor iznad obližnjeg Centra za kulturu Peščenica takoreći slobodan, niti pripada zračnoj luci niti policiji, što se i vidi na priloženim detaljnim planovima tog dijela grada s ucrtanim podjelama zračnog prostora. Unatoč naznakama pozitivna rješenja nadležnih institucija, balonov let ipak nije dobio zeleno svjetlo, pa ga Pavić podiže poluilegalno. Dobiva dozvolu tek za sto metara, dan je sunčan, ali vjetar neumoljiv, unatoč njemu i mogućem uhićenju odlučuje podignuti ga na tristo metara, prošetati se Volovčicom i napraviti fotodokumentaciju. To su tri velike fotografije bistra plava neba s malom bijelom točkom sasvim pri vrhu od koje se spušta tanki konopac sa signalnim zastavicama. U okviru dokumentiranja projekta izloženo je i, za ovu namjenu izrađeno, postolje s valjkom na koji je namotan petokilometarski konopac, sa zastavicama na svakih petnaest metara. Izložena je također i fotografija posljednje etape projekta, prizemljeni balon u interijeru Galerije Prozori, koja se nalazi u Knjižnici S. S. Kranjčevića, a koju ispunjava od poda do stropa. 

Gledajući čitav izložbeni prostor doima se kako ništa nema strogo umjetnički atribut, nego se sve skladno uklapa u postojeću skladišnu instalativnost, ponajprije zahvaljujući velikim blokovima upakiranih enciklopedija koje djelatno uokviruju izložbeni prostor. Pa onda i tom bijelom balonu, koji također negdje mora biti skladišten, visina dopušta da ga se i podigne i oslobodi mjesto za nove enciklopedijske naklade. Kalem s namotanim konopcem također ne pripada kategoriji umjetničkog predmeta, dočim bismo uokvirene mape lako mogli protumačiti kao signalizaciju ili grafički pregled rasporeda uskladištenih materijala, a ručno uvezane dnevnike aktivnosti kao cjelokupan popis odnosno zapisnik inventure. S druge strane, tankim trakama uokvireni otisci potplatnih prljavština na prozirnoj foliji možda ne pripadaju inventaru, no iako ih je proizvela, u ovom slučaju galerijska, djelatnost prostora, također ih ne prepoznajemo kao klasične galerijske artefakte. S obzirom na ostale protagoniste prilično su diskretni, naizgled jednaki, a zapravo svi različiti, postupno ispunjavaju trakama označen grid, kao što i jest običaj u skladištu da se pristigli stanovnici odlažu na unaprijed određena mjesta.

Categories
All fotografska instalacija Galerija Spot, Zagreb volumen 13

KREPAJ FOTOGRAFIJO

Na početku bijaše fotostudio. Njegov vlasnik, međutim, ne bijaše zadovoljan. Svakodnevni fotografski poslovi zagađivali su prostor kreativnog izraza, a tehnologija proizvodnje pokazivala je zube ne želeći se pokoriti i fotografija je dobila neprijatelja.

„Umjetnička fotografija za kreativnu produkciju ne postoji zato što kičenje i estetizacija, kao i tehnička perfekcija finalnog proizvoda rezultiraju kič produktom za masovnu potrošnju.“1

Nakon duge i žilave borbe vlasniku je prekipjelo i sukob je završen njezinim smaknućem. Tim se činom vlasnik oslobodio njezinih tehnoloških i sadržajnih utega, koji su se, poput gomile cenzora, neprestano motali između njega i njegovih zamisli.

Rastjeravši bandu smetala, oduzevši joj sadržaj i propisanu izvedbu, vlasnik je odbacio i vlasnički oklop, preodjenuvši se u konceptualnog umjetnika inkarnirao ju je, ali ne kao medij, nego kao sirovinu. Proces izrade postao je sadržaj fotografije.   

„Elementarna fotografija je pojam do kojeg sam sam došao. Ona je proizišla iz težnje da što direktnije kontaktiram s materijalom kojim baratam, kako bih upoznao sve njegove kreativne mogućnosti.“2

Željko Jerman u svakom je smislu organski umjetnik čije kreativno postupanje nije bilo zarobljeno akademskim obrazovanjem niti, u ovom slučaju, profesionalnim fotografskim zanatom. Gotovo doslovno manifestira riječi Raymonda Queneaua: „Svijet umjetnosti je svijet gdje je naprasit pokušaj jedini način da se opskrbe preživjeli – ili bolje rečeno, preživjeli su samo oni rođeni naprasitom mutacijom.“

Pa kao što je u prirodi vode da teče nizbrdo, a u prirodi lastavice da leti, tako je u prirodi umjetnika da o sebi ostavlja traga.

„Ostavljanje traga refleks je potrebe za realizacijom primarnog, osnovnog i najjednostavnijeg kreativnog čina.“3 U njegovu je slučaju taj trag ostvaren pobunom spram postojećeg fotografskog sustava, on je lastavica u kavezu, ‘on hoda,’ opisao je Šklovski Pasternaka 1921. u Berlinu, ‘ali on bi jurio’. Iznerviran klipovima što mu ih fotografski medij neprestano baca pod noge, on ga naprasito mutira, pobunom povlači brazdu. Pritom nema milosti niti za onu temeljnu namjenu fotografije, a to je da nešto prikazuje.  

„Jermanove su fotografije, koje pripisujemo ovom mediju jer nemamo bolju opciju, geste koje pokazuju od čega su zapravo sazdane, pri čemu njihova svojstva nisu prikazivačka.“ (Sandra Križić Roban)

Pa ako temeljne čimbenike fotografije proglasimo klipovima pod njegovim kreativnim nogama, tada njegova reakcija iskazuje još jednu značajnu dimenziju, a to je nepokornost, nije to nepristajanje na poraz, nego štoviše, prepreka je pretvorena u sadržaj, smaknuće je javnim proglašenjem postalo nezaobilazna točka povijesnoumjetničkog sustava. Umjetnik ostavlja traga upravo isticanjem onoga što bi u postojećem sustavu svatko želio sakriti.

Pa dok se s jedne strane poklič: krepaj fotografijo doima poput hropca umirućeg fotografa, poput prokletstva što ga posljednjim snagama baca na svog dušmanina, kao u klasičnom žanrovskom prosedeu priznata nemoć postaje moć, njegovom je anatemom napadnuta upravo taština fotografije, njezina neupitnost, kvalifikacije kojima se diči, mistifikacija kojom se okružuje.        

Fotoradovi ili emulzirane grafije postaju Jermanov zaštitni znak, bilo da su izvedene djelovanjem svjetla, bilo kapanjem kemikalije na fotopapir, bilo upisivanjem ili grebanjem papira prije ili poslije uranjanja u razvijač, bilo demozaičnim kolažiranjem dijelova gotovih fotografija ili njihovom prostornom organizacijom. Ili, dakako, kombinacijom različitih djelovanja, kao što je, primjerice, ‘tekstualni’ rad “Ovo sam morao učiniti“, pri čemu je svako slovo na jednom fotopapiru, a koji su potom složeni u rečenicu. No, u neprestanoj, racionalno iracionalnoj potrebi za neodgovaranjem bilo kakvu sustavu ili poretku, u ovom slučaju dizajnerskom, te nasuprot očekivanju da bude izražena u jednom dahu, ta je manifestna izjava, kao nekakav post festum onoj naslovnoj, njezino obrazloženje, iskren iskaz koji prihvaća čin, no, odgovornost za taj čin je izvan njega, on nije imao izbora, pa stoga ne može prihvatiti krivnju, napisana u dva reda, posljednja je riječ prebačena dolje.

U trećem predstavljenom tekstualnom fotoradu pod nazivom „Papiru moj“, koji po naizgled razlivenim mrljama podsjeća na apstraktni akvarel, jednako razlivenim slovima piše „Samo ti i jao“. Pri čemu je ovaj o gotovo naknadno dodan, takoreći uguran i u kompoziciju i u značenje, zato što se Jerman obraća svom (foto)papiru, pa ispada da se u međuvremenu dodgodila neka nezgoda i njihova intimna priča je postala jadikovka.  

Izložba predstavlja uzorke Jermanovih fotografskih pokusa, pri čemu je jedno od ključnih mjesta proizvodnja svog otiska, ostavljanje traga sebe uz pomoć sunca. ‘Fotografiranje’ je izvedeno u okviru izložbe akcije Grupe šestorice autora na gradskom kupalištu na Savi. Umjesto na drvenoj ležaljci Jerman leži na velikom fotopapiru, nakon sat vremena sunčanja na papiru ostaju njegovi obrisi. Tehniku naziva fotogram, a osim njega samoga, sunčane otiske proizvode i drugi sadržaji.

„Na dnevno svjetlo iznesem foto-papir, te na njega djelujem kemikalijama (razvijač, fiksir). Svojom korekcijom (voljom) dobivam različite tragove tekstova, crta, kapi, mrlja.“

Ukapavanje je predstavljeno radom „Ostavljam trag (kap po kap)“ (1976.), dvadesetak fotopapira složeno je u pravilan mozaik i uokvireno. Neke kapljice kao da utonu u papir, druge proizvode pljusak pri dodiru, neke se izlijevaju jedna prema drugoj, no unatoč definitivnoj dvodimenzionalnosti, prevladava dojam materičnosti, kao da je dodir kapljice i papira fotografiran u trenutku sraza, doslovno zamrznut, kao što bi kap kiše proizvela reakciju u blatu.  

Ponekad se ne radi o kapanju, nego o izlijevanju, pa se fotografija doima poput enformela, po papiru se širi tamnocrvena lava, proizvodi usjekline i grebene, kao da papir ne izgara u plamenu, ali se rastvara, usred njega izranja nekakvo opasno kopno.

Kolaž „Trgam slike a one mi lome kosti“ (1974.) nastao je kombinacijom fotointervencije i primarnog slikarstva, Jermanova fotografija pokidana je na tri dijela koji su razmaknuti, toj je fotografiji očito pripadala i neka boca koja drži donji lijevi ugao, a po sredini je nepravilan ali debeli namaz crvene boje u koju je šiljastim štapićem urezan naslovni tekst.

Nove su vizualne forme dobivene i izrezivanjem dijelova fotografije i njihovim razmještajem, odnosno naknadnim kolažiranjem pri čemu je prepoznatljivi sadržaj doveden u funkciju nove likovne logike, „Ljubav je pobijedila smrt“ (1973.). Ili se, u radu „Kompozicija“ frizom različito kadriranih fotografija istog motiva, vrha neke zgrade, proizvodi lažni panoramski prikaz te vizure, koji je, međutim, zahvaljujući neoštrinama ili dubioznom otvorenošću blende dobiva zajednički nazivnik, pa u nizu ponajprije čitamo mračno i tjeskobno raspoloženje. U akciji „Potrgane umjetnosti“ (GSU, 1977.) Jerman kida komade fotopapira i ostavlja ih po podu, ostavljajući slučaju, odnosno slučajnom svjetlu da na tim komadićima ostavi traga.

Osim u svom eksperimentalnom izdanju, fotografija je kod Jermana ipak prisutna i u klasičnijoj formi, koji su, međutim, također iskorišteni u nekonvencionalnije svrhe, primjerice serija „Zabilježen u vremenu i prostoru 31. XII 1977.“ predstavlja prvu polovicu tog dana, od noćna kupanja (2:40), preko buđenja (10:10) i jutarnje kave (10:30) do prijepodnevna izlaska u gostionicu (12:30). Reklo bi se da je zadnji dan u godini obilježen dostojno. No, zapravo je dostojno obilježen (i proslavljen) zadnji dan projekta „Moja godina“. Izložba tog ciklusa bila je otvorena takoreći sutradan, 6. 1. 1978. godine. 

1, 2, 3 – Željko Jerman, „Stav o uvijetima rada“, 1977.