Ova bi izložba, s obzirom na format, po svemu mogla podsjećati na retrospektivu – predstavljeno je nekoliko ciklusa radova u raznim medijima koji precizno ilustriraju Pavelićev interes i autorski izraz. Takva je karakterizacija, međutim, riječima autorice predgovora na otvorenju izložbe odmah na početku otklonjena i zamijenjena izoliranjem nekoliko ključnih tendencija Pavelićeva stvaralaštva. Na prvo bi mjesto bilo moguće staviti njegov odnos spram zgrade u kojoj se izložba događa, koju on simbolički doživljava, a slijedom toga i naziva ‘dom ili kuća umjetnika’.
Kružnost njene arhitekture na formalnoj se razini manifestira brojnim realizacijama kružna oblika – oslikane LP ploče, badgevi, drveni tanjuri, kružne projekcije i slično. Dočim je na suštinskoj odnosno konceptualnoj razini cikličnost vidljiva u gotovo opsesivnom korištenju ili, preciznije, raznovrsnom obrtanju i primjeni nekolicine istih motiva. Njihova učestala uporaba predstavlja šifru koja otvara vrata u Pavelićev svijet međusobnih povezanosti što je zapravo spiritus movens njegova cjelokupna djelovanja.
Priča, dakako, započinje ustanovljavanjem zborna mjesta, njenim označavanjem odnosno identifikacijom ili Pavelićevim pomalo šifriranim tumačenjem njene uloge i to u obliku obznane, pa gotovo i proglasa, kojeg stavlja na vanjsku fasadu: «Politički govor je suprematizam.»
Dokaz da je ta izjava točna jest velika fotografija na, reklo bi se, centralnom dijelu kružnog prostora Prstena, koja prikazuje automobil s lijesom predsjednika Tuđmana dok prolazi ispred zgrade HDLU-a. Stoga bi se Pavelićeva rečenica mogla proglasiti (kako to kaže Ružica Šimunović) i time-specific instalacijom. Ali na ovoj, izložbenoj varijanti izostaje natpis na zgradi. Pavelić ga je, kako sam to kaže, cenzurirao. Da bi prilikom otvorenja gotovo performativnim činom na fotografiju, na mjestu iznad glavnog ulaza u HDLU, stavio crnu lopticu na kojoj piše ‘Oh, PM’. To bi se moglo protumačiti ponovnim p/osvajanjem ideje kuće koja mu je, kao umjetniku, domicil ili adresa. Ili barem ponovnim posjećivanjem ili ophodnjom već od ranije osvojena područja. Odmah treba reći i da je taj ‘PM’ izuzetno značajan u Pavelićevoj ikonografiji. U pitanju je skraćenica Galerije Proširenih medija koja se nalazi unutar okrugle zgrade. No, to su i inicijali prezimena Pavelić – Mijatović (umjetnica Kata Mijatović je Pavelićeva životna suputnica). Značenje PM dakle pokriva i osobni i opći prostor, označava njegovu individualnu točku i ideju pod koju se svrstava, čime postavlja, pa i zaokružuje platformu svog djelovanja. I upravo kao što se na toj simboličkoj ravni isprepliće javno i privatno, tako se i na razini cjelokupna opusa, odnosno njegova ovdje prikazana dijela, isprepliću svi mogući odnosi i relacije na liniji Pavelić – sve ostalo. Sve postaje materijal, teren za upisivanje i obilježavanje uzročno posljedičnih veza, prostor u kojem je sve višestruko umreženo i ta mreža postaje toliko gusta da je u njoj moguće kretati se bez nekakva drugog ili pravog oslonca (koji uostalom i izostaje). Ta mreža zapravo tome i služi, da bi se u njoj Pavelić mogao kretati bez ograničenja, a mi ostali pratiti linije koje za sobom ostavlja, prepoznavati mjesta na kojima je već bio po paketima što ih je tamo ostavio.
Značajan dio izložbe zauzimaju ‘paketi’ u obličju ciklusa slika. To su već spomenute oslikane gramofonske ploče, okrugli drveni podlošci ili tanjuri, oslikane makulature i nekoliko serija ulja na platnu manjeg formata. S obzirom da se u svima njima često pojavljuju slični ili isti motivi ili pak boje ili iz ponešto različitih perspektiva promatrani ti isti motivi, stječe se dojam da su oni zapravo note, koje zatim, konkretnim rasporedom u pojedinim ciklusima ostvaruju usporediva ali drugačija suzvučja.
Intenzivan dijalog što ga Pavelić vodi sa simbolom mjesta umjetničke realizacije ili mjesta na kojem se događa kontakt autora sa svima ostalima, mjesta kojeg slijedom toga i naziva ‘kuća umjetnika’, a koje je po nekakvoj elementarnoj logici stvari smješteno u Domu HDLU, uključuje precizan odnos spram pojedinih izložbenih prostora tog Doma odnosno prostorija te ‘kuće’. Kuće koju je također na simboličkoj razini odmah na početku svojih javnih istupa i smatrao svojom, pa je poput budućeg stanovnika pratio i dokumentirao građevinske zahvate koji su, primjerice, Galeriju Proširenih medija doveli do sadašnjeg izdanja.
Zatim, određuje središnju točku okrugle zgrade, u toj točci pali svjetlo, poput označavanja centra cijelog univerzuma – što je zapravo i točno, jer na metaforičkoj razini centar ‘kuće umjetnika’ upravo i jest središte njegova svijeta, da bi oko tog svjetla izveo ritualni ples, koji se na prvi pogled doima poput šamanskog obreda. To ‘šamansko’, međutim, tek je jedna od brojnih asocijacija ili layera umreženosti koja istodobno uključuje Beuysa kao ključnog umjetničkog šamana, ali i općenito dimenziju šamanizma kao nekakav oblik komunikacije s onostranim, što povratno oslikava činjenicu umjetnosti također kao jedan od takvih oblika. Pa ‘kuća’ ili ‘dom’ postaje hram. Njegova se središnja točka nalazi na pravcu što vodi od središta Zemlje do središta svemira.
Taj ples ima još jednu komponentu – Pavelić, naime, stopalima udara po podlozi proizvodeći jednoličan, gotovo metronomski ritam kružeći oko svjetla. Taj ritam odjekuje poput doboša, što je očito ključna dimenzija tog rada kojeg naziva ‘Glas umjetnika’. Taj se glas proizvodi u Galeriji Bačva, koju je po njenom izgledu, a još mnogo više po zvučnosti moguće usporediti s velikim bubnjem. On, dakle, udarcima po podlozi tog zamišljenog velikog bubnja proizvodi svoj glas. Taj glas prvo posvješćuje njegova proizvoditelja, zatim mjesto na kojem se događa kontakt između njega i svega, da bi naposlijetku preuzeo ulogu kakvu doboši temeljno i imaju, a to je poziv na okupljanje, priprema za izricanje nečeg važnog, nekakve poruke koja se jedino i može iznijeti na ovome mjestu i u obliku kakvog to mjesto samo po sebi određuje.
Metafora bubnja i svega onog što ta ideja ili koncept sam sa sobom nosi također je lajtmotiv ove izložbe a i cjelokupna Pavelićeva opusa. Dakako, ta metaforička uporaba ima svoje ishodište u stvarnosti: Pavelić je bio bubnjar u punk bandu. Jedan od njegovih poznatih eksponata jest mali bubanj s ucrtanim Kniferovim meandrom što bi se moglo protumačiti kao spoj ili mjesto dodira prošlog i sadašnjeg Pavelića. Taj je trenutak u njegovoj osobnoj ikonografiji precizno određen – 10. lipnja. To je datum njegove prometne nesreće nakon koje je nekoliko dana bio u komi, a nakon čega odlučio postati likovnim umjetnikom. (To je istodobno i Kožarićev rođendan, što Pavelić ponovo koristi u smislu nekakva dokaza i koji se kao motiv također pojavljuje na nekoliko mjesta u izložbi.)
Pa je tako i jedna od slika većeg formata, učinjena izravno na zidu, stilizirani prikaz slikara bez glave u akciji bubnjanja.
Ovo – bez glave, također je nekakav ikonografski obrazac koji se proteže kroz cijelu seriju radova zajednički imenovanih ‘Nevidljive akcije’, u kojima Pavlić pognute glave u bijeloj kuti na čijim leđima piše ‘PM’, pozira na izabranim lokcijama kojima samim time i pridaje simboličku ulogu.
Nadovezivanje jednog motiva u drugi, ili bi preciznije bilo reći pretakanje ili nadogradnja, možda i nije Pavelićev izum, no on taj recept razvija na posve autentičan način, pri čemu su sve moguće asocijacije što ga je taj motiv u prvotnoj etapi imao uključene u slijedeće izdanje. Stoga bi se na kraju i moglo zaključiti kako se ispreplitanje te mreže vrši nitima jednake debljine, koje, međutim, same od sebe krupnjaju činjenicom proizvodnje novih, kojima tada one postaju oslonac.
