Poznavajući opuse, odnosno autorsku djelatnost Vlaste i Gorana, isprva će nas začuditi njihova suradnja, kao da zbrajamo kruške i jabuke. Ponajprije stoga što se i Vlasta i Goran uglavnom izažavaju samostalno, pri čemu kiparica Vlasta koristi stvaran prostor, bilo statičnom ili pokrenutom skulpturom, bilo živom izvedbom, a novomedijaš Goran se uglavnom priklanja projekcijama, sadržaj ostvaruje posredstvom tehnologije, odnosno provođenjem dotičnog sadržaja kroz virtualni prostor.

Za suradnju je, međutim, odgovorna činjenica da su Vlasta i Goran na prošlom Zagrebačkom salonu pod nazivom “Izazovi humanizma”, podijelili Grand prix, a nagrada je bila izložba u Galeriji PM na ovogodišnjem Salonu.

Dakle, suradnju određuje slučaj, kao što i slučaj određuje da je Galerija PM kružnog, a ne uobičajena oblika, te da će biti teško razdvojiti njihove samostalne nastupe, što upućuje na razmišljanje o zajedničkom radu.

Pa dok bi se za Gorana moglo reći kako koristi multipliciranu verziju sebe u cilju karikature određenog konteksta, Vlasta tijelo koristi u fizičkom smislu, između ostalog, na razne načine ispituje njegovu ravnotežu, bilo gubitkom podloge, bilo kruženjem, osobnim ili grupnim.

Fizički prostor određenog tijela u radu “Pravo glasa”, za kojeg je nagrađena, interpretiran je i zvučno, tijelo postaje medij, emitira radio valove šireći svoj prostor na okolinu, ostvarujući oko tijela zvučnu oazu, poput nevidljiva, ali postojećeg mentalnog prostora, što ga vodimo sa sobom gdje god krenuli, pri čemu tijelo ipak ostaje njegov nosač. Taj je koncept prvi put primijenjen u performansu za video “Nije bila baš svoja”, gdje stoji na tramvajskoj stanici, odjevena u baloner na kojem su, na mjestu grudiju, pričvršćena dva tranzistora koji emitiraju različite programe.

Sada je to petnaestak dobrovoljaca što za vrijeme otvorenja Salona šeću uokolo s uključenim zvučnicima koji emitiraju neku od neovisnih, pa i alternativnih, radio stanica s različitih točaka zemaljske kugle. Kada bismo to vizualizirali, odnosno uspjeli nekim infra svjetlom izolirati pojedino zvučno područje, to bi izgledalo poput petnaestak transparentnih balona, čije se opne međusobno ne odbijaju, nego prožimaju, a posjetitelji, ulazeći u područje zvuka različitih jezika i kultura, bivaju dovedeni u izravan kontakt s raznolikošću svijeta. Slušanje tih glasova, nama inače gotovo nečujnih, osim što skreće pozornost s onih preglasnih, istodobno se izravno odnosi i spram tri elementarna izazova humanizmu.

S druge strane, one take video “Na plaži”, za kojeg je Goran nagrađen, predstavljen u formatu instalacije, na razini njegovih radova također predstavlja otklon, usporediv s Vlastinom zvučnom interpretacijom fizičkog prostora, naime, nije više on taj koji, multipliciran, komentira kontekst, nego su to drugi, s obzirom na njihov sastav reklo bi se, ‘obični’ ljudi. Radi se o crnohumornoj, metaforičkoj prispodobi, koja kao pretpostavku uzima posljedicu, nekakav day after nakon što su izazovi uspjeli nadjačati humanizam. Sadržaj videa predstavlja ljude različite dobi i socijalne strukture, koji, zatekavši se u toj, gotovo mitološki predstavljenoj, posljedici, jedan za drugim ili grupno, prolaze pijeskom plaže, ulaze u more i nestaju pod površinom. Ispada, međutim, da su ljudi nesvjesni te tragedije, idu posve poslušno, pa čak gotovo i znatiželjno zvjeraju oko sebe, sve dok ih voda ne poklopi.

Promatrajući performans “S druge strane”, zaboravljamo činjenicu slučajne suradnje, iako u njegovoj strukturi pronalazimo i Vlastine i Goranove karakteristične elemente.

Performans izvodi stotinjak statista, raznog spola, dobi i visine, koji hodaju ukrug. No, iako bi se u elementu kruženja moglo prepoznati Vlastu, a u elementu brojnosti, pa čak i multiplikaciji različitih jedinki, Gorana, izvedba kao da ne misli tako, ostaje, reklo bi se, organski svoja. Ne zanima ju tko je u nju što uključio, potpuno je kompaktna u inenzivnoj jednostavnosti, istodobno prilično kompleksna u smislu mogućnosti tumačenja, te, što je za dotični izražajni medij možda i najvažnije,  energetski snažna. Djelujuća. Možda bi netko i mogao spomenuti kako se ovdje zapravo ništa i nije dogodilo, iskorišten je ponuđeni teren, dovedeni su prolaznici i reklo im se da rade to što inače rade, kao da ih je neka velika ruka pokupila s ulice, stavila unutra, oslobodila, i oni nastavljaju dalje. No, to dalje je istodobno i natrag, pa ljudi koji hodaju ukrug postaju univerzalna metafora. Stalno idu, a ne dolaze nigdje, šutke se kreću po odavno zacrtanom, sami u zajedničkom mimohodu, poput prozirne polukugle u kojoj nije snjegović, nego stvarnost, ne bez asocijacije na kolone što pripadaju ružnom dijelu stvarnosti.

Gledajući odozgo, s vrha prozirne polukugle, statisti ravnomjerno ispunjavaju prostor i hodaju istim tempom, pa izgleda kao da se zajedno pomiču, kao jedno tijelo, ili ih nešto sve zajedno pomiče po vanjskom obodu, tom karakterističnom kružnom pločniku Galerije PM. To bi mogao biti nekakav unutarnji mehanizam, nevidljiv, smješten očito u Bačvi, budući da PM izgleda kao brojčanik, koji, međutim, sada pokazuje neobično vrijeme, ima stotinjak kazaljki, one se također ne vide, vide se samo njihove krajnje točke, ali one tvore neprekinutu liniju, vrijeme je svo odjednom.

Slijedom toga, naziv dobiva gotovo astrofizičku dimenziju: prizor s druge strane ilustrira apsolutno vrijeme, odnosno bezvrijeme, ‘crnu rupu’, ona ima drugačija pravila, a jedno bi od njih moglo biti da ide obrnuto, prema natrag, pa se povorka kreće smjerom suprotnim onome, kojim putuju kazaljke na satu.

Publika ne može ući unutra, nego prizor promatra stojeći ispred ulaza u PM. Reklo bi se da ga gleda odavde, kao kroz prozor akvarija, kroz nevidljivu opnu koja naše vrijeme odvaja od onog apsolutnog s druge strane.

Suradnju sadržaja i naziva performansa možemo promatrati i u kontekstu izlagačkog, odnosno  galerijskog sustava, zato što se njen prostor tretira kao pozornica, a prevedemo li naglašeno razlikovanje prostora scene od prostora publike na galerijski jezik, dobili smo portret galerije ili  muzeja, gdje su izlošci, odnosno umjetnički artefakti defakto nedodirljvi, ‘pod staklom’, formalno, ali i suštinski, izlošci su prozor kroz koji promatramo nečiji kreativni prostor, on se nalazi s druge strane. Zatvarajući publici ulaz kao da se naglašava ta opna, a cjelokupni izložbeni prostor postaje izložak. Dapače, on je u ovom slučaju narativno aktivan, određuje kontekst, definira izvedbu, presuđuje da život preseljen s ulice smjesta kategoriziramo kao umjetnički sadržaj. Iz čega proizlazi kako nismo sučeljeni prozoru u nečiji kreativni prostor, nego nasuprot tome, u život kao njegov predložak, on se preselio unutra, dogodio se korak unatrag, predstavljena je njegova nulta razina. I to bez ikakvih intervencija, u svom elementarnom izdanju. No, taj se netaknuti život nalazi s druge strane, gledamo sami sebe, ali na pozornici, pa to ispada kao se gledamo s neke druge planete ili dimenzije i iz te perspektive odjednom vidimo o čemu se radi, kako to izgledamo odozgo.

Što pomalo priziva i pitanje o tim ‘stranama’, odnosno brojnim mogućnostima definicije te druge strane, od političkog postavljanja na jednu stranu, koje neprestano ne uzima u obzir ulicu kao korektiv bilo koje strane, preko umjetničkog ili inog prijevoda onog nematerijalnog, što s druge strane putuje paralelno s nama, preko onog metafizičkog, izraženog riječima Camusa: ‘postoje dva vremena, ono koje mi promatramo i ono koje nas mijenja’, do onog kapitalnog pitanja, koje se nadovezuje na vrijeme, koje vrijeba u crnom plaštu, prijeteći vrlo izvjesnim odgovorom.

Kružni mimohod tamno odjevenih prilika što šutke promiču galerijskim pločnikom postavlja se s druge strane pitanja i odgovora, jasno da ih se tiču, no kao i bilo koja druga ulica, tako niti ova nema utjecaja na razvoj, jedino što može jest prolaziti.