Na glavnom se galerijskom zidu kao jedini vidljivi izložak nalazi tekst:

„Parametri kretanja posjetitelja u vrijeme trajanja izložbe 28. Slavonski bijenale i AI analiza teksta kataloga određuju vrijeme i dužinu pojavljivanja kustosice izložbe u galerijskom prostoru kao dio projekta Bez naziva, 2022. / 2024., Galerija AŽ, Zagreb.“

Kada bismo imali informaciju o kretanju posjetitelja, odnosno znali što mjere parametri u tom kretanju, te kada bismo znali po kakvu je algoritmu AI analizirala tekstove Valentine Radoš i Miška Šuvakovića iz kataloga, ne znamo kojom se formulom udružuju kretanje i analiza, pa čak i kada bismo 24 sata dežurali u galerijskom prostoru, ne možemo znati poštuje li kustosica odredbu, što je očito ključno da bi se izložba realizirala.

Ili je već i same propozicije dovoljno kvalificiraju?

Promatrajući ih iz perspektive galerijskog sustava, uključene su sve njegove dimenzije: posjetitelji izložbe, sama izložba kroz njezinu kustosku platformu (pretpostavka je da su u toj platformi uz izložene radove obrađene autorice i autori) i kustosica. Međutim, ne računa se broj posjetitelja, nego njihovo kretanje, zatim, nema platforme, nego njezina AI interpretacija, i konačno, kustosica ne održava vodstvo izložbom, nego je tek ponekad nazočna. Dakle, sve je zadovoljeno, s time da ništa od toga galerijskom sustavu nije uporabljivo. Prevaren je. Sustav u cjelini, ali i njegovi dijelovi. Posjetitelji su prevareni jer se koristi njihovo kretanje a da nisu bili upozoreni kako će ono imati ulogu u projektu; Valentina Radoš i Miško Šuvaković koji nisu bili upozoreni kako se u nastavku projekta neće koristiti njihovi tekstovi, nego tko zna kakvim algoritmom pročitana njihova AI analiza, te konačno i kustosica, koja se u galeriji smije pojavljivati jedino u, apsurdnom formulom, određeno vrijeme. Tu se događa dodatan apsurd, otvorenjem izložbe ona zapravo nije otvorena već i samom nazočnošću kustosice koja je otvara, nego će biti otvorena tek kad ona dođe u mogućnost odgovaranja izložbenim propozicijama. Dakle, i otvorenje je prevareno.

U žanrovskom je svijetu poznato kako je idealan zločin onaj u kojem nema žrtava, a evidentno je počinjen. Lopov je izveo pljačku i otišao bez plijena. Motiv je apsurdan, kao kad provale u jedan trezor, pa plijen prebace u neki drugi. Vlasniku jednoga nedostaju dijamanti, a vlasniku drugoga dokumenti, prevarena je banka.

Tomu Savić Gecana upoznao sam početkom devedesetih kad je sudjelovao u akciji „Štovatelji banaka“, zajedno s ostalima bio je odjeven u odijelo, s aktovkama su čekali u redu ispred šaltera, a kad bi tko došao na red, izišao bi iz banke bez ikakve transakcije.

Usporedivu bankarsku akciju izveo je i Goran Trbuljak, sredstva za produkciju izložbe utrošio je u mijenjanje valute, austrijske je šilinge mijenjao u kune, pa onda ponovo u šilinge, sve dok provizije nisu posve potrošile budžet produkcije. Izložio je potvrde o transakcijama.

Ono što također povezuje Gorana Trbuljaka i Tomu (Savić) Gecana jest to da je njihova česta tematika propitivanje, pa slijedom toga i svojevrsna karikatura galerijskog sustava. Svatko ga karikira svojim autorskim jezikom, a igrom slučaja prije desetak su godina imali otvorenja izložbe istog dana, Trbuljak u Galeriji SC, a Savić Gecan u Galeriji VN, pri čemu se svojom ovogodišnjom izložbom u Galeriji VN Trbuljak, između ostalog, referirao i na Savić Gecanovu ondašnju izložbu u Galeriji VN.

Povučene niti nisu na prvi pogled vidljive, no poput špijunske poruke poprskane limunovim sokom sadržaj se odjednom pojavljuje. Primjerice, žitnjačkoj akciji „Tezga za buksu“ Goran pridonosi donacijom svog rada „Na neviđeno“ (u koverti je knjiga Predraga Pavića ukradena s izložbe „Umjetnost aproprijacije“ u Galeriji Forum). Tomo definira propozicije u Galeriji AŽ kretanjem i analizom tekstova s izložbe 28. Slavonski bijenale. Trbuljakov rad „Na neviđeno“ kupuje Darko Bavoljak ne znajući da kupuje ukradenu robu (vlasnik rada, Pavić, ne zna da mu je rad ukraden). Savić Gecan delegira kustosičino prisustvo, pri čemu ni ona, ni mi, pa čak ni on, odnosno AI, ne zna o čemu to prisustvo ovisi.  

No, za razliku od Trbuljaka koji svoje šifre maskira prividnim izostankom bilo kakve šifre, Savić Gecan ih, takoreći, stavlja na stol, međutim, one su do te mjere računalno složene, da ih zapravo nitko, pa čak ni on sam, ne može dešifrirati, nego uzde delegira nepogrešivom, ali istodobno i nepropitivom algoritmu, kao emanacijom uzročnika slučaja, koji bi, primjerice, netko nazvao Providnošću. Taj je slučaj sada posve kontroliran, Tomo drži uzde, ali i dalje ne zna kako ili kada diližansa putuje. Jedino što zna jest zašto. No, prije samoga kretanja, takoreći još prije ulaska u svoju umjetničku kočiju, odlučio je da će putovati bez prtljage. Od prvog nastupa na zajedničkoj izložbi u Staroj tiskari Vjesnik (1993.), gdje je očistio i ulaštio komad starog, zamašćenog parketa, do trenutačne izložbe u Galeriji AŽ tridesetak godina poslije, gdje će se kustosica pojavljivati slijedom odredbi donesenih u oblaku, Tomo nema nikakve materijalne prtljage. Pa čak i kad se sjetimo izmještanja metalnih ograda iz Dubrovnika u, primjerice, Radničku galeriju u Zagrebu, u kojoj je, međutim, zidom izgrađenim odmah na ulazu onemogućen pogled na njih, te ograde, kao i parket iz Stare tiskare, ne nosi sa sobom. Pa dok Goran Trbuljak ulazi u MSU s jasnom namjerom: osloboditi predmete, odnosno ready madeove umjetničkog i muzejskog jarma, Tomo Savić Gecan u MSU-u oslobađa duhove iz muzejske boce. Zajedno su nastupili i kao predstavnici hrvatskog paviljona po izboru Slavena Tolja (2005.), Trbuljak je izložio fusnotu, a Savić Gecan legendu. No u popratnom tekstu te izložbe Ana Dević odgovora na pitanje zašto Tomo radi to što radi: „To je umjetnost koja ništa konkretno ne izlaže, ne kritizira, ne zagovara neko stanovište… no koja ipak, paradoksalno, sve to čini kontinuirano iznalazeći mogućnosti kreiranja različitih neobičnih situacija “izlaganja ničega“ kako bi negacijom mogla potvrditi vitalne modalitete vlastita postojanja i daljnjeg opstanka.“ Negacija se, dakako, odnosi na njegovo autorsko postojanje, koje se, jer je likovni umjetnik, ostvaruje u galeriji, to je poprište izlaganja ničega, jer da bi se ništa izložilo, nužan je okvir. Kako nastavlja Ana Dević, „… tek u samo naoko ispražnjenim bijelim kockama umjetnik, u širenju dosega umjetničke autonomije, može ‘režirati’ i okvir percepcije.“

Međutim, i okvir postaje akter, galerijom se barata, ona postaje neophodan prozor u prostor između galerije i negalerije, oglasna ploča koja informira o procesima u koje je uključena. Svojedobno je Viktor Šklovski izjavio: „Ako govorimo o prozoru, tada je to samo onaj nacrtani.“ Gecanov prozor nije nacrtan nego višedimenzionalan poput kakva portala ili tunela koji gledamo iz širega koncentrična kruga, odnosno dimenzionalnije dimenzije, ulazi se kroz prozor u galeriji, a izlazi tko zna gdje.

Zasad ne postoji takva perspektiva, pa kao što je nemoguće bilo svjedočiti tome da ulazak posjetitelja u galeriju u Utrechtu odista na tren zaustavlja pomične stepenice u trgovačkom centru u Zagrebu (samostalna izložba u BeganeGrond, Utrecht, 2001.), jer smo ili u Utrechtu ili u Zagrebu, tako ni sada ne znamo poštuje li kustosica propozicije, iako dežuramo na Žitnjaku. Apsurdna, interdimenzionalna mreža tunela poprilično je isprepletena, Gecan skida paučinu s onih rijetko, a možda i nikad, korištenih, sjeda u algoritamska kolica i po binarnim se tračnicama vozi na drugu stranu. Ovaj put tunel povezuje dvije izložbe prolazeći pritom kroz tri dimenzije, vremensku (2022. – 2024.), prostornu (Osijek – Zagreb) i formativnu (zajednička – pojedinačna izložba). Ova treća jest i recipročna, zajedničkoj izložbi replicira pojedinačna, ali smještena u prostoru zajednice, u zgradi Atelijera Žitnjak.