Tag: Tomislav Hršak

Categories
All Galerija Vladimir Nazor, Zagreb instalacija volumen 13

8

Osmica u nazivu izložbe označava broj godina od prošle Hršakove izložbe u Galeriji VN, a rad kojeg ovom prilikom izlaže se zove Dinosaur. Iz toga Bojan Krištović Dmitrović, autor predgovora, izvlači naziv svog teksta „Dinosaur pod znakom broja osam“, simpatično sklapajući naziv od teško uskladivih pojmova ilustrira Hršakov osobit pristup problematici. Iz tog bi se naziva moglo zaključiti da svake godine radi jednog, a svakog osmog izlaže, što dakako nije točno. Osim toga, tek ako bismo osmicu polegli, tada bi ona postala znak, za vječnost, pa bi u tom slučaju dinosaur mogao biti vječan, na što se očito aludira s obzirom na njegovu današnju popularnost, no ovako je ona tek brojka. Nadalje, dinosaur koji će definitivno biti vječan, bar u arhivi održanih izložbi u Galeriji VN, zapravo i nije dinosaur, što će svako dijete educirano serijom Jurassic Park odmah primijetiti, nego tiranosaur. Hršak se na to ne obazire, u rječniku igračaka dinosaur je ime za sve prapovijesne kopnene životinje, one prije asteroida.

U dolasku do naziva svog teksta Krištofiću je važnu ulogu igrao i Hršakov dolazak do glavnog eksponata: dobiva narudžbu za izradu dinosaura za Stazu dinosaura na Rtu Kamenjak kraj Premanture u prirodnoj (?) veličini. Zanemarujući precizniju identifikaciju, Hršak izvodi skulpturu pravog dinosaura (?), ostaje mu kalup, pa je moguće da ih je odlio još nekoliko, a ovaj je osmi. Na fotografiji u deplijanu vidimo autora dok se pozdravlja s netom dovršenom skulpturom dinosaura pod znakom broja 1, posve je realističan, kao da je živ, djeca će u Kamenjaku vrištati od uzbuđenja. Tu je, međutim, i fotografija ovog izloženog, leži u travi, ima otvorena usta, kao u samrtnom hropcu, nedostaju mu stopala, na prvi pogled izgleda okamenjeno, kao što je Vezuv lavom okamenio ljude u bijegu ili zagrljaju, tako je i njega okamenio asteroid.

Deplijan, međutim, na razini izložbe ima djelatnu ulogu, posve zadržavajući svoju namjenu iskorišten je i kao jedna od izložbenih poluga, takoreći ubačen, poput špijuna ili insajdera u zatečenu situaciju.  Galerija je zapravo čitaonica u koju posjetitelji dolaze pročitati dnevne novine. Čitalački su stolovi ponešto promijenjena rasporeda, a uobičajenoj su ponudi dodani i deplijani, koji se, pomiješani s dnevnim tiskom, nude na čitanje. Prostoru je ostavljena prvotna funkcija koja se obično, za vrijeme trajanja neke izložbe, smanjuje ili posve ukida, a sada je diskretno podcrtana i koncepcijski iskorištena, jer je u svakodnevnu ponudu uključen i deplijan. Ta, jedva vidljiva intervencija predstavlja svojevrstan uvod u izložbeni narativ, most ili putokaz prema duhovitoj izložbenoj ideji. Naime, osmi je dinosaur odliven, no umjesto njegova zeleno-žutog, organskog oklopa od debele kože, obložen je novinskim stranicama. Pročitajte ga, prilikom otvorenja autor poziva posjetitelje izložbe, aludirajući na temeljnu namjenu prostora, čitanje novina. Dnevni, redoviti posjetitelji čitaonice uglavnom su starije dobi, koje bi se, između ostalog, upravo slijedom te, sada već skoro izumrle navike čitanja novina, također moglo proglasiti dinosaurima.        

Osmi dinosaur ne stoji, kao onaj prvi, uspravno, na nogama, zato što nema nogu (stopala, kopita ili papke Hršak je očito odlijevao zasebno i nije sačuvao te kalupe), nego je polegnut, ne glumi da je živ, poput prvog, nego, otkinutih nogu, oguljene kože, izgleda kao da je spreman za ražanj. S time da ga, dok se okreće, ne peku nego čitaju.

Pisac predgovora i autor na otvorenju izložbe također preuzimaju uloge, umjesto da, po običaju stanu ispred okupljene publike, simuliraju dnevnu namjenu prostora, sjede za jednim od čitalačkih stolova i na kraju pozivaju prisutne da pristupe čitanju Dinosaurovih novosti.

Tražeći kategoriju u koju bi se mogao smjestiti format ove izložbe, rekli bismo da je dinosaur svakako skulptura, ali da slijedom konceptualne organizacije prostora postaje instalacija, i to ambijentalna, a slijedom sadržaja interaktivna. No, istodobno izložba je ironična i na račun interaktivnosti i ambijentalnosti i skulpturalnosti. Novine kaširane na odljev dinosaura i izvedbom i idejom zadovoljavaju kiparske propozicije, bez obzira na to što je motiv masmedijski sveprisutan, prvotno i izrađen u komercijalnu svrhu, upravo ga kaširane novine smještaju u prostor autorskih ostvarenja. Štoviše, intervencija je, reklo bi se, našla idealan motiv, na nekoj drugoj životinji, kravi ili nosorogu, metafora ne bi bila toliko precizna kao na onoj prethistorijskoj. No, da je konačnica bila skulptura, tada bi dinosaur stajao, obilazili bi oko njega gledajući ga, a u ovom slučaju i čitajući ga, no on sada leži, izgleda odloženo, otkinutih nogu, nezavršeno, nije stvar u čitanju. Jedan je od iteracija, osmi iz vrste, izvađen iz laboratorija u kojem Hršak obavlja pokuse (tko zna što su na svojim tijelima nosili prethodnici).

Uobičajeni je raspored čitaonice ponešto promijenjen, ali ne stoga da mu se oslobodi mjesto između dvaju stupova, jer bi on tamo stao i u klasičnom rasporedu, nego zato da se naglasi kako su i stolovi i on dio postava, a čitanje novina dio izložbe. Naoko ne dirajući dnevnu funkciju čitaonice, Hršak je pretvara u svoju inscenaciju, a budući da je izjednačeno čitanje pravih novina i onih na dinosauru, on je ambijentalan. Čita ga se ondje gdje se to i inače radi. No, je li on ambijentalan zato što se prilagodio ambijentu tako što je na kožu tetovirao novinske članke, preko tijela navukao neočekivanu masku ili je idejom sebe, kojeg se ispod maske definitivno prepoznaje, raskrinkao masku čitalačkog ambijenta?

Što se tiče interaktivnosti, ona je, reklo bi se, stradala usput, kao kolateralna žrtva. Tek se formalno odnosi na suradnju s publikom koja, želeći do kraja pročitati najnoviju senzacionalnu vijest, mora okrenuti ambijentalnu instalaciju na drugi bok. Prava se interakcija odvija na relaciji izloška i prostora, naime, tijelo dinosaura, točnije odljev iz kalupa, zapravo je nosač, poput lutke u izlogu s odjećom, ako je dućan sportski tada je to trenirka, u zabavnom parku oblači izvorno odijelo, a u čitaonici novinsko. Drugim riječima, poput kameleona preuzima obličje prostora. Ovdje je došao takoreći gol, ulazi u interakciju i kameleonskom vještinom zrcali karakteristične elemente ne bi li se stopio s čitaonicom novina. Međutim, News by Dinosaur je oksimoron, nema starijih vijesti od dinosaurovih, one su otprilike toliko svježe koliko je i slon spretan među policama s porculanom. Ne da je u delayu od nekoliko sekundi, kao reporterka na Dnevniku, nego nekoliko milijuna godina, šarena je Zemlja u međuvremenu bar jednom bila u bijelom ogrtaču. Ne radi se o tome da današnjicu ne zanimaju vijesti, ona je njima preplavljena, nego je ne zanima ovaj zastarjeli model, strelovitom brzinom novosti bivaju zamijenjene novim novostima, nema više vremena za Jutarnji ili Večernji. Slikovito govoreći, dok su novine u tiskari, „Titanik“ je potonuo i već su napravili novoga i već su i njega potopili. Udar tehnologije na novine jednak je udaru asteroida na dinosaure, vijesti se prenose trenutačno, gotovo uživo, i smjesta su dostupne svima, koji ih neprestano, u svim prilikama, na brojnim platformama prate. Stoga je portret novinskog medija u prostoru namijenjenu njegovoj konzumaciji, što je već samo po sebi svojevrstan relikt, skoro pretpotopna situacija, posredstvom izumrle životinje više nego djelatan. Pogotovo kad se već ima spreman kalup.

Categories
All Galerija SC, Zagreb instalacija Volumen 11

NEBO

Svi radovi nastali su ispod istog neba“ – manifestno izjavljuje autor u proslovu izložbe kojoj bi se upravo ta odrednica jedino i mogla ustanoviti kao nazivnik ili poveznica koja bi međusobno medijski raspršenu ekipu dovela pod istu izložbenu zastavu.

Galerija je srednje ispunjena radovima u prostoru i po zidovima od kojih većina, ako ne i svi, na ovaj ili onaj način otkazuju poslušnost mediju u kojem se predstavljaju. No, da bi to mogle, prvo ga moraju ustanoviti, mora biti jasno je li to skulptura na postamentu ili slika na zidu. Ili intervencija u galerijskom prostoru, što u Hršakovu slučaju znači na klupama duž bočnih zidova, čime je već narušena ozbiljnost postava. Preko dvije klupe koso je položena daska koja, između ostalog, dokazuje da su klupe nejednake visine, na sredini je mali objekt od presavijenih papira u kojem bi se, slijedom naziva „Čovjek od riječi“, mogao prepoznati oprostoreni piktogram čovjeka, koji kao da, balansirajući na sredini daske, sam ispod neba, nije sasvim uvjeren u karakteristiku kojom je određen. S druge strane, nalazeći se takoreći u gledalištu, na klupama obično sjedi publika, kao da publici dok promatra radove, odnosno predstavu, sugerira komentar: sve je istinito, autor je čovjek od riječi.

To, primjerice, dokazuje objekt pod nazivom „Forma koja je otišla u crveno“, odnosno široka, debela, zidarska daska, tri metra duga, odnosno visoka, jer je postavljena okomito na nisku postamentu i na vrhu obojena u crveno. Kao da je Forma sama shvatila da joj treba još nešto, da sama po sebi nije dovoljna, da se unatoč okomitu izdanju još uvijek nije konkretno i izrazila te time opravdala svoju galerijsku prispodobu, pa je odlučila staviti crvenu kapicu i od ready madea postati skulpturom. Ili se, nezadovoljna vječno vodoravnom pozicijom, odlučila uspraviti, vidjeti što ima gore, kakvo bi moglo biti njezino nebo. Možda je, tako uspravljena, ugledala Kožarićevu skulpturu „Uzlet“ (1971.) koja se također uspravlja put neba, pa preuzela boju „Uzleta“ kao oznaku neba.

Izravnu asocijaciju na Kožarića nalazimo i u skulpturi „Moj komad mora“, vodoravno položeni plavo-bijeli reljef koji simulira uzburkanu površinu mora. Kožarićev reljef „Isječak rijeke“ (1959.) obojen je zlatno i također je nepravilna oblika, no Hršak, ostajući čovjek od riječi, podvaljuje mediju. Kao i svi, i on je oduvijek želio imati ‘nešto na moru’, no ta je želja na ‘klimavim nogama’, pa je i jedan od četiri metalna nosača reljefa nešto kraći i skulptura se klima.

U žutu, gotovo zlatnu boju, obojen je „Stalak za Mjesec“, sastavljen od metalna obruča, koji je u prošloj inkarnaciji opasavao drvenu bačvu, a na koji su nepravilno pričvršćene metalne trake u funkciji nogu, pa baš i ne ulijeva povjerenje, teško bi izdržao težinu Mjeseca. Stalak bi nas, s obzirom na svemirsku asocijaciju, a i na usporediv izgled mogao podsjetiti na Kožarićevu „Sferu“ (1959.), kao što je i u korijenu Hršakova autorskog razmišljanja moguće prepoznati Kožarićev recept slobodna skulpturiranja kojem je usputna duhovitost neizbježna dividenda.

No, dok je Kožarić skulpturalno ozbiljan u duhovitu predstavljanju metafizičkih motiva, primjerice, „Unutarnje oči“ (1959.) ili „Osjećaj cjeline“ (1953.), Hršak denuncira produkciju, njegov je „Oblak“ odbačeni komad već korištena i relativno uprljana gipsa koji stoji na tri metalne noge koje, pak, stoje na okrugloj drvenoj ploči, mjestimično izrezanih rupa (dakle ponovno otpadak), no ta ploča u ovom slučaju, jer je iznad nje oblak, glumi ravnu Zemlju, a stoji na okrugloj posudi za miješanje gipsa u kiparskom atelijeru. 

Ima i suprotnih slučajeva, dok Kožarić jednim potezom ljepljivom trakom omata vrh, odnosno čep plastične boce Coca Cole proglašavajući je „Privremenom skulpturom“ (2002.), Hršak dugotrajnim topljenjem limenke Coca Cole posve mijenja njezin oblik i taj limeni ugarak naziva „Fosil“ na kojem je od prijašnjih značajki preživio samo neuništivi logotip. 

Slobodu je kod Kožarića moguće ilustrirati grafikom kojom je sudjelovao u skupnoj međunarodnoj izložbi posvećenoj španjolskom pjesniku Federicu Garcíji Lorci. Na bijeloj su podlozi nepravilnim potezima izvučene crne linije, a na pitanje kakve to ima veze s Lorcom, Kožarić odgovara: to je vjetar, a vjetar je poezija. Hršak predstavlja „Jelena“, smeđom ljepljivom trakom spaja tri nepravilna komada sivo-zelene ljepenke. Nije mi poznat njegov odgovor na pitanje kakve to veze ima s jelenom, pa pretpostavljam da bi to mogle biti boje, smeđa i zelena su boje šume u kojoj jelen i dalje postoji slobodan pod nebom. No pokraj „Jelena“ snop je isprepletenih plastičnih žica pod imenom „Meduza“, a najpoznatija meduza upravo je Gorgona.

„Suzbijenost“ je također objekt/skulptura napravljen od ready made elemenata, spužve i prozirne plastične kutije bombona Ferrero Rocher. Kutija je premalena za spužvu, ne uspijeva se zatvoriti, s gornje i donje strane još je nekako i ušla, ali koliko god kutija suzbija spužvu, njezinu sredinu nije uspjela zadržati u sebi. Pa ako bi nas, zanemarujući izvedbu, „Suzbijenost“ mogla podsjetiti na Kožarićev „Oblik prostora“ (1965.) koji se, za razliku od spužve, uvija prema unutra, tada će nas „Mali spomenik“, dakako malenih dimenzija, jer autor je čovjek od riječi, sastavljen od ambalaže za Toffife bombone,  svakako podsjetiti na forme Vojina Bakića.   

Međutim, rekao bih da se komunikacija sa značajnim umjetnicima ipak dogodila slučajno, bez Hršakove namjere za replikom, jer je iz svega ostalog vidljiv njegov osobni put ili proces dolaska do odgovora odnosno realizacije. Svaki objekt, bez obzira na to o čemu se radilo, ima svoju priču koja ga smješta u ovaj izložbeni izlog. Za njegov bi se autorski proces mogle primijeniti riječi Raymonda Queneaua: „Pravi se pjesnik precizno smješta iznad toga više i toga manje, tehnika i inspiracija za njega su identični. Uistinu inspiriran nije nikad inspiriran: on je to uvijek, ne traži inspiraciju i ne bori se protiv bilo kakve tehnike.“ S time što Hršak istodobno i preuzima i ne preuzima tehniku, preciznije rečeno, simulira preuzimanje. Dobar je primjer rad pod nazivom „Ekspedicija“, plavi plastični kolut debljine dvadesetak centimetara obješen je u gornjem dijelu praznoga bijelog zida. Prvotno bi mogao podsjetiti na ispuhani pojas za neplivače, no s obzirom na poziciju, to bi moglo biti plavo sunce, s obzirom na bjelinu zida, ono postaje oznaka plavog neba. Istodobno, plavo i bijelo ikonografski asociraju na okolnosti ljetovanja na moru, u okviru kojeg bi se mogla dogoditi i ekspedicija kao njegova glorificirana kulminacija. Navodno je Hršak taj komad odbačene plave plastike isprva tek zamjećivao prolazeći kraj njega, pa budući da se to ponavljalo, da mu plastika nije dala mira, u jednom ju je trenutku i pokupio, a sada mu je taj plavi, ispuhani ‘šlauh’ poslužio kao identifikacija onog neba pod kojim se cijela izložena ekipa osjeća prirodno.

Gledajući pojedine dijelove ekipe kroz perspektivu Neba, ispada da su svi oni s njime u odnosu, bilo posredstvom bogova, bilo prirode, bilo meteorologije, bilo stremljenja, bilo ljudskom osobinom ili osnovnim bojama. Ponekad njegovim nedostatkom, kao što je to objekt „ZOO“ – u malenoj je plastičnoj kutiji zarobljena figurica slona. Ili, kao što je to u radu „Bok sused“, njegovom urbanom interpretacijom, čak štoviše, identifikacijom urbaniteta: neboderom. On je personificiran zapravo jedinim nedodirnutim ready madeom, originalnom portafonskom pločom na kojoj su zvona i prezimena stanara.

Ploču je, međutim, Hršak pronašao negdje odbačenu, nema više pozdrava, na urbanom je planu Nebo izgubilo bitku.