Tag: SLAVEN TOLJ

Categories
All dokumenti Institu za suvremenu umjetnost, Zagreb Volumen 11

KRAKELURE, PAVO I JA

krakelúra (krakelíra) ž term. tanka napuklina na površini boje ili glazure (npr. na starim slikama) koja nastaje sama od sebe, radom materijala i djelovanjem vanjskih utjecaja u dužem razdoblju; žilica

✧ fr. craquelure

Izložbu bismo mogli svrstati u kategoriju konceptualnih retrospektiva, zato što pokriva razdoblje Slavenove djelatnosti od tridesetak godina, odnosno od početka devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, ali pritom ne izabire njegove radove, od kojih su mnogi ostavili važne tragove u razvoju suvremene scene i učinili ga jednim od ključnih protagonista te scene, nego tragove što ih je to razdoblje ostavilo na njemu.  

Od prve pukotine, rata u Dubrovniku i pogibije Pave Urbana, do relativno nedavne bolesti koja mu je smanjila mogućnost komunikacije, izložba predstavlja ožiljke putem raznih artefakata, memorabilija, fotografija, ready madea, dokumenata i realiziranih radova.

Kod Slavena Tolja vrlo su čvrsto isprepleteni umjetnost i život, svojom je umjetnošću uvijek nastojao utjecati na život, preciznije na manifestaciju njegova okvira, komentirati, upozoriti, interpretirati, karikirati, jednom riječju pojavniti razne društvene devijacije. S druge je strane život utjecao na njega, ponekad i vrlo konkretno, primjerice, jedna od devijacija društva protiv koje se intenzivno borio, a to je prodaja Dubrovnika, učinila ga je privremenim invalidom, naime, nehotičnim mu je potezom jedan od kupaca u ljudskoj bujici na Stradunu presjekao Ahilovu tetivu. Takav je, prilično nevjerojatan, incident Slaven znakovito izolirao izložbom Ahilova peta (Radnička galerija, 2013.). Jednog od vodećih pripadnika pokreta otpora masovnoj, bezglavoj najezdi jeftinog turizma, jedan od turista nenamjerno ozljeđuje. Na simboličkoj lokaciji i na simbolički dio tijela, pa iako njegova, Ahilova peta simbolizira slabu točku društva u cjelini.

Na otvorenju izložbe, nakon kratka uvoda kustosice Janke Vukmir, Slaven preuzima riječ. Nastoji publiku kronološki provesti kroz dotično razdoblje, predstaviti razloge odabira onoga što je pokazano. Ali, osim onoga o čemu govori, način na koji to čini manifestira jednu od posljednjih krakelura, naime, puknuće žilice u mozgu onemogućilo mu je normalnu verbalnu komunikaciju i Slaven se služi jezikom asocijativnih rebusa, neke riječi ili konstrukcije koje ne može izgovoriti zamjenjuje onima koje su mu ostale na raspolaganju, primjerice, umjesto rat kaže užas. Performativna izvedba ove posljednje krakelure sadržajno započinje od prve, od užasa u Dubrovniku početkom devedesetih koji je odnio život njegova prijatelja i Grad zavio u crno.

Kao što je u Slavenovim radovima i inače slučaj, da je ono izloženo tek primjer onoga o čemu se zapravo radi, te da je za razumijevanje nužno poznavati pozadinu, tako je to i sada. Ali pozadinu u ovom slučaju predstavlja njegova dosadašnja djelatnost koju publika prilično dobro poznaje, i unatoč šifriranu jeziku, uspijeva pratiti njegovu priču. Objašnjenja upotpunjuje i pisanjem, odnosno raznim znakovima, što ponekad podsjeća na igru Pictionary, tim se sredstvom služi i u svakodnevnoj komunikaciji, osim sporazumijevanja, ono mu pomaže u rehabilitaciji, a slični su rebusi bili i sadržajem njegovih radova predstavljenih na Venecijanskom bijenalu (2019.) u okviru nastupa dubrovačkih umjetnika (uz Marijanu i Izvora Pende).  

Između ostalog, predstavlja i slučaj kad je bio pozvan na skupnu izložbu u Valenciji, pa se nekako uspio probiti iz opkoljena Dubrovnika, i doslovno iz grada gotovo neprekidno pod uzbunom, bez svjetla i bez života na ulicama, sletio izravno u gromku i osvijetljenu gužvu na trgovima Valencije gdje se ljudi smiju i druže, gdje je život posve normalan.

Epizode o kojima se radi i koje su materijalizirane raznim artefaktima, koliko god bile u stvarnosti utemeljene, uvijek su povezane s umjetnošću, njegovim konkretnim radovima, primjerice fotografija performansa „Hrana za preživljavanje“, izvedena zajedno s bivšom suprugom Marijom Grazio u kojem jedno drugo mažu hranom iz limenki i doslovno se međusobno jedu, ili fotografija performansa „O rušenju me(n)talnih bedema“ gdje na glavu stavlja trofejne jelenje rogove i zalijeće se u zid…, ili pak dokumentima, fotografijama, pozivnicama, katalozima i popratnim materijalom izložbenih i drugih manifestacija uglavnom iz devedesetih godina. Od dokaza o postojanju takvih događaja unatoč ratnom vremenu, do pozivnog pisma, preciznije, ugovora, vezana za njegovo sudjelovanje na Documenti u Kasselu 1997.   

Svjedočimo i autorskoj intepretaciji prve krakelure, kraj fotografije Slavena kao bebe u majčinu naručju stoji i stranica iz časopisa „Mangelos: A (izdanje A)“, u izdanju Ivana Picelja, Zagreb, 1964., a to je godina Slavenova rođenja.

Izložbenim prostorom dominira veliko platno, 4,7 × 1 m, neodredive tamnožutozelene površine s velikim i nepravilnim crnim mrljama. Ne radi se, međutim, o posveti Anselmu Kieferu, naslage na platnu nije učinila boja, nego prljavština. Platno je zapravo tenda, platneni pokrov nekog odavno napuštena lokala kojem je vrijeme odredilo kolorit i Slaven ga je prepoznao kao simbol, odnosno pogodnu ilustraciju sadašnjice, i uspio, unatoč brojnim apsurdnim problemima, skinuti i predstaviti na izložbi u Karlovcu. (Gradske su vlasti, naime, tek nakon brojnih molbi pristale na skidanje derutna pokrova iznad odavno napuštena lokala, s time da se stara cerada svakako ima nadomjestiti novom!) Ta bi akcija poznavatelje Slavenova opusa mogla podsjetiti na izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik gdje je izložio niz plastičnih stolica koje su sve bile puknute na istom mjestu. Te su krakelure nastale ‘organski’, stolice pripadaju poznatom dubrovačkom okupljalištu, kafiću „Kod Lučija“, smještenomu na kosini u strmoj kali, gdje sjedenje gostiju dovodi do toga da sve plastične stolice puknu uvijek na istome mjestu. 

Uočljiva su i odijela obješena na vješalicama, uglavnom su to kaputi, pa dok su na jednom zašiveni svi džepovi, na drugome je, na mjestu gdje se obično stavljaju odlikovanja, niz crne dugmadi. Svaki je od njih podsjećanje na performans koji je nekoliko puta izvodio, a prvi put upravo u Valenciji, u koju je stigao ravno s bojišnice. Crno dugme, oznaku za žalovanje, oplakujući poginule drugove, umjesto na kaput ili košulju, Slaven je, probušivši kožu, pričvrstio na svoje gole grudi.

Osim identifikacije konkretnih krakelura – radovi izloženi na zidovima i dokumenti pod staklom vitrine, u jednom ćemo kutu na stolu zateći snop odloženih papira, fotografija i crteža, pa se doima kao da izložba nije do kraja postavljena, ima još pukotina za koje se nije našlo mjesta. Listajući nailazimo na fotografije performansa „Community spirit in acton“ s tjedna performansa Javno tijelo, 1997., i fotografije iz New Yorka kada ga nakon performansa „Globalizacija“ odvode u bolnicu. (2001., Exit gallery, NY). Među tim snopom bi se zacijelo našlo mjesta i za fotografiju koja je poslužila kao sadržaj rada „Prekinute igre“ (1993.) jer također označava određeno puknuće. Uobičajena i bezazlena dječja igra na Bunićevoj poljani kraj dubrovačke katedrale gdje se pri igranju teniskim lopticama često dogodi da se one zaglave visoko među akantusovim lišćem na pilastru katedrale, čime se igra prekida, poslužila je kao univerzalni simbol prekinute povijesti, ali i igre svakodnevna života.

Nailazimo i na tri ogledala, raspoređenih po galerijskom prostoru. Odložena na podu i naslonjena na zid, sva tri imaju na gornjem desnom uglu crni flor, a uglavnom zrcale parkete. Argentinski pisac Julio Cortázar jednom je opisao pod kao ‘ono što daje sigurnost našim koracima, a nalazi se ispod lakiranih parketa’. Tako i galerijski predstavljene krakelure ishodište imaju ispod, u onome nelakiranom svijetu stvarnosti. Primjećujemo i nekoliko zgužvanih kutija cigareta, uglavnom bijeli Marlboro. Pomislilo bi se kako podsjećaju na Slavenovo vrijeme provedeno u raznim nelakiranim prostorima alternativnih klubova, boemskih jazbina i slično, gdje se pepeljare ne čiste promptno i jutro svjedoči riječima koje su tijekom noći otišle u dim. Iz njegova objašnjenja, međutim, proizlazi da također imaju veze s krakelurama, konkretno ovom posljednjom, odnosno da ih je koristio u terapeutske svrhe. Unatoč liječničkim preporukama, cigarete nisu prestale biti njegove svakodnevne pratiteljice, koristio se upravo njihovom neupitnošću, svakog bi jutra u novu kutiju uložio lijek kojeg tijekom dana mora uzeti, pa je tako u svakoj kutiji plastična folija od ljekova.         

Categories
All fotografija Galerija Ligatura, KBC "Sestre milosrdnice", Zagreb Volumen 8

PREKINUTE IGRE 2019.

“Šaljem ti obavijest o jednoj ‘drugačijoj’ izložbi, koja se odvija od početka ovog mjeseca u galerijskom prostoru Ligatura na mom odjelu, gdje se igram kustoskim poslom. Ligatura inače označava kirurški šav kojim se povezuju dvije strukture ili zaustavlja krvarenje – prenesenim značenjem, nešto od bitne važnosti. Tako su na umjetnost gledali i moji rukovodeći kada su me pristojno natjerali da pokrenemo izlagačku aktivnost u bolnici prije koju godinu, što sam pomalo i prihvatio.”  (Matej Knežević) 

Spomenimo i to kako je dotični odjel u ovim okolnostima pretvoren u korona kirurški odjel zatvorenog tipa.  

A možda i to da Matej Knežević već dugo vodi dvostruki život, u bolnici je kirurg, a na likovnoj sceni suvremeni umjetnik. Pa kao što su njegove profesionalne sposobnosti cijenjene u bolnici, tako su mu i autorske realizacije potvrđene u području umjetnosti, primjerice 2017. je osvojio nagradu “Radoslav Putar”, najvažnije priznanje za umjetnike do 40 godina. No, osim što uvjerljivo djeluje na dva plana, usporediv primjer jedino je Mihovil Pansini, otorinolaringolog i eksperimentalni filmaš, Knežević i povezuje ta dva svijeta, izložbom “Neke visceralne stvari” u Institutu za suvremenu umjetnost (2018.) autorski interpretira profesiju. Pa kao što je umjetničkoj sceni konceptualno predstavio bolnički kontekst, sada bolnici kao da konceptualno predstavlja onaj umjetnički. Izložba “Prekinuta igre”, naime, nije ‘ukrasne’ prirode, niti predstavlja tek jednu autorsku cjelinu ili referentan presjek nečija djelovanja, nego je višestruko aktivna s obzirom na vrijeme i mjesto izlaganja. Stoga i u Kneževićevoj ulozi kustosa prepoznajemo autorsko ponašanje.  

 Već je i na formalnom planu situacija pomalo izvrnuta, za razliku od svih ostalih koje su zbog okolnosti morale staviti ključ u bravu, ova je galerija otvorena, provodi program, izložba je posjećena, sve je regularno. S druge strane, iako jest postavljena u javnoj instituciji, javnosti je zbog okolnosti onemogućen pristup, što postavlja pitanje njene regularnosti: može li se takav format izložbe ubilježiti u galerijski sustav? No, kao i sve ostalo, i taj je sustav narušen, stoga na to pitanje izložba metaforički odgovara već i samim naslovom, prekinuta je regularnost, pravila njene igre neočekivanim su dekretom stavljena ad acta. Stoga ne samo da zaslužuje upis, nego se, paradoksom otvorenosti u zatvorenom prostoru, zapravo upisuje kao jedina točka u području ispražnjenom od pravila.  

 Izbor Toljeva rada, koji se sastoji tek od dvije uokvirene fotografije (autor Boris Cvjetanović) A4 formata, koje čak nisu niti orginalne nego digitalni printevi, zato što po završetku izložbe moraju biti uništene budući da ništa ne smije izaći iz zatvorena odjela, pa mu je već i u startu otklonjena bilo kakva materijalna vrijednost, za publiku relativno neupućenu u suvremenu umjetnost svakako ne predstavlja očekivani format izložbe. Ali, ilustrira kontekst suvremene umjetnosti, gdje se materijalna prispodoba može usporediti s jedanaestim dijelom ledena brijega koji jedini viri iznad površine. Tek formalna potvrda onoga o čemu se radi. Potvrda što ju je bez konteksta nemoguće prepoznati kao dokaz. Primjerice, jedna fotografija prikazuje barokno pročelje dubrovačke katedrale, a druga dječake koji se igraju tenisa na trgu ispred katedrale.  Igru naizmjenična udaranja loptice o zid modificirao je zid, odnosno pročelje katedrale, pa ona zapravo nije uobičajeno završavala lopticom što bi ju jedan promašio, nego onda kad se loptica ne bi vratila, nego ostala zaglavljena u reljefu. Fotografije su snimljene 1993., prekid igre kojeg je određivala loptica zaustavljena u katedrali prekinuo je rat. Situacionu modifikaciju pravila, apsurdnu interpretaciju igre kojoj je cilj onemogućiti nastavak, što dječacima zapravo i ne bi trebalo odgovarati jer nema druge loptice, ali svejedno igraju na pobjedu, prekida nešto izvan njihova horizonta.  Dimenzija koja uopće ne mari niti za njih, niti za igru, a pogotovo ne za njihovu interpretaciju igre.

Pa kao što je svojedobno dječacima igru prekinulo nešto izvan njihova horizonta, tako je i sada nešto izvan ovog našeg prekinulo, ne samo igru, nego i sve ostalo, uključujući i rat: što osvajati kad je cijeli svijet bolestan? I kako osvajati, kad je svima najbolje ne ići nigdje?

Igra, međutim, ne pripada isključivo dječjoj domena, nego je ona i integralan, gotovo nužan dio autorske djelatnosti, u kojoj se njena pravila i izmišljaju i poštuju i krše, gdje je, za razliku od obaveznog dijela, sve dozvoljeno. U igri uzde prepuštamo mašti, ona sve otkriva: ‘Sve što je izmišljeno, istinito je, ništa nije istinito što nije izmišljeno’, kaže Eugène Ionesco, ‘Bez sufliranih ideja, bez ideološkog ekrana, igra je jedina u stanju ostvariti izravan, dakle, autentičan dodir sa stvarnošću’.

U tom smislu, sadašnje okolnosti Kneževićeva pokazivanja četvrt stoljeća starom Toljevom radu kao da pridružuje još jednu dimenziju, autorska je igra također prekinuta, stvarnost je preduhitrila zamišljaj, nije stigla biti izmišljena a već je postala istinita. Proglasivši svoju apsolutnu vlast, ukinula je prostor interpretacije, kako izmišljati svoja pravila igre, kad se loptica sama zaustavila u zraku. Mašta začuđeno stoji sa strane, nestali su njeni aduti, ovo nikad ne bi mogla zamisliti.

“Prekinute igre” imaju i svojevrstan post festum pod imenom “Okamine”, to je fotografija detalja baroknog pročelja dubrovačke katedrale, snimljena 2019., u kojem je još uvijek, četvrt stoljeća kasnije, zaglavljena ona ista teniska loptica. Prošlost je okamenjena, loptica je postala fosil, u tom trenutku prekinuta igra i ostala je prekinuta, dječaci su dezertirali među odrasle.

Gledajući iz ove perspektive, godinu dana nakon što je snimljena, kao da je ta prošlost još jednom okamenjena. Ili, kao da su neočekivanim ukazom te dvije prošlosti stavljene u istu kategoriju, onoga što se događalo prije nego je svijet stao.

No, bez obzira na bolnu spoznaju kako nam mašta nije dorasla stvarnosti, za utjehu ipak ostaje prostor komentara. Igra jest prekinuta, ali to nije prošlo nezapaženo. Registriran je doživljaj promjene koja na dosad nepoznat način prožima gotovo sve dimenzije društva. Simbolično je predstavljen, poput uzorka nekog načela, pri čemu nije toliko bitan konkretan sadržaj, koliko je to platforma koju reprezentira. Na tom se frontu regrutira ljudstvo, na mogućnosti da se prepozna istovjetnost u različitosti, stvarnost u prividu, da se shvati kako su kamen koji pada i Mjesec koji ne pada od istog materijala. Svijet će se okretati ili neće, ono što nam olakšava njegovu odluku jest snimak sa strane dok se još premišlja, nesvjestan da ga se snima.

 Pa tako i Knežević u mailu kaže Tolju, predlažući mu izložbu: “U ovom trenu kada ti pišem u pauzi između pregleda pacijenata u dežurstvu, čini mi se da bi suvremena umjetnost općenito i prisutnost tvog rada na zidu ovdje, značila neki poticaj, neku nadu, svima onima koji moraju biti ovdje suočeni sa virusom na prvoj crti.” 

Categories
All Galerija Greta, Zagreb instalacija Volumen 6

DALJINA

Sve počinje od poda. Za kojeg Hulio Cortasar primjerice kaže da je to ‘ono što daje sigurnost našim koracima, a nalazi se ispod lakiranog parketa’.

Greta nema parketa, ali pitanje je da li njen pod daje sigurnost autorskim koracima njenih izlagača. Taj intenzivno koloriran i ništa manje intenzivno komponiran pod od mramornog teraco kulira krupna je prepreka koju postav mora prevladati. Neki ga prekrivaju posve, neki djelomično, neki nastoje ne obratiti pažnju pretpostavljajući da se publika već navikla na njegovu dominaciju, da ju je možda već i zaboravila… Neki ga u maketama koriste kao identifikacijski elemenat, što je zapravo i posve točno, pod je Gretin označitelj. Šiljati elementi proizvode apstraktan mozaik, u smislu ikonografske identifikacije svakako mana s neba, baš kao i naslijeđeno ime, image galerije je riješen, a kako će se autori nositi s njegovim intenzitetom, to je njihov problem.

Metaforički objašnjavajući kreativni postupak Paul Valéry kaže: “Nema hoda bez zapreka!… Zato je oblik tako važan: oblik mora uzeti od zapreke, koliko mu treba da se miče, ali da uzme samo ono, što najmanje sprečava pomicanje.”

Gotovo doslovno provodeći Valéryjev naputak, Tolj hoda upravo po prostornim zaprekama, po problemu što ga prazna galerija vizualno postavlja, te uzima njegov oblik – pod postaje simbolični tumač njegova životna statusa. I to hoda kao da prevodi stari svadbeni običaj, kada mlada prolazi kroz selo uz pratnju muzike, ali tako da hoda po stolicama što joj pred noge postavljaju pomagači. Krenuvši naime, od osnovna motiva mramornog teraco kulira, kao označitelja konkretna lokaliteta, na zid postavlja četiri fotografije, postavljene u parovima, što prikazuju detalje različitih podova također napravljena od dotična materijala. Stavljanje poda na zid, bar u ovom slučaju, osim što vodoravnu dvodimenzionalnost pretvara u okomitu, sugerira i promjenu perspektive, ona kao da se lomi u liniji gdje se dodiruju zid i pod. To bi, dakako, bilo očitije kada bi sva tri galerijska zida bila prekrivena fototapetama s motivima dotičnih podova. Tolja, međutim, ne zanimaju ambijentalni lomovi perspektive, treba mu samo jedan zid, njegova površina određuje format slike pod imenom “Daljina”. Dovodeći u odnos horizontalu realna poda s okomito postavljenim horizontalama fotografiranih, moguće je zaključiti kako je time u kontekst uključena i vremenska dimenzija. Koju, za razliku od prostorne označene vodoravnošću, plastično doživljavamo poput vertikale. Pa ukoliko Gretinu podu pridružimo prezent, budući da se izložba događa sada, pa zatim vrijeme pridružimo podovima na zidu, vidjet ćemo da su ona različita. Ali, reklo bi se zrcalno postavljena – i jedan i drugi par izvješćuju o prošlosti i sadašnjosti.

Promatrajući kompoziciju te slike, toga zidnog kolaža, dvije fotografije u gornjem lijevom uglu, a druge dvije u donjem desnom, dakle, sasvim međusobno razmaknute, reklo bi se maksimalno s obzirom na površinu slike, postaje jasno da one svojim pozicijama komentiraju naziv ilustrirajući najveću moguću daljinu. Nju također konkretno i materijalizira tanka traka zlatne boje, koja, dijagonalno postavljena, spaja parove. To je, dakle, točna ta daljina, po zlatnoj je traci slika dobila ime.

Dva poda gore lijevo označavaju profesionalnu djelatnost, fotografija gornjeg kulira snimljena je u bivšem prostoru MMSU, kojeg je Tolj ravnatelj, a donja u sadašnjem. Nasuprot su dva poda Slavenovih domova, gore onaj bivši, roditeljski, a dolje sadašnji, obiteljski, gdje mu stanuju djeca i žena. Nažalost, donji se podovi nalaze u Dubrovniku, a gornji u Rijeci. Zlatna crta ne samo što simbolički ilustrira daljinu između dva života, locirana na suprotnim krajevima, nego dapače, u omjeru 1:100000, precizno definira zračnu udaljenost od 420 kilometara između ta dva grada.    

Osim dužine i njena je kosina precizno određena s obzirom na horizontalnu liniju između zida i poda, kao donjeg okvira slike. Kada bismo preko te slike stavili kartu obalna područja u istom omjeru, fotografije podova na slici nalaze se točno na pozicijama Rijeke i Dubrovnika, linija zemljopisno odgovara najkraćoj udaljenosti između njih, a istodobno funckionira kao dijagonala pravokutna zida. 

Galerijska zapreka, odnosno Gretin pod, osim što je iskorištena kao vizualno označiteljsko sredstvo, preuzima i ulogu simbolična označitelja trenutnih okolnosti autorova života. I to, reklo bi se, preko njegova elementarna svojstva, upravo karakterističan sastav ‘kulira’, odnosno njegov apstraktan motiv, nedvojbeno dokazuje, poput otiska prsta, da se ovakav uzorak, detalj što ga fotografija prikazuje, nalazi točno tamo i da ne može biti nigdje drugdje. Takva fiksna pozicioniranost potcrtava svojevrsnu sudbinsku neumitnost, čija ukazanja Slaven i inače autorski interpretira. Kao što je to, primjerice, bio slučaj kad mu je u gužvi na Stradunu neki turist, vođen čime drugime nego podrugljivom ironijom sudbine, noktom na nozi dobrano oštetio Ahilovu tetivu, što je potom postao sadržaj izložbe pod imenom “Ahilova peta” u Radničkoj galeriji (2013.).

Ta je zapreka ostvarila formativnu platformu, pod je promaknut u generatora situacije koja osim slike uključuje i kontekst, što znači da je rad aktivan s obzirom na prostor, kreativna ga je zamisao, proizašla iz oblika zapreke, doslovno pomakla na dvije suprotstavljene lokacije. Uzeo je, dakle, od zapreke koliko mu je trebalo da se miče, no to što je uzeo, ne samo da najmanje sprečava pomicanje, nego je konkretna namjena te zapreke, u ovom slučaju poda, upravo ta da ga omogući.  

Dapače, hod, kojim Valéry simbolizira kreativni proces, a Tolj ga procesualno i realizira, moguće je i doslovno dovesti u značenjski kontekst u kojem se nalaze i pod i daljina. Jer, sve mora biti zastupljeno, ukoliko hodamo, negdje idemo i po nečemu koračamo. Vraćajući se iz tog značenjska okruženja u realnu situaciju, postaje jasno kako u ovom slučaju daljina predstavlja sadržajnu zapreku. Što bi značilo da je korištenje vizualne zapreke u cilju realizacije rada, zapravo u službi izražavanja sadržaja, onoga što inače i jest Slavenov problem, čija se realnost ovdje autorski uprizoruje. Tek je slikom moguće simbolizirati daljinu koja se ne može prehodati. Portretirati njen problem. Koji u ovom slučaju ima konkretno ime i prezime, no kao pojam temeljno i označava ono što se nalazi izvan dosega ili ono razdvojeno, u svakom slučaju suprotno od blizine.

Valéryjevo šifrirano uputstvo Tolj primjenjuje na konkretnu situaciju čime riješava konceptualnu dimenziju izložbe. No, u činjenicu njena uspješna kreativna prijevoda ugrađena je i nemogućnost prevladavanja stvarne daljine, čime se rad sasvim približio životu, kao da se priljubio za tu nevidljivu opnu koja odvaja stvarnost od njene autorske interpretacije. Kao da s druge strane te opne nijemo protestira kontra tih postavki, kontra daljine koja je egzaktna i prezenta koji će potrajati.

Na kuliru u gornjem dijelu slike će stajati on, na donjem njegova obitelj, a na ovome ovdje publike neke druge izložbe.

Categories
All Radnička galerija, Zagreb razne tehnike Volumen 2

AHILOVA PETA

Izraz ‘Ahilova peta’ mitološki je simbol za slabu točku. Ili, u prenesenom smislu, za općeprihvaćenu ideju kako svatko ima neku slabu točku. Slaven Tolj koristi upravo takvo općeprihvaćeno razumijevanje naslovnog pojma kao svojevrsno asocijativno reflektirajuće tijelo koje odraz tog pojma prelama kroz sve predstavljene radove. Tako postavljena platforma omogućuje mu posve doslovno baratanje naslovnom temom i njeno istodobno tumačenje kroz takav simbolično asocijativni refleks.

Naime, on projicira rendgentsku snimku svoga stopala ispred koje je štap naslonjen na zid i stolica na kojoj su bijele rukavice. To je dakle njegova Ahilova peta. Samo po sebi, to ne znači ništa. Takva dimenzija doživljaja može se primijeniti i na sve ostale radove i također postaviti kao neka vrst platforme, jer niti jedan izloženi rad sam po sebi ne znači ništa. Kad bi netko posve neupućen ušao u galeriju, izašao bi s jednim velikim ili nekoliko manjih upitnika u mislima. Ali neupućenima se očito Slaven ne obraća. Između ostalog, na taj način pomalo otklanja još uvijek prisutnu mistifikaciju kako umjetnički rad mora u sebi sadržavati i mogućnost da ga šira javnost razumije. Ili, sličnu mistifikaciju kako nije dovoljno da umjetnik vodi dijalog sam sa sobom. No, tko su uopće neupućeni? Jer on ovdje komunicira sam sa sobom ali u kontekstu u kojem već više od dvadeset godina potvrđeno postoji na nekoliko razina – kao autor, kao javni kulturni djelatnik i kao aktivni prosvjednik protiv društvenih i političkih devijacija. Stoga, Ahilova peta, iako njegova, ovdje simbolizira slabu točku društva u cjelini koja je prispodobljena kroz osoban primjer javno aktivnog člana tog društva. Osim naslovnog, ta je simbolika potkrijepljena i ostalim predstavljenim radovima u kojima se nastoji prepoznati i ustanoviti upravo točka u kojoj se dodiruje njegova osobnost s njegovom javnom ulogom. Konkretno, rendgentska je snimka učinjena zato što je Tolju u gužvi na Stradunu neki turist nehotice zabio nokat u ahilovu tetivu nanijevši mu povredu zbog koje on još uvijek šepa. Takav, prilično nevjerojatan, incident on s pravom znakovito izolira. Kao jedan od bitnih (da ne kažem ključnih ili vodećih) pripadnika pokreta otpora masovnoj, bezglavoj najezdi jeftinog turizma, sada, u trenutku kad nakon dvadeset godina privremeno napušta front, jedan od turista ga nenamjerno ozljeđuje. U simboličkom trenutku, na simboličkoj lokaciji i, konačno, na simbolički dio tijela. On je kao javni djelatnik, kojeg, između ostalog, označava i posvemašnja tvrdoglavost što ju je moguće usporediti s donkihotovskim nasrtajima na vjetrenjaču, napadnut na tjelesnoj razini, ali upravo od te vjetrenjače. I sada, na ovoj izložbi, iz subjektivne perspektive prilazi sebi kao postojećoj činjenici u objektivnim okolnostima, odnosno kao autor koji svoj život tretira kao materijal. Jer kako drugačije i prići takvu slučaju? Što bi on trebao simbolizirati? Tko zapravo stoji iza nenamjerna udarca nogom usputnog turista? Upravo činjenično stanje kojeg ustanovljuje ili omogućuje ili preferira određena energija kao eksponent određena svjetonazora kojim dominira pohlepa. To je strana protiv koje je usmjerena Toljeva javna djelatnost. I dosljedno slijedeći donkihotovski procede, taj ga kontekst de facto i ranjava.

Spoju osobnog i javnog sebe autor Tolj prilazi iz raznih pers­pektiva dokumentirajući razne događaje. Taj spoj, odnosno liniju dodira ponovo simbolično materijalizira na tjelesnoj razini označujući kožu kao mjesto dodira ljudske unutrašnjosti s njegovom okolinom. Pa je tako na jednoj fotografiji prikazana netom završena tetovaža logotipa Lazareta (kojeg je dugi niz godina, sve donedavno, vodio) na njegovu ramenu, a na drugoj tetovaža logotipa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (kojem je odnedavno ravnatelj) na njegovim leđima. Osim toga, takvim upisivanjem izražava i nedvosmislen stav odnosno ideju o mjeri osobne odgovornosti s obzirom na preuzetu dužnost. Usporedivo uporište ima i rad što ga je nacrtao na zidu galerije – prepoznatljive četiri okomite crte preko kojih je povučena dijagonalno peta crta najčešće označava brojanje i povlači asocijaciju na zatvoreničko brojanje dana do slobode. Prebrojivši crte na zidu dobivamo broj 48, toliko Tolj naime ima godina. A forma predstavljanja njegove dobi istovjetna je kao i trenutan oblik registriranja broja posjetitelja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Što, između ostalog, pomalo ironično upućuje na neke formalne zadatke što bi ih na novoj dužnosti morao riješiti.

Još jedna poveznica između prošlosti dubrovačkog domicila i sadašnjosti u riječkom egzilu ustanovljena je u radu nazvanom po novoj riječkoj adresi i to ponovo naglašeno isprepličući javnu i osobnu dimenziju. Na zidu je (po svoj prilici negdje ranije javno objavljena) izjava Andre Vlahušića – Nema slobode bez vlasništva. Slobodan čovjek, koji nema ništa nije slobodan čovjek. Ispod toga je nekoliko fotografija uglavnom praznog stana što ilustriraju način Toljeva riječkog života, a jedini konkretan sadržaj su pisma njegove djece. Kao prvo, dakako da nisi slobodan ako si odvojen od djece. Drugo, s obzirom da djeca ni u kom smislu ne mogu biti bilo čije vlasništvo, a materijalnoga očito nema, Tolj je, znači, dvostruko neslobodan. Treće, Dubrovnik kao najistaknutija točka na našoj turističkoj karti pomalo je kao kokoš koja nese zlatna jaja, samo tu bi kokoš ponekad trebalo i nahraniti. Odnosno podržati i angažman koji nije isključivo usmjeren prema momentalnom ostvarivanju profita ili sticanju materijalnog vlasništva nego unapređenju kvalitativne razine. Upravo to i jest osnovni razlog dugogodišnjih razmirica između Tolja i turističkih profitera koje gradonačelnik ovakvim statementom nedvosmisleno podržava. Ili drugim riječima, blagoslivlja stranu koja nastoji izbaciti Tolja kao kamen spoticanja svojim planovima. U čemu nakon dvadeset godina i uspijeva. I četvrto, problematičan doživljaj vlasništva povod je masovnom protestu Dubrovčana u akciji ‘Srđ je naš’, uperenoj protiv ekstremno skupog i ništa manje sumnjivog projekta izgradnje golf terena. Akciji u kojoj Tolj i dalje aktivno sudjeluje. Dapače, u Frankfurtu na Lüften festivalu izvodi performans (kojeg ovdje predstavlja fotografijom) u kojem si na kožu ubada beđ ‘Srđ je naš’ referirajući se na svoj raniji performans kad si je na prsa zašio crno dugme. To je crno dugme simboliziralo komemoraciju poginulim braniteljima grada. Parafraza je više nego jasna.

Snimka grafita snimljenog u Puli prikazuje Toljevo lice ispod kojeg piše ‘Tolja za župana’. U pitanju je rad nepoznata autora nastao kao reakcija na konflikt što ga je Tolj imao sa istarskim županom Jakovčićem nakon otvorenja Porečkog anala 2010. Povod tom sukobu jest Jakovčićeva kritika Toljeve koncepcije izložbe a pomalo i suvremene umjetničke scene. Već sama činjenica da političar koristi svoju protokolarnu ulogu za izraz osobnog mišljenja o temi koju ne poznaje i ne razumije govori dovoljno o političkoj aroganciji. Kad se tome pridoda podatak da je Jakovčić i nekakav funkcioner u hrvatskom golf savezu postavlja ponovo politiku u službu osobnih interesa i svrstava je na stranu suprotstavljenu suvremenoj umjetnosti čiji je jedan od prioriteta ukazivanje na društvene devijacije. Stoga je taj grafit u paradoksalnoj zamjeni uloga pomalo i karikatura utopističkog iskaza koristeći ponovo Toljevu osobnost kao paradigmu takve namjere.

Konačno, ideja donkihotizma najeksplicitnije je prisutna u videu Mutno sjećanje na jednu izgubljenu fotografiju. U pitanju je prikaz mehaničkog konja kao igračke za djecu u koju se ubacuje novac da bi ga se jahalo. To je referenca na Slavenov performans u okviru Subverzive film festivala, 2008. u kojem je on gol jahao tog konja istodobno čitajući Don Kihota. Sedlo je sada prazno. Tolj više nije Don Kihot. Vjetrenjače mogu predahnuti.