Što još mora biti istina, ako je to ovo?, slobodnije bi se moglo prevesti naslovno pitanje umjetničke knjige kao središnje izložbene točke.

Knjiga je specifično oblikovana, pa i uvezana, stranice su presavijene duplerice koje nemaju otisnutu pozadinu jer se ona ne vidi zato što su ‘duplerice’ u hrptu spojene, za razliku od onih u časopisima koje je moguće rastvoriti. Ispada kako se radi o ručno uvezanim izrezanim dijelovima stranica iz časopisa, poput pedantno arhivirana materijala. Na to pomalo upućuje i oblik uveza, ljepenka u ulozi također pedantno izrađenih korica fascikla, u koji je, dakako, naknadno moguće ulagati nove materijale ili ih vaditi. Naime, stranice su s koricama i međusobno spojene vijcima koje je moguće odviti, pa onda i pojedinu duplericu vidjeti u cijelosti. U tom bi se slučaju raširila lepeza svega onoga od čega se sastoji to ovo, ta kondicionalna istina, odnosno predloženi svjetonazorski model.

Dakle, sadržaj tog dosjea jest istina od koje se polazi, na koju se nadovezuje pitanje što bi ona još morala biti. Ona se sastoji od dosad sakupljene građe koja, pak, uključuje slike i tekstove. No, kao što uvez simulira mapu, tako i sadržaj simulira prikupljenu građu. Dakako, tek donekle, sirovine za izradu slika i komponiranje tekstova su sakupljene, pronađene, find footage. No, dok se vizuali ponašaju anarhično, preuzimaju razne forme, od prevladavajućega kolaža preko jednostavnih crteža do neraspoznatljivo povećanih detalja, ilustrirajući donekle apstraktan interes vlasnika/ice dotične arhive, dotle tekstovi slušaju geometriju, provociraju dijagonale, lijeve i desne, horizontale i vertikale, blokove i centrale, nestaju na sljedećim stranicama i pojavljuju se ni iz čega.

Preuzimaju formu upitnika, on djelomično podsjeća na djevojačke leksikone koji su kružili razredom, pa bi izabrani/e anonimno upisivali svoje odgovore na njima referentna pitanja, a i pogađali tko se krije iza kojih odgovora. Svojom sveobuhvatnošću, bezbrojnim se pitanjima pita gotovo sve što bi se moglo pitati, Sanjin upitnik preuzima identitet određene kategorije koja će potom, po danim odgovorima primiti ili ne primiti kandidatkinju ili kandidata u svoje članstvo. Međutim, upitnik je, koliko se god možda sastojao od pitanja koja smo već negdje čuli ili nas podsjećaju na ona koja smo čuli, toliko opsežan da se čini kako bi ispitanik/ica završio/la sam/a u svojem klubu. Osim ako iza tih pitanja ne stoji kakav složeni algoritam koji odgovore razvrstava u neke svoje pretince, pa ih onda prodaje zainteresiranim trgovcima.

Zanemarujući bauk totalitarističke komercijalizacije od koje čovječanstvo strepi ili doktorat iz psihologije koji se temelji na rezultatima dotične ankete, zbroj tih pitanja ilustrira agresivnu profanaciju, čak banalizaciju života u suvremenu društvu. Prema svemu se treba odrediti, prisutnost u velikoj gužvi na društvenim mrežama nalaže neprestano opredjeljivanje, poput pristanka na standardizaciju sebe, nije uputno biti nestandardan, izvan grupe, čiji odgovori na pitanja ne odgovaraju određenoj kondicionalnoj istini.

Pitanja se pojavljuju u jatima zato što skupine pitanja odgovaraju nekom geometrijskom redu. Pojedina jata identificira i upitna riječ kojom sva pitanja započinju, poput jata ptica koje imaju jednak kljun. Zahvaljujući upitnoj riječci (tko, što, zašto, kada, kako…), nizovi pitanja podsjećaju na litaniju u kojoj svaki redak molitve, svako novo obraćanje, započinje istom riječju.

Ima i nediscipliniranih pitanja, odmetnutih od jata, bez upitne riječi, bez reda i poretka razbacane po čitavoj stranici, štoviše, kad ne bi bilo upitnika, to bi bile izjave, ‘opis posla’, ‘stil potpisa’, ‘zvjezdani znak’, ‘nerealizirani projekt’… Osim u formu gotovo apolinerovske vizualne poezije, neki su složeni u vizualnu prozu, pitanja se nastavljaju u blokovskom stupcu, ne tražeći novi redak za sebe. Postoje i odlomci, čak je poneko pitanje i zacrnjeno, pokušaj cenzure je spriječen, pitanje odlazi u negativ. Ili pak jedno pitanje preuzima čitavu duplericu. Doima se kako je dizajneru Svenu Soriću prepušteno oblikovanje prijeloma samo s jednim zadatkom: sve različito, ali uvijek neka forma.

Što se tiče prijeloma vizuala, tu su Sorićeve ruke bile čvrsto vezane, trebalo je tek aplicirati autoričine materijale. Dakako, bez uobičajenih uvodnih stranica s nazivom i slično, knjiga započinje fotokolažom i smjesta izaziva dojam, reklo bi se, ready made sadržaja. Izdvojen iz izvorna konteksta da bi u novom uvezu zadržao svoj izraz, ali postao uzorak svoga konteksta, pa je tako taj prvi vizual zapravo fotografija žene koja vjerojatno reklamira šampon za kosu, no preko te fotografije u boji su nepravilno izrezani dijelovi neke crno-bijele fotografije, odnosno, više njih, u jednom izrezu prepoznajemo oko, u drugom uho, ali u onomu najvećem, koji prekriva polovicu ženina lica, ne prepoznajemo ništa. Unatoč šifriranoj kombinaciji realističnog reklamnog portreta i apstraktnih elemenata, upravo se, slikovito govoreći, u suradnji magazinske komercijale i umjetničke eksperimentale odvija autoričin slikovni dijalog. On najčešće koristi izlomljene prizore, izrezane replike, možda se uopće i ne nadovezuju jedna na drugu, otvara prozore u onaj svijet iza ovoga kojeg vidimo, ponekad galami ekstremno povećanim detaljem, drugi put šapće transparentnim crtežom, otvara portale, dimenzionira ili multiplicira izrezane subjekte, odlazi u negativ i vraća se iz dubine svemira, no to uopće i nije svemir doznajemo kad otvorimo preklopljenu duplericu, nego lice. Iako je većina materijala vjerojatno preuzeta iz raznih časopisa, toga beskrajnog sirovinskog rezervoara, svaka pojedina slikovna replika ima svoju logiku. Antoine de Saint-Exupéry kaže da je poetska slika sastavljena od različitih elemenata povezanih artikulacijom novoga logičkog reda, te da vrijednost slike ne leži u izboru tih elemenata, nego u tome da su predloženi zajedno. Uspostavljajući njihov identitet, stvaramo prostor. Utvrđujući im logičko mjesto, kreiramo također i svemir. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Ne zna se čak ni postoji li uopće iako mu se slika podvrgava. Ili, preciznije, podvrgava se određenu ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji zapravo i ne postoji osim kao jamstvo.

U Sanjinu slučaju taj neodređeni svemir jest svojevrsna kreativna sloboda, prepuštanje kolažiranja unutarnjem vodiču, koji poput dizajnera u tekstualnom dijelu knjige ima odriješene ruke. Pritom kao da autorica sa strane promatra uspostavu nove konjugacije, koja se, listajući knjigu, očito svaki put ispočetka ustanovljuje. Ipak, koliko god bila različita njihova uprizorenja, ona i dalje pripadaju istom jeziku, istom logičkom redu, knjizi koja je stvorila prostor u koji se elementi smještaju odmah, takoreći bez znanja, gdje im je mjesto očito.

Osim knjige kao središnjeg eksponata, izložba uključuje i njezine materijalne i nematerijalne derivate.

Nekoliko objekata simulira trodimenzionalizaciju fotokolaža iz knjige, fizičkim odvajanjem kolažnih slojeva na međusobno razdvojene staklene plohe. Dijelovi slika, izrezani iz svojih stranica, odvojeni od svog domicila, sada su još i zarobljeni svaki u svom prozirnom prostoru, dospjeli su u ulogu materijalna raščlanjivanja elemenata od kojih se predstavljena istina sastoji.

Objekt je oblikovno i izvedbeno na visokoj razini, pet debelih stakala uglavljeno je u drvenu podlogu, mogao bi poslužiti kao nagrada na nekom filmskom festivalu, recimo eksperimentalnog filma u Oberhausenu. Na tom bi festivalu autorica mogla i konkurirati nematerijalnim derivatom u formi eksperimentalnog filma, koji unatoč tomu što je napravljen isključivo od fotografija, raznim kadriranjem, montažom, efektima te tretmanom teksta, odnosno pitanja, kao titla, uspijeva zaustavljeni medij knjige pretočiti u vremenski medij filma.