Categories
All Galerija AŽ, Zagreb slikarstvo Volumen 5

MAČ IZ KAMENA

No, dok kralj Artur, sudeći po legendi, kao mladić  iz kamena vadi svoj Eskalibur, da njime osvoji i označi  vrijeme svoje vladavine, Niko Jakir svoje oružje izvlači tek po završetku radnog vijeka. Izložba, naime, kao središnju temu uzima činjenicu njegova odlaska u mirovinu. Slobodan od obaveza, vladavinu nad vremenom osvojit će umjetničkim alatom. 

Pripreme za tu akciju započele su još prije pet godina kada je taj, po zvanju diplomirani pravnik, a po zanimanju stečajni upravitelj, odlučio stručnom podukom produbiti vještinu slikanja.

Rezultat je bila izložbom predstavljena serija slika, što bi se jednom riječju mogle okarakterizirati kao interpretacije nekih slavnih remek djela, odnosno Jakirovi osobni odgovori na specifičan kolorit, motive ili poteze njemu dragih majstora. Revijalno predstavljanje ostvarena dijaloga sa slikarskim metierom, međutim, kao da je bila završna etapa u nauku, njome kao da je dobivena propusnica u prostor korištenja vještine kao alata, kojim se koristi u cilju realizacije koncpetualnih zamisli. 

Drugim riječima, hobističko zadovoljstvo slikanjem naslijedila je želja da se njime i nešto konkretno izrazi, dapače, da se ono iskoristi kao sredstvo u službi iskaza osobne teme, odnosno u službi metaforičkog prijevoda vrlo konkretne stvarnosti.

Pa budući je sadržaj ove izložbe, predstavljene povodom odlaska u mirovinu, upravo ono što je prethodilo tom odlasku, a to je posao što ga je Jakir, kao pravnik, u radnom vijeku obavljao, te budući je taj sadržaj prilično ironijski intoniran, tako i slike postaju konceptualne poluge mimikrirajući se u medij karikature.

No, izložba, osim slika, uključuje i druge elemente: instalaciju, video, audio, kao i dokumente iz arhive, stoga ju je moguće okarakterizirati multimedijalnom. Što je zapravo posve drugačija situacija od onoga što bi se očekivalo od pravnika priučena slikanju, koji mirovinu dočekuje spreman za odlazak u prirodu sa štafelajem pod rukom. Nasuprot tome, ovakav ga pristup regrutira u aktivnog protagonista suvremene scene ponajprije zbog metaforična tretmana teme koja portretira njegovu specifičnu situaciju, ali je istodobno i prilično referentna s obzirom na generalnu situaciju.  Stoga bi se moglo reći kako Jakir, ne samo da je naučio baratati odgovarajućom vještinom, nego da je tu vještinu podredio konceptu, a uključivanjem drugih elemenata, koji taj koncept upotpunjuju, odnosno zaokružuju, da  razumije i barata polugama suvremena iskaza.

Međutim, prije nego što se krene na opis radova, treba se odrediti i prema mogućem prigovoru kako je progovorio tek sada, kada više nije u dosegu, da je izvadio mač tek kada je došao u situaciju da bude ‘zmača’, odnosno da je krenuo ismijavati pravni sustav tek kada ga on više ne može materijalno ugroziti, otkazom ili slično. Takav prigovor u samom začetku opovrgavaju dokumenti iz arhive, službeno, štambiljom i potpisom, verificirani, sada povećanjem pretvoreni u izložbene artefakte, koji dokazuju kako je ironično propitivanje pravnog sustava započelo odmah na početku njegove karijere. Te da je takva aktivnost strpljivo čekala pogodan trenutak objave. Odnosno nazivnik koji će ih sabrati u materijal djelatan za autorsku interpretaciju vlastita radna vijeka. Ono što su bile usputne crtačke intervencije po službenim dopisima, sada su dokazi o odnosu što ga pravnik Jakir ima spram pravna sustava, bilo u pojedinačnim slučajevima, bilo u cjelini.

Pa nas tako odmah u prvom dijelu galerije, takoreći njenom predvorju, dočekuju povećani faksimili originalnih dokumenata, datiranih iz osamdeset treće godine, o njegovj ‘prvoj’ konceptualnoj pravničkoj akciji, koja, moglo bi se reći, anticipira kasnije zahuktali pokret za zaštitu životinja. Doznavši, naime, iz novina za odluku crikveničke općine o odstrelu dva medvjeda, on općinskom vijeću upućuje dopis u kojem predlaže sebe kao njihova pravobranitelja, budući su po njegovom mišljenju nepravomoćno osuđeni i u tom smislu, radi otvaranja postupka, traži od njih na uvid potrebnu dokumentaciju. Oni mu odgovaraju da mu mogu traženo dati na uvid ukoliko im prethodno dostavi uredno ovjerenu punomoć u skladu s članovima 53. i 57. Zakona o upravnom postupku.   

U međuvremenu u novinama pronalazi i odluku o odstrelu druga dva medvjeda, u Konjicu, tamo se također javlja kao njihov pravni zastupnik, o čemu nas izvješćuje uredno ovjerenom dokumentacijom.

Prošavši kroz, takoreći, uvodne članke Jakirova autorska procedea, dočekuje nas slikarska instalacija preko čitava galerijskog zida. Na donjem dijelu, naslonjene na pod nanizane su slike što prikazuju crvenu drvenu ogradu ispred plavog neba. A na nebo je okačeno mnoštvo povećanih dokumenata iz njegova radnog vijeka, službenih dopisa s njegovim intervencijama, bilo sličicom ili tekstom. A svi oni sadržajem odgovaraju ideji cijele instalacije, koja zapravo predstavlja Jakirov prijevod poznate poslovice: Ne drži se prava kao pijan plota. 

Budući je instalacija zauzela glavni dio galerije, serija slika većeg formata što predstavlja životinje, najčešće prašćiće, smještena je u hodnicima, pa prolazeći kraj njih, kao da listamo poglavlja knjige, te shvaćamo da je instalacija, kao najavni manifest, zapravo njena naslovnica. Osim likova i prepoznatljiva slikarska rukopisa, u cjelinu ih svrstavaju i nazivi pojedinih slika što također preuzimaju formu poslovice. Kada, primjerice, dva prašćića udaraju u isti bubanj, to se zove “Dva pravnika, tri mišljenja”, kad se nalaze u čamcu, veslaju svaki na svoju stranu, što će reći, u suprotnom smjeru, čamac s obje strane ima pramac, a na svakom je pramcu otisnut karakteristični znak za zakonski paragraf, slika se zove “Zakon je jasan”.

U jednom je uglu smješten i diptih: praščić za stolom razmišlja, o čemu svjedoče brojni otisci paragrafa oko njegove glave, slika se zove: “Što misliš ne napiši…” Na ovoj kraj nje je ista scena, osim što prašćić glave oslonjene na ruku očito drijema, o čemu svjedoči i izmjena kolora, iz dnevnog u noćni, u njegovoj pozadini. Pa kao što se situacija nadovezuje na ovu prvu, tako to na svojoj razini čini i naziv: “… Što napišeš ne potpiši”.    

Crteži su učinjeni gotovo dječjim potezima, tek ugrubo linijski naznačujući sadržaj, koji se potom kolorira, no i ispunjavanje ploha bojom ostaje odgovorno ovlašnom crtežu – ne ispunjava ih posve, tek naznačuje ispunjavanje. Međutim, baratanje snažnim kolorima posve poništava dojam nevješta crteža, dapače, njegov oblik i nanos boje čitamo kao sadržaju primjerenu formu iskaza, sve je jednako podređeno demistifikaciji ozbiljnosti kojom se pravni sustav nastoji reprezentirati. Pritom je takav nož (ili mač) u leđima osobito bolan, budući dolazi od njegova vrlo dobra poznavatelja.  

No, istodobno, dobiva se dojam kako i ta, narativom izražena karikatura, dolazi u službu postizanja kompozicijskih planova, što govori u prilog vizualnoj razrađenosti sadržajne premise.    

Prolistavši knjigu dolazimo i do kraja izložbe gdje nas očekuje video. On je krišom, odnosno ilegalno, dakle, nepravomoćno, snimljen od strane, dosadašnjim tijekom izložbe već prokazana špijuna, te guje u njedrima pravna sustava, i prikazuje reakciju portirke na njegovu pojavu. Primjetivši kako ju vrlo zabavlja činjenica da s radna mjesta odlazi tek dva sata nakon što je došao, odlučuje potajice snimati njenu reakciju i izdvaja nekoliko epizoda u kojima ona puca od smijeha čim ga vidi da ide.

Njen je smijeh iskren i zarazan, njime kao da se Jakir simbolično i oprašta od svog radnog vijeka. Nimalo nesretan zbog tog odlaska, a zašto bi i bio, kad mu je mač već u ruci. Ali, nimalo nesretan niti zbog provedena vremena, budući mu je, osim profesionalne potvrde, o čemu svjedoče spomenuti dokumenti, podarilo i iskoristivi materijal za izložbu.

Pa kad je već obilazak izložbe završio, dok mu već mašemo s obale, a on odlazi mačem pokoriti kakve druge administrativne Mordrede, poput post scriptuma ili kao da se i orkestar uključio u svečanost odlaska, začujemo zbor koji izvodi pjesmu, nekima jako dobro poznatu, budući im je bila nezaobilazan dio mladosti, koja dakle, ovdje ima dvostruku pozdravljajuću ulogu: određenom vremenu, ali i kao njegov osoban, onima koji ostaju:

“Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad. Srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad.”