Ako govorimo o prozoru, tada je to samo onaj nacrtani, kaže Viktor Šklovski misleći pritom na autorsku perspektivu kroz koju umjetnik interpretira svijet. Prozori Galerije Prozori nisu nacrtani, ali se na njihovoj prozirnosti predstavljaju nacrtanosti, što će reći, različite autorske realizacije koje se često koriste upravo tim svojstvom, mogućnošću pojavljivanja u nevidljivom, ali postojećem prostoru između onoga vani i onoga unutra. Reklo bi se upravo ondje gdje i nastaje kreativna misao. Simbolika je dodatno naglašena sadržajem onoga unutra, to su misli, konkretizirane u knjigama. Stoga se autorske realizacije često odnose i spram ideje knjižnice, bilo kao jedinstvena skladišta umjetničkih ostvarenja, bilo kao prostora komunikacije gdje se, za razliku od gostionice, konzumiraju male ili velike doze nečijih misli, bilo kao arhive mašte ili svjedočanstva stvarnosti.
Dakle, s jedne je strane metaforičko carstvo duha, a s druge jednako metaforička prozirnost izložbenih zidova.
Polazeći od tih dviju značajki, Mirjana ih portretira, prozore instalacijom u prostoru, a knjižnicu instalacijom na stolu. Obje, međutim, kao da slijede Šklovskog, u prostoru su ‘nacrtani’ prozori, a na stolu knjige s ‘nacrtanim’ sadržajem. Dakako, ne baš doslovno, prozori nisu crteži prozora, nego njihove makete, a iako su slike sadržaj knjiga, one nisu naslikane.
Zapravo, to nisu čak ni makete prozora, nego objekti koji imaju drveni okvir unutar kojeg se nalazi sadržaj. Dakle, ne gledamo kroz prozor, nego u prozor, u njegov prostor. Mirjana oživotvoruje ključnu galerijsku karakteristiku, prozor dobiva volumen, istodobno konkretnim sadržajem unutar prozirnošću naznačena volumena predstavlja prostor kreativnosti. Prozori su nepravilnih oblika, okviri su sklepani od pronađenih drvenih komada, različito smješteni u prostoru, ili stoje na tankim neravnim metalnim žicama ili su njima obješeni, obično malo nakrivo, što sveukupno proizvodi dojam njihove nacrtanosti. Ponekad izostane gornja strana okvira ili čak i jedna bočna, no sustav je ustanovljen, prozori u prostoru stoje ili vise, zavirujemo u njihovu unutrašnjost, što nacrtani prozori misle, kakvim se oblicima te misli manifestiraju?
Sirovine su uzete s vanjske strane, iz eksterijera, bilo to kamenje ili komadi žbuke, šiblje iz neke močvare ili mahovinom obrasle otkinute grane voćke, možda komad drveta potječe i iz šume gdje ptice šute, no njihovu organizaciju unutar prozora određuje Mirjanin interijer, manifestacije njezina duha. Težište je na igri, slobodnom baratanju elementima. Okviri su postavljeni, koncept je jasan, sadržaj tih diorama odredit će asocijacija, trenutačan unutarnji poticaj, njemu je prepuštena glavna riječ, nevezan razumom postavlja konstelacije, možda i zaboravljajući kako je ta sloboda ovdje u službi, ima ulogu predstavljati prostor slobode unutar definiranog prozorskog okvira. Portretiran je i razum, iako je igra načelo konstrukcije, on ostvaruje sebe u cjelinama pronalazeći narativ, u prozoru bez krova gdje glavnu riječ vode plosnati komadi organskih tvorevina prepoznaje police za knjige, hrpa naslagana kamenja podsjeća ga na Antoinea de Saint Exupéryja: „Hrpa kamenja prestaje biti hrpa kamenja onog trenutka kada čovjek počne razmišljati o njoj noseći u sebi sliku katedrale.“
Mirjana se šeće šikarom, šumom ili gradilištem, u prozorima se ogleda susjedna zgrada ili voćnjak, žuta stakla sugeriraju noćni prolazak Savskom, a zelena savsko dno gdje struja leluja žilave biljke. No, to je tek neizbježno prisustvo razuma u doživljaju posjetitelja.
Napustivši razmišljanje uokvireno izložbenim prostorom, objekti prozora podsjećaju i na prozore u zgradama gdje se, unatoč uniformnim kvadraturama, neprestano odvija civilni život, unutar kojih svaki ima svoju priču, šireći taj doživljaj, svi smo na istoj kugli, nekad više, nekad manje opterećeni ili nagrađeni prisustvom ostalih, davno nestalih ili još uvijek opstalih, Mirjanini prozori istodobno označavaju i pojedinačnost i zajedništvo. Jednako kao što i prozor sam po sebi uključuje ono unutra i ono vani, pa dok ono vani i dalje nesmiljeno vlada našim postojanjem, ono unutra zadržava pravo doživljaja, u mašti preslaguje kamenčiće realiteta, imaginacijom koja je u stanju, kao što kaže argentinski fizičar i pisac Ernesto Sábato, prepoznati stvarnost u prividu, istovjetnost u proturječnosti, od istog su materijala kamen koji pada i Mjesec koji ne pada.
Međutim, svi su prozori različiti, to ipak nije zgrada ravnih linija, asocijacija vodi u starije dijelove grada ili na periferiju gdje nailazimo na prozore trošnih drvenih okvira s dvostrukim staklenim otvorima, očito se rijetko otvaraju, unutar njih se obično nalazi neki ukras, plastično cvijeće, tegla sa živim ili osušenim biljkama, ili nešto zaboravljeno, cipela, lutka iz djetinjstva, izblijedjela novinska stranica ili tek komadići oljuštene boje. Gledaju na ulicu, ljudi prolaze, vremena se mijenjaju.
Instalacija na stolu sastoji se od umjetničkih knjiga, stranice im nisu uvezane, na naslovnici čvrstih korica otisnut je početni stih kojemu nastavak pronalazimo na naličju zanaslovnice. Korice se ponašaju poput formalne, ali i značenjske futrole ili okvira u koji su umetnuti bijeli papiri na kojima su slike apstraktna sadržaja, slike su poput srednjeg stiha pojedinog haikua. Nisu nastale slikanjem, nego kapanjem vode na bijelu površinu papira, a onda su te kapljice, prije nego što ih upije papir, prljane priručnim lakotopljivim tvarima, kavom, čajem, kurkumom, crnim vinom ili tintom za pečate, onime što je pri ruci. Mrlje se šire proizvodeći oblake, jezera, šume, voćnjake, livade. Akvareli slobodne forme zamjenjuju poeziju nevezana stiha, svaka je knjiga jedna pjesma, instalacija je zbirka. Zavedeni naslovnim stihom, ‘jezero u dolini’ ili ‘u toplom zraku, na površini’ ili ‘sjaj, na trenutke’ ili ‘vidjela sam šumu gdje ptice šute’, prepoznajemo pejzaže.
Mirjana prolazi pejzažima ne izlazeći iz kuće, gleda ih kroz nacrtani prozor, prepušta slučaju da mu odredi konfiguraciju koja se potom širi u nepravilnim valovima sve dok se valovi ne smire i utope u bjelini papira. Ponekad se u kapljici zatekne i neka gušća smjesa i pejzaž dobiva gotovo reljefne izobare ili izohipse kakva gorskog grebena, možda Karpata… Cvjetne nas livade podsjećaju na Mirjanine cvjetne haljine iz prošlih izdanja, a plavkaste nijanse na doživljaj zore iz epizode „Tranzicija“.
Gledajući prozore, stječe se dojam svojevrsne zaustavljenosti, poput spremanja, konkretno uokvirivanja, nekog vani viđena prizora u autorski prijevod, kao da se oblikovanje dogodilo odmah po povratku izvana, predmeti izvađeni iz džepova, još u cipelama i kaputu, da se ne zaboravi nego što točnije prevede ono vani, neka konstrukcija koja je zaokupila pozornost.
U knjigama se putovanje odvija unutra, prvi stih je početna točka, otvaranje portala, zatim se vodstvo unutarnjim područjima prepušta nekoj osobitoj komunikaciji što se možda i neprestano odvija između nas i svega u nama, ali je rijetko vodimo jer je sve ostalo glasnije. Naziv izložbe, „Vidjela sam šumu gdje ptice šute“, također bismo mogli interpretirati kao prozor, s vanjske je strane šuma, a s unutarnje doživljaj osobitosti njezina stanja.
