Prividna linija u kojoj se nebo spaja sa zemljom mnogo je šira ondje gdje se nebo spaja s morem, najšira na Palagruži ili Jabuci, tamo se linija horizonta proteže čitavim obzorjem. Možda upravo slijedom te linije koja formalno prostor razdvaja na ovo iznad i na ovo ispod, ali također i na ovo ispred i na ono iza (koja miruje samo ako mi mirujemo), možda upravo zbog nje prostor doživljavamo horizontalnim, kao apscisu, a vrijeme okomitim, kao ordinatu, presijecaju se ovdje i sada. U SF filmovima postoje i vremeplov i teleporter, ali oba se drže svojih dimenzija, ostaješ na mjestu ako putuješ kroz vrijeme i obrnuto, u istoj si sekundi prebačen onamo. No, za razliku od ordinate koja se može širiti i gore i dolje bez obzira na to postoji li apscisa ili je nema, apscisa se može širiti samo u okviru ordinate, ne stoga što se horizont u vremenu pomiče prema gore, nego stoga što je ordinata za razliku od apscise zapravo zavjesa kroz koju prolazi linija horizonta. Ona je takoreći reže, no koliko god ta zavjesa bila tanka, iza nje je još jedna i tako u beskonačnost, vremenske se zavjese spuštaju preko čitava svemira. Samo zahvaljujući nama, koji s vrha Palagruže gledamo tu dramu, linija horizonta i dalje je živa, nisu je progutali slojevi zavjesa. 

Kako u doslovnu značenju, tako i u onom prenesenom, na apscisi je položena naša svijest, širina našeg poimanja stvarnosti, a na ordinati memorija. No, u tom su slučaju odnosi obrnuti, apscisu možemo širiti, a ordinatu ne. Štoviše, kako se po njoj uspinjemo, tako sve slabije vidimo u dubinu. Gubitak pamćenja nadoknađujemo širenjem svijesti. Pa dok u stvarnome svijetu horizont određuje naš pogled, okretanjem glave pomičemo ga lijevo ili desno, ali i dalje ne vidimo dalje od njega, dotle u onome prenesenom možemo puštati misli iza njega ili negdje u njegovu dubinu, one više ne putuju ni pravocrtno, lutaju neispitanim područjima i poslušno se vraćaju, pripovijedaju što su sve vidjele putom. Prekrasno je biti mudar. Mudrac sve zna a da nigdje nije bio, primjerice, za Kanta kažu da nije ustajao sa stolice, ali da su njegove misli pokretale svjetove.

Sudeći po pejzažu koji predstavlja Miran Šabić, njegove su se misli odlijepile od apscise, prostrujale ordinatom (mislima je sve dopušteno) i otputovale malo naprijed, u vrijeme možda čak i neposredno nakon ovoga. U pozadini slike većeg formata, ispred olovno siva neba budućnosti, uzdiže se olovno bijeli Velebit, a u prvom se planu usred snijegom zasijana polja uzdiže zabavište, platforma za igru nalik onoj na plaži, zrakom ispunjeni gumeni jastuci preuzimaju formu tobogana, penjalica i sličnog. Možda ju je donio neki veliki val, pa se polako povukao i ostavio je usred Gacka polja. U međuvremenu je dobrano zahladilo, biljke su se odavno osušile, sudeći po njihovu položaju ima i vjetra, a sudeći po snijegu, vjetar nije ugodan. Napuhano šareno igralište u toj olovnoj pustopoljini jest, dakako, prazno, nema više ljudi, možda nema ni atmosfere, možda su se sasušene biljke povinule pod posljednjim vjetrom, preživjela je jedino plastična platforma. Hladne i surove okolnosti ne prizivaju prohujalu kataklizmu, pejzaž je isti kao i sada, kada ne bi bilo te platforme slika bi predstavljala kasnojesensku pastoralu, razdoblje kada biljke hiberniraju, odnosno spavaju ispod zamrznute zemlje i čekaju ožujsku budilicu da osušene stabljike zamjene zelenim izdancima. Kada je ne bi bilo, širenje horizonta moglo bi se protumačiti poput svijesti o gašenju i paljenju, nestanku i nastanku, jednom riječju, ciklusima života. Kada ne bi bilo tog, s obzirom na veličinu Velebita, očito ogromnog uljeza, Gacko bi polje spokojno čekalo da ga proljeće probudi, nažalost, on je dokaz da buđenja neće biti. Gacko je polje, reklo bi se, uhvaćeno na spavanju, budućnost je nastupila, gumena je platforma aterirala i tu se više ništa ne može promijeniti. Ljudsko će zabavište nadživjeti ljude, kao što će i plastični otok u Tihom oceanu, površinom veći od Njemačke, nadživjeti ocean i ljuljuškati se na površini kad ispod horizonta više neće biti riba niti iznad horizonta ptica. Ili kao što šareni bomboni konzumacije smanjuju širenje horizonta svijesti.

Tu su i dokazi, slika je materijalizirana instalacijama, Miranove su misli odista i bile u budućnosti, na postamentu tik ispod slike naslikana je podloga koja se nadovezuje na polje u slici, stilizirano inkarnira smeđe izrasline zaostala bilja na bijeloj zamrznutoj zemlji. Platno oslikano povećanim kadrom na jedan dio prospekta položeno je na postament i doima se poput pokrova na odru, u njegovu su površinu, poput cvijeća na tom grobu, zabodene osušene biljke suncokreta. Latice nisu žute nego crne, posve sparušene mrazom, simuliraju polje suncokreta u okolnostima kad nema više Sunca, olovno je nebo spriječilo pristup životvornim zrakama biljci koja od njih i simbolično i doslovno živi. Crni suncokreti izgledaju kao negativ pravih, ne osunčani, nego oni neosvijetljeni, mračno kozmički ili kao suncokretovi kosturi preostali nakon što je svemir (ili čovjek) ugasio Sunce.

Tu je i nešto niži postament, slika na pokrovu mu je ista, no iz njega izranjaju osušene stabljike kukuruza, nakon nestanka temeljna simbola života, nema više ni hrane za čovjeka. Na sljedećem, još nižem, osušene su stabljike korova, nema više ni hrane za prirodu.

Srećom, čovjek je ipak uspio izmisliti vremeplov, vratio se u vrijeme kad je svega bilo nestalo i sačuvao uzorke. Svaka na svojoj polici, stepenasto postavljenima kao i autentični nadgrobni spomenici prirodi, nalaze se ‘arhivske’ staklenke, u gornjoj su crni suncokreti, u srednjoj osušeni, tamnosmeđi klipovi kukuruza i u donjoj mrtav korov. Staklenke se doimaju poput sačuvanih uzoraka neuspješnih eksperimenata u kakvu laboratoriju budućnosti, kao što se u genetskom laboratoriju čuvaju neuspješne genetske mutacije. Postavlja se pitanje tih znanstvenika koji su stigli iz budućnosti, prikupiti dokaze propasti u prošlosti, to može značiti da su se poslije naše sutrašnjice ipak razišli olovni oblaci, da se otopilo ledeno doba, da su novi ljudi shvatili pouku, može sunce, voda i vjetar, može znanost, može kvantna mehanika, može antigravitacija, ali ne može cijepanje atoma, ne može ni anorgansko ni atomsko, ni plastika ni bomba, ni dezodorans ni umjetno gnojivo. Prošli ljudi pokvarili su Zemlju, htjeli su i na Mars, pokvariti i njega, a u odnosu na svemir još su bili posve mladi, tek su se takoreći rodili, u odrasloj bi ga dobi prvo napunili smećem, sve dok mu se redom ne bi počeli kvariti pojedini sustavi, na kraju bi svemir od jada puknuo napola. Novi su ljudi proširili horizont, ali se nisu koncentrirali na apscisu, nego na ordinatu, umjesto rakete za Mars napravili su raketu za vrijeme. Poput antropologa koji smiju promatrati običaje primitivnih plemena, ali se ni u kojem slučaju ne smiju umiješati, tako i budući ljudi ne smiju ispravljati naše greške, nego ih samo evidentirati. Sačuvati ih u staklenci kao što se u antropološkom muzeju u staklenci čuvaju smanjene, sasvim sasušene glave urođenika.