Da bismo nešto mogli označiti paralelnim, mora postojati i ono s čime je to nešto paralelno, iako je često nemoguće ustanoviti što je osnovno, a što s time paralelno, primjerice, dvije tračnice ili dva kotača; ili pak dvije aktivnosti koje se odvijaju na istome mjestu, recimo, paralelni slalom; ili na različitim mjestima, na primjer futurizam, talijanski i ruski;  iako je u prvome fašizam prepoznao sebe,  a drugi se priklonio komunizmu, u jednom su razdoblju djelovali paralelno. Paralelu je moguće prepoznati i u naizgled nepovezanim situacijama, kamen koji pada i Mjesec koji ne pada od istog su materijala, paralelno s tržištem rada razvija se i tržište radovima, Albert Camus kaže da postoje dva vremena koja idu paralelno, ono koje vidimo i ono koje nas mijenja.

Navodno postoji i paralelna stvarnost u paralelnom svemiru, nju ne vidimo, ona se nalazi iza čvrsto zatvorenih vrata ili skrivena iza ogledala, možda je posjećujemo u snovima, našem paralelnom postojanju, koje nam, baš kao ni protagonistima serije Severance, nije dostupno.

A bilo nam je dostupno, primjerice Vasilij Rozanov kaže da djeca vide drukčije od nas, za njih je stolica živa, onako kako za nas ne može biti. Iz toga proizlazi kako je paralelna stvarnost ona imaginarna, svakako manje vidljiva od ove prave, odrastao je razum potiskuje u drugi ili treći, sve manje i manje vidljiv, plan, zamišljene se slike odbijaju od bedema stvarnosti, bedemi su čvrsti, još su okruženi i vodom, u njoj su krokodili, mašti treba poštena motka da preskoči opkop s krokodilima i prebaci se preko bedema. No, čak i ako joj uspije, sletjet će u osinje gnijezdo stvarnosti, gnijezdo kojim vlada razum i organizacija i uljeze će se smjesta spremiti u za njih predviđeno mjesto, koje unutar zidina nazivaju galerija, pomalo podsjeća na zoološki vrt kamo se odlazi vidjeti egzotične primjerke.

U jednoj od takvih ustanova, relativno zatvorena tipa, Mihael Klanjčić podražava doživljaj Rozanovljeva djeteta, objekte iz stvarna prostora raznim intervencijama oživljuje i pretvara u pripadnike onog paralelnog. Galerija postaje Klanjčićev interijer, čiji su elementi zapravo eksponenti njegova doživljaja, sporedni uzorci stvarnosti – luster, polica, prečka aluminijskih ljestava, slika na zidu, vješalica – autorskim potezom postaju protagonisti usporednih situacija. Ipak, iako zajedno s ostalima predstavljen kao dio interijera, objekt pod imenom „Bez naziva (plavi kvadrat)“, neonski znak metalnim nosačima okomito pričvršćen na zid na kojemu je ponovljena istoimena slika Franka Stelle, doima se poput ‘cimera’, onoga što se nalazi vani, na fasadi. Dječji je doživljaj zamijenjen onim umjetničkim, reklo bi se jednako slobodnim, cimer označava sadržaj unutrašnjosti, drugim riječima, elementi Klanjčićeva interijera jesu objekti odgovorni umjetničkim zakonitostima. Stellin „Plavi kvadrat“, bijeli ‘koncentrični’ kvadrati na tamnoplavoj pozadini (koji bi nas, da su crni, a podloga žuta, podsjetio na Bekarov logotip nekadašnje Fotokemike) osvijetljeni su neonkom, koju je s druge strane moguće i vidjeti (demistifikacija je uvijek dobrodošla), odabran je kao iskaz osobne Klanjčićeve sklonosti, ali u novoj se ulozi, reklamnog cimera, vrlo dobro snašao, uvjerljivo najavljuje sadržaj dućana. Njegov asortiman, postav kao da preuzima format kakva showrooma koji predstavlja uzorke apsurdnih artikala serijske proizvodnje (istodobno hineći i autorski štand na kakvu Artfairu), sastavljen je od objekata čija je autentičnost postulirana odgovarajućim, muzejsko-galerijskim propozicijama.

Samostojeći objekt u sredini prostora preuzima ulogu police, vrlo je slična onoj iz Ikee, s time što joj plohe nisu drvene, nego od poluprozirna plastičnog materijala raznih boja. Obično polica ima zadnju stranu ili je iza nje zid, da ne poispadaju stvari, obično je zatrpana sadržajem, češće knjigama nego pločama, pa je se i ne vidi. Ova je prazna, stoji u sredini, nema ni prednje ni zadnje plohe, poput vitrine u Arheološkom muzeju koja čeka eksponate, na tamne će plohe doći naušnice iz lokaliteta u Zagorju, a na ovu narančastu fosil iz Siska.

Aluminijski okvir stolice nalazi se na bijelom postamentu, osim okvira ima tek gornji dio naslona također od plastike, on kao da svjedoči kako je u prošlosti bila cijela, sada joj nedostaje sjedeća ploha, također vjerojatno plastična, i veći dio naslona, pa je slijedom tih hendikepa vjerojatno i završila u krupnom otpadu. Za razliku od police kojoj se smiješi djelatna budućnost, stolica je nedvojbeno izgubila funkciju i pripada prošlosti, Klanjčić je, međutim, spašava od vrlo izvjesne sudbine, postavlja je na postolje i proglašava nositeljem rada „I ovdje i jučer“. Duhovitu parafrazu lajtmotiva Huxleyjeva romana Otok, ‘sad i ovdje’, moglo bi se protumačiti kao svojevrstan portret sadašnjosti, u njezinoj su se jučerašnjici ovdje i proizvodile te stolice, sudeći po dizajnu i materijalu, jučer su one bile i podosta suvremene. S druge strane, tvrdnja kako je stolica i jučer bila ovdje, pod pretpostavkom da je jučer bila cijela, a očito je i sada ovdje, u ponešto reduciranu izdanju, pripada području takozvane nadrimetafizike, međuvrijeme (ono između jučer i danas) oduzelo joj je primarnu ulogu, no u novom životu, danas, dobiva mikrofon i postaje krunski svjedok onoga jučer.  

Na bijelom je postamentu i manji pravokutni objekt, unutar prozirne kutije od žutog pleksi stakla je pravokutna aluminijska forma u kojoj tek pročitavši legendu prepoznajemo gazište aluminijskih ljestava. Pa ako je stolica nekim ludim optimizmom još i mogla sanjati galerijsku promociju, iznenađenja gazištu nije bilo kraja. Ne znamo radi li se o srednjoj, gornjoj ili donjoj prečki, no, odjevena u, po mjeri izrađenu, prozirnu košuljicu, prestaje biti ready made i poput Pepeljuge s pravom osvaja mjesto u izložbenom maskenbalu. Njezin odabir i tretman zapravo ilustrira autorski prostor u kojem sve može biti sadržaj, no ipak, reklo bi se kako nije mogao biti veći raspon između njezine izvorne uloge i one koju preuzima u Klanjčićevu interijeru.

Nasuprot tomu, povijest ključnog elementa u radu „Bez naziva (gosti)“ jest upitna, na gornjem je dijelu bijelog papira većih dimenzija zalijepljena keramička pločica cvjetnog uzorka, koja je sudeći po otkrhnutim rubovima također imala svoju rolu u prošlosti. Na njezinoj je gornjoj strani crnim flomasterom, već pomalo izblijedio natpis ‘gosti’. U pločicu je učvršćena metalna vješalica, očito za goste. Ispod je crnim flomasterom pravilno iscrtan pravokutnik s ucrtanim središnjim uspravnim i vodoravnim linijama te dijagonalama. Kada je pločica s natpisom prestala biti ready made, onda kad je dobila vješalicu ili onda kad je zajedno s vješalicom obješena u galeriji? Ne znamo ni je li Klanjčić pronašao pločicu s natpisom, pa u nju učvrstio vješalicu, ali je jasno kako pravokutnik geometrizirano ponavlja raspored latica u cvijetu na pločici.  

Sa stropa visi objekt pod imenom „Studija događaja“. Dva su obruča, gornji i donji, spojeni uspravnim šipkama, očito od lijevana željeza, objekt je ukrašen diskretnim viticama, doima se iskovanim, podsjeća na predmet koji stoji kraj otvorena kamina u kojem se drže metalni žarači za raspirivanje vatre. Predmet je odavno negdje pronađen i otet nestanku zbog svog izgleda, naziv informira kako je dosta dugo čekao novu inkarnaciju, da bi konačno preuzeo ulogu lustera. Preciznije, ulogu kostura nekom lusteru jer mu nedostaje abažur. Ali, već proglašen lusterom, nije očekivao galerijsku podvalu, naime, kroz sredinu ide žica od žarulje koja je spuštena ispod njega, kao da je žica predugačka, svjetlo je ispod prostora za svjetlo. Za razliku od prečke ljestava koja je dostojno inaugurirana, ovom je ready madeu oduzeto dostojanstvo. Konačno, slika na zidu. Zove se „Bez naziva (talog memorije)“. Velika je formata, na platno napeto na okvir kaširan je smeđi pakpapir, a na njega je zalijepljena samoljepiva srebrna folija, koja pod određenim svjetlom može postati i zlatna. Naborima papira kaširana na platno pridruženi su nabori folije i proizvode procesualno nastalu apstraktnu kompoziciju, koja unatoč očitoj slučajnosti djeluje posve likovno i u potpunosti preuzima zadanu ulogu u Klanjčićevim razigranim paralelnim situacijama.