Categories
All Galerija Bačva, HDLU, Zagreb site specific Volumen 3

NULA

Ljubavnice su umjetnički kolektiv u sastavu od šest mladih autorica: Tamare Bilankov, Hrvoslave Brkušić, Stelle Leboš, Luane Lojić, Ivane Pipal i Ane Vuzdarić.

Nula je ambijentalna instalacija koja se sastoji od dvije tone zemlje, 111 biljaka, pretežno mladica raznog drveća, građevne skele i pregršt kontakt zvučnika. Kao dio instalacije u galeriji je ostavljen i alat, dvoje tačke, neke lopate i metle.

Iz kataloga doznajemo da su djevojke tijekom devet dana boravile u prostoru izgrađujući ovu site specific instalaciju čiji je središnji dio improvizirani totem ili brdo visine otprilike šest metara i napravljen od skele, zemlje i biljaka.

Intimno meditativno filozofska potraga Ljubavnica po njihovim riječima započinje ‘miješanjem materijala i situacija unutar prostora postupno gradeći ritam koji potiče cirkulaciju’.

Nula bi se moglo protumačiti kao ishodište i konačnica, ali i kao ništa. S obzirom da nešto ovdje ipak jest, kao i da se to nešto sastoji od nečeg što ponajprije asocira na prirodu, naslov bih ipak preveo kao početak odnosno povratak početku odnosno povratak prirodi u cilju kretanje od nule. Međutim, ideju te nule, njenu materijalizaciju ili taj konkretno ilustrirani početak je također trebalo izgraditi. Dvije tone zemlje je trebalo utovariti u tačke, nekako rasporediti a da ne bi podsjećalo ni na što drugo ili, preciznije rečeno, ni na što uopće. Plikovi na dlanovima i bolovi u leđima podsjećaju kako eliminacija bilo kakva podsjećanja nije jednostavna kao  i da do početka nije lako doći. Ništa neobično, osobna spoznaja nule nije besplatna. Ali može biti dragocjena. No ta je dragocjenost poput kapljice vode na dlanu, začas ishlapi. Što znači da se neprestano treba vraćati početku, ponavljati iste stvari, podsjećati se da mogućnost izbora uvijek postoji, da svaki korak ima alternativu, da se život može proći i paralelnim putem. Dobivati poklone koji ništa koštaju, primjerice, treba ih samo uzimati. Bez truda, bez borbe, doći i dobiti. Ili, s druge strane, zamijetiti postojanje nečeg što uvijek samo uzima. Što god se može dati ono uzme i stalno traži još, to je vreća bez dna. Plaća samo još većim apetitom. Čovjek je slab, ono što dobije brzo zaboravi, ali ono što daje dobro zapamti. Lijepo je imati bogato pamćenje, nezgodno što je cijena jako visoka.

Ili, podsjetiti se na ishodišnu točku, s obje se strane proteže beskraj. Pozicija jest određena, ali na tom pravcu i svaka druga je moguća. Nema više sile, nema sakrivene svrhe, nema nevidljivog kotača koji precizno određuje putanje. Tla se nekad pokoravaju, a nekad pokrivaju provalije neprozirnim bojama. Planina dodaje novu dimenziju ravnodušnom obzorju i u svom srcu čuva jezgru beskraja. Jezero je ogledalo prozirne vrste i ne zamućuje ga prolazak oblaka, oni ostavljaju brazde skromne u vječnosti, poput snova što se ne žude upisati. Riječni se nabor rastvara prema obali kojom smjesta ovladava. Vlat slamke prešla je posljednji meandar i zauvijek se zaustavila ovdje.

 Nula u galerijskoj interpretaciji Ljubavnica poprima izgled što bi u slijedećem ili bilo kojem drugom izdanju mogao sasvim drugačije izgledati. Jedna od Ljubavnica kaže da je ‘nula oblik vjetra’. Konstelacija toplih i hladnih zračnih masa koja rezultira postojećim, ali nevidljivim gibanjem, mogla je biti drugačija i umjesto improvizirane planine u jezgri Bačve proizvesti tek jedan dio njene visoravni na kojoj također uspijevaju cedar, mirta ili pinija a na koju dospijeva čovjek kada popije gutljaj vina crnog i jakog, što ga smjesta natjera da  skoči konju na leđa i odjaši u planine koje nose ime kao Pons, Luberon ili Ararat. Ako postoje ljudi koji, primjerice, ne raspoznaju boje, nije nemoguće pretpostaviti da postoje ljudi koji vide vjetar,  koji vide i odakle je stigao i znaju kako to tamo izgleda.

Kao što i mi, posjetitelji izložbe, posredstvom brojnih polusakrivenih zvučnika slušamo razgovore lišća, grana, zemlje i svih ostalih stanovnika tog područja. Možda su u pitanju zvuci snimljeni u procesu proizvodnje, zvuci koji su  bili pridruženi radnjama i koje su rezultati tih radnji prihvatili kao svoje, kao svoj jezik, kao svoj oblik komunikacije, logično nastao u trenutku njihova nastanka, pa ono ‘krsššššst’ znači ‘zemlja zove kondora’. Možda zasad još ništa ne poručuju nego se tek identificiraju, Nula i jest trenutak postanka, to što čujemo mogao bi biti soundtrack proizvodnje Nule.

Ili je Nula zadobila svoje Ja, neki oblik kolektivna identiteta, pa samim time i svijest o kontekstu, pa i izražava svoj odnos spram njega, nezadovoljstvo, težnju za otimanjem kontroli, već planira i nekakav ustanak… Ovo što slušamo je njena strategija. Dakako da ne razumijemo, čak i kada bismo ih uspjeli dešifrirati, kakvu bismo obranu mogli postaviti u slučaju kontranapada Nule?

 Ova ambijentalna instalacija u načelu i nema klasičnih likovnih ambicija, njen je cilj prenijeti ili približiti određeno mentalno stanje koje se tek posredno tiče umjetnosti kao discipline izražene kroz formu medija, kao što uostalom i kaže neka od Ljubavnica: “Raditi umjetnost, stvarati, to nije nešto što dolazi iz razuma. Umjetnost dolazi iz dubine nesvjesnog, iz duše. Vraćam se na početak, vraćam se na nulu kako bih mogla ponovo krenuti dalje. Kako bih tamo ostavila sve dobro i loše što se nakupilo u meni, kako ne bih iz istog razloga osudila ono što će doći.”

Predstavljena bi se materijalizacija Nule stoga mogla shvatiti kao ilustracija onoga što prethodi ili scenografija narativu koji bi se eventualno mogao oblikovati. Dapače, koji će se, ovakav ili onakav, zacijelo oblikovati, samo mu treba dati priliku. Treba na trenutak ugasiti svakodnevne reflektore stvarnosti da bi se neka svjetalca što tinjaju na rubu svijesti prepoznala kao nešto prema čemu treba krenuti. Tek je u odsustvu gromoglasne buke zahuktalog svijeta moguće donijeti odluka da se krene prema njima, tim lampicama, tim pomislima koje su se same od sebe negdje stvorile, ali ne baš same od sebe, nego same od sebe ali u nekome, to proglasiti važnim, tu se isplati tražiti smisao, to pojedinac duguje sebi, ali ne samo sebi, nego svemu i sebi.

Ova zemlja iz koje su tek niknule mladice što će sutra ili prekosutra postati divovske sekvoje zapravo je uputstvo za uporabu, simbolični putokaz prema paralelnom postojanju što neprestano stoji na raspolaganju, koje strpljivo, ali spremno čeka jahače ili putnike ili upravljače te diližanse spremne krenuti u, kako to Bruno Schultz kaže, sjajni kontramarš fantazije na jalove, ali surove bedeme zbilje.