Moguće su baš dvije petice u kronološkom nizu dale ideju Branki Benčić i Jerici Ziherl da koncept ovogodišnjeg Porečkog annalea posvete svim dosadašnjim izdanjima i iz arhive izvade sasvim uvjerljive dokaze o bitnoj ulozi te manifestacije u izgradnji i oblikovanju današnje suvremene scene.
Njihova rekonstrukcija slijedi vremensku liniju navodeći kustose i predstavljene umjetnike dosadašnjih annala, te kompilira dokumente u formi plakata i popratnih materijala s pojedinim radovima do kojih im je bilo moguće doći. Tek letimičan uvid u navedena imena svjedoči kako je kroz Istarsku sabornicu u tih pedeset i pet godina prodefilirala velika većina naših najznačajnijih umjetnika starije, srednje i mlađe generacije. Stoga, slijedeći vremensku liniju kao da listamo pregled suvremene umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća koja daje referentnu sliku tog razvoja. Ili, s obzirom da smo već u petnaestoj godini novog stoljeća, te s obzirom da je Annale uvijek bio aktivan u odnosu na scenu, što će reći aktualan, taj se pregled odnosi i na nešto što bi se moglo nazvati prijelazom iz starog u novo stoljeće, iz prošle u sadašnju epohu. To se jednako odnosi i na tematiku i na izražajni medij – reflektirajući kroz tih nešto više od pola stoljeća promjenu interesnih sfera odnosno senzibiliteta na koje je definitivno utjecalo konkretno vrijeme u kojem su radovi nastajali, pred nama je uzorak kojeg je moguće primijeniti jednako na svjetske kao i na domaće trendove i ustanoviti kako među njima nema gotovo nikakve razlike.
Osim Rekonstrukcije u glavnoj izložbenoj dvorani Istarske sabornice, ovogodišnji Annale prestavlja i četvero mlađih porečkih umjetnika, koji, osim Olje Grubić čiji je ovo, moglo bi se reći, prvi ulaz na scenu kroz velika vrata, ostalo troje – Dragana Sapanjoš, Goran Škofić i Davor Sanvincenti, imaju već vrlo značajnu, čak i međunarodnu, karijeru, što zapravo svjedoči o autorski neobično plodnom području Poreštine. Moguće je diskretna namjera kustosica i bila njihovo itekako vidljivo prisustvo na suvremenoj sceni jednim dijelom protumačiti i utjecajem ili tragovima što su ga Annali za sobom ostavili.
Na samom nas ulazu u zgradu Istarske sabornice dočekuje video Gorana Škofića ‘Skok’. Panorama idiličnog planinskog jezera u nepomičnom kadru traje otprilike dvije minute, što u gledatelja pomalo proizvodi dojam da se ovdje zapravo ništa drugo i neće dogoditi. (Dakako, ako nismo vidjeli naslov.) Pa čak nam i pažnja pomalo i odleluja vođena tko zna kakvom pomisli pri gledanju nepomična prizora. Odjednom, pljusak – u jezero je palo nešto veliko. To je autor, iako ga nismo uspjeli vidjeti. Površina se malo pomalo smiruje i kad se sasvim izravna, nevidljivo prelazi u loop. Privučeni znatiželjom odnosno željom da ipak vidimo taj skok, čekamo slijedećeg. Međutim, događa se isto, ne vidimo skok nego samo pljusak, svjedočimo posljedici akcije. Kao i obično uostalom, nikad ne vidimo dolazak bilo kakva udarca sudbine nego živimo njegovu posljedicu. Sve dok i nje ne nestane i sve se izravna u našoj svijesti do te mjere da uopće i ne pomišljamo kako bi neki drugi udarac mogao uslijediti. Pa je i logično da nas on uvijek ispočetka na skoro isti način iznenadi.
Točno ispred ulaza u glavnu galerijsku prostoriju u kojoj dominira gusto isprepletena povijest suvremene umjetnosti koja uključuje i jučerašnjicu, dakle, sve što je prethodilo ovome trenutku, smještena je, poput najave sutrašnjice, najmlađa i najmanje afirmirana umjetnica.
Olja Grubić se u ambijentalnoj instalaciji pod imenom ‘Ako nisam čovjek, što sam?’, najopćenitije rečeno, bavi sexom. I to istodobno ilustracijom njegove artificijelne, massmedijske, pa čak možda i profane ili nekakve suvremene dimenzije i one sasvim intimne, tjelesne. Pa je tako s jedne strane, poput skulpture na postamentu izložena okrugla posudu s vodom u koju je potopljen gumeni penis ružičaste boje. On vrhom glavića nastoji izroniti pritom puštajući mjehuriće. To bi zacijelo bio porno.
S druge je strane niz uokvirenih crteža posve erotske prirode. Crteži su uglavnom monokromni i prikazuju gole žene i muškarce u raznim pozama. No, u gotovo svakom se pojavljuje i crvena boja, asocirajući na strast ili ranjavanje, ili pak na bilo kakvu drastičnost, pa čak bi se i animalnost smjela spomenuti.
U lokacijski ponešto dislociranoj Galeriji Zuccato predstavljaju se Dragana Sapanjoš i Davor Sanvincenti sasvim novim radovima, reklo bi se čak i u formatu samostalnih izložbi.
U prizemlju je instalacija Dragane Sapanjoš ‘Still (Life)’, čiji je integralni dio i performans kojeg izvodi u pratnji trojice članova zbora ‘Lavanda’ iz Novigrada stilizirano kostimiranih u bijele košulje, crne široke hlače do ispod koljena, crne visoke čarape i cipele. Na licima imaju umjetne brade načinjene od bijelih papirnatih cvjetova. Autorica je u crnoj haljini i oko noge također ima istovjetni bijeli ukras. U prostoru je postavljeno i nekoliko samostojećih bijelih papirnatih cvjetnih (pogrebnih) vijenaca. Bijelocrnoj situaciji odgovara i pjesma što ju izvode vokalnim višeglasjem i ponavljaju kao u loop-u, sve dok i posljednji posjetitelj ne napusti galeriju. U pitanju je engleska ruta iz 13. stoljeća ‘Summer is Icumen in’ (poznatija kao Ljetni Canon ili Kuku pjesma) koji govori o životu i smrti. Ponešto je izmaknuta i malena bijela skulptura ruke čiji je srednji prst izdignut. U crnobijelom kontekstu, bijelu bismo ipak pridružili životu, iz čega i proizlazi kako se ruka ruga smrti.
Instalacija koja uključuje vokalnu izvedbu uživo gotovo da je postao zaštitni znak dosadašnjih autoričinih istupa. Do te mjere da bi joj se čak mogao dodijeliti i copyright na takvu formu nastupa. A bez obzira koliko je vječan i koliko puta korišten motiv borbe života i smrti, ova je interpretacija posve originalna, a nažalost ima i konkretno ishodište u trenutnim okolnostima u autoričinoj obitelji.
Na prvom katu Galerije Zuccato je složena vizualna instalacija Sanvincentija pod imenom «Undefined Wildness» (Neodredive divljine). Igrom slučaja sam upoznat s početnom idejom odnosno impulsom, pa pomalo i dosadašnjim razvojem ovog rada. Kažem dosadašnjim, budući će ga autor razvijati s obzirom na rezultate istraživanja što ga namjerava poduzeti u pokušaju pronalaska informacija vezanih za slučajno pronađen komadić filma. Naime, naručivši iz Njemačke 16 mm projektor, u kutiji je pronašao i tridesetak centimetara dugačak komadić filma, koji sadrži 57 frameova u trajanju od dvije sekunde. Film predstavlja kratak pokret osobe koja u gotovo polarnim uvjetima hoda noseći na leđima ogroman naramak (pretpostavljam nekakva ogrjeva). Njegova je namjera pokušati doći do bilo kakve informacije vezane za nastanak tog filma, autora, lokaciju, vrijeme i tako dalje. Ovaj će se rad razvijati s obzirom na dobivene podatke ili tek pokušaje njihova dobivanja ili zapravo bilo čega vezana za taj proces.
U ovoj se epizodi tom kratkom filmu što podsjeća na vizualnu intepretaciju preskakanja ploče, pridružuje nepomični kadar planine čiji vrhovi nestaju u magli. U instalaciju su uključeni i kofer u kojem se nalazio projektor, zatim i projektor na postamentu – on je uključen, no na zid projicira tek svoje svjetlo, odnosno zahvaljujući maski, projiciran je žuti krug… Svjetlo žarulje u projektoru, koje gledatelju omogućuje da vidi sadržaj filma, korespondira sunčevoj svjetlosti, koja svijetu daje da bude vidljiv oku, kaže autor.
Komadić filma, pronađen u kutiji, sada je uokviren i pod staklom, što ga dodatno naglašava kao vrlo dragocjeni temeljni artefakt.
Tu su i tri crno bijela polaroida, snimljena u svitanje, za dana i u sumrak.
Osim toga, na zidovima su rukom ispisani odlomci teksta, citati iz knjige «Walden», Henrya Davida Thoreaua.
Neodredive divljine dosljedno razvijaju Sanvincentijevu filozofsko poetsku interpretaciju elementarnog, odnosno doživljaj svojevrsne komunikacije na relaciji priroda, nebesa, svemir, razgovor koji neprestane teče, a kojem je čovjek medij kroz kojeg se on jedino i može događati. Razgovor koji ne riješava nikakvu konkretnost, ali potpomaže mogućnosti da se ta konkretnost nešto bolje razumije i osobnije doživi.