Tag: GORAN ŠKOFIĆ

Categories
All Galerija Događanja, Zagreb videoinstalacija Volumen 5

EXHIBITION

Izložbom ‘Exhibition’ Goran Škofić nastavlja svoj prepoznatljivi medijski izraz, što ga je formativno moguće označiti kao performans za video, pri čemu je autor najčešće i jedini izvođač.

U prošlim se radovima na taj video potom, u dolasku do finala, vrlo često raznim trikovima interveniralo u post produkciji, a jedan od najčešćih trikova, što bi ga se moglo nazvati i Škofićevim izumom, bilo je multipliciranje izvođača, odnosno njega samoga. Osim što mu je taj izum u poslužio kao poluga za postizanje apsurda na sadržajnoj razini, na onoj metaforičkoj mu je baratanje tim likom, kojeg, dakle, sadržajem dovodi u apsurdan kontekst, služilo kao način portretiranja umjetnika u njegovom apsurdnom pokušaju da metaforom predstavi realnost. 

Štoviše, moglo bi se ustvrditi kako se paralelno, uz konkretan sadržaj pojedina rada, predstavljalo i karikaturalan portret umjetnička pokušaja koji započinje i završava u osobi autora, anticipirajući tako eventualnu reakciju što bi takav pokušaj mogla označiti besmislenim.

U ovoj se prilici on ponovo pojavljuje kao glavni lik u sva četiri performansa za video, ponovo se njegov lik postprodukcijskim trikovima multiplicira i ponovo sadržaj tematski pripada portretiranju konteksta umjetnika.

Već je i sam naslov izložbe – Exhibition – doslovno točan, no ta se doslovnost ovdje pojavljuje kao zamka, zato što tek pogled na nju otkriva pravi razlog imenovanju: njen je sadržaj upravo izložba. Odnosno, preciznije, postavljanje izložbe. Ona, dakle, preuzima glavnu ulogu, proglašavajući se na taj način autoreferencijalnom, dočim je umjetnik, kao izvedbeni lik, u njenoj službi.

Reklo bi se da je i inače tako, da umjetnik svojim radovima proizvodi izložbu kao završnu etapu svoga umjetničkog djelovanja. U ovom slučaju ključna je razlika u tome da nema radova kojima će izložba predstavljati završnu etapu, nego je njena proizvodnja konkretan sadržaj radova.

U pitanju je jedna instalacija sastavljena od četiri video projekcije (s dokumentarnim zvukom) i raznoraznih predmeta među kojim prepoznajemo i uobičajene elemente klasičnog galerijskog repozitorija. Razlog promocije tih predmeta u izložbene artefakte doznajemo iz videa koji prikazuje autora dok iznosi te predmete iz stražnjeg (očito skladišna) prostora u ovaj galerijski.

Svakako treba reći da je ekran na kojem to gledamo postavljen ispred tih, sada zatvorenih, vrata (jer je izložba, je li tako?,  postavljena, i ta su vrata, logično, zatvorena), što, međutim, dokazuje da je video snimljen upravo ovdje, a što opet, karikaturalno potvrđuje istinost  procesa, drugim riječima, autentičnost izložbene autoreferencijalnosti.

Razlog autorova iznošenja svih predmeta redom, bez obzira bi li oni mogli u konačnici biti upotrijebljeni ili ne, imaju li oni uporabnu funkciju ili su tek odloženi u skladište, naoko je jasan: on ih mora izvaditi da bi došao do onoga što mu za postav treba. Dakako, kadar je nepomičan, vidimo samo vrata iz kojih autor izlazi noseći nešto, vraća se natrag i ponovo izlazi i tako unedogled (video je u loop-u). Što je bilo dalje, odnosno činjenicu da ih nije vratio natrag nakon što je došao do onog što mu ‘treba’, saznajemo iz pogleda na konačnu izložbenu instalaciju.

Slijedeći video otkriva što je u tom skladištu trebalo iskopati – to je postament, glavni lik galerijskog repozitorija. Galerija, naime, produkcijski ne nudi uokvirivanje slika, ali postamente mora imati. Video prikazuje Škofića koji koreografirano balansira s postamentom u jednoj ruci. Jasna stvar, video je snimljen u uglu galerijskog prostora, gdje se sada i nalazi ekran što ga prikazuje. Tu je i dotični postament, veličine cca 1 x 1 x 1 m. Posjetitelj iz iskustva zna da je takav predmet nemoguće držati u jednoj ruci, pa s njime  još i balansirati, stoga neprimjetno isprobava njegovu težinu, te shvaća da to nije pravi postament nego, od vrlo lagana materijala, napravljena njegova inačica. Nije ga našao u skladištu, nego ga je napravio zato što jedino tako može izvesti ples kojim nastavlja priču, ilustrira apsurdnu situaciju u kojoj se umjetnik zatiče u poslu postavljanja izložbe, pri čemu mu izložbeni kontekst, ovaj puta personificiran u obličju bijele kocke, određuje koreografiju. Da ne bi bilo nikakve zabune kako je izložba redatelj ove predstave, koja je u ovom slučaju simbolično manifestirana idejom galerijskog prostora, Škofić taj video i naziva “Dancing in the rythm of the White Cube”.

Treći video nastavlja linearni narativ, opet je tu autor i opet je tu postament. Konkretno, dva postamenta. Koji, očito, trebaju biti paralelno pozicionirani, odnosno odgovorni konceptu postava. Međutim, oni odbijaju poslušnost, dok Škofić, naime, namještava jednog, želeći ga postaviti paralelno s drugim, taj se drugi pomakne iz bivše pozicije. On to, dakako, ne vidi, zato što je zaokupljen pozicioniranjem prvog, akciji neprestanih diverzija postamenata spram autorske ideje umjetnika svjedočimo mi, gledatelji. Mi postajemo svjesni da oni imaju neku svoju volju, neku prkosnu ćud koja odbija poslušnost Škofićevim željama, koja te želje ismijava ponovo potkrijepljujući činjenicu da je izložba ovdje ta koja će odlučiti o svom izgledu, a ne on.

Istodobno, preuzimanjem uloge postavljača, parodirana je klasična situacija na relaciji autor – postavljač, u kojoj se autor nikako ne može odlučiti što želi, beskrajno isprobavajući razne varijante koje postavljač poslušno izvršava. 

U kadru četvrtog filma su ljestve u praznom galerijskom prostoru na čijem vrhu netko stoji, vidljiv je samo donji dio njegovih nogu. Iz prve pogađamo da je to autor dok nastoji nešto objesiti o strop. Nakon kratkog vremena kroz kadar proleti odvijač što mu je očito ispao iz ruke i padne na pod. Zatim nastavljaju padati predmeti što mu ispadaju iz ruke, prepoznajemo ručnu bušilicu, čekić, nekakve žice, vijke i tako dalje. Padanje se postupno pretvara u pravi pljusak. Nekoliko sekundi nakon što je pljusak gotovo minuo, baš posve nalik na realnu situaciju, kao točka na i, padne još jedan odvijač. Međutim, ovaj gore i dalje ne silazi s ljestava, nego se u kadru pojavljuje drugi Škofić s velikom metlom i započne akciju čišćenja, sprema predmete na hrpu i iznosi ih, sve dok pod ne bude ponovo prazan, spreman za novu kišu.

Taj filmski geg izveden u čaplinovskoj maniri, s obzirom na visinu prostora očito nije snimljen ovdje. Osim toga, on je već i prije bio prikazan, a uzimajući u obzir da se ta projekcija i nalazi odmah kraj ulaza, doživljavamo ga poput svojevrsna uvoda ili prologa instalaciji “Exhibition”, čiji svi ostali elementi nedvojbeno pripadaju prostoru galerije Događanja. Pa, osim što je iz njega očito proizašla ideja za ostatak, što samim time reprezentira i mehanizam, odnosno portretira ‘kreativni’ proces autorska dolaska do izložbena rješenja, kao da stoji nasuprot ostatku izložbe, koja se u međuvremenu preformatirala u in situ instalaciju. Taj duhovito izgrađen in situ ne samo da u suradnji s prostorom ostvaruje cjelinu, nego u tu cjelinu sadržajno ugrađuje i smisao tog prostora, izražena imenom izložbe.

Pa dok sastavni dijelovi instalacije parodiraju kontekst galerije, naziv i video izvedbe jednako tako parodiraju njenu namjenu – postavljanje promoviraju u konačan rezultat, čime se zapravo prikazuje zatvoreni krug, odnosno, ironizira smisao njena postojanja.

No, najvećma se parodira njen ključni akter, drugim riječima umjetnik, radi kojeg i postoji cijeli galerijski sustav. On se vrti ukrug, poput navinutog mehaničkog pileta opetovno ponavlja pojedine etape proizvodnje izložbe, simulirajući na taj način poziciju umjetnika, koji bez obzira na spoznaju kako njegovo djelovanje ne izlazi iz ‘začarana kruga’, ipak s njime nastavlja, budući ništa drugo i ne može činiti. Ipak je on u nekom svom svijetu, vođen slijepim nemirom, u vrtlogu sumnji, u predvorjima spoznaje… van vremena mjesta luta čovjek jedan / tanak poput vlasi širan poput zore / izbuljenih očiju raspaljenih misli / pruža ruke da dotkane dvore…  Kojih uostalom nema, povratak u realnost stavlja mu u ruke metlu da počisti za sobom i pripremi galeriju za novo takvo nastojanje. 

Categories
All Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula videoinstalacija Volumen 3

THE INTERRUPTIONS / PREKIDI

Prvi prekid počinje u prostoriji desno u hodniku što vodi do prve manje a zatim i one ogromne izložbene dvorane. Međutim, odmah s ulaza vidi se i ono što se nalazi na suprotnom kraju te glavne dvorane, a to je projekcija polovice drastično povećane autorove glave, audio video instalacija pod imenom “Suočavanje”. Glava je položena vodoravno, lice ima zatvoreno oko, koje se s vremena na vrijeme ipak otvori. Pa bi se slijedom toga, već na samom početku moglo zaključiti kako su ta povremena otvaranja oka svojevrsni prekidi nekakva trajna stanja. 

Ili pak dovesti u vezu privremena stanja budnosti s obilaskom izloženih radova, pri čemu onda ostaje otvoreno predstavljaju li radovi ono vrijeme kad Škofić gleda ili periode kad je oko zatvoreno, a projekcije se odvijaju u njegovu unutarnjem prostoru. Bilo kako bilo, ovakav postav smjesta definira vrlo čvrst koncept izložbe koju doživljavamo kao cjelovitu audio vizualnu instalaciju bez obzira što je ona sastavljena od radova koji nastajali u različito vrijeme i bili zasebno predstavljani. Pa ako se možda i može govoriti o njegovu izboru ili nekakvom presjeku petogodišnje proizvodnje, ovako postavljeni, izabrani se radovi precizno uklapaju u nazivničku ideju, pa čak joj i pojedinačnim sadržajima posve odgovaraju.  

Ono što svakako pridonosi tom dojmu proizlazi iz atmosfere, odnosno iz činjenice kako je čitav prostor zamračen, a jedini su izvori svjetla oni što dopiru iz projekciona snopa. Radovi se, dakle, doimaju poput osvjetljenih otoka u beskrajnom tamnom prostoru. Odnosno u onom prostoru mraka u kojem svijest prebiva imajući zatvoreno oko. Kad se tome pribroji još i činjenica kako se i sadržaj nekih radova bavi odnosom svjetlo – tama, dobili smo posve zaokruženu priču.

Ta priča, dakle, započinje u prvoj prostoriji desno, audio video instalacijom pod imenom “Jezero”. Panorama idiličnog planinskog jezera u nepomičnom kadru traje otprilike dvije minute. Odjednom, pljusak – u jezero je palo nešto veliko. To je Škofić pljusnuo u vodu, iako ga nismo uspjeli vidjeti. Taj bismo ‘prekid’ u punom smislu riječi mogli nazvati totalnim. Puknula je površina jezera, vodoskok je iz vidnog polja eliminirao travu, drveće i planine, raspuknuo se i spokoj u nama izazvan nepomičnom idilom. Taj break još neko vrijeme traje, dok jezero ponovo ne uhvati svoje stabilno stanje, dok se ptice na vrate u kadar i mir u naše duše. No, poput neumitnog metronoma, Škofič nas ponovo zaskače udarcem u vodu. Nema milosti, sve se uvijek ispočetka prekida. Ne bih se čudio da se ono oko tamo na kraju izložbe u tom trenutku otvorilo, ali iz te prostorije to ne možemo vidjeti.

Dolazimo u lijevu sobu. Tek u sasvim njenom donjem, lijevom uglu, posve mala projekcija, tek dvadesetak centimetara visoka (video pod imenom «Guranje»), prikazuje autora koji pokušava gurati zid ispred sebe. Zatim načas prekine da prikupi snagu. Zatim ponovo upire. Kao da je situacija prekida predstavljena u negativu s obzirom na onu kod jezera, tamo on označava akciju, a ovdje prestanak akcije. To je Sizifov prestanak, njegovo silaženje po novi kamen, predah između konstantne borbe između nas i kamena koji se, u ovom slučaju, uopće ne miče. Suočeno s neumitnošću i ono se oko zacijelo ponovo otvorilo.

Pomalo umorni od Škofićeva uložena napora, izlazimo i krećemo prema njegovom licu, odjednom «Zamračenje» (site-specific instalacija). Na zidu je plazma, u kadar ulazi autor i zavrčući žarulju pali svjetlo. U tom trenutku i žarulja što sa stropa visi na žici, također zasvijetli.  Nakon što je upalio svjetlo, u snimci na plazmi, autor izlazi iz kadra. Svjetlo se na snimci pomalo utišava i ugasi. Istodobno i stvarna žarulja pred nama. Posve logično, snimka je i napravljena na licu mjesta, točno je na našoj poziciji stajala kamera dok je snimala Škofića koji je ponovo ušao u kadar i u televizoru ponovo prekinuo mrak. I žarulja se pred nama opet upali. I opet nismo uspjeli vidjeti da li se i ono oko otvorilo.

Nastavljamo do slijedećeg nastavka ove priče o prekidanjima. Dočekuje nas “Fronta” prostorna audio-video instalacija nastala kolažiranjem manipuliranih slika. Projektor je gore, a slika na starom drvenom podu. Kadar je također snimljen odozgo, iz ptičje perspektive. Prikazuje kolonu što prolazi takoreći ispod našeg balkona. Pravilno raspoređeni, pojedinačno, a i u grupama od po dvoje troje do tridestak, dolje marširaju ljudi. Dakako, svi su ti ljudi isti, multiplicirani Škofići. Precizno kolažirani. To doznajemo tek pažljivijim uvidom, naime, i inače svi ljudi, gledano odozgo, što marširaju u koloni izgledaju isto. Kao i svaka druga kolona, koliko god bila brojna, tako i ova ima svoj kraj. Sad kad je završila, kad gledamo prazan pod, raspored ljudi u njoj nas podsjeti na Morzeove znake, na neku poruku što su nam je ljudi poslali. Dapače, zadnji u koloni je bio poput točke na i. Izostanak slike je kao pauza u iščekivanju nove rečenice. Prekid u javljanju. Koji ubrzo i završava, kolona ponovo pristiže.

Nalazimo se u velikoj hali. Njene prostranosti bivamo tek letimično svjesni budući unutra nema baš previše svjetla. Osim lica smještena centralno nasuprot nama, pomalo fokusirana uzdužnim nizom stupova što dvoranu dijele u tri krila, otkrivamo još dva osvijetljena sadržaja. Lijevo je “Crno”, performans za video: u kadru je goli Škofić, snimljen tako da je jedino on osvjetljen, pozadine nema, ona se stopila s crnim zidom dvorane u tami. On se prebojava crnom bojom, od stopala prema glavi i malo pomalo nestaje. Performativnom se akcijom ukida. No, zapravo, on se ne ukida, on se stapa. Preuzima boju onoga u čemu se nalazi. No, stopivši se s okolinom, prekinulo se njegovo postojanje. Ali sad već možemo vidjeti i da se ono oko zatvorilo, kao što mi ne vidimo njega, tako niti on ne vidi nas, iako smo nedvojbeno ovdje i mi i on.  Ostavio bih po strani psihološka tumačenja odnosa pojedinca spram svijeta što ga okružuje i zadržao bih se na tom formalnom iskazu suprotnih oblika nestajanja, ukidanja ili prekidanja vidljivosti. Odnosno uspostavi drugačijeg pristupa naslovnom pojmu, otvaranju izravnije relacije spram vodoravno položene polovice lica, koja se sada, logično, događa i u istoj dvorani.

Zdesna i nešto malo naprijed je «Constraint», projekcija tri fotografije na postamentima. Na okomitim stranama tih postamenata (po jedna na svakome od njih) su tri prizora što prikazuju Škofića u raznim pozama. Postamenti su po uzdužnoj osi različito postavljeni i međusobno nešto razmaknuti, pa se, zahvaljujući perspektivi, stiče dojam jedne kretnje kojoj, međutim, vidimo samo neke dijelove. Taj vješto učinjeni optički trik, s jedne strane obzirom na kut gledanja, a s druge pomalo asocirajući na strobosliku a još više na kinogram kojem nedostaju neki dijelovi, suštinski je posve odgovoran činjenici prekida – kretnja je prekinuta.

Postoji još jedan bitan detalj u vezi lica, projekcija njegove polegnute polovice završava točno na liniji gdje se spajaju zid i pod. Dakle, druga se polovica glave nalazi ispod površine. On je istodobno u ovom prostoru i u onom kojeg ne vidimo nego naslučujemo. Da smo u pravu, da je slutnja točna potkrijepljuje i crnom bojom premazan dio poda koji odgovara veličini projekcije, koja se sada zrcali na podu, pa je, iz jedne perspektive gledajući, vidljiva cijela glava. Sastavljena, dakako, od dvije iste polovice. Bez obzira što se doima cijelom, ona i dalje ostaje u prekidu. No, ako taj prekid simbolično odvaja onaj dio nas koji je vidljiv od onoga koji nije, odnosno suočava dio koji nam jest na raspolaganju s onim koji se odbija podvrći našoj kontroli, tada je projekcijom polovice zapravo portretirana cjelina. 

Categories
All Galerija AŽ, Zagreb site specific Volumen 2

CRNO

U čemu je razlika između crnog ništa i bijelog ništa? Crno je vjerojatno efektnije, bijela slova na crnoj podlozi izgledaju kao da se već nešto dogodilo, dočim su crna na bijeloj početno stanje, situacija bez tretmana. No, ukoliko je za bijelo na crnom potrebna neka akcija, to istodobno znači da za takvu akciju treba postojati razlog. U tom bi se smislu mogla pronaći razlika između crnog i bijelog ništa: od bijelog se kreće, a crno je već kontekst, ima svoje značenje. Dakako da su elementarne konotacije odavno izgubile značaj: bijelo – svjetlo, dan, život, dobro; crno – mrak, noć, smrt, loše; jer to, kao i sve ostalo odavno već (načelno, dakako, u korist crnog) prekriva dizajn: negativ je zanimljiviji od pozitiva, noćni klub od hotelske terase, ispad od svakodnevice, alternativa od standarda.

Formalno gledajući, lakše je s crnim, već si u nečemu, staviš sitnicu i – riješeno. Ideološki također, tko danas izabire raj kao nekakvu platformu, presliku ili metaforu u čijem se kontekstu izražava. U paklu si sigurniji, krećeš odozdo, štogod uhvatiš, već si u plusu. Osim što je s bijelim i izvedbeno teže, prekrivajući bilo što bijelom, sadržaj nestaje ali forma ostaje. Kad bi se, primjerice, Škofić obojao bijelom, vidjelo bi se Škofića obojana bijelom. Prekrivajući se crnom, eliminacija je potpuna, Škofića nema. U izložbi “Bijelo”, prije četiri godine u Galeriji MK, Škofić kao jedinu činjenicu u bijeloj praznini predstavlja multipliciranog sebe (u crnom odijelu), karikaturalno propitujući identitet pa i intimni doživljaj pojedinca bez okoline. Danas, na Žitnjaku, u izložbi “Crno” također nema okoline, no dojma sam da se radi o nečemu drugome. Ali ne baš o sasvim drugome, nego o nekakvom nastavku, slijedećoj etapi… (Pitam se što će budući Škofić predstaviti u izložbi “Sivo”?) Dakle, s obzirom da imamo jednog protagonista u kontekstu, pretpostavljam da se radi o temeljnom odnosu: ja – sve. U prvom slučaju, njegov se ja (crni lik u bijeloj praznini) ustanovljava, kao prvi čovjek u ničemu. Taj se ja sada ukida, no u tome i jest razlika, on se ne ukida, on se stapa.

U performansu za video goli Škofić u crnom prostoru pomalo nestaje bojajući se od stopala do glave crnom bojom. Dakle, preuzima boju onoga u čemu se nalazi, preuzima odgovornost za vlastitu inicijativu, ne da shvaća kako taj svijet u kojega je želio ući nije bijel nego crn, nego kakav god on bio, takav je kakav jest, a on je dio njega. Srećom, postoji mogućnost da se ta akcija može fotogenično (čitaj duhovito) izvesti. Pronašavši se u tom konglomeratu svega postojećeg, izdvaja pojedine, paradigmatske, detalje.

U poprečnom hodniku, nasuprot ulazu, ostavlja kantu s crnom bojom, kraj koje se nalaze crni otisci stopala koji postupno nestaju. Obojavši se, crni je čovjek izašao iz kante i potom iščeznuo u mračnom hodniku, a s njim i njegovi tragovi. Zatim, audio instalacijom postavljenom u južnom hodniku (izložba se, naime, prostire kroz cijelu zgradu bivše osnovne škole) ilustrira poziciju nulte točke (polazeći od toga da je osobni doživljaj pozicije svakoga od nas upravo na lokaciji zamišljena ishodišta). Energija (odnosno pretpostavka ideje njene zvučne slike odnosno onomatopeje) dolazi s krajnje točke pretpostavljena pravca, približava se, prolazi kroz njega koji bi se trebao nalaziti na sredini, ali ne vidimo ništa zato što je mrak. Prošavši kroz središnju poziciju zvuk svojim putem odlazi na suprotnu stranu gdje iščezava ili se pretvara u tko zna što.

U središnjem je hodniku video instalacija koja osim projekcije uključuje i žarulju koja visi sa stropa. Snimak prikazuje autora koji zavrće žarulju i pojavljuje se svjetlo. Istodobno i stvarna se žarulja uključuje. Neko vrijeme svijetli a zatim se ugasi. Dok ju snimka u loop-u, poput personifikacije nekakva suvremena Sizifa, ponovo ne upali. Bijelo jest praznina, no crno nije ništavilo nego sveukupnost postojanja, kao što je crna zbroj svih boja. Nasuprot ulasku, oformljenju, identifikaciji, sada je cijeli kontekst, svi čimbenici, sve je ispunjeno do te mjere da postaje neprovidno. I teško ga je pomaknuti, nema druge nego uprijeti iz sve snage, tu ogromnu kuglu svega sa sviješću da se takav uzaludni pokušaj poduzima istodobno iz odgovornosti prema tome svemu i stoga što ustanovljenje sama sebe uključuje takvu akciju. Takav pokušaj ilustriran je video projekcijom malena formata usmjerenom u kut, na kojoj čovječuljak Škofić iz sve snage gura zid. Dakako, u projekciji se zid ne vidi, prostor je također zamračen, vidljiva je tek njegova uzaludna akcija. I konačno, vidimo ga na plazmi usred zamračenog sjevernog hodnika, to jest pretpostavljamo ga zato što vidimo tek potplate nečijih cipela koje se polako pomiču prema naprijed dok ne izađu iz kadra. Bijelo je prozirno a crno gusto, u podrumu je gužva, svi bi na vrh, trčeći ako je moguće, puzeći ako ne ide drugačije.

Categories
All Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb videoinstalacija Volumen 1

BIJELO

U atribuciji svakog pojedinog Škofićeva video rada, između ostalog, piše da je izvorni format high definition. To je zapravo suvišno budući ono što na projekciji vidimo više nije high definition. Jer da bi se video uopće stavio na dvd i projicirao putem dvd playera nužno je smanjiti mu rezoluciju na single definition. Zašto onda uopće i postoji HD format ako ga se ne može nigdje prikazati, pitaju video umjetnici jedan drugoga? Zbog budućnosti, odgovaraju jedan drugome, možda će jednoga dana i biti moguće projicirati to što je snimljeno. I za taj dan treba biti spreman, složni su.

Teret postaje lakši ako se smijem sebi – davno je izrazio Tagore. I danas odgovoran toj maksimi Škofić se podsmjehuje sam sebi uvrštavajući taj podatak u tehnički opis rada, poigravajući se činjenicom da je on jedini (naravno, ukoliko mu je u montažnom postupku bio dostupan HD monitor) koji je u mogućnosti vidjeti kako njegov film zapravo treba izgledati. Iz tog je razloga video art moguće identificirati kao jedini medij u kojem autor uglavnom ne može javnosti prezentirati svoj rad u idealnom obliku. Naravno, govoreći o uobičajenim produkcijskim mogućnostima izložbe.

Ironija koja zapravo završava u tom detalju tehničkog opisa, provlači se kroz cijelu izložbu i započinje od samog naslova koji precizno i potpuno opisuje scenografiju prostora u kojem se događaju Škofićevi filmovi. Odnosno izostanak bilo kakvog scenografskog elementa. U ispražnjenim okolnostima predstavljene se radnje doimaju poput starinskih filmova u kojima je središnja točka geg glavnog junaka. Komika gegova proizlazi iz kontrasta prilike glavnog junaka u tamnom odijelu s obzirom na bjelinu prostora, apsurdnih radnji koje on poduzima i višestrukog pojavljivanja istog lika u raznim ulogama. Ti nas vicevi, međutim, nemaju namjeru do srca nasmijati, jer su teme prema kojima se odnose ozbiljne, u pitanju je propitivanje intimnih i elementarnih dimenzija čovjeka.

U prvom, nazovimo ga uvodnom, videu, protagonist ukinutog konteksta u tom praznom prostoru podsjeća na jedno slovo usred prazne bjeline papira. Taj se lik pomiče uglatim pokretima, gotovo trzajima poput lutke na koncu bespomoćno izložene hirevima onoga tko povlači te konce. Ili kao da pisaćim strojem neprekidno na isto mjesto otiskujemo različita slova a kasnije nekim efektom od toga napravimo animirani film. Ljudska figura usred ničega kojom metaforički vitlaju sudbinske okolnosti, naravno, pripada autoru izložbe. Samim sobom on ilustrira pojedinca, brisanjem okolnosti taj pojedinac postaje sam na svijetu, prikazanom radnjom on, dakle, komunicira sam sa sobom. Odnosno, tim apsurdnim kretnjama sam sebi duhovito komentira oblik svog ponašanja čiji uzrok nije pod njegovom kontrolom, nego pripada nekoj iracionalnoj kategoriji, nekom apsolutnom ili, ako hoćete, nekom podsvjesnom biću u čijoj je on vlasti. Istodobno, posvemašnjim ukidanjem svega, u bijelom, dakle ničemu, u jedinom preostalom dakle u njemu samome, on uspijeva izolirati tek jednu dimenziju. I nije toliko bitno koju, iako je i to jasno – izloženost bilo stvarnim događajima bilo unutarnjem doživljaju stvarnosti – nego je ključ u stavljanju naglaska na pokušaj identifikacije pojedinog s obzirom na cjelinu. Jer je koloplet svega istodobno taj koji poput nekog globalnog, ne šuma nego tutnjave, smeta da se posvetimo jednoj stvari, da ispratimo jednu misao, onda dočekamo slijedeću i tako dalje.

Bez obzira na ozbiljnost teme, svojevrsna doslovnost u baratanju značenjima doprinosi dojmu karikature. Mentalni je prostor de facto ustanovljen bjelinom u kojem je jedini akter pojedinac, stanovnik tog mentalnog prostora. Taj se stanovnik uvija, trza i grči, naglašavajući te pokrete autor koristi također vrlo doslovan, jednostavan, gotovo čaplinovski postupak – ubrzava snimku. Bespomoćna lutka na koncu čak nije niti u sredini kadra čime je skinuta pretenzija, jer izbjegavajući ju centralizirati adekvatno se predstavljaju okolnosti koje jesu neizmjerno bitne ali ih ne možemo proglasiti takvima budući su uobičajene, svakodnevno nas prate te usputne i neprestane unutarnje katarze koje od sebe udaljujemo i činimo ih manje prisutnima boravkom ne u bijelom, nego u šarenom svijetu.

Uvedeni u raščišćenu prostoriju mentalnog, transcedentnog, izmišljenog, rječju irealnog Škofićeva habitata, nailazimo na slijedeću epizodu u kojoj su akteri sad već multiplicirani likovi autora. U pitanju je video instalacija koja se sastoji od tri sinhronizirane projekcije prikazane na različitim preglednicima slike. Na televizijskom ekranu Škofić uzima pušku, puni je, nišani i okida. Nasuprot ekranu je projekcija na zidu na kojoj se nalazi deset Škofića postrojenih jedan do drugoga. Kako ovaj s televizije opali, tako jedan iz niza biva pogođen i koreografirano žanrovski pada. Ovaj na televiziji ponavlja radnju punjenja puške i pucanja, ispred zida drugi pada i tako sve dok nisu streljani svi. Istodobno, treći ekran – ‘plazma’ koja se nalazi na podu galerije prikazuje Škofića, snimljenog odozgo, kako leži na podu, naravno bijelom, i valja se ‘umirući od smijeha’. Prilikom pucanja i padanja njegov smijeh postaje još intenzivniji.

Treći je rad prikazan na dva televizora koji stoje jedan kraj drugog. Na lijevom slijeva na desno kao na tekućoj vrpci promiču likovi Škofića, a na desnom istim smjerom idu pojedini predmeti. Uvijek jedan Škofić i jedan predmet, uvijek Škofić naglašenim kretnjama komentira svoj odnos prema dotičnom predmetu. Uspijeva pritom postići dojam oživljene klasične karikature u kojem se, najčešće uslijed kakvog udarca, čovjeku oko glave kao sateliti vrte neki karakteristični predmeti. S tim da se u ovom slučaju između njih vrti i smanjeni on dok ih bezuspješno nastoji dostići. Dva televizora sugeriraju video instalaciju, sinhronizirana slika također, no ipak su u pitanju dva ekrana, dva prostora, dva svijeta, Škofići se nikad neće povezati sa željenim predmetima. Ali nije ni bitno, sve su to tek slike koje mu se vrte oko glave.

Na otvorenju izložbe, objašnjavajući mi detalj kojeg zbog žamora u galeriji nije bilo moguće adekvatno percipirati, Škofić kaže da je sam personificirao zvuk škljocanja pri punjenju puške i eksploziju pucanja. Govoreći o tome, međutim, ne kaže ‘ja sam proizvodio te zvukove’, nego pokazujući sebe na ekranu kaže – ‘on.’ Shodno tome, momci u nizu pred zidom su ‘oni’, a ležeći smijač valjda ‘taj treći’.

U njegovu se spontanu izrazu, dakle i organskom doživljaju, autor već razdvojio od lika. Autorova je to nevidljiva glava oko koje se vrte projekcija njegova lika. On vuče konce kojima se pomiče lutka njega samog u uglatom plesu. On režira strijeljanje u kojem su i žrtve i egzekutor i publika isti.

Stavljajući likove sebe pod svoju autorsku kontrolu u tom se bijelom svijetu unutarnjeg prostora sugerira i odgovor na pitanje odakle autoru ideja za taj postupak: od jednog apsolutnijeg njega koji je njemu samome nadređen otprilike isto toliko koliko je i on kao autor (sad već srednji u hijerarhiji) nadređen likovima sebe. Dakle tog generalnijeg njega kojem se bezrezervno vjeruje i čije se zamisli sprovode u djelo, ali za kojeg jednako tako nije isključeno da uputstva za te poduhvate (putem svakako šifriranih depeša) također prima odozgo, s neke više instance. Iako takvu pretpostavku nije moguće provjeriti, s obzirom da dotični ali nematerijalni general egzistira u nedostupnim razinama svijesti.