Serija autorskih grafika ili preciznije, grafičkih oblikovanja, odgovorna je formatu ovitka gramofonskih long play ploča, što je na konceptualnoj razini potvrđeno podnaslovom: SONGS FOR NEW EUROPE. Kartonska kutija u kojoj se nalaze također ima veze s nekadašnjom diskografijom, podsjeća na pakete s originalnim ‘plejkama’ što su diskofilima poštom stizale iz Londona. Bijela traka s osnovnim podacima serije, ali i identitetom primatelja, nalazi se na mjestu adrese, a sitotiskom otisnuti naziv serije asocira na logotip izdavačke kuće. Znajući za Kršićevu muzičku karijeru, moglo bi se pomisliti kako je konačno odlučio objaviti stare snimke. No, unutra ne nalazimo vinile, nego četrdesetak grafičkih oblikovanja što ih s obzirom na format, ali i sadržaj, možemo protumačiti kao naslovne strane ovitaka nepostojećih ploča.

Ali, to je tek jedna od mogućih interpretacija, kompilaciju bi se moglo označiti i kao komunikaciju prošlosti i sadašnjosti, neka su rješenja napravljena osamdesetih godina prošlog stoljeća, a druga su realizirana u 2020. Vremenskom dijalogu svjedoči i naslov, parafraza dijela teksta Kraftwerk kompozicije “Europa Endlos”: Das Leben ist Zeitlos, Europa endlos, čime se i ovaj obnavljajući ili reciklirajući projekt proglašava bezvremenskim.

Tu je također i dijalog domaćina Kršića i pozvanih gostiju, on predstavlja izbor svojih radova proizašlih iz projekta NEP (Nova Evropa Pokret – Brzović, Kršić, Štravs), a ideji i senzibilitetu Nove Evrope svojim se radovima priključuju: Dejan Dragosavac Ruta, Ivan Antunović, Oleg Šuran, Maja Stojanović & Sanja Planinić, Andrej Dolinka, Borut Vild, Hrvoje Živčić, Roman Uranjek, Miran Mohar (IRWIN), Sara Renar & Barbara Delać, Radenko Milak / Roman Uranjek, Škart, Metropolie Trans, This Town Neds Posters, Mario Aničić, Željko Badurina i Lana Grahek. 

I dalje ostajući u mediju omota LP ploče, gdje je osim vinila često bio i papir istog formata s tekstovima, na tom je papiru sada otisnut impresum s popisom autorica i autora, zahvalama i slično. Numeriran i ovjeren štambiljem, impresum postaje certifikat grafičke mape.

 Serija je bila dio izložbe NEP, u lipnju u Galeriji HDD. Osim mozaično predstavljena sadržaja grafičke mape, te brojnih artefakata raznih medija, bio je izložen i svojevrstan timeline (dizajn: Ruta), koji izolira određena desetljeća u periodu od 1910. do 2020. Taj je timeline u formatu duplerice također dio mape. Štoviše, moglo bi ga se označiti kao ikonografsku platformu koja svojim oblikovanjem definira određeni vizualni senzibilitet, ali i ideološko opredjeljenje. Te slijedom toga odabire materijale koji proizvode gustu mrežu, koji skiciraju svjetonazorski prostor Nove Evrope i svojim ga autoritetom utemeljuju. Od konstruktivista i futurista, Dade i Maljevića, preko Fluxusa, Laibacha, Gotovca, Stilinovića, Irwina, Martinisa, Sanje Iveković, Poleta, Quoruma, Arkzina i Transfera, do sabiranja Kršićeva djelovanja u knjizi “Art is A Hammer”, pa i ovog ponovnog, reklo bi se galerijskog, institucionalnijeg posjećivanja čitava tog perioda. Timeline koristi brojne autentične vizuale od kojih proizvodi isprepleteni kolaž, pri čemu horizontalnu gustoću te mreže dodatno usložnjuje i mnoštvo slojeva, proizvodeći prostor gotovo potpuno ispunjen značenjima i putokazima, planetama i sazviježđima umjetničkog sustava Nove Evrope. Bez obzira što je tek na nominalnoj razini odgovoran formatu timeline-a: desetljeća koja velikim crvenim brojevima u prvom planu sugeriraju niz, i na toj je razini dizajn aktivan, naime, brojevi desetljeća predstavljeni su pismima, odnosno fontovima koji sugeriraju vizualni identitet dotična razdoblja. Duplerica u kontekstu grafičke mape ima ulogu vodiča kroz svjetonazorsko umjetnički prostor, odnosno određeno ‘sabirno’ mjesto, platformu kojoj su odgovorni i iz nje se razvijaju ostali radovi. To potvrđuje i naziv serije otisnut na naslovnici tog, reklo bi se, stilizirana kataloga, koji ne predstavlja sadržaj, nego prostor iz kojeg je on proizašao.  

 Usudio bih se pomisliti kako je NEP svojevrsna posveta ili replika časopisu LEF, jednom od ključnih točaka ili zborišnih punktova ruskog umjetničkog eksperimenta, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća okupljao protagoniste tog pokreta, a u čijoj bismo ideji mogli potražiti ideološke ali i vizualne korjene NEP-a. Primjerice, na fotografiji Osipa Brika, u njegovim se karakterističnim okruglim naočalama odražava logo tog časopisa, dočim se Lili Brik (Osipova supruga, inače neostvarena ljubav Vladimira Majakovskog) pojavljuje ispred plohe sasvim ispunjene logotipom NEP-a na ćirilici. Pa kao što je nemoguće oduprijeti se simpatijama prema osobnostima i međusobnim odnosima članica i članova toga društva, tako se i dizajneru nemoguće oduprijeti zaljubljenosti u El Lissickog, Rodčenka, Tatlina i ostale. Pogotovo mladom umjetniku na početku osamdesetih, kad suvremena jugo scena ponovo otkriva i afirmira ruske konstruktiviste, a u čemu i on igra zapaženu ulogu. Pa se tako u jednom od radova Tatlinova skica za spomenik 3. internacionali manifestno pojavljuje kao ilustracija za naslovnu ideju serije. Ili je simulacija Lissickijeve konstrukcije primijenjena na pomalo robijašku fotografiju lica Majakovskog, naciljano je oko tog pjesnika svjetlošću glačana, ne muškarca, nego oblaka u hlačama.

Umjetnički se pokret nadovezuje na politički, fotografija Lenjina ispred nekakvog tuljca koji podsjeća na megafon, a zapravo je mikrofon koji snima njegov govor na rane gramofonske ploče, osim što je već sama po sebi dovoljno rječita, karakterističnim crvenim slovima dobiva i kategoriju: ‘agit pop non stop’. Sustav prepoznatljiva dizajna postaje alat, odnosno replika preuzetog alata, kompozicija ga ostavlja kao neki filter prebačen preko sasvim drugačija sadržaja, pa se taj novi sadržaj i dalje pomalo čita kroz konstruktivističku optiku. Već spojivši ikonografiju s ideologijom, prestalo je biti potrebno u sadržaju tražiti aktivističke poruke, zato što ih već i vizualan izraz definira.

Oblikovanje tih ‘naslovnica’ uključuje baratanje postojećim materijalima, reklo bi se ready made-om, a u ovom slučaj find footage-om, kojeg se intervencijom posvaja, pri čemu se poštuje početni format naslovnice nečega, koji, osim ilustracije, uključuje i naziv, pa i autorstvo. Ti su elementi uvijek aktivni i tek se u njihovu zbroju dobiva odgovor.

Tijekom osamdesetih tehnologija je glavnu ulogu dizajnerske produkcije namijenila stroju za fotokopiranje. Fotografiju je zamijenila fotokopija, mogućnost kolažiranja ili fotomontaže je dobila još jednu mogućnost, kopiranjem se fotografija transformirala u sliku, realnost je tehnološkim putem pretvorena u simbol, inače osnovno NEP-ovo izražajno sredstvo. Koje, upravo korištenjem spomenuta alata, rastočenost predloška brojnim fotokopiranjem, postaje karakterističan vizualni jezik osamdesetih u prostoru alternativne scene.

Pa, iako grafička mapa nije kronološki postavljena, ipak je moguće pratiti razvoj dizajnerskog izraza u ikonografski precizno određenom jeziku. Čiju je sintaksu moguće primijeniti na razne predloške, ali ona ne odstupa od nužne komunikacije vizualna i tekstualna dijela, pri čemu jedno ne ilustrira drugo, nego se u njihovom aktivnom dijalogu ostvaruje poruka.  

Iako ima i primjera koji izlaze iz tog pravila, primjerice u portretnim situacijama, za Mondriana ili Borroughsa izabran je vizualan jezik koji ih kontekstualizira, predstavlja ih unutar njihova prepoznatljiva jezika.

Jedan dio serije, pretpostavljam novijeg datuma, također prestaje odgovarati načelu po kojem značenje proizlazi iz dijaloga elemenata, te grafike posve i preuzimaju klasičan izraz, to su umnožene slike, moguće i prepoznajemo rukopis gošće ili gosta.  

Grafičku mapu, međutim, promatramo kao skupnu izložbu jasno postavljena koncepta, umjetnost je bezvremenska Europa beskrajna. Stoga i u radovima koji sadržajem nisu manifestno odgovorni naslovnoj izjavi također registriramo pripadnost. U njihovim apstraktnim modularnim motivima prepoznajemo strukturu evropskog beskraja ili pak bezvremenost umjetnosti, kao što to, primjerice, pokazuje slika deblje crvene pruge na dnu plavog kvadrata koju potpisuje ‘nedjeljni slikar’.

 Brecht kaže da se revolucija ne izvodi na političkom planu, nego se izvodi revolucioniranjem sustava u području vlastita djelovanja, ekonomskog što se Marxa tiče, a kazališnog što se njega tiče. Slijedom toga, ovom izdanju Brechtov plus upisujemo zbog konceptualna oblikovanja koje ostaje u službi vlastite vizije Nove Europe i prisiljava sliku Sadašnje Europe da ju uključi u svoj mozaik.