U uvodu svakako treba reći kako se radi o izložbi u produkciji Instituta za suvremenu umjetnost koja gostuje u KIC-u zbog obnove domicilnoga galerijskog prostora te da je kustosica Janka Vukmir, voditeljica Instituta.
Barbara Blasin se služi starom analognom kamerom Horizont, s polupanoramskim širokokutnim objektivom od 120 stupnjeva, originalno zamišljenom za fotografiranje pejzaža, no ovdje korištenom u gradskom ambijentu, što fotografijama daje svojevrsnu zakrivljenost. Izložba se nadovezuje na prvo izdanje istoimene serije, ali i na izložbu „Gradska rubrika“ (2016.) gdje je, prvi put u suradnji s Horizontom, predstavila crno-bijele fotografije naglašeno horizontalna formata koje predstavljaju svojevrsne urbane vizualne bilješke, sadržajem dokazujući nužnost takve rubrike. Iako se nazivom, pa i motivima, svrstavaju u reportažne, njihov je format nepodesan za objavu u klasičnome novinskom formatu, takve rubrike uostalom u novinama nema, kao što nema ni novina spremnih svoj dragocjeni prostor ustupiti nepretencioznom bilježenju usputnih prizora koji tek u oku fotografa postaju referentni uzorci portreta. U toj je seriji naglasak bio na efektu što ga panoramska snimka proizvodi na nepanoramskom prizoru, pretvarajući ga u svojevrstan split screen stvara privid detekcije onoga što iz određene perspektive nije vidljivo, primjerice, ulica pod neobičnim kutom zavija ili se odjednom račva hineći zrcalo same sebe. Pogodne lokacije za prelamajuće snimke u ovom slučaju pomalo odlaze u drugi plan, glavne su uloge preuzele žene, osim činjenice da su snimljene u javnom prostoru, ni po čemu drugome dodatno definirane.
Dakako da Barbara i dalje računa na usluge Horizontova objektiva, da se tramvajske tračnice i dalje zakrivljuju, da je bijela strelica na kolniku prestala biti ravna, kao i pločnik, da je linija zgrada s lokalima dobila zaobljeni ugao, no čitava je ta neodgovornost pravilnim perspektivama zapravo u službi žene naslonjene na dovratak pokraj izloga što ga je širokokutni objektiv postavio na ugao. Dobro upoznata s reakcijom aparata, Barbara kao da mu prepušta taj dio posla, ne traži motive pogodne za njegovu interpretaciju, nego tu interpretaciju uključuje u oblikovanje svojih motiva, pa njegov doprinos varira ovisno o kontekstu.
Dominiraju eksterijeri, osim u unutrašnjosti tramvaja, Oktogonu i Pothodniku, Barbara žene portretira na glavnom gradskom trgu, obližnjim ulicama, na Dolcu i na Glavnom kolodvoru, ali i na Jakuševcu, u akciji ili u prolazu, na kavi ili među balonima, prilikom prosvjeda, s transparentima ove i one ideologije ili u usputnoj šetnji, prilikom putešestvija gradskim gradilištima ili čišćenja stolova ispred kafića. Jednako prodavačice kao i one koje kupuju, jednako one u bundama kao i one u dronjcima, gimnazijalke, studentice, pravnice i umirovljenice. Bez obzira na to poziraju li joj ili su nesvjesne aparata, zauzimaju li prvi plan ili ih naziremo negdje u dubini snimke ili uočavamo na periferiji kadra, one su uvijek subjekti. Iako se ponekad čini kako je u glavnoj ulozi neki konkretan prostor koji se kao motiv nametnuo zahvaljujući svojstvima Horizonta, uvijek ćemo pronaći protagonisticu, naslonjenu u nekoj veži, dok čeka u redu ili je u papučama, naslonjena na štake, izišla pred zgradu pogledati ljude koji prolaze Crnatkovom ulicom. Ulica je, međutim, prazna, nema nikoga na vidiku.
Prizori su rječiti, ali ne i pretenciozni, ne zauzimaju strane, ne prozivaju odgovorne, čak im nije cilj ni fokusirati neki problem, stvari stoje tako kako stoje. Nema konkretne teze koju bi uhvaćeni prizori trebali potkrijepiti, osim, dakako, one najavljene nazivom, koja zbog svog širokog opsega zapravo i nije teza, međutim, fotografije je potkrepljuju upravo zato što izostaje akcent na bilo kakvu određeniju dimenziju. Rječitost se manifestira na razini konteksta, i dalje bi sve fotografije mogle pripadati gradskoj rubrici, i dalje je to urbana svakodnevica, ali portretirana uvijek različitim pričama, čak i ako su okolnosti slične, nešto je drugo poentirano, vizualno ili narativno, vidljivo ili nevidljivo, neka se osobitost odlučila pojaviti, zauzimanjem nedvosmislena stava na glavnome gradskom trgu ili zakasnjelim posjetom već opustjeloj ribarnici.
Horizont je uvijek spreman, Barbara je uvijek u lovu, okular je namješten na žene. Iako neki prizori svjedoče suprotnome, da joj je oko privukao efektan perspektivni prizor, idealan za gradsku rubriku, primjerice, fotografija čijim lijevim dijelom kadra prolazi tramvaj Ilicom prema Trgu, sredinom ide pločnik, a desno je niz izloga. Prizor se grana u dubinu, u jednu točku, u osvijetljenu zgradu na Trgu koja poput svjetionika proizvodi svijetlu prugu na tamnom, kišom lakiranom, pločniku. Neodoljiva slika, pogotovo kad barataš širokokutnjakom. No, igrom slučaja u jednom se izlogu, umjesto lutke, zatekla dekoraterka pri svom poslu, a ispred susjednoga se zaustavila prolaznica. Ako postoji neka fotografska režija, pri čemu je Horizont snimatelj, to je uspostava komunikacije između nepovezanih protagonistica. Pa je tako na jednoj fotografiji zahvaljujući objektivu ulični ugao spao s devedeset stupnjeva na ciglih četrdeset pet, postao je oštar brid pramca nekog broda koji ne reže kadar po sredini, nego ga reže na dvije nejednake strane. Lijevim pločnikom prilaze dvije žene, a na desnoj strani, takoreći iza ugla, glava jedne žene viri iza novinskog štanda, dok druga stoji sa strane. Na prvi pogled uobičajena scena, na kakve smo naviknuli, no oblikom Barbarine fotografske registracije, koji uključuje diskretnu intervenciju, ni po čemu poseban prizor postaje vrlo rječit, posve djelatan na razini serije. Osim Barbarina odbijanja simetričnosti kadra koji se nudi kao na pladnju, ključna se etapa pretvorbe dogodila u samom procesu, ugaona se ulična panorama dramatizirala, lijeve pristižu na poprište, takoreći na sredinu fotografske pozornice gdje ih desne ne očekuju, nikakva se interakcija ne predviđa. Zabilježene usred svoje uobičajenosti, nesvjesne svojih uloga u kadrom uokvirenoj fotografskoj inscenaciji, gotovo kao uzorci žena u javnom prostoru zauzimaju mjesto u portretnom mozaiku. Ispunjavajući ga, Barbara prolazi uskim područjem, snimka mora odgovarati tematskoj platformi, širiti je, učvršćivati je različitim motivima, no motivi ne smiju ništa isuviše konkretno označavati, preuzimati bilo kakvo značenje osim pripadnosti zajedničkom portretu. Čak i ako se radi o prosvjedu, ne radi se o ikonografskom ili ideološkom zauzimanju strana, nego tek o informaciji kako su sve to žene u javnom prostoru. To je i policajka koja razdvaja suprotstavljene strane na Trgu, ona jedva prepoznatljiva dok u uniformi patrolira još neprobuđenim sajmom na Zrinjevcu, ona koja moli ispred raspela na Kolodvoru, ona koja razdragano mašući pozdravlja prosvjednu povorku koja se kreće Gajevom ili ona koja rasprostire svoju robu na travu kraj staze prema Jakuševačkom sajmu dok se iza nje, posredstvom Horizonta, horizont zakrivljuje. Čak i ne moraju biti na otvorenome da bi bile u javnom prostoru kao što to nisu prodavačice u kiosku, može ih biti mnoštvo, dvije ili jedna, djevojka koja odlazi s kolodvorskog perona ili starica koja se opterećena vrećicama probija gradskim iskopinama.
