Categories
All knjiga Volumen 5

BRSALJE

Sadržaj svih dvjestotinjak fotografija predstavljenih u knjizi jest istoimena lokacija u Dubrovniku. Preciznije, radi se o identičnom kadru, uvijek snimljenom pri dnevnom svjetlu, koji prikazuje more, stijene i nebo, dočim međusobnu različitost prizora proizvodi vrijeme.

To se, dakako, odnosi na neuhvatljivu, elementarnu ili metafizičku dimenziju tog fenomena, od kojeg Ana Opalić izdvaja period od dvadeset godina.

To se, međutim, daleko više odnosi na drugo značenje te riječi, jer u pitanju i jest sinonim, barem na našem jeziku, ali značenje koje je ipak vezano za ishodišni, univerzalni fenomen. Jer ako kažemo da je vrijeme ključni faktor materijalnog svemira, a kao njegov ‘materijalni’ reprezent na planeti Zemlji proglasimo prirodu, tada mu je, logično, i ona odgovorna. 

No, bez obzira što je priroda jedini pojam koji objedinjuje sadržajne elemente fotografija, istodobno njoj pripada i ono što proizvodi značajnu različitost između predstavljenih vizuala, a to su vremenske prilike. Pa koliko bi god bilo točno, ali suviše općenito, priprodu proglasiti temom Aninih fotografija, toliko bi, s druge strane, bilo manjkavo i neprecizno za tako nešto označiti vremenske prilike. Zato što je njih moguće predstaviti i na mnogo drugih, eskplicitnijih načina. Upravo činjenica da je izabran uvijek isti prizor degradira ih iz uloge glavna sadržaja u tek jedan od njegovih atributa.

Osim toga, u kadru ne postoji ništa organsko, prema čijem bi se prisustvu, razvoju ili raspadanju također mogli razlikovati prizori, dapače, kao da je portretirano ono što prethodi organici, a to su osnovni elementi. Ukoliko Brsalje promatramo kao njihovo scensko uprizorenje, vidimo da su svi zastupljeni, nebo predstavlja zrak, more je voda, stijene su zemlja, a svijetlo i nije ništa drugo nego rezultat sunčeve vatre.  Ti su elementi s jedne strane čimbenici našeg postojanja, a s druge, nedvojbeno oblikovani po svemirskim zakonitostima, pa njima, dakle, ponajprije i odgovorni. Stoga bismo prirodu, kao nešto čemu oni svi zajedno pripadaju, mogli promatrati kao svojevrsna svemirska namjesnika na Zemlji, budući ona posreduje između nas i njega. A budući su njeni zakoni zapravo manifestacija onih njima nadređenih,  te bismo manifestacije mogli proglasiti i uzorkom. Te posredstvom tog uzorka možda mogli

naslutiti i maglovito prisustva načela kojemu je on odgovoran, načela koje stoji iza tog uzorka.  

Takvo razmišljanje dijelom je potaknuto i manifestnim, ali ništa manje i metafizičkim, autoričinom proslovom na početku knjige:

“Ono što me najviše zanima u fotografiji je iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti.”  

Ukoliko na doslovnoj razini pokušamo plastično dočarati razmicanje pogleda, to bi bilo kao da ispružimo ruke i razmaknemo ga poput zavjese. I vidimo da se iza ovog prizora nalazi svemir, a budući svemir nema smisla dodatno razmaknuti, zato što je iza njega opet to isto, proslov shvaćamo kao metaforu elementarne ljudske težnje za shvaćanjem neshvatljivog. Ta je metafora dodatno pojačana činjenicom da je ljudskoj prirodi imanentna težnja ne samo za shvaćanjem neshvatljivog, nego i dokazivanjem njegova postojanja, a kao takav dokaz Ana predlaže fotografiju.

Zato što taj pogled ovdje zapravo i jest razmaknut, zato što imamo osjećaj da vidimo ono nevidljivo, odnosno ono iza, ono što nam pogled sakriva. Iza prizora, ili jednako tako – unutar njega, u kolebanju mora i kretanju oblaka prepoznajemo prisustvo energije koju ne vidimo. Posredstvom prizora, posredstvom onoga što vidimo, shvaćamo da smo postali svjesni i te nevidljive činjenice, čak vidimo i njen smjer i intenzitet pomicanja. Nagovoreni proslovom, razmaknuli smo konkretan prizor i ugledali te silnice, njihovu mrežu, njihove trajektorije, kojima, ne imajući nikakva izbora, poslušno odgovaraju i valovi i oblaci, vidljivi označitelji, objekti u službi uvida u ono iza.    

Osim u prostornom smislu, uvid u ono iza predlaže nam se i u onom vremenskom. Svedenost na elementarno, postignuto izborom prizora, istovjetnošću kadra, eliminacijom kolora, kao i izostankom bilo kakva druga sadržaja, rezultira drugačijim uvidom i u vrijeme, uvidom kojeg uobičajene pojavnosti sakrivaju – pa jednako kao što bi to moglo biti snimljeno bilo gdje na kugli zemaljskoj, tako bi to moglo biti i bilo kada, recimo onda kada, ne samo nas, nego niti Dubrovnika ili bilo čega, nije bilo. Dakle, ne portretira se njegova prolaznost, nego njegova nepromjenjiva vječnost, u kojoj se neprestano izmjenjuju uvijek drugačije varijacije istoga.  

Pa kao što Camus kroz usta Mersaulta kaže kako je dovoljan jedan dan da bismo se cijeli život imali čega sjećati, tako i Ana Opalić serijom ‘Brsalje’ kaže da je dovoljan jedan prizor i cijelog ga se života može gledati.

Ona ga gleda dvadesetak godina i izabire dvjestotinjak trenutaka.

Kadar postavlja tako da linija horizonta prolazi točno njegovom sredinom, čime je proizvedena neobična zrcalna situacija, koja pokazuje različite posljedice djelovanja istog vjetra na nebo i na more. Gledajući dramaturški, stijene su ovdje u ulozi scenografska objekta, na njima nedvojbeno očitavamo razvoj radnje. No, autori tog razvoja su more i nebo, a vjetar je posljedica njihove suradnje. Stoga bi se, u smislu doživljaja cijele predstave, teško moglo, u njihovoj isprepletenosti, bilo čiju ulogu izdvojiti kao glavnu.

Valovi i oblaci plešu i divljaju, pojavljuju se i nestaju, iscrtavaju svoju dinamiku pozitivom u gornjem dijelu kadra, a negativom u donjem. I njihova se razdjelnica često koleba, od oštra skalpela kojim razrezuje dvije polovice, do posvemašnja nestajanja, kojeg jednako proizvodi intenzivno svjetlo kao i njegovo drastično prigušenje.

Ovdje možda i leži razlog zašto nema noćnih prizora. Osim što je tehnološki gotovo nemoguće zbog smanjena svjetla dugotrajnom ekspozicijom snimiti sadržaj što se neprestano pomiče, a dovlačenje dovoljno jakih reflektora produkcijski je neizvedivo, noćni se prizor niti konceptualno ne uklapa. Zato što se nema što razmaknuti, već smo u onome iza. Svjetlo je, dakle, ono što nam omogućuje da bismo uopće i imali taj pogled, a istodobno nam uskraćuje uvid u ono iza, u konkretnu, materijaliziranu beskonačnost, koja i inače konstantno postoji, ali mi je radi svjetla ne vidimo. Pa budući nam je ono nužno da bismo mogli razmaknuti pogled, Ana ga upravo na taj način, u takvoj njegovoj ulozi i predstavlja. Portretira ga poput zavjese, koja je uvijek drugačije polegla preko aktera na sceni. Iscrtavajući svoje obrise po stijenama, odražavajući se u površini ili provlačeći između oblaka, ona kao da plastično materijalizira svoj sloj. Ta je zavjesa do te mjere lagana i precizna, da ju je moguće doživjeti i poput vrlo tankog, ali ništa manje efikasna, premaza. Premaza koji, međutim, ne prekriva, nego pojavnjuje. Poput prava slikara, neprestano mijenja uglove, odnosno perspektive, te nanoseći sloj uvijek različite debljine, neprestano proizvodi drugačiju sliku iste stvarnosti. No, istodobno i sakriva uvid u ono što se nalazi iza nje, plijeneći naš pogled vizualnim efektima, kao da nas nagovara da zaboravimo ono što nam je nedostupno.

No, oslikavanje granice između pojavnog i nevidljivog, kao da simbolizira i onu između sna i jave, stvarnog i zamišljenog, kao i svih ostalih dvojnosti koji u konačnici proizvode jedinstvo. Stoga taj nagovor i ne uspijeva, svjetlo nije računalo s beskrajnom ljudskom znatiželjom, jer ako je ovaj prizor toliko fascinantan, kako li tek izgleda ono iza… Odnosno, kako kaže Ionesco, ‘samo nam mašta može otkriti pravu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma’.

I na kraju, govoreći o perspektivi odakle su fotografije snimljene, moglo bi se reći da sjedimo u svečanoj centralnoj loži, zato što se doima da se spektakl na pozornici isključivo radi nas događa. Pa se čak i nehotice pokatkad povučemo malo unatrag, da nas ne bi dohvatila uzavrela pjena što je već progutala i stijene. Dapače, taj se jedini val izdiže usred inače mirne površine, poput kakva podmorska vulkana koji svojom tamnom erupcijom prijeti zavladati i svjetlinom gornjeg dijela kadra.

Categories
All fotografija Kula Lotrščak, Zagreb Volumen 1

POSLIJE

Ana Opalić snimila je seriju fotografija u šetnji brdima iznad Dubrovnika na relacijama gdje su se izravno sukobile hrvatska i jugoslavenska vojska (Srđ-Strinčijera-Bosanka-Žarkovica). Kako sama kaže u uvodnom tekstu kataloga, zanimalo ju je što će zateći na mjestima koja su u njenoj svijesti od početka rata bila prisutna kao poprišta zločina. S tom informacijom krećem u obilazak izložbe, pod dojmom razloga njena posjeta promatram fotografije na kojima vidim gusto raslinje, šumske staze, travnati proplanak, ponegdje komadić mora.

Fotografije su istog formata – 90 x 70 cm, sedam crno bijelih i četiri u koloru, identično i vrlo brižno uokvirene. Diskretnom naznakom međusobna dijaloga, moguće je uočiti njihovo povezivanje u parove. Na primjer, vijugava staza u šumi odgovara krivudavoj niskoj stijeni što izviruje iz raslinja, prizori detalja neprohodnog gustog žbunja također se pojavljuju dvaput, zatim, tu su dva otvorena panoramska prizora (jedan crno bijeli drugi u koloru) što prikazuju obronke planine i more u daljini. Najčešći je motiv čistine, istina male površine i uvijek na drugi način predstavljene: jednom je to suncem obasjani komadić livade, drugi put uleknuće trave navodi na pitanje što ju je uleknulo, treći put proplanak otvara prizor u daljinu. Niski suhozid na ulasku u šumu asocira na neku vrst zaklona, a ima svojevrsnu repliku u pozamašnoj gomili starog kruha na drugoj fotografiji čije nam je porijeklo nemoguće detektirati. Pejzaž kojeg vidimo bezazlen je. Kao i bilo koji drugi pejzaž. Zlokobno je njegovo postojanje u našim svijestima. Poistovjećujući historiju zbivanja s lokalitetom, istodobno ga teretimo zbog njih, a on šutke preuzima krimen. Ali kao što proces ni tada nije bio pravedan, tako je sada definitivno nastupila zastara. Trava više nije uleknuta na mjestima gdje su stajali sanduci s municijom, nema iskorištenih čahura, niti praznih boca rakije, ništa ne upućuje da to nije bilo koji proplanak bilo gdje na svijetu. No ipak, sumnja teško nestaje, gledajući snimke i nehotice pogled traži neki zaboravljeni detalj koji u sebi nosi dokaz, svjedočanstvo minulih strahota. Nema ga, znamo da ga neće biti.

Akcija upućuje na nužnost konačne rehabilitacije, na potrebu za prevladavanjem unutarnje nelagode koju povijest dotičnih lokacija izaziva. Odluka da se ponovnim posjetom skine odgovornost s tih brda i te šume simboličan je korak koji u sebi nosi univerzalnu poruku oprosta kao i intimnu želju za lakšim postojanjem, bez tereta kojeg nosimo, no samo o nama ovisi kad ćemo ga skinuti s leđa. Iako to zapravo nije pod kontrolom, ne može se odlučiti i učiniti, nego svijest o tome sama sazrijeva, a čin je proizvod unutarnje, stvarne spoznaje.

Autorica kaže da se, hodajući tim stazama, pitala da li je nelagoda koju je osjećala bila izazvana njenom idejom o tome što se – možda baš tu – dogodilo ili je moguće osjetiti prošlost i priču mjesta? Pokušavam načas zamisliti tu situaciju. Ana šeće brdskim predjelom, prolazi šumom, sjeda odmoriti se na neki panj ili stijenu, na samom je izvoru davne prijetnje, izravno suočena sa simbolom unutarnje nelagode. Možda je time glavni korak već učinjen i boravak u toj sredini sam je po sebi riješio razlog dolaska. Pa dok je svijest još uvijek uokvirena predumišljajem, dok misli traže odgovore na davnašnja pitanja, insinkti već borave u prezentu, osjetila su aktivna, oči proučavaju izložene detalje. Pitanja blijede pred konkretnim prizorom, šuma je prepuna šumskih aktivnosti, horizont nedohvatan kao i uvijek, trava se povija po vrhovima, leptiri lepršaju, ptice cvrkuću. Promatrajući fotografije ne nalazim nikakvu tjeskobu. Ništa ne podsjeća čak ni na njena pitanja, dapače, dojma sam da je kreativni nerv proradio bez obzira na okvir dolaska. Sjedeći na onom panju nešto joj privlači pozornost, neki zanimljiv oblik konfiguracije, začudna pojavnost, neodoljiv prizor, misterija šume… Ruka sama poseže za kamerom, fotografkinja izabire kadar, namješta parametre i čini što i inače čini. Snimkom bilježi raspoloženje, koje možda i jest izazvano porivom radi kojeg je poduzeta akcija, no, sudeći po onome što vidim na fotografijama, rekao bih da one odražavaju raspoloženje koje se samo po sebi u tom trenutku razvija, ne mareći za predumišljaj. I da se u njima ogleda prepuštanje istinitosti toga trenutka bez obzira što mu je prethodilo, što zapravo i označava istinsko odba­civanje tereta, jer bi u suprotnom taj teret smanjio mogućnost viđenja, prepoznavanja nijanse, ograničio bi slobodu kreativna uranjanja u tajanstvo prizora. Slijedom toga snimci bi se mogli doživjeti kao rezultat njena pomirenja s natruhama prošlosti, sklanjanje istih u ladice koje se ne zaboravljaju ali više nemaju snage opterećivati. Pa bi tako i put kojim prolazi posjetitelj izložbe – od prvotne informacije do dojma koji proizlazi iz fotografija – moguće odgovarao i kronologiji njena prolaska – od motiva za odla­zak do njegova zaboravljanja u trenutku okidanja fotoaparata.

Prostirući pretpostavku u sfere univerzalnijeg zaključka, možda je upravo tim slijedom, odnosno zahvaljujući toj katarzi jedino i moguće registrirati uprizorenu svekolikost koja je najčešće neuhvatljiva. A koju samo naročito raspoloženje može učiniti pojavnom. Kao da je fotografirano i to dragocjeno stanje svijesti što usmjeruje pozornost na često neprimjetnu ali vrlo složenu strukturu prizora. Nalaženje motiva za snimak neugledna raslinja dakle prevodim kao autorski čin prepoznavanja posebnoga u običnome kao i magičnu privlačnost koju ono u sebi sadrži. Centralno izoštrena, bez glavnog protagonista, prikazujući bezbroj isprepletenih vlati trave, grančica i listova, fotografija kao da zanemaruje kriterij ravnoteže, izoliran je detalj prirode, zapravo povećani detalj, na kojem bismo, i dalje ga povećavajući, otkrili i dalje jednaku isprepletenost i složenost. Kao da slojevima od kojih se sastoji nema kraja. Gustoću i brojnost tankih, finih linija moguće je usporediti s gustoćom, odnosno nijansama od kojih je satkana priroda, pa i život sa svim njegovim dimenzijama i slučajnostima koje se neprestano i dalje pletu dovodeći do apsurdne isprepletenosti i poticaj ove osobno povijesno prirodo­slovne istrage s njenim rezultatima.