… Što je dakle vrijeme? Hoćeš li mi odgovoriti na to pitanje? Prostor opažamo svojim osjetilima, vidom i opipom. Dobro. Ali koje osjetilo imamo za vrijeme? Hoćeš li mi na to odgovoriti, molim te? Eto vidiš, sad si u škripcu. A kako možemo mjeriti nešto o čemu, strogo uzevši, ne znamo navesti ama baš ništa, ni jednu jedinu osobinu? Kažemo: vrijeme prolazi. Pa dobro, neka prolazi! Ali da bismo ga iz­mjerili… čekaj malo! Da bi se moglo izmjeriti, vrijeme bi moralo ipak ravnomjerno prolaziti, a gdje piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi predmnijevamo da je tako, a naša su mjerila puke konvencije, dopusti, molim te… Thomas Mann, Čarobna gora

Ili začarana gora, kako predmnijeva Marko Ercegović da bi točnije trebao glasiti prijevod ‘Der Zauberberg’-a. Zašto citatom literarnog klasika započeti prikaz fotografske izložbe?

Često se događa da neka knjiga, pročitana u najranijoj mladosti, ostavi u svijesti duboki trag. Pa čak i da taj trag preraste u jednu dimenziju, poput nekih naočala, kroz koje ponekad promatramo svijet. Hrabal takvu situaciju naziva čudom kvalitativne promjene. Nije u pitanju promjena ličnosti, nego dodatak, proširenje koju ličnost time dobiva. U izgradnji ličnosti nekog autora ima mnogo takvih dodataka. Ukoliko se dogodi da iz povučene brazde desetak godina kasnije izraste djelo, u tom bi smislu moguće bilo reći da se radi o zatvorenom krugu ulaza i izlaza. Ili kako bi rekao Čehov, puška spomenuta u prvom činu, u trećem mora opaliti. Također bi se moglo reći da je i vrijeme, u kojem je začaranost klijala, za Ercegovića prolazilo njegovim tempom, da nije požurivao rast, nego da je strpljivo, gotovo iz prikrajka, promatrao sazrijevanje, odnosno prepoznavao prizore u kojima se poklapalo to što je kroz te naočale vidio s optikom samih naočala.

Izložba je smještena u dvije prostorije. U prvoj su to, bez iznimke, fotografije velikih formata. S lijeve strane osam fotografija uočljive sličnosti. U središtu panoramskog prizora dvije osobe. Ljudi i scena čine cjelinu. Primjećuje se njihova izoliranost, gotovo netaknutost vremenom. Udubljeni u svoj međusobni odnos ili sami u sebe ne obraćaju pažnju čak ni na okolinu gdje su zatečeni, a kamoli na prisutnost ostatka svijeta koji se negdje izvan kadra odigrava. Prizori su lirski, kretanja uglavnom nema. Vrijeme uglavnom stoji. Protagonisti nisu svjesni prisutnosti fotografa, no gledatelj nema osjećaj da im je ukradena intima, jer ona čak i da jest ukradena, nije iskorištena u cilju bilo kakvog razotkrivanja, nego je primjetna naklonost autora dojmu što izbija iz predstavljenog prizora. Kao da je to ono što u njega proizvodi ushit, prepoznavanje izvan sebe nečega što i u sebi intenzivno osjeća, potvrda o neuhvatljivom prisustvu paralelnog svijeta što se obično naziva stanjem duha i što nije moguće objasniti riječima bez patetike, ali je moguće prepoznati njegovo pojavljivanje i na taj način utemeljiti njegovo, inače nedokazivo, postojanje.

Brojnost sličnih situacija na vrlo različitim lokacijama odaje duži vremenski period u kojem su fotografije snimljene, odaje svijest autora da gdje god se nalazi ima otvoreno unu­tarnje oko koje prepoznaje i registrira određeni dojam kojeg očito u sebi nosi. Začudna brojnost predstavljenih različitih istosti u gledatelja rađa sumnju u mogućnost da cijela izložba bude takva, jer bi za to trebalo ne nekoliko godina, nego nekoliko desetljeća. Zamku, pa čak i suvišnost takve razine koncepta, Ercegović uspješno otklanja – u istoj prostoriji, na suprotnoj strani pokazuje začaranost na drugim planovima. Promatrač, uronjen u izoliranost, zajedništvo ili samoću osoba stopljenih s okolinom, nemalo se iznenadi odjednom se zatekavši ispred fotografije nogometnog igrališta na kojem je upravo u tijeku rekreativna utakmica. No, i na igralištu vrijeme kao da je stalo. Lopta u autu, čarobnim štapićem igrači su zamrznuti, ili na mjestu ili u kretnji. I nije okidanje fotoaparata to što ih je zaustavilo, nego je ono samo registriralo postojeće zaustavljanje, zamr­znuće je prepoznato od, na takvu mogućnost, neprestano spremnog Ercegovića. Total prizora upućuje na distancu, pa čak možda i na teleobjektiv. Dimenzija vremena ponovo je itekako prisutna, ali ne primarna, nego u službi nekog složenijeg mehanizma, kao priloška oznaka začaranosti, koja ima neki svoj, nama nedostupan razlog pojavljivanja. I samo neprekidno prisutna svijest u traženju nje, može rezultirati ovom snimkom. Odmah kraj okamenjenih nogometaša nalazi se fotografija ljetnog prizora kupača na stijenama. Također velikog formata, no jedina crnobijela. Zbog čega je ona formom izdvojena, u prvi mah ostaje enigmom. Ali kao da je Ercegović već uspio osvojiti naše povjerenje, kao da ta različitost ima svoje opravdanje, opravdanje kojeg, zasad, jedino on zna. No, on nije odgovoran istovjetnosti forme, nego unutarnjem razlogu koji bira formu ne bi li što preciznije predstavio dojam. A ljudi u kupaćim kostimima, raštrkani po stijenama, također su okamenjeni. Crnobijelost potkrepljuje arhetip prizora, moguće je ona izabrana jer želi podsjetiti na prošlost, odnosno na vječnost, što čovjek postavljen u kontekst mora, kamena i sunca sugerira. U drugoj je prostoriji raznolikost forme još prisutnija. Mije­njaju se formati fotografija, mijenja se pozicija i perspektiva fotografa. Pojavljuju se detalji, u glavnim su ulogama ruke, noge, životinje… Propituje se i produbljuje Ercegovićevo opažanje začaranosti u usputnim pojavnostima. Ruka koja otvara hladnjak, kadar gole ženske noge u kamenoj uličici, stopljenost tijela uronjenog u vodu s vodom u koju je uro­njeno, pa čak i međusobna komunikacija parova izloženih fotografija, sve govori o istome. O želji da se što je moguće temeljitije i raznovrsnije istraže oblici koji u sebi kriju, a bivajući prepoznati i objašnjavaju Ercegovićevu fascinaciju. S druge strane istodobno svjedočeći o autorskoj potrebi da ne ostane na predstavljanju predloška, nego u samom se prostoru kreativnosti igrajući, i dalje razvija temu. Naravno, koliko god bio neiscrpan i ogroman, taj prostor u konkretnom slučaju mora imati svoj kraj; odnosno točku u kojoj se krug zatvara. Krenuvši od prizora u kojima se začaranost prepoznaje u simbiozi pojedinih protagonista i njihovog okruženja viđenih iz daljine, putovanje završava oslikavanjem intimne kuglice duha što je Ercegović izranja na površinu predstavljajući detalje. Okular fotoaparata postaje dvostruk, slika i prema van i prema unutra, zaokružujući sliku nužnom isprepletenošću izvanjskog i unutarnjeg. Literarizacija od koje se krenulo prisutna je ne kroz narativnost linije priče, nego gradeći je pojedinim etapama, nalazeći isti korijen u raznim pojavnostima slika biva zaokružena.

Neobjašnjivo povišenje tjelesne temperature koju Hans Castorp osjeća došavši na začaranu goru, Marko Ercegović prevodi u promijenjeno stanje svijesti nužno za prepoznavanje čarobnog štapića u svijetu koji nas okružuje.