Stan Softić dobio je galerijsku namjenu s početkom ove godine u okviru opsežne serije izložbi pod zajedničkim imenom “Janje moje malo”, u organizaciji kolektiva WHW. U proteklih šest epizoda te serije u stanu na šestom katu zagrebačkog nebodera predstavilo se petnaestak domaćih i stranih umjetnica i umjetnika, promovirajući ga u jednu od nezaobilaznih točaka gradske umjetničke ponude. Uzimajući u obzir kako je taj stan s obzirom na lokaciju, na organizaciju interijera, ponajprije na velike stijenke prozora, pa i na dijelove  autentična namještaja, već sam po sebi svojevrstan izložak, koji osim vizualnih atributa, ima i određene socijalno povijesne konotacije, logično je bilo da će jedan broj pozvanih umjetnika iskoristiti upravo tu specifičnu platformu kao polazište za autorsku interpretaciju. 

Da će reagirati na činjenicu stana, gdje, za razliku od klasične galerije koju posvajaju postavljajući radove, ovdje on ostaje neuptinim sugovornikom s kojim radovi nužno ulaze u komunikaciju. Stoga smo uglavnom i svjedočili rezultatu dijaloga što ga on ostvaruje sa svojim privremenim stanarima. Ponekad je taj razgovor ostao na razini žamora, budući je u svakoj od proteklih epizoda stanara bilo nekoliko, pa dok su jedni koristili dijelove njegova pokućstva za izgadnju svojih instalacija, drugi su tek njegove zidove proglasili galerijskima.

Dijalog je, dakako, znatno prepoznatljiviji ako u njemu sudjeluju samo dva sugovornika, odnosno kad polazištima stana replicira samo jedan autor. Ili, kao što je to ovdje slučaj, jedan autorski tandem. Kao što to Gverović & Ilić već nekoliko godina i jesu. Koristeći pritom obje varijante suradnje, zajednički potpisuju izložbu, dočim neke njene elemente potpisuju pojedinačno, a druge također zajednički. Reklo bi se, međutim, da je i u ovim potonjima jasno vidljiv njihov pojedinačni udio. Iz čega proizlazi kako je dijalog zapravo udvostručen, na razini elemenata pojedine instalacije i na razini odnosa te instalacije s pojedinom prostorijom. Pa čak bi se moglo govoriti i o razgovoru između prostorija. A, slijedom toga i o onome što ga Gverović & Ilić vode s cijelim stanom.

Primjerice, još niti ne ušavši unutra, već ga samim nazivom smjesta sučeljavaju s njemu suprotstavljenom idejom, ilustriranu činjenicom autoputa. On, čija je ključna karakteristika statičnost, ugošćuje ono za što je karakteristična upravo dinamičnost.

Nazivom uspostavljenu suprotstavljenost djelomično pronalazimo i u materijalu kojim autori grade pojedine instalacije: Ilić sudjeluje organizirajući oblik od drvena pokućstva, kojem onda Gverović dodaje isprinte na svili.

S druge strane, suprotstavljenost materijala prepoznajemo i u slučaju kada cijela prostorija postaje jedna instalacija – poluprozirnim tkaninama raznih boja u službi zavjesa ispred velikih prozora postignuta je diskretna obojanost prostora ovisno o ulazu svjetla, dočim je gotovo cijelom površinom postavljena pozornica, odnosno podignut pod za pola metra. Razlog obje intervencija je isti, odnos spram onoga što zapravo definira prostoriju kao takvu, no to je ovdje u službi konteksta, oblikovanje platforme za iskaz sadržaja: velikog kolaža na zidu. U tom slučaju više nema jasno razdvojena autorstva, legenda kaže kako je taj kolaž nastao na temelju crteža ‘Vodstva’ Siniše Ilića, uz sugestije Tine Gverović.

U slučaju, pak, instalacija smještenih u druge dvije prostorije, Gverović na prozračnoj svili printa neke novinske isječke, odnosno vizuale skinute s web portala, tematski vezane za problem emigracije. Ti su isječci, međutim, zahvaljujući materijalu na kojem su otisnuti, vrlo blijedi, tek jedva raspoznatljivi, doimaju se poput izblijedjelih novina kao podsjetnika na zaboravljene senzacije. Ili pak, na činjenicu da je ovdje ipak netko nekad davno i stanovao. Takav dojam potkrijepljuje i Ilićev ‘čvrsti’ dio instalacije, komadi namještaja raspoređeni su centralno, oko njih se obilazi, tretira ih se, dakle, galerijski, poput izložaka. No, otvorena su sva vrata ormara, sve ladice izvučene, sve je ispražnjeno. I upravo se naglašavanjem nepostojanja njihova sadržaja zapravo opravdava izmiještenost u središnje dijelove prostorija, to jest galerijski tretman, zato što njihova ispražnjenost postaje sadržaj instalacije – svi su otišli.

Početna komunikacija, što je na relaciji stan – umjetnici, započeta nazivom izložbe, nastavljena je vizualnom dimenzijom: autorskim tretmanom čitave prostorije ili instalacija ostvarenih kombinacijom zatečenih komada namještaja i donešene prtljage. Ali i onom metafizičkom: temi prostora pridružuje se i tema vremena, donešena prtljaga zapravo je svojevrstan autorski fundus, iz kojeg se onda vade pojedini elementi i realizira ili cjelokupni ambijent prostorije ili instalacije unutar pojedinih soba. Postojećim označiteljima prošlosti stana Softić pridružuju se elementi dosadašnjeg autorskog djelovanja Gverović & Ilić putem prepoznatljivih vizuala, usporedivih onima što smo ih već ranije mogli vidjeti na njihovim zajedničkim nastupima.

Dimenzija donešenosti, odnosno arhive, ilustrirana je i detaljima u postavu: na otvorene police ponekih ormara naoko su ovlaš odloženi svežnjevi kolaža A4 formata, što ih je moguće i prelistati. Baš kao što su i komadi svile s isprintanim motiviima tek ovlaš prebačeni preko dostupnih vertikalnih nosača.

Naglašavajući ostavljenost, kao da su tek izvađeni iz kovčega, a ne raspoređenost, kakvu bi, kao dovršeni autorski komadi u izložbenom postavu svi oni zasluživali, dodatno se potcrtava dimenzija vremena, prošlost stana ilustrirana ispražnjenošću, suočena je sa sadržajem kojim će ga netom pridošli stanari u budućnosti ispuniti.

Svojevrsnu maketu svog budućeg dijaloga sa stanom Softić, autorski duo predlaže već na samom ulazu, u hodniku. Na velikoj plazmi, odloženoj na podu, što također sugerira nekakvu privremenost, vidimo video dokumentaciju stana prije nego što su oni u njega ušli. Uvodne kadrove zamjenjuje gro plan stola po kojem se raspoređuju razni predmeti, zatim se taj raspored mijenja, očito se traži optimalna varijanta. Pritom se predmete, ukoliko je potrebno, i očisti. Video kao da ilustrira skicu njihova razmišljanja o predstojećim aktivnostima u postavljanju izložbe u stanu Softić. 

Prolazeći sobama i promatrajući realiziranu izložbu, međutim, stiče se dojam da je njeno postavljanje u jednom trenutku zaustavljeno.

U potpunosti je, naime, riješena tek prva prostorija: zavjese u boji određuju svjetlo, pozornica zauzima skoro cijeli pod, a iznad nje je kolaž u punoj veličini zidne plohe, čiji sadržaj određuju komadi papira izrezanih u apstraktne forme. Načelo određivanje te forme, kao i kompozicije unutar slike, usporedivo je načelu po kojem su učinjeni i kolaži na A4 papirima što su odloženi na polici ormara u susjednoj prostoriji. Funkciju papira preuzeo je zid, iz čega proizlazi da su oni papiri zapravo skice. I da je tek jedan od kolaža s autoputa kojim putuju Gverović & Ilić stigao biti pretvoren u zidnu sliku stana Softić, te tako svojim adekvatnim, što će reći galerijskim, predstavljanjem odgovoriti naslovnom zadatku.  

Što je, dakako, varka, budući nam je jasno kako su i instalacije u drugim prostorijama također posve završene, te da je taj formalan doživljaj njihove nezavršenosti, temeljen na ispražnjenosti i naoko tek ovlaš odloženim predmetima, namjerno proizveden. On je u službi zamrznuta kadra, odnosno zaustavljena trenutka u procesu postavljanja.

Takvo konceptualno poigravanje s formatom izložbe, u izravnom je dijalogu sa specifičnim formatom izložbena prostora, stigavši u stan pred nekoliko dana, novi su stanari tek jednu sobu dospjeli u potpunosti namjestiti.