Usporedivo s prošlim Novakovim izložbenim nastupom, „Calm“ (Galerija SC, prosinac 2024.), gdje se galerijski prostor doimao posve praznim, takav je dojam i ovdje prisutan. No, dok je prostor SC-a njegovom intervencijom bio ozvučen, ovaj je prostor oslikan, preciznije, osunčan. U SC-u su gotovo nevidljive, tanke metalne žice postale instrument kojim je galerijska publika svirala, sada se ne čuje ništa, a publika promatra kako sjene plešu po podu i zidovima. Teško da bismo Sunce mogli proglasiti koautorom, no bez njega i ples prestaje. Koreografiju tog plesa, međutim, određuje voda, preciznije, zarobljena voda. Posve stiješnjena između dvaju stakala jedva da može takoreći disati. Ponekad je prepoznajemo tek po površini, uskoj liniji umjetnog, vodenog horizonta, koja se u nepravilnu ritmu nejednako diže i spušta.

Ako kao izložbu doživljavamo ono što se nalazi unutar izložbenog prostora, u ovom je slučaju ona vidljiva (visible) samo za vedra dana do tri poslije podne, inače je nevidljiva (invisible), pa bi se sveukupno moglo reći kako je ona in visible (polu ne/vidljiva).

Ako pak doživljaj proširimo i na prostor u neposrednoj blizini galerije, onda ćemo kao ključni izložbeni eksponat proglasiti „oklop od inoksa koji u svojoj utrobi krije kompleksan strojarski projekt pumpi, motora, cijevi i spremnika vode, a pridržava golemu prozirnu stijenu, koja u međuprostoru dvaju stakala drži određenu količinu vode“ (Valentina Radoš). Postrojenje se nalazi s vanjske strane ispod prozora, a prozirna stijena, u metalnom okviru koji je pridržava, nešto je većeg formata od prozora, pa je iznutra ne primjećujemo. Voda između dva stakla pleše kako algoritam postrojenja svira, pod pritiskom nekakve složene pneumatike razina se diže i spušta, no ipak je u tom prostoru, uskom poput vlasi, ima toliko da ona, spuštajući se, na staklima ostavlja proziran trag. Ponekad, kad se razina diže, za njom zaostane nekoliko mjehurića zraka koji hitaju prema gore, ipak ih vidimo unatoč tomu da su i voda i zrak i staklo prozirni. Sunce ne mari za njihovu prozirnost, ranije, dok je još nisko, na zidu promatramo ples svjetla i tamnih sjena od ostataka prozirnih kapljica prozirne vode na prozirnom staklu. Sunce ih je pojavnilo kao što i limunov sok pojavnjuje tekst špijunske poruke. Kako se Sunce diže, tako se projekcija seli na pod. Oblaci prekidaju program.

Iako znamo da voda nema liniju, u ovom je slučaju njezina površina uspjela biti izoliranom od ostatka, jer se ponekad čini da se samo jedna linija diže i spušta, poput linije horizonta koja po nebu šeće gore-dolje. Češće, između gotovo priljubljenih stakala, spuštajući se, za sobom ostavlja uvijek drukčiju kapljičnu apstrakciju.

Za razliku od ovih anarhičnih plima i oseka, između dvostrukog se, primjerice, stakla autobusnog prozora u videu Kate Mijatović „Baranja bus“ voda ponašala poput bujice neke rijeke koja zbog okolnosti vožnje malo teče prema naprijed, malo prema natrag. 

Neprestana različitost razvoja i nestajanja plimnog vala u stisnutim staklima hipnotizira kao i razvoj valova u plićaku ili plamičaka u vatri, s time što ih ovdje ne proizvodi prirodni zakon nego stroj.

Rado bismo zavirili ispod oplate od inoksa, kako izgledaju te pumpe, kako kazaljke igraju na kontrolnim brojčanicima, kako se pokreću mehanička pluća, kako je stisnuta ta voda, možda je injekcijama ubrizgana? Ili je već bila unutra, pa je onda nemilosrdni kipar krenuo sve više približavati stakla jedno drugomu, doslovno joj oduzimati volumen, voda je unutra zastenjala pod pritiskom. Većina kapljica uspjela je pobjeći, no onda je autor stavio okvir i preostale su kapljice ostale zarobljene i bile prisiljene pristati na njegov režim kretanja u tom neizmjerno uskom akvariju. Možda bi za popodnevnu publiku autor mogao skinuti poklopac od inoksa i umjesto projekcije po podu predstavljati pneumatički performans postrojenja pri poslu. Složna, zahuktala ekipa izvodi ga bez ikakva glasa, neizmjerno uska i dugačka pumpa u tišini potiskuje i istiskuje vodu koja je od silne muke već dobila i svijest, no i dalje ne zna odgovor na pitanje zašto je autor uložio toliko truda i vremena, znanja i vještine ne bi li je nagnao da po njegovim notama pod sunčevim svjetlom galerijskoj publici predstavlja svoju ne/vidljivu koreografiju.

Voda ne vidi dalje od sebe i ne zna da je doslovan prijevod izložbe – u vidljivom, te da se između engleskoga i hrvatskoga ostvaruje neobično poigravanje pojmovima vidljivosti, te da je ona, oblikom svoje vidljivosti, idealan primjer za tu jezičnu zavrzlamu. Njezina je prozirnost takoreći raskrinkana, problematika vidljivosti preseljena je u drugi medij, prolazi kroz meta prostor (onaj između in i visible),nevidljiva materijalnost raspršenih kapljica vode postala je vidljiva nematerijalnosttamnih sjena na galerijskim površinama.

– Mogao sam nacrtati četverokut svjetla što ga je sunce činilo na patlidžanima, – kaže Marcel Proust. Ovdje je četverokut svjetla na podu izdužen jer sunce ulazi pod kutom, po sredini presječen prozorskom armaturom, te, poput arhipelaga išaran tamnim otočićima ili, preciznije, kako bi rekao Ernest Hemingway, otocima u struji, koji ovdje neprestano putuju četverokutnim morem.

Generator tog putovanja, mehanički pokretač plovidbe otoka nalazi se izvan galerijske pozornice, takoreći iza kulisa vuče konce. Ali kulise su prozirne, kinooperater koji okreće polugu projektora i vrti film sakriven je iza zavjese od prozora, pokazan, nevidljiv i posve ovisan o svemirskom reflektoru.   

U performansu „Galerijin san“, Kata Mijatović, subspecijalistica za vodenu tematiku, s kantom u ruci, širokim kistom vodom boji zastakljeni ulaz u galeriju AŽ, poput boje i voda se cijedi po staklu, što snažan (ljudski) reflektor postavljen vani iza nje prevodi u začudan animirani film unutra na galerijskim zidovima.

Kata se bavi snovima, voda je simbol snova, kako ona hlapi na zraku, tako i oni ujutro nestaju na javi. Vladimir se bavi uprizorenjem sanjarenja, složenim tehnološkim pomagalom reinkarnira usputne vizualne senzacije. Kao što su to inače nevidljive lebdeće sićušne čestice prašine u zraku koje raskrinkava tanka jutarnja žuta zraka sunca koja se u zamračenoj sobi probija između spuštenih roleta ili kad noćne kapi kiše na vjetrobranskom staklu neonske reklame pretvaraju u šarene dijamante, tako i on neprozirnim projekcijama prozirnosti portretira duhove koji plešu po zidovima. Ali, kao i kod voćke poslije kiše, nek se sunce malko skrije, nestane sve te čarolije. Međutim, za razliku od voćke koja postaje obično, jadno, malo drvo, postrojenje ispod poklopca od inoksa ide na turneju, ovo je već druga postaja, prva je bila na Slavonskom bijenalu u Osijeku gdje se savršeno uklopilo u naziv bijenala: „Institut nevidljivoga – prostori percepcije“. Predstavljeni bi stroj svakako svojom složenošću mogao biti jedno od ključnih postrojenja dotičnog instituta, dočim se njegova namjena, galerijska projekcija kapljica zarobljene vode ostvarena u suradnji sa suncem, doslovno može smjestiti između vidljivog i nevidljivog, čime se istodobno širi i uokviruje prostor percepcije.