Jedan dio skladišta Leksikografskog zavoda svojedobno je pretvoren u galeriju čija se autentičnost temelji na velikom broju uskladištenih izdanja, uglavnom enciklopedija, koje, upakirane u najlon, već i same predstavljaju uvjerljivu instalaciju. Voditelj galerije, Dejan Jokanović Toumin, osmislio je program Dual koji predstavlja izložbe dvaju autora/ica. Toumin spaja parove, no ne radi se o njihovu zajedničkom radu, pa čak ni o izravnoj ili bilo kakvoj komunikaciji, jer se autori međusobno ne konzultiraju, nego autonomno odlučuju što će predstaviti, često tek prilikom postavljanja saznaju što izlaže njihov/a suizlagač/ica, a posjetiteljima preostaje povući eventualne poveznice koje je slučaj, na Touminov nagovor, ustanovio.
U ovom je slučaju veza, rekao bih, očita, obojica iste dobi, obojica osvajači Nagrade „Radoslav Putar”, obojica se često uklanjaju instalaciji, te se u njima, također često, zatječe diskretna duhovitost. Pa dok Knežević sadržaj često pronalazi u svome drugom zanimanju, insajderski interpretirajući medicinske motive, dotle Pavić pedantnom ali jednako tako i apsurdnom izgradnjom raznih objekata ironizira svoje prvo zanimanje, odnosno ulogu umjetnika.
Uzalud je, međutim, poveznicu tražiti u izražajnom mediju, Kneževićev rad „Zršššp“ (onomatopeja odvajanja nečega od ljepljive podloge, odnosno odljepljivanja) interaktivna je performativna proizvodnja otisaka autentičnih tragova posjetitelja izložbe, a Pavićev „Vezani balon bez posade“ jest predstavljanje složenog projekta, njegova temeljnog uzorka i opsežne dokumentacije. Prvo je ono što se doslovno ostvaruje u prezentu, u trenutku otvorenja izložbe još ne postoji, a drugo je rezultat dugotrajna procesa koji je završio. Oba se rada nadovezuju na njihove tematske interese, no za razliku od Pavića koji je dosljedno odgovoran mukotrpnoj izvedbi upitna smisla, Knežević odstupa od instalacije kao svog omiljenog medija i proizvodi zidnu sliku čiji je sadržaj dokumentacija posjeta. Naime, odmah na ulazu u prostor, na podu je velika prozirna ljepljiva folija na koju je pri ulazu nužno nagaziti, podizanje noge proizvodi zršššp, a na podlozi ostaje otisak potplata. Kad procijeni da se tragovima cipela prostor slike dovoljno ispunio, Knežević stavlja novu naljepnicu, a onu, već izgaženu, stavlja na predviđeno mjesto na zidu galerije. Sudeći po broju predviđenih mjesta za gotove slike, cjelovit će zidni mozaik biti završen tek po okončanju izložbe. Folija koja preuzima ulogu platna za izvedbu slike, dakako, pripada bolničkom repozitoriju, prije svakog ulaska u operacijsku dvoranu kirurg Knežević, baš kao i svi ostali, mora stati na tu podlogu da bi njezina ljepljivost sasvim eliminirala mogućnost ulaska bilo kakve infekcije. (Zlobnik bi primijetio kako će izložba sasvim sigurno biti posve sterilna.) No, nužan bolnički element doveden je u ulogu registratora prolaska koji samim time postaje i materijalni dokaz prisutnosti posjetitelja, čime se realizira postojanje ili razlog postojanja galerije. Umjetnik Knežević s publikom dijeli iskustvo kirurga koji svakodnevno, ulazeći u bolničku dvoranu, čuje taj zršššp. Ono što zacijelo ljepljiva folija nije očekivala jest da će postati i nositeljica grafika kojima slučaj određuje kompoziciju i preuzeti važno mjesto na galerijskoj pozornici. Istodobno, podijelivši s publikom kirurško iskustvo, antiseptičkoj je naljepnici priuštio galerijsko iskustvo, a galeriji je omogućio da posjetom publike realizira sebe te istodobno i izgradi svoj sadržaj.
Galerijskim prostorom dominira Pavićev balon, bijela kugla promjera tri metra. Dakako da nam prvi pogled na bijelu kuglu priziva Kožarićevo „Prizemljeno Sunce“, kojem je kipar Pavić replicirao povećavši ga za nekoliko brojeva, no ta je kugla u ovom slučaju, reklo bi se, muzeološki artefakt, poput kapsule svemirskog broda „Apollo“ u Tehničkom muzeju. Ne radi se o konceptualnoj skulpturalnoj interpretaciji života, svijeta i svemira, nego o meteorološkom pomagalu, koje je, baš kao i „Apollo“, odradilo svoj zadatak. Ili, preciznije, namjeravalo ga je odraditi, balon je trebao biti podignut na visinu od pet tisuća metara. Ali ne zato da obavi meteorološka mjerenja tog dijela atmosfere, nego zato što je Pavić pod svaku cijenu htio ostvariti dječačku maštariju. Ideja odavno viđena francuskog filma Crveni balon nije ga napuštala niti sad već kao umjetnika srednje generacije. Nastavno na dosadašnje projekte u kojima paradoks ostvaruje kontrastom između neobično pedantne dotjeranosti naizgled besmislena, ali funkcionalna objekta, kao njegov modus i vivendi i operandi, nakon Zoopraksiskopa, pećnice u Instalaciji za zimu, skladišno projekcijskog objekta „Optički šou“ i minuciozne makete isječka Galerije SC, slika dječaka s balonom došla je na red. Proba se dogodila za vrijeme covida, znatno manji balon puštao je iznad Atelijera Žitnjak, unatoč bistrom i mirnom danu, gore je vjetar vitlao balon tako da je dolje Pavić jedva obuzdavao napeti konopac, poput jedriličara na poštenoj buri. Nakon probe pristupio je detaljnoj pripremi. O tome svjedoči iscrpan dnevnik aktivnosti, komunikacije s nadležnim institucijama, zračnom lukom, policijom i tako dalje. Istraga se odvijala u okviru programa Galerije Prozori, ispostavilo se kako je vrlo uzak zračni prostor iznad obližnjeg Centra za kulturu Peščenica takoreći slobodan, niti pripada zračnoj luci niti policiji, što se i vidi na priloženim detaljnim planovima tog dijela grada s ucrtanim podjelama zračnog prostora. Unatoč naznakama pozitivna rješenja nadležnih institucija, balonov let ipak nije dobio zeleno svjetlo, pa ga Pavić podiže poluilegalno. Dobiva dozvolu tek za sto metara, dan je sunčan, ali vjetar neumoljiv, unatoč njemu i mogućem uhićenju odlučuje podignuti ga na tristo metara, prošetati se Volovčicom i napraviti fotodokumentaciju. To su tri velike fotografije bistra plava neba s malom bijelom točkom sasvim pri vrhu od koje se spušta tanki konopac sa signalnim zastavicama. U okviru dokumentiranja projekta izloženo je i, za ovu namjenu izrađeno, postolje s valjkom na koji je namotan petokilometarski konopac, sa zastavicama na svakih petnaest metara. Izložena je također i fotografija posljednje etape projekta, prizemljeni balon u interijeru Galerije Prozori, koja se nalazi u Knjižnici S. S. Kranjčevića, a koju ispunjava od poda do stropa.
Gledajući čitav izložbeni prostor doima se kako ništa nema strogo umjetnički atribut, nego se sve skladno uklapa u postojeću skladišnu instalativnost, ponajprije zahvaljujući velikim blokovima upakiranih enciklopedija koje djelatno uokviruju izložbeni prostor. Pa onda i tom bijelom balonu, koji također negdje mora biti skladišten, visina dopušta da ga se i podigne i oslobodi mjesto za nove enciklopedijske naklade. Kalem s namotanim konopcem također ne pripada kategoriji umjetničkog predmeta, dočim bismo uokvirene mape lako mogli protumačiti kao signalizaciju ili grafički pregled rasporeda uskladištenih materijala, a ručno uvezane dnevnike aktivnosti kao cjelokupan popis odnosno zapisnik inventure. S druge strane, tankim trakama uokvireni otisci potplatnih prljavština na prozirnoj foliji možda ne pripadaju inventaru, no iako ih je proizvela, u ovom slučaju galerijska, djelatnost prostora, također ih ne prepoznajemo kao klasične galerijske artefakte. S obzirom na ostale protagoniste prilično su diskretni, naizgled jednaki, a zapravo svi različiti, postupno ispunjavaju trakama označen grid, kao što i jest običaj u skladištu da se pristigli stanovnici odlažu na unaprijed određena mjesta.
