Na otvorenju izložbe neobičan prizor, mnoštvo ljudi u neveliku prostoru ne gleda radove na zidovima nego zaslone svojih svemogućih telefona. Pala je i zadnja linija obrane stvarnosti, čak i u prostoru gdje se dolazi isključivo zato da bi se vidjelo, čulo ili osjetilo ono stvarno, u ovom slučaju akril na platnu većih dimenzija koji dominira jednim zidom i još veću fotografiju koja prekriva gotovo čitav susjedni zid, unatoč, dakle, solidnoj ispunjenosti izlošcima i njihovu atraktivnom izgledu, svi napeto gledaju u svoje metempsihotične, transcedentalne prozore.

Onaj dio publike koji je propustio prvu epizodu („Kodikamo hrpa“, Institut za suvremenu umjetnost, travanj 2024.), ove sad već očito serije u nastavcima, zirnut će preko nečijeg ramena vidjeti što se to gleda i ugledati ovaj isti prostor. To znači da se konkretan prostor bolje doživljava preko ekrana! U tome diskretnom navirivanju ipak nalazi vremena zabaviti se igrom ‘pronađi razliku’, jer shvaća da prostor u zaslonu nije baš posve jednak ovome u stvarnosti. Ovome u stvarnosti nedostaje instalacija u obliku hrpe (obvezne Jandrićeve teme), a na zaslonu je tu, pored velike fotografije. Viritelj preko nečijeg ramena malo se lecne, shvaća da stoji točno na mjestu instalacije.

Zatim povezuje konce. Akril na platnu predstavlja QR cod, unatoč tome da je očito izveden rukom, carinik na virtualnoj granici ga prepoznaje kao svog i pripušta u prostor s one strane zaslona. Tamošnji ga dispečeri povezuju s pohranjenim materijalom koji zatim emitiraju na zaslon. Kao u nekadašnjoj telefonskoj centrali gdje bi dispečerke žicom povezivale dva broja. Autor je s ove strane izložio šifru (suvremenu inkarnaciju telefonskog broja) pod kojom je, s one strane zaslona, pohranio instalaciju hrpe, improvizirani stožac (temeljni oblik hrpe), sastavljen od jednoga središnjeg postamenta na kojem se nalazi mala skulptura muškarca oko kojeg su naslagani štafelaji i klupe. Reklo bi se da je iskoristio priliku, zatekavši se u Centru za likovni odgoj, napravio je hrpu od likovnog odgoja. Pritom je kiparski iskoristio atribute slikanja, nema  gerista nego samo štafelaji, a ova skulpturica na vrhu zapravo je model koji polaznici za vježbu crtaju, čime se, kao kipar, takoreći obračunao sa slikarstvom, hrpa od naizgled nabacanih drvenih štafelaja gotovo da je spremna postati buktinjom. Akril na platnu, bez obzira na samo crnu i bijelu boju i kompoziciju koja ima i drugu ulogu, nesumnjivo jest slika. Slikom se, dakle, transferira u drugu dimenziju u kojoj kiparski slaže lomaču od pribora slikarstva. Poput ažuriranog trojanskog konja.

U prvoj epizodi, u otvaranju nove tematske platforme koja se na prvi pogled doima šahovskom, jedino što se ne miču figure nego polja, odigrao je gambit kojim dovodi u vezu geometrijski pravilnu i postojanu tlocrtnu konstrukciju hrpe (u kvadrat upisani trokut i krug) s također geometrijski pravilnom ali posve nepostojanom konstrukcijom QR (quick response) koda. Oba su motiva izrazito grafična, Jandrić ih i izvodi grafitnom olovkom pitajući se hoće li ruka prevariti stroj. Pokus je uspio, nacrtani QR kodovi otvaraju portal u drugu dimenziju, stvarni se crteži hrpina tlocrta u negativu ogledaju u virtualnim. Ali virtualno ne može odoljeti, kolorira grafit.

Sada Jandrić nastavlja partiju, prelazi na slikarstvo, hoće li i potez kistom prevariti dežurnoga na virtuali? S druge strane granice također odlazi korak dalje, oživljuje, odnosno trodimenzionira tlocrt materijalnom instalacijom hrpe. Gledajući njezin ekranski prikaz i prazan dio prostora gdje se ona navodno nalazi, stječe se dojam izvrnutosti, obično se iz fotografirane stvarnosti računalnim trikovima briše poneki, najčešće nepoželjan, dio sadržaja, a sada ga se računalnim trikom dodaje. Ali trik nije u računalnom programu, hrpa nije izgrađena u photoshopu, nego u stvarnosti. Hrpa je tu, dakle, bila (možda ju je uistinu zapalio!), putujemo kroz vrijeme. Ili komuniciramo s arhivom, odnosno oblakom, trik je u apsurdu takve komunikacije, inače temeljne namjene aparata koji u ovom slučaju omogućava konzumaciju. Karikatura tog apsurda kraljica je u Jandrićevoj šahovskoj partiji. Otvara se portal u ono što postoji samo s druge strane, čarobnim štapićem, odnosno računalnom fatamorganom pokazuje se svijet s one strane ekrana, svijet bogatiji od ovoga ovdje.     

Fotografija na susjednom galerijskom zidu predstavlja zid na kojem je i QR kod. U kadar uzima i ugao, doima se poput ogledala, koje, iako postavljeno pod kutom od devedeset stupnjeva, ipak uspijeva zrcaliti sliku QR koda, očito glavni sadržaj. Na fotografiji nema instalacije hrpe, ona predstavlja stvarnost kakvom je vidimo. Zahvaljujući širokutnom objektivu linije poda, zidova i stropa idu ukoso, smanjuju se u daljinu, za razliku od ovih stvarnih, primjećuje posjetitelj, pa preko ramena žene koja ispred sebe drži mobitel kojim cilja QR kod na fotografiji, vidi da joj se u zaslonu pojavljuje fotografija instalacije hrpe, ali iz druge perspektive. Iako oba prikaza predstavljaju Hrpu, oni su različiti, to znači da ni QR kodovi nisu isti i da na fotografji zida s akrilom, nije akril, nego njegov, reklo bi se, alter ego, upućuju na isto, ali iz druge perspektive.  Osim toga, taj drugi dodatno zapliće konce, akril na platnu QR koda se tretira kao njegov original, iako je on izvorno nastao u računalu, a ovaj drugi, računalnim programom umontiran u fotografiju zida, simulira njegovu presliku. Kao da se nalazi čas s jedne, čas s druge strane, posjetitelj klima glavom naprijed – natrag, kao da je ispred njega nevidljiva membrana, a on prolazi koz nju, čas je unutra, čas vani: što je stvarnost, a što privid?

U ovoj izložbenoj partiji glavnu ulogu ima ono čega u stvarnosti nema, a ono čega u stvarnosti ima jest sredstvo da se dođe do onoga čega nema, a to je privid Hrpe kao Jandrićeve autorske identifikacije, sadržaj koji oblači u razne medije, skulpturu, sliku, grafiku, film, zvuk i tako dalje. Ova inkarnacija preuzima formu instalacije sastavljene od na licu mjesta pronađenih elemenata, dakle, ready madeova, ali je nema, postoji tek u drugoj dimenziji, poput svojevrsna potpisa ili štambilja – hrpa živi vječno. Taj ne/materijalni označitelj tek je jedna etapa, rad u konačnici nije realiziran u nekom mediju, čak se ne bi moglo reći ni da je multimedijalan, iako ga čine i slika i fotografija i instalacija i ambijent i tehnologija, nego je ostvaren posredstvom medija, nema ga bez telefona, naprave što preuzima novi oblik komunikacije, ne samo čovjeka s čovjekom, nego čovjeka s oblakom. Oblak je na nebu, ali nebo nije pravo, nego virtualno, svjestan smjera kojim neizbježni civilizacijski razvoj putuje, Jandrić je spreman, Hrpa je iza ogledala. Ono što bi se za kiparstvo moglo označiti porazom, eliminacija prostornosti, njezino spremanje u prikaz prostornosti, možda i jest u korijenima Jandrićeve karikaturalne interpretacije današnjice, no, javno ne priznaje poraz, nego pod okriljem taktičkog uzmicanja Hrpu tretira kao uzorak umjetničkog rada nad kojim se neprestano provodi eksperimentalni postupak.   

Istodobno povlači i novi tehnološki potez na QR ploči, radilo je s grafikom na papiru, radilo je s akrilom na platnu, a sad radi i s fotomontažom. U sljedećem bi ga potezu mogao trodimenzionirati, pretpostavlja sad već dobro upućeni posjetitelj, recimo kao reljef.    Međutim, umjesto da izlazi u prostor, Jandrić odlazi unutar prostora. Popratnim materijalom u formi nepresavijena deplijana nastavlja partiju izvanizložbenim potezom. Deplijan nema nikakvih informacija, s jedne je strane fotografija prizora koji vidimo na zaslonu kad lociramo QR kod na akrilu, a s druge fotografija detalja tog akrila. Međutim, unutar jedne od njegovih bijelih pravilnih kockica umontiran je čitav QR kod. Kao da ulazimo unutra, u detalj povećana detalja i tamo nalazimo novu cjelovitu šifru koja nam na zaslonu otvara ono što je obično otisnuto u deplijanu, a to su informacije o izložbi i autoru i cjelovit tekst kustosa Vanje Babića.