Category: Centar za likovni odgoj Grada Zagreba

Categories
All Centar za likovni odgoj Grada Zagreba instalacija volumen 13

VJEŽBE JEDNOG UMJETNIKA

Prošla Trbuljakova zagrebačka izložba (Galerija VN, studeni 2024.) zvala se „Slova i mrlje“, a s obzirom na sadržaj, ova se mogla zvati „Točke i crte“. No, lanjska se izložba odnosila na vrlo konkretna slova, ona koja iza sebe otvaraju trbuljakovski djelatne pripovijesti. To jesu slova, ali ne u uobičajenoj službi, nego kao glavne uloge u konceptualno identifikacijskoj igri. Kao što su i mrlje zapravo bile model metode, tehnike koju naziva Flipping & Dripping (okreni i ispusti).

I baš kao što nas je u prošlom slučaju naslovom naveo na pogrešan trag i iza općenita, neprozirna značenja predstavio konkretne elemente svoga karakterističnog rebusa, sada, umjesto očekivana listanja umjetnikove vježbenice koja obiluje najrazličitijim skicama, idejama, vizualnim strujama svijesti, prostornim studijama, slovima (zacijelo i mrljama), svjedočimo bezbrojnim bilježnicama ispunjenim točkama, a ponegdje i crtama. No dok bi se ona prošla mogla nazvati jednopoteznom, naime, jednim potezom mijenja slova I i Z u slovo B, možda i ilegalnom, tim potezom preuzima monografiju slovačkog umjetnika Trizuljaka, svakako iskazom slobode kojoj ništa nije sveto, koja se ne obazire na pravila, koja okreće i ispušta, ovdje se poštuje zakon, produkcija traje godinama, štoviše, u prvi plan izlazi disciplina. Poput discipliniranih pjesnika koji prije pisanja dva sata čitaju Rilkea ili slikara koji rade sklekove pripremajući se za action painting ili heavy metal gitarista koji prije koncerta pletu, šal ili kapu, tako se priprema i Trbuljak, izložba je podnaslovljena: „za djelo koje će napraviti u budućnosti“.

Budućnost se nalazi ondje gdje se nalazi, uvijek ispred, nikad ne nastupa, ali Trbuljak ne gubi nadu, nikad se ne zna, imajući od početka ispred sebe jasan cilj, cijelog života neumorno vježba. Točno u sredinu svakoga od mnoštva malih kvadratića na koje su razdijeljene stranice bilježnica ili notesa raznih formata i oblika uveza, umjesto broja upisuje točkicu. Ili, ako je zabunom kupio bilježnicu čije stranice imaju linije, onda između linija, u prostor za rečenice, povlači crtu.

Za umjetnika sklona diverzijama neupitnih kanona umjetničkog sustava čija taktika uključuje upade na neprijateljski teritorij, razna preuzimanja, anonimne poruke, oslobađanje talaca, jednom riječju gerilsku strategiju, ova je akcija sasvim drukčije vrste, nalik iskapanju rovova ili utvrđivanju položaja u dugotrajnu sukobu.

Kao što je to bio i slučaj „Monografije“, drugog trajnog Trbuljakova fronta. Na istoimenoj izložbi u Radničkoj galeriji (2013.) bilo ih je izloženo na stotine, nedvojbeno su to bile monografije jer je na svakoj bila ispisana riječ ‘monografija’. Bile su izložene na stolovima s prozirnim poklopcem što je upućivalo na dragocjenost sadržaja istodobno ironizirajući kontekst takve zaštite, jer su brojnost i oblik izrade isključili njihovu pojedinačnu vrijednost. Priručno sklepane od najrazličitijih papira ili već korištene papirnate ambalaže na svaki su način ugrozili dostojanstvo monografije. Kao što i disciplinirano ispunjavanje točkicama ironizira pripremanje umjetnika za buduće djelo. Pa kao što monografija na red dolazi kao konačna potvrda ili kruna nečijeg opusa, tako mu vježbanje prethodi, što znači da te dvije trajne akcije kontinuirano prate, na koncepcijskoj razini doslovno i uokviruju, Trbuljakovo umjetničko djelovanje, ono između vježbanja i rekapitulacije.

Vježbenice i monografije doimaju se poput dviju vremenskih točaka, one koja označava djelovanje prije početka i one koja, recimo to tako, slijedi nakon završetka djelovanja, a koje su, zahvaljujući trbuljakovskom triku, pokrenute i putuju vremenom poput paralelnih tračnica. Opus se odvija između njih, poput pragova pruge koji ne mare za pravilnost, vrstu građe, izgled, pa i vidljivost uopće. To su tračnice po kojima se vozi njegova kompozicija, na lokomotivi umjesto JŽ, a poslije HŽ, piše GT. (Jedan je vagon krcat ready madeovima nedavno oslobođenim od muzejskog ili umjetničkog jarma.)

Za razliku od monografija koje su sve međusobno različite, te koje, svaka na svoj način, izražavaju jasnu ideju prijeloma ili ovitka, poput skice ili ‘špigla’ spremna za detaljniji razvoj, ovdje kreativnost naizgled izostaje, disciplinirano vježbanje razlikuje format bilježnice, veličina kockica ili sredstvo upisa točaka. Ponekad se, valjda ne imajući u džepu bilježnicu, dohvaća i križaljki, raznih formulara, bilo čega što otisnutim kockicama dopušta vježbu. Ili, ako se radi o notesu praznih stranica, rukom izvlači mrežu kvadratića nužnu za vježbanje.   

Pa kao što monografije prepoznajemo po tome što na svakoj piše monografija, tako su i sve vježbenice, izložene također pod zaštitnim staklom, imenovane, na nekima je etiketa s legendom, primjerice: „Vježbe jednog umjetnika (nedovršeno), 1975.“ ili su omotane bijelom trakom, primjerice: „Vježbe jednog umjetnika I, II, 2020. gt“ ili su to uvezani papiri s identifikacijskom naslovnicom, jednom riječju, proglašeni su završenim radovima. U jednom trenutku ispunjene, bivaju imenovane i preuzimaju svoje mjesto u istoimenoj seriji, koju autor tretira jednako kao i bilo koju drugu, a tek je konceptualno predstavlja kao predseriju.

Nekoliko bilježnica je otvoreno, a pod staklima su i hrpe onih tek naslaganih, čija brojnost, poput godova u stablu drveta koji otkrivaju naslage vremena, dokazuju dugovječnost i odgovornost, svakodnevnoj, neugasivoj želji da izvježban dočeka taj trenutak u budućnosti. Među onima otvorenima, međutim, vidimo da se sve ipak međusobno razlikuju, bilo formatom, vrstom papira, veličinom točkica ili njihovom bojom, povezuje ih samo motiv. U nekim je vježbenicama kombinirao, uzeo teku s crtama, na lijevoj polovici stranice izvukao okomite linije i dobivene kvadratiće ispunio točkicama, desna je pak strana ostala s vodoravnim crtama između kojih je povlačio linije, dakako, različitom bojom od točkica. Štoviše, gledajući ih sve zajedno, unatoč tematskoj jednoobraznosti, primjećujemo da se ništa ne ponavlja, da se svako ispunjenje odvija ponešto drukčije, da je raznim intervencijama čak i istim bilježnicama promijenjen izgled, da se i unutar njih uvijek nalazi neko novo pravilo, neočekivano naglašavanje okomica crvenom bojom u postojećem kvadratičnom gridu ili izgradnjom makete koja izgleda kao otvorene korice, dvije ljepenke povezuje unutrašnjost, poput predlista u tvrdom uvezu knjige, na kojoj je geometrijski pravilno izvučena kvadratična mreža unutar koje su upisane točkice. To dokazuje kako su svi, od običnih matematičkih bilježnica, preko izgradnje mreže na praznim stranicama Moleskino notesa, do ručno izrađenih i improvizirano uvezanih svezaka, zapravo posve osmišljeni i autentično se uključuju u seriju. Pod krinkom vježbanja Trbuljak proizvodi radove, odgovoran zadatku ne izlazi iz okvira, ali unutar njega otkriva bezbrojne mogućnosti, pri čemu je kreativnost jednako prisutna kao i u oblikovanju bilo kakva tematski ‘konkretnijeg’ sadržaja. Kao i u bilo kojoj drugoj ‘diverziji’ u kojoj je žalac usmjeren na pojedinu dimenziju umjetničkog sustava, a koje u sebi imaju i vrijednost nezavisnu od provokacije, tako i svaka ova vježba nosi autentičan Trbuljakov potpis, zaokružena i inovativna u domeni svog zadatka, ovjerena i spremljena u otvorenu mapu, odloženu u već dobrano ispunjenu arhivu.

Categories
All Centar za likovni odgoj Grada Zagreba instalacija volumen 13

CZLOGZ 2025.

Nevelikim galerijskim prostorom dominira ready made instalacija od drvenih kalupa za izradu cipela i nacionalnih zastavica. Svaka je zastavica zataknuta u rupu na desnom kalupu, parova je ukupno sto osamdeset, pravilno su poredani, poput vojnika u stroju, kao da salutiraju, svaki svojom zastavom. To je Svjetska vojska, njezino pješaštvo, sve su države zastupljene. Ta vojska na svijetu ne može imati neprijatelja, ona i nije skupljena da bi jamčila svjetski mir, naime, postrojba je okrenuta prema okrugloj crnoj ploči na zidu na kojoj je bijelim slovima spiralno oblikovan natpis: I feel that everything is going irreversibily in the direction of black hole (Osjećam kako se sve nepovratno kreće u smjeru crne rupe). Ne zna se tko je prvi osjetio nepovratnu ireverzibilnost, no taj je osjećaj prožeo čitav svijet i on se prvi put u svojoj povijesti udružio i zajednički stao pred lice, nažalost nepobjediva, neprijatelja. Bez obzira na činjenicu da se crnu rupu ne može probušiti, svijet se ne želi predati bez ispaljena metka, možda jedinstvo naših energija oko Zemlje napravi omotač pa kroz crnu rupu netaknuti iziđemo na drugu stranu. Ako pak treba nestati, nestanimo zajedno.

Ipak, naša se šarena kugla prema mračnoj rupi ne kreće brzinom svjetlosti, ona je jednaka kao i jučer, nećemo sutra postati dio njezina apsolutna ništavila, ali danas je prilika da svijest o neizbježnom završetku zaustavi međusobnu tučnjavu i da se sve zastave svrstaju pod jedan barjak. Gubimo vrijeme koje nije vječno.

Kalupi su dakako, drveni, to ih povezuje kao što i nas povezuje naša građa, te su, baš kao i mi, raznih boja, veličina i oblika. Rukom izrađeni modeli preko kojih će majstor prevući kožu temelje se na anatomiji kojoj priključuju estetiku, postolarski zanat uključuje kiparsku vještinu i postupak, s time što se ovdje skulptura ne odlijeva unutar kalupa, nego navlači preko njega. Nekima je ostavljena boja drva, drugi su obojeni, no čini se da to nije radi toga da simuliraju boju kože u konačnici, nego da ih se lakše prepozna na polici. Teško je razlikovati visoke od niskih, ljetne od zimskih, one za ženske od onih za muške cipele, spol im zasad zna samo postolar. Osim što su uniseksualni, kalupi su i unidimenzionalni, svi negdje oko broja četrdeset, mnogi već odavno nisu mladi, istrošenost svjedoči brojnim realizacijama, ima i sasvim novih, naizgled nijednom taknutih kožom. Stoje ponosno, takoreći u stavu mirno, prednjeg dijela malo odignuta od poda, postrojeni. Kada ne bi bilo zastavica, ovu bismo četu drvenih vojnika lako zamislili na nekom tavanu, prostoru gdje se odlažu stvari koje su u međuvremenu izgubile na važnosti. Osim što ipak prevladava dojam njihove vremešnosti, razvoj obuće proglasio ih je bivšima, protagonistima prošlosti, kad je svijet još bio šaren. Danas se svijet ne razlikuje po cipelama, nego po tenisicama, ima crnih i bijelih, crne nose darkeri, bijele nose tenisači. Osim političara, cipele ne nosi nitko. A i te političarske sve odgovaraju istom kalupu, heterogenoj je četi odavno odzvonilo.

Istinu govoreći, postrojba ne podsjeća na vojnike, nego na postrojene civile spremne za početak tavanske revolucije, zauvijek vjerne unaprijed izgubljenim bitkama. Izvučeni iz prašnih zakutaka postolarskih radionica, takoreći iz svojih pojedinačnih crnih rupa, netom unovačeni, zastarjeli modeli stoje pred novim, dosad najvećem iskušenjem, zajedničkom Crnom rupom.      

S druge strane, kad ne bi bilo te prijetnje na zidu, kalupe sa zastavicama mogli bismo zamisliti kao akciju ispred zgrade UN-a. Nasuprot sazivu unutar zidova, gdje predstavnici odnosno nosači nacionalnih zastava uglavnom ne nalaze zajedničku platformu, na ulici je svijet složan. U njihovu su stroju zastave posve ispremiješane, nema nikakva reda, nisu raspoređene ni po abecedi, ni lokaciji, ni po veličini, važnosti, religiji ili ideologiji. Ta šutljiva skupina ne pravi nered, ne napada, ne galami, samo stoji. Tko stoji iza ovoga, pitaju se ovi unutra gledajući kroz prozor, naši nisu, tvrde jedni, ni naši nisu, kunu se drugi. Slute neku podvalu, ali ne mogu razabrati u čemu se ona sastoji, delegati su zamijenjeni kalupima, domišljato, ali ne vrijeđa, delegati ionako predstavljaju već ukalupljena nacionalna mišljenja… Ili su se nekako udružili svi postolari objaviti kakva je to struktura preko koje je navučena koža koju nose njihovi predstavnici. Iako ništa konkretno, nešto im je ipak uznemirujuće u tom prizoru, pa za svaki slučaj šalju zaštitare rastjerati skupinu. No od koga krenuti, pitaju zaštitari, koju zastavu prvu skinuti, čiji kalup prvo potjerati? Ako ih zaliju benzinom i odjednom zapale sve, ta bi ih lomača mogla stajati posla.

Ipak, to nije tihi prosvjed kojim ovi vani podsjećaju ove unutra na to tko su i od čega su, kalupi su postrojeni ispred neizbježnog, sile koja ne mari za njihove razmirice niti za njihovu pripadnost. Promatrajući prizor kroz povijesnu dioptriju u postrojenoj ćemo četi prepoznati oklopljene vitezove koji na kopljima nose zastave svojih dvoraca, u svečanu mimohodu ispred kraljice i kralja, no usred slavom ovjenčana trenutka primjećuju da se iza brda pojavljuje zmaj koji će ih sve spaliti. Oklopi znaju da će zmajeva vatra i njih rastopiti, kao što i kalupi znaju da u Crnoj rupi neće nestati samo život, nego i neživot. Stoga se odlučuju solidarizirati s ljudima, odazivaju se Jurićevu pozivu i stižu sa svih strana svijeta, takoreći pješice, uputiti poruku svemiru: stojimo rame uz rame.

U drvenu ćemo kalupu za izradu cipele, onome što joj određuje formu, a istodobno omogućuje multiplikaciju, prepoznati model određene vrste, iza svakoga predstavljenog kalupa dugačak je niz cipela, a iza svake cipele je bezbroj koraka, on nije njihov predvodnik, nego začetnik. Takoreći, roditelj. Preciznije, roditelji, jer se kalup sastoji od dvaju ravnopravnih dijelova, roditelji često rađaju uvijek po dvije kćeri koje i jesu i nisu blizanke, lijevu i desnu cipelu. Nemoguće je reći koja je prva, a koja druga. Kalup je obrazac, ljudi biraju, netko je sklon jednome, drugi drugome, nema problema, svatko će pronaći svoj, u ponudi ih je sto osamdeset. Ako pretpostavimo sto osamdeset svjetonazorskih obrazaca, također će se svi, slijedom ikonografskih oznaka pojedinog obrasca, odlučiti za svoj. Promatrajući im cipele, prepoznajemo im svjetonazor. Tako bi to i trebalo biti, no u slobodno prepoznavanje svog svjetonazora putem odabira kalupa uključuje se država. Kalupi pronose nacionalnu ideju, cipele će biti državotvorne. Državi je očito efikasnije svoje državljane oblikovati po istom kalupu, a ne određivati ih bojom, recimo, da u Engleskoj sve moraju biti crne, bez obzira na oblik.

S druge strane, ako kalup povezujemo s cipelom, cipelu s hodanjem, a hodanje s ulicom, tada ova instalacija metaforički priziva jedinstvo svih uličnih hodača u cipelama. Iziđite van, nosačice i nosači cipela, preuzmite svoje mjesto na ulici, cipele svih zemalja, ujedinite se. Kad se koža potroši, kalup je tu, postolar je spreman. Istodobno nas zastavica na štapiću može podsjetiti na maleno jedro, a kalup na drveni čamčić, konkretno, katamarančić, regata tek što nije počela. I bolje da nije, sudeći po postavu, umjesto cilja, čeka ih Crna rupa.

Categories
All Centar za likovni odgoj Grada Zagreba instalacija Volumen 12

KODIKAMO HRPA 2

Na otvorenju izložbe neobičan prizor, mnoštvo ljudi u neveliku prostoru ne gleda radove na zidovima nego zaslone svojih svemogućih telefona. Pala je i zadnja linija obrane stvarnosti, čak i u prostoru gdje se dolazi isključivo zato da bi se vidjelo, čulo ili osjetilo ono stvarno, u ovom slučaju akril na platnu većih dimenzija koji dominira jednim zidom i još veću fotografiju koja prekriva gotovo čitav susjedni zid, unatoč, dakle, solidnoj ispunjenosti izlošcima i njihovu atraktivnom izgledu, svi napeto gledaju u svoje metempsihotične, transcedentalne prozore.

Onaj dio publike koji je propustio prvu epizodu („Kodikamo hrpa“, Institut za suvremenu umjetnost, travanj 2024.), ove sad već očito serije u nastavcima, zirnut će preko nečijeg ramena vidjeti što se to gleda i ugledati ovaj isti prostor. To znači da se konkretan prostor bolje doživljava preko ekrana! U tome diskretnom navirivanju ipak nalazi vremena zabaviti se igrom ‘pronađi razliku’, jer shvaća da prostor u zaslonu nije baš posve jednak ovome u stvarnosti. Ovome u stvarnosti nedostaje instalacija u obliku hrpe (obvezne Jandrićeve teme), a na zaslonu je tu, pored velike fotografije. Viritelj preko nečijeg ramena malo se lecne, shvaća da stoji točno na mjestu instalacije.

Zatim povezuje konce. Akril na platnu predstavlja QR cod, unatoč tome da je očito izveden rukom, carinik na virtualnoj granici ga prepoznaje kao svog i pripušta u prostor s one strane zaslona. Tamošnji ga dispečeri povezuju s pohranjenim materijalom koji zatim emitiraju na zaslon. Kao u nekadašnjoj telefonskoj centrali gdje bi dispečerke žicom povezivale dva broja. Autor je s ove strane izložio šifru (suvremenu inkarnaciju telefonskog broja) pod kojom je, s one strane zaslona, pohranio instalaciju hrpe, improvizirani stožac (temeljni oblik hrpe), sastavljen od jednoga središnjeg postamenta na kojem se nalazi mala skulptura muškarca oko kojeg su naslagani štafelaji i klupe. Reklo bi se da je iskoristio priliku, zatekavši se u Centru za likovni odgoj, napravio je hrpu od likovnog odgoja. Pritom je kiparski iskoristio atribute slikanja, nema  gerista nego samo štafelaji, a ova skulpturica na vrhu zapravo je model koji polaznici za vježbu crtaju, čime se, kao kipar, takoreći obračunao sa slikarstvom, hrpa od naizgled nabacanih drvenih štafelaja gotovo da je spremna postati buktinjom. Akril na platnu, bez obzira na samo crnu i bijelu boju i kompoziciju koja ima i drugu ulogu, nesumnjivo jest slika. Slikom se, dakle, transferira u drugu dimenziju u kojoj kiparski slaže lomaču od pribora slikarstva. Poput ažuriranog trojanskog konja.

U prvoj epizodi, u otvaranju nove tematske platforme koja se na prvi pogled doima šahovskom, jedino što se ne miču figure nego polja, odigrao je gambit kojim dovodi u vezu geometrijski pravilnu i postojanu tlocrtnu konstrukciju hrpe (u kvadrat upisani trokut i krug) s također geometrijski pravilnom ali posve nepostojanom konstrukcijom QR (quick response) koda. Oba su motiva izrazito grafična, Jandrić ih i izvodi grafitnom olovkom pitajući se hoće li ruka prevariti stroj. Pokus je uspio, nacrtani QR kodovi otvaraju portal u drugu dimenziju, stvarni se crteži hrpina tlocrta u negativu ogledaju u virtualnim. Ali virtualno ne može odoljeti, kolorira grafit.

Sada Jandrić nastavlja partiju, prelazi na slikarstvo, hoće li i potez kistom prevariti dežurnoga na virtuali? S druge strane granice također odlazi korak dalje, oživljuje, odnosno trodimenzionira tlocrt materijalnom instalacijom hrpe. Gledajući njezin ekranski prikaz i prazan dio prostora gdje se ona navodno nalazi, stječe se dojam izvrnutosti, obično se iz fotografirane stvarnosti računalnim trikovima briše poneki, najčešće nepoželjan, dio sadržaja, a sada ga se računalnim trikom dodaje. Ali trik nije u računalnom programu, hrpa nije izgrađena u photoshopu, nego u stvarnosti. Hrpa je tu, dakle, bila (možda ju je uistinu zapalio!), putujemo kroz vrijeme. Ili komuniciramo s arhivom, odnosno oblakom, trik je u apsurdu takve komunikacije, inače temeljne namjene aparata koji u ovom slučaju omogućava konzumaciju. Karikatura tog apsurda kraljica je u Jandrićevoj šahovskoj partiji. Otvara se portal u ono što postoji samo s druge strane, čarobnim štapićem, odnosno računalnom fatamorganom pokazuje se svijet s one strane ekrana, svijet bogatiji od ovoga ovdje.     

Fotografija na susjednom galerijskom zidu predstavlja zid na kojem je i QR kod. U kadar uzima i ugao, doima se poput ogledala, koje, iako postavljeno pod kutom od devedeset stupnjeva, ipak uspijeva zrcaliti sliku QR koda, očito glavni sadržaj. Na fotografiji nema instalacije hrpe, ona predstavlja stvarnost kakvom je vidimo. Zahvaljujući širokutnom objektivu linije poda, zidova i stropa idu ukoso, smanjuju se u daljinu, za razliku od ovih stvarnih, primjećuje posjetitelj, pa preko ramena žene koja ispred sebe drži mobitel kojim cilja QR kod na fotografiji, vidi da joj se u zaslonu pojavljuje fotografija instalacije hrpe, ali iz druge perspektive. Iako oba prikaza predstavljaju Hrpu, oni su različiti, to znači da ni QR kodovi nisu isti i da na fotografji zida s akrilom, nije akril, nego njegov, reklo bi se, alter ego, upućuju na isto, ali iz druge perspektive.  Osim toga, taj drugi dodatno zapliće konce, akril na platnu QR koda se tretira kao njegov original, iako je on izvorno nastao u računalu, a ovaj drugi, računalnim programom umontiran u fotografiju zida, simulira njegovu presliku. Kao da se nalazi čas s jedne, čas s druge strane, posjetitelj klima glavom naprijed – natrag, kao da je ispred njega nevidljiva membrana, a on prolazi koz nju, čas je unutra, čas vani: što je stvarnost, a što privid?

U ovoj izložbenoj partiji glavnu ulogu ima ono čega u stvarnosti nema, a ono čega u stvarnosti ima jest sredstvo da se dođe do onoga čega nema, a to je privid Hrpe kao Jandrićeve autorske identifikacije, sadržaj koji oblači u razne medije, skulpturu, sliku, grafiku, film, zvuk i tako dalje. Ova inkarnacija preuzima formu instalacije sastavljene od na licu mjesta pronađenih elemenata, dakle, ready madeova, ali je nema, postoji tek u drugoj dimenziji, poput svojevrsna potpisa ili štambilja – hrpa živi vječno. Taj ne/materijalni označitelj tek je jedna etapa, rad u konačnici nije realiziran u nekom mediju, čak se ne bi moglo reći ni da je multimedijalan, iako ga čine i slika i fotografija i instalacija i ambijent i tehnologija, nego je ostvaren posredstvom medija, nema ga bez telefona, naprave što preuzima novi oblik komunikacije, ne samo čovjeka s čovjekom, nego čovjeka s oblakom. Oblak je na nebu, ali nebo nije pravo, nego virtualno, svjestan smjera kojim neizbježni civilizacijski razvoj putuje, Jandrić je spreman, Hrpa je iza ogledala. Ono što bi se za kiparstvo moglo označiti porazom, eliminacija prostornosti, njezino spremanje u prikaz prostornosti, možda i jest u korijenima Jandrićeve karikaturalne interpretacije današnjice, no, javno ne priznaje poraz, nego pod okriljem taktičkog uzmicanja Hrpu tretira kao uzorak umjetničkog rada nad kojim se neprestano provodi eksperimentalni postupak.   

Istodobno povlači i novi tehnološki potez na QR ploči, radilo je s grafikom na papiru, radilo je s akrilom na platnu, a sad radi i s fotomontažom. U sljedećem bi ga potezu mogao trodimenzionirati, pretpostavlja sad već dobro upućeni posjetitelj, recimo kao reljef.    Međutim, umjesto da izlazi u prostor, Jandrić odlazi unutar prostora. Popratnim materijalom u formi nepresavijena deplijana nastavlja partiju izvanizložbenim potezom. Deplijan nema nikakvih informacija, s jedne je strane fotografija prizora koji vidimo na zaslonu kad lociramo QR kod na akrilu, a s druge fotografija detalja tog akrila. Međutim, unutar jedne od njegovih bijelih pravilnih kockica umontiran je čitav QR kod. Kao da ulazimo unutra, u detalj povećana detalja i tamo nalazimo novu cjelovitu šifru koja nam na zaslonu otvara ono što je obično otisnuto u deplijanu, a to su informacije o izložbi i autoru i cjelovit tekst kustosa Vanje Babića.