Živjeti u progonstvu, prognani iz samih sebe, iz stva­­­ralaštva, iz Države – iz one najvlastitije – ima u tome ponešto od gorke veličanstvenosti, što se doduše neko vrijeme i može trpjeti, no poslije zaboravljamo na svoje progonstvo i ostajemo naprosto samo progonjeni – a time počinje smrt. Budući da želimo živjeti, ne smijemo u svome progonstvu prestati misliti na domovinu, na pameti stalno moramo imati Državu. Imre Kertész, Dnevnik s galije

Prilično je pusto na ovim slikama. Prisutnost je reducirana na najmanju moguću mjeru, takoreći na iznimku. Ona ne izrasta iz okolnosti nego dolazi odredbom, potencirana neprozirnom crnom masom preko prozračna crteža olovkom, ta je prisutnost ubačena u već postojeće prizore poput stranog tijela, naglašavajući prazninu prostora u kojem se zatiče. Iako je boravak nepomičnih prilika u kontekstu formalno moguć, legitiman, ipak ta bića pripadaju nekoj drugoj dimenziji. Odmah uočljive, crne silhuete moguće predstavljaju život. Samim time pridajemo im mogućnost pokreta, dakle volumen. Korisna varka, s obzirom da arhitektonski crtež treću dimenziju pridaje građevinama, koje predočene u naznakama zapravo definiraju prazninu. A jedino što, u postupku izgradnje slike, postaje stvarno jest nebo. Ali ni ono nije uvijek netaknuto, ponekad se i u njemu pojavljuju rupe. Intenzivno kadrirane perspektive sugeriraju radnju, događanje kojeg nema. Dakle, iščekuje ga se, svakog bi trenutka moglo uslijediti. Ali to je svijet što je već iščeznuo ili je barem u procesu nestajanja. Jer, bijelo ovdje nema funkciju boje nego izostanka, te su bjeline poput prozora u ono iza, poput izvađenosti, ukinute konkretnosti i moguće se čeka samo stroga gumica da izbriše i te preostale tanke linije olovke. Ili kao da je neka ruka nožićem zagrebla i uhvatila, recimo komadić zida s jedne strane slike, zatim polagano povukla i odvojila, kao naljepnicu, stvarna pročelja tih zgrada, umjesto njih ostali su samo bridovi i otkrila da iza te stvarnosti nema ništa.

Ukoliko nas pak struktura nekolicine crteža u kojima razlikujemo tri vodoravna plana podsjeti na neobičnu, gotovo akromatsku zastavu, dobili smo političku projekciju bez identifikacijskih oznaka. Život što se odvija u zemlji pod tim barjakom dalek je i izoliran, poput života na platformi gdje se ništa ne događa. Iako nije isključeno, kao što to sugerira naslov izložbe, da bi nešto ipak moglo doći. No, izražava li on nadu ili bojazan? Progonstvo u zamišljenoj ne/državi između neba i zemlje možda je i dobrovoljno, nekakav privremeni azil, zaustav­ljeni trenutak s vrlo minuciozno izgrađenom scenografijom u kojem se ništa i neće dogoditi. Naslov se u tom slučaju shvaća kao opreka, pojam koji stoji nasuprot ispostavljenoj atmosferi, događaj je negdje drugdje, na drugoj strani, iza obzorja. Taj ne/postojani svijet ispražnjeno je, radnjama netaknuto mjesto gdje ponekad navrati unutarnje, meditativno biće kojemu ipak treba nekakav prospekt kojim će prošetati. U metapostojanju nužnom za iracionalni ‘događaj’ u kojem će opne postati propusnije, pa ono spremnije prihvatiti injekciju transcedentalnog sadržaja.

Ponekad i u svakodnevici primijećeni prizor intenzivna odnosa svjetla s obzirom na nebesku konstelaciju prizove dojam nadnaravnosti, u kojem mi, skupa s našom okolinom postajemo neznatniji, manje dimenzionirani. Moguće se tada svodimo na vlastitu mjeru. Pod tim dojmom i tumačim svojevrsnu inverziju prisutnu na crtežima – realan svijet, či­njenica čovjeka u svom okruženju, gubi svoje atribute i postaje dvodimenzionalna naznaka, dočim univerzalni elementi umjesto apsolutne, pa stoga najčešće i nezamjetive, neizbježnosti, postaju stvarnosni i preuzimaju ulogu glavnog aktera.

Osjećaj prognanstva možda i jest moguće svjesno proizvesti, no češće se u njemu odjednom zateknemo. Odjednom više ničeg nema, lutajući praznim terasama nešto se u nama mijenja. Dragocjeno iskustvo jer proizvodi svijest o vrijednosti toga što nas inače okružuje. Približava nas životu, snižava se razina očekivanja i potreba, nestaje naše razmaženosti. Tek se u emigraciji doživljava domovina. Izrezano ljudsko obličje na skiciranom balkonu u pojavi svjetla na horizontu naslućuje mogućnost povratka. Ah, odahnemo, pa to nije zauvijek, to je bio san.