Razmišljajući o inicijativi Željka Badurine teško je razlučiti radi li se o umjetničkom projektu ili jednostavno o aktu dobre namjere. Dilema je to nalik na onu o kokoši i jajetu ili etici i estetici, stoga ju ostavljam po strani i akciju pozicioniram u prostor likovne scene.

Jedini artefakt jest pozivnica, koja to zapravo i nije, budući tekst na poleđini ne poziva nego tek informira o vremenu i mjestu održavanja mise – Crkva Svete Katarine, Katarinin trg bb, 3. lipnja 2008. u 18 sati. Otvaranje kuverte i letimičan pogled na njenu naslovnu stranu u primatelja je zacijelo izazvao smiješak. Smiješak kao reakciju na duhovitu ali vrlo preciznu detekciju stanja sublimiranu u tri riječi.

U vizualnom smislu, budući su te tri riječi napisane bez razmaka i jednakom veličinom a samo bojom srednje riječi odvojene jedna od druge, naziv podsjeća na logotip. Samim time diskretno je parodirana činjenica medijskog fenomena u kojem uopće nije bitno postoji li nešto ili ne ukoliko posjeduje prepoznatljivi identitet. Vizualni dojam naziva akcije potpuno korespondira sa zvučnom interpretacijom – neobičnom igrom riječi koje kao da su srasle zajedno i izgovaraju se kao jedna, pa podsjećaju na poklič, ili na parolu. Koja u sebi sadrži poza­dinu problema, predlaže njegovo rješenje, ali i uključuje svijest o iluziji tog pokušaja. Promatrajući inicijativu kao umjetnički projekt vidljivo je da on završava i prije nego što se uopće i dogodio budući ga čini odašiljanje informacije o njemu samome. Jer zapravo i nije bitno hoće li oni koji su je dobili i prisustvovati misi. Suština je upravo ta informacija, umjetnički se projekt upi­sao u primateljevu svijest, ali je na neobičan način uspio ostati apsolutno nematerijalnim. Badurini je jasno da podatak o autorstvu mora biti objavljen, jer bi se u protivnom logično pomislilo da je misu naručio netko iz MSU-a. A smatraju li djelatnici da su iscrpljene sve njihove mogućnosti i preostalo je jedino da se obrate Bogu za pomoć ili to ne smatraju, to je njihova stvar. S druge strane nema smisla autorizirati naručivanje mise, stoga Badurina zapravo vrlo precizno potpisuje ideju za tu inicijativu koristeći se prepoznatljivim narančastim kvadratićem na poleđini pozivnice. Na taj je način akcija pomalo pod okriljem njegove serije Post-art, ali i u odmaku od nje. Pod okriljem stoga što je Post-art njegov najčešći oblik komunikacije s javnošću, a jedan je od lajt motiva tog dijaloga upravo komentar izgradnje MSU-a, a u odmaku zato jer su u ovom slučaju prijeđeni okviri komentara i poduzeta je konkretna akcija.

Ono što ne/pojavna suština ovog umjetničkog projekta, između ostalog, pomalo dovodi u pitanje jest mogućnost da on od strane dotičnog budućeg muzeja bude otkupljen. Jer što bi muzej zapravo otkupio? Autorski oblikovan izraz dobre namjere za samog sebe u situaciji kad je njegovo oformljenje zapelo u labirintu slijepih ulica? Možda bi Muzej mogao otvoriti ako ne prostoriju, a ono barem ladicu za slične filantropske Badurinine projekte – primjerice darivanje aparata za kavu Galeriji Miroslav Kra­ljević ili pomoć umjetniku/kolegi Crtaliću – izraze potpuno umjetnički osviještene i autorski artikulirane. Činjenica da umjetnik, posredstvom iracionalnih, nemateri­jalnih faktora (prirodno, jer nije li to jedno od njegovih ključnih oruđa?) nastoji pomoći instituciji koja postoji da bi pomagala njemu, to jest da bi omogućila komunikaciju između njega i javnosti, ilustrira možda nesvakidašnji, no logičan zatvoreni krug. Uzimajući kontekst u obzir, apsurd koji se usput pojavljuje uključen je u temelj ove akcije. Koja, međutim, uspješno isprepliće duhovito i duhovno, jer bez obzira koliko naziv akcije bio zgodno smišljen i izmamljivao smiješak, on se u sebi ne odriče stvarnom obraćanju univerzalnoj, dobronamjernoj sili, prepoznajući pomalo takvo obraćanje kao činjenicu naše svakodnevice, obraćanje koje bi samim umjetnicima trebalo biti možda čak i bliže nego drugima budući se oni češće bave nadrealnim, transcedentnim, jer ipak, koliko god to anakrono zvučalo, pomalo i računaju na nekakav čarobni prah koji se ponekad prospe odozgo.

Ono što MISUZAMSU također povezuje sa, sada već trogodišnjim, Post-art projektom, jest karakteristično ugrađivanje ironijskog odmaka u samo polazište. Sjećamo se, primjerice, scene rukovanja predsjednika vlade i gradonačelnika (obojice s zaštitnim šljemovima) na gradi­lištu muzeja iznad kojih je fotomontažom, u formi ukazanja, interpoliran lik Majke Božje. Ovaj je puta žalac ironije usmjeren prema iracionalnim, ne­vidljivim silama. Prema manifestaciji loših namjera djeluje se “misom na dobre nakane”. Sasvim logičan potez. Konkretno se nikog ne može prozvati jer su loše namjere zapravo proizvod, odnosno utjelovljenje cjelokupne konstelacije kojoj je jedan od glavnih ciljeva maskirati svoju odgovornost. Budući je riječ o vještim manipulatorima (da nisu vješti ne bi se niti nalazili na dotičnim pozicijama) maskerada više-manje uspijeva jer se odgovornost brojnih odgoda ne može jasno ustanoviti. Posrijedi je međutim neobičan apsurd. Ta se vještina iscrpljuje na uspješnom prebacivanju odgovornosti, na uspješnom prikrivanju nemoći, pogrešnih procjena, ali ponaj­više hijerarhiji prioriteta po kojoj MSU svakako ne zauzima čelne pozicije. Stoga taj maskembal podsjeća na situaciju u kojoj se objavljuje nečija fotografija s crnom prugom preko očiju u želji da se sakrije identitet dotične osobe. Jer zapravo uopće nije bitno kakve su konkretno igre u pitanju kad se vrlo dobro zna identitet igrača. Jer ako laže koza ne laže rog, radnika na gradilištu odavno nema.

Zazivanje Svevišnjeg u strahu od bolesti, zle kobi ili nesreće bilo kakve vrste prirodan je poriv. U ovome slučaj taj apel, ili čak vapaj Svevišnjem oslikava poziciju umjetnika / poje­dinca spram sustava. Čije je provoditelje, vršitelje dužnosti moguće prepoznati kao personifikaciju elementarne nepogode. Univerzalno gledajući, bez obzira koliko bi u svojoj suštini trebao biti upravo suprotno, sustav je iracionalan. Izmišljen da bi olakšao, pojednostavnio, da bi bio u službi, on otežava, komplicira, postaje ono u čijoj smo službi. I nema druge nego prihvatiti činjenično stanje. Trenutak tog pos­vješćivanja, materijaliziran u artefaktu kojim ga se definira kao iracionalnog jer se jedino iracionalno na njega može djelovati, na duhovit način predstavlja apsurdnu dijagnozu stanja stvari. Ono što bi trebalo biti oslonac, ono što se predstavlja takvim (konačno, za to i dobiva plaću), zapravo je kamen smutnje i samo nam Bog može pomoći.

Tko upućuje vapaj?

Logično, to je glas umjetnika*. Jer, u konačnici, on je najviše zainteresiran. No, u ovome bi se slučaju prije moglo reći da njegov glas predstavlja glas javnosti, jer ne bi li Muzej suvremene umjetnosti trebao predstavljati i katedralu duha, dakle mjesto na kojem se svijest oplemenjuje i produbljuje? Možda umjetnik ima i drugog posla, a možda je upravo to njegov posao. A možda bi se i ostale protagoniste javnosti trebalo glasnije čuti.

Pa nije zgorega ponoviti ono što se već mnogo puta na ovim frekvencijama čulo, baš kao i na mnogim drugim, a to je da ne pobjeđuje bolji, pa čak ni pametniji, nego jači. Odnosno onaj tko je bolje naoružan. Kao i to, da najveći dio svog opsežnog arsenala koristi u cilju proizvodnje slike u kojoj ne postoji nikakav konflikt. No, bez obzira na svijest o jalovosti protesta, umjetnik se ipak glasa. Kao i uvijek, odapeta strelica u pravilu ne dostiže metu. A ako je i dostigne, odbija se od uglačanog administrativnog mramora. Jedino što odašiljatelju preostaje jest iskoristiti svoje oružje, to jest obojati strelicu, dobru namjeru premazati slojem ironije.