Ono što prvo primjećuje posjetitelj ove izložbe plakata jest identičnost formata i njegova neuobičajenost. Radi se o tzv ‘švicarskom formatu’ – 128 x 90 cm. Gotovo da se nigdje drugdje on ne koristi a tamo je uobičajen. Slijedeća njihova karakteristika jest tehnika tiska: to je, u nas već pomalo i zaboravljen, sitotisak. Ukoliko je posjetitelj grafički dizajner, što nije nimalo neobično s obzirom da je izložba postavljena u okviru i produkciji 11. ZGRAF-a, osjetit će zavist prije nego što je i dospio pomnije pregledati motive. Jer imati mogućnost realizacije serije od pedesetak velikih plakata u sitotisku, pretpostavljam, velika je želja svakog dizajnera.

Takvu želju još više pokrijepljuje i tematski prostor prema kojem je velika većina izloženih plakata usmjerena: u pitanju su, naime, jazz koncerti. Naslov izložbe, stoga, ne samo da informira o tematskom okviru nego u svojoj drugoj razini čitanja upućuje na svojevrsnu suštinsku povezanost odnosno mogućnost vrlo velike autorske slobode vizualne interpretacije zadane teme. Govoreći, naime, o jazzu kao mediju, gotovo da i nema zahvalnijeg zadatka za dizajnersku obradu. Taj glazbeni pravac istodobno od izvođača zahtijeva vrhunsku glazbenu naobrazbu kao što omogućuje i apsolutnu slobodu improvizacije. Obje kategorije ravnopravno sudjeluju u kvaliteti izvedbe i njenoj valorizaciji. Imajući to na umu, nije neobično da mnogi smatraju kako jazz nije samo oblik glazbena izraza nego da često sugerira i specifičan svjetonazor, dapače i način života koji uključuje i na tim temeljima izgrađen vrijednosni sustav. Taj je vrijednosni sustav i općenito u umjetničkom smislu značajan ponajprije zbog, rekao bih, postuliranja slobodna prostora u kojem se odvija međusobna komunikacija glazbenika u okviru zadane skladbe. U najopćenitijem smislu to bi bila ideja na koju grafički odgovara Troxler. Određuje format i tehniku, no u rješavanju svakog pojedinog plakata kreće od nule. Koristi se fotografijom, tipografijom, crtežom, štambiljnim otiskom, bojom, vrstama podloge odnosno papira kao i svim mogućim kombinacijama. Izostaje bilo kakva primjetna sličnost između pojedinih radova, što ponovo upućuje da u izloženosti novom zadatku nema nikakva predumišljaja, nikakva oslonca i da nikada ne poseže za formom kojom se već koristio a što bi moglo proizvesti maniru. Sloboda u izboru istodobno pretpostavlja svijest odonosno vladanje svim mogućnostima kao i znatiželju što rezultira raznovrsnim grafičkim inovacijama. Dakako, u okviru zadanog – tema, format, tehnika. Dakle, svojim pristupom apsolutno odgovara značajkama medija kojeg obrađuje. A koje, zapravo, istodobno i jesu ključne značajke medija kojim se izražava. U tom su smislu, na suštinskoj razini, povezana dva pojma iz naslova izložbe.

Iz dokumentarnog filma koji prati izložbu doznajemo i treću, rekao bih, povijesnu povezanost Troxlera, svjetski vrlo uvaženog dizajnera, i jazza. Troxler je iz Wallisaua, gradića u Švicarskoj (otprilike nešto manjeg od Samobora) gdje i dalje uglavnom živi. Svoju, očito veliku strast prema jazzu odlučio je konkretizirati i 1976. osnovao jazz festival. Otada, pa sve do danas, taj festival vrlo uvjerljivo djeluje i u Wallisau su se predstavili gotovo svi značajniji jazz glazbenici iz svih kontinenata. Troxler bira program, kontaktira izvođače, organizira nastupe, pojavljuje se čak i kao najavljivač na koncertima i naravno, za te koncerte radi plakate. Nemoguće je ustanoviti da li je utemeljio festival da bi mogao raditi za njega plakate s kojima je, u međuvremenu, stekao svjetsku slavu ili radi plakate koji su i inače nužni u cilju propagande festivala koji je u međuvremenu postao svjetski poznata jazz destinacija. Sagledavajući njegovu cjelokupnu djelatnost vezanu za “Jazz in Wallisau”, ovdje, a vjerojatno i inače, galerijski podnaslovljenu kao “Slika i zvuk”, jedini je zaključak kako se radi o multimedijalnom konceptualnom projektu koji u najuniverzalnijem smislu ilustrira i sublimira već pomalo i potrošenu sintagmu lokalno i globalno. Istodobno, taj primjer zorno dokazuje kako je interesom, zalaganjem i sposobnošću jednog čovjeka na vrlo vidljivoj razini moguće bitno promijeniti ustaljene tokove i osobnu strast podijeliti s okolinom koja time svakako benefitira dok osobna strast pritom ništa ne gubi. Tome svjedoče glazbenici iz svijeta, publika iz šire regije, mnoštvo volontera iz samog Wallisaua pa i sam ozareni Troxler dok zajedno s njima u tisuće kuverata pakira propagandni materijal. Na svim je licima dobro raspoloženje, pozitivna je energija uhvatila maha i ne posustaje.

Govoreći o Troxleru kao dizajneru, reklo bi se da je taj šezdesetpetogodišnjak ostao vjeran onome što ga je u mladosti po svoj prilici najviše i privuklo: plakatu u sitotisku. Što je u današnje vrijeme prilično teško postići jer sitotisak pomalo ali sigurno iščezava s pozornice, mnogo je više prisutno sjećanje negoli svakodnevna izloženost artefaktima napravljenim tom tehnikom. Brojni su tome razlozi, od kojih je, osim svakako materijalnog, jedan od najvažnijih pojava ink jet printa na velikim formatima koji daje gotovo istovjetne rezultate a eliminira ograničenja sitotiska. Moguće je u ljubavi prema sitotisku nazrijeti odraz mladenačkih strasti, no ipak bih se usudio reći kako nije stvar u tome da je ink jet print nekakva laž, koliko da je sitotisak istina. Jer polazi od ograničenja i nužno je dovinuti se autorskoj ideji koja će na grafičkoj razini ta ograničenja pretvoriti u prednost. Naime, njegova je karakteristika ili ili situacija. Dakle, ili će neka točka (bilo koje boje) biti otisnuta ili neće, nema muđutonova (za razliku od offset tehnike koja ih dopušta). Kemijskim se putem na svilu nanosi emulzija koja ne propušta prolazak boje na papir. Tamo gdje emulzije nema, na papiru ostaje otisak. Ta svila može biti rijeđa ili gušća, a ona najgušća dozvoljava i tiskanje kolor fotografije. Pri pomnijem pogledu ipak će se na njoj vidjeti da je sastavljena od točaka. Time ona gubi svoje bitne značajke, pa ako se u situ i koristi, prestaje biti fotografija i postaje grafički materijal, iako uglavnom prevladavaju motivi koji se sastoje od crteža i teksta, dakle linijski, pripremljeni u tzv ‘štrihu’ ili ‘bitmapi’ a ne u ‘grayscaleu’. Tiska se svaka boja zasebno, ona je gusta i pokrivna, nakon otiska mora se posušiti da bi se mogla otisnuti druga. Zbog toga se motiv najčešće i izražava u dvije do tri boje. Što je itekako vidljivo u ovoj izložbi gdje je većina plakata tiskana u dvije boje. Boravak u redukciji na planu motiva kao i na planu kolora usmjerava autora prema inovaciji u prostoru ideje. Promatrajući raznolikost pristupa, taj je prostor Troxlerova domovina. Iako vješt crtač, ne forsira nikakav specifičan stil, crteži su uvijek u službi dizajna, kao uostalom i postojeća ili za tu priliku izmišljena tipografija. Sve što jest na plakatu, ponekad je to čak i nekakva banalna geometrija u jednoj ili dvije boje, podređeno je osnovnom naumu i na prvi se pogled, pa čak i kada poruka nije sasvim čitka, odmah razumije u čemu je ideja pojedina plakata. U pripremi tiska koristi se film odnosno prozirna folija ili paus papir što omogućava izravnu autorsku intervenciju čak i u toj fazi proizvodnje. To je primjerice vidljivo u jednom Troxlerovom motivu gdje je na paus rukama ostavljao otiske proizvodeći autentičnu tipografiju kojom, dakle, tekstualno rješava informativni dio ostavljajući cjelokupnom dojmu potpuno grafički, gotovo crtački karakter. Jačim ili slabijim nanosima postiže kompozicijsku usloženost. To bi mu, naravno, bilo moguće postići i virtualnim putem, no to bi bio jedan korak više. Taj je korak suvišan, to je oslonac što prokazuje, od njega istina trpi. Istina kojoj je Troxler očito prilično vjeran i od koje ne odstupa.